Mitovi privatizacije 1. - Tko je jamio, jamio!?

Kamo plovi Državni odvjetnik? Pitanje je umjesno, jer htjeli mi ili ne, ta funkcija je uvijek i svugdje visoko politizirana, jer u krajnjoj liniji barem kod imenovanja ovisi od politike, a samostalna je onoliko koliko nositelji tih visokih i časnih dužnosti žele i imaju hrabrosti uzeti u ruke sve one ovlasti koje im se pružaju, koje se od njih traže, i to ne samo na unutarnjem nego na međunarodnom planu. Naime, pravila i običaji takvim institucijama i nositeljima funkcija osiguravaju veliku autonomiju, pa ako postoji hrabrost se nositi s „moćnicima“ koji stalno rastežu zakone po svojem nahođenju, korektni i dosljedni Državni odvjetnik će uvijek odnijeti pobjedu nad prljavcima u politici.

Poučan je recentni primjer iz Bushove administracije povodom ostavke Ministra pravde Alberta Gonzalesa (vidi Večernji: Bush nezadovoljan ostavkom ministra pravosuđa! .

Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma Kongresa je povodom ostavke Alberta Gonzalesa radi afere otpuštanja saveznih tužitelja izjavila nešto vrlo znakovito:

"Snažna politizacija federalnog pravosudnog sustava koja se dogodila pod njegovim mandatom ozbiljno je narušila povjerenje javnosti u naše pravosuđe. Predsjednik sada mora obnoviti kredbilitet ministra pravosuđa".

Čelnik demokratske većine u Senatu Harry Reid je također prokomentirao:

"Alberto Gonzales nikada nije bio pravi čovjek za tu dužnost. Manjkala mu je nezavisnost, prosuđivanje i kičma da kaže ne Karlu Roveu (Bushev savjetnik, također u ostavci)", On je najavio kako "ostavka nije kraj priče" i da će Kongres rasčistiti tu "zbrku" i sljediti trag do Bijele kuće. .

Čak je i republikanska senatorica Susan Collins ocijenila da je Gonzalesovo odstupanje kao

"…korak naprijed za ministarstvo pravosuđa"..

Tako je to tamo gdje je glas javnosti jači čak i od skoro neograničenih ovlasti američkog Predsjednika, koji je svom dugogodišnjem političkom savezniku i prijatelju iz Teksasa Gonzalesu do zadnjeg časa pružao punu podršku odlučno odbacujući sve zahtjeve za njegovom ostavkom - dok Gonzales sam nije pokleknuo pod teretom javnosti.

Gosp. Mladen Bajić je prigodom svog izbora za Državnog odvjetnika imao nepodijeljenu podršku svih političkih čimbenika, ali i veliku podršku još uvijek dosta slabašne hrvatske javnosti. To što se dogodilo s jedne strane ga obvezuje, a s druge strane ga gura, želio ne želio, da mora ići dalje, do kraja. Za sve nas i za samoga Bajića je jako važno da on shvati kako imenovanjem na tu dužnost nikome nije ništa dužan, jer mu je teret odgovornosti daleko veći od onog što mjesečno primi u platnoj vrećici, a da je slava i zahvalnost naroda koju može steći daleko veća od one koja će viti iza npr. jednog Sanadera.

Oni koji su smatrali hrvatske građane glupanima, neznalicama, žutim i crvenim vragovima, stokom sitnog zuba, malo su se prevarili - vrč ide na vodu dok se ne razbije. U vrijeme rata i poraća, u Hrvatskoj su se dogodile mnoge necivilizirane stvari, koje su Hrvati počinili Hrvatima, neodgovorni pojedinci svome vlastitom narodu! U tim pljačkaškim pohodima su nastojali ovladati političkim i pravnim sustavom, grabeći se za ekonomske resurse, i pritom se nisu birala sredstva, pa su mnoge stvari ostale prešućene. No narod vrlo dobro zna kako stvari zaista stoje, pa će pritisak javnosti da se stvari dovedu do kraja biti sve jači, i neugodno će završiti po sve one koji to ne budu mogli ili htjeli razumjeti.

Posljednjih osam godina Hrvatsko glasačko tijelo se ponaša vrlo razumno: Godine 1999 glasači su presudili HDZ-u radi makinacija i muljanja, krađi i podvala koje su vapile za kažnjavanjem. Godine 2003 SDP-u i koaliciji su također presudili jer su „pročitali“ njihovu neodlučnost, a naročito jer nisu oprostili neizvršavanje predizbornih obećanja o čišćenju kriminala. Sada 2007 godine javnost opet traži isto, tj. da se sva ta kaljuža raščisti, jer je neprihvatljivo i necivilizirano da ostane po Rojsovoj „Tko je jamio, jamio!“. Na sljedećim izborima će pobijedit onaj koji bude uvjerljivije nudio konačno čišćenje hrvatskih „Augijeve staje“, a svaki onaj koji se za to založi mora računati da mu se neće oprostiti ponovno izigravanje povjerenja javnosti.

Ušavši u zadnjih sto dana pred izbore već se jasno uočava tko bježi od takvih obećanja i preuzimanja odgovornosti za takve procese, a tko se tek stidljivo za njih izjašnjava. No svi oni bi morali se požuriti ako žele pokupiti simpatije sve strože javnosti. Narod i javnost u Hrvatskoj pomalo ali sigurno sazrijevaju. Pa tako i svijest o značaju takvih procesa u vrhovima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti – jer se mišljenje javnosti se sve više uvažava, ali i sve više obvezuje. Zato neki, naučeni da kad god se trebaju zakloniti to čine iza pozicija moći, postaju nervozni jer očito slute kamo sve to vodi (sve se može kretati jedino tamo gdje teži i cijela država– ka stabilnoem političkom, pravnom i ekonomskom poretku unutar Europske Unije). Tako trenutni „tranzicijski“ hrvatski poredak, iako još egzistira, postaje anakronizam, slamnato strašilo za ptice, koji će sve teže funkcionirati na način kakov se do sada provlačio, jer postaje civilizacijski i pravno potpuno neprihvatljiv i neprobavljiv.

Zato nije uopće dobrodošlo (i za SDP je potpuino kontraproduktivno) Linićevo obranaško ponašanje, kojim sve svoje „miljenike“ pokušava iskupljivati – Milanović bi, ako želi dobro sebi i svojima, treba oštro presjeći praksu u kojoj je i SDP (pod Linićem) učestvovao. Tako čitam i njegovu naoko nekonzistentnu izjavu: Slučajevi KIM i Alan su kraj HDZ-ova koncepta privatizacije:
Predsjednik SDP-a Zoran Milanović izjavio je danas u Kneževim Vinogradima kako posljednje privatizacijske afere u slučajevima tvornice KIM te hotela "Alan" znače kraj HDZ-ova koncepta privatizacije.
Iako su mnogi odmah pokušavali umanjiti značenje te izjave, ja se nadam da je mislio upravo na činjenicu da je SDP, umjesto da slijedi svoja predizborna obećanja, cijeli svoj mandat utrošio na produžavanju u HDZ-i zasnovanog privatizacijskog koncepta. Ako nije svjestan da je SDP najviše zato izgubio vlast na izborima 2003, najbolje je da odmah pokupi svoje „krpice i bebe“ i izgubi se u hrvatskoj podprosječnosti.

S druge strane, zaludu se Sanader onoliko trudio obraniti svoje „dugoprste“ ministre u Saboru – javnost ih je već označila kao nepodobne i neprihvatljive, pa se do izbora i on i HDZ moraju prema njima precizno odrediti: Ili će se HDZ morati uvjerljivo distancirati od njih, i prakse koju su provodili - ili će svi zajedno biti otpuhnuti s političke scene.

A ovaj „mudrijaš“ Hebrang i njegova privatna tužba protiv Lesara: nikome neće poslužiti (a pogotovu ne njemu) da prebacuje bitno na sporedne kolosjeke. U akciji „Maestro“ i „Slučaju Hoteli Srebreno“ je manje važan je detalj pogodovanje prigodom izbora kupca; jer pravo pogodovanje ustvari se očitovalo u omogućavanju kupcu da se ne pridržava uvjeta (kupnje i ugovora - a tu ni kupac ni HFP ne mogu pružiti suvisla objašnjenja). No, ono što je najozbiljnije a za Hebranga najveći i najneoprostiviji grijeh jest to, da je kao Predsjednik Upravnog odbora HFP-a „spasio“ Ivana Gotovca zadržavši ga u najvišim vrhovima HFP-a kako bi ovaj nastavio provoditi kriminal i nanositi štetu. Može se Gosp. Hebrang sudovati koliko želi, i s kim god želi, te pritom svojim „autoritetom“ pritiskati suce i odvjetnike, no on javnosti ostaje dužan objašnjenje za svoju političku odgovornost u ovom slučaju - i sve drugo ostaje sporedno.

A sve oči javnosti su uprte u Bajića, sve naše nade i sumnje. Treba razumjeti strpljivost i postupnost koju Državni odvjetnik mora slijediti, ali se od njega s pravom mnogo više očekuje. Mada procesuiranje pretvorbe i privatizacije nije nimalo jednostavno, nije lagan posao, pogotovo ako se pri njegovom rješavanju prelamaju sve moguće silnice, nestrpljiva javnost želi rezultate. Zato svakako djeluje ohrabrujuće pročitati u Večernjem od 27.08.2007 znakoviti naslov s podnaslovima: Češljanje nakon Maestra: Državno odvjetništvo traži novu provjeru pretvorbe - Bajić širi istragu: Nezakonito pola prodaja. Jer zaista, svakim danom se otkriva sve više detalja, a kako se radi o HFP-u kao visokoj državnoj instituciji, koju su popunjavali ljudi iz različitih državnih administracija (tj. HDZ prije i poslije Tuđmana, SDP i koalicionaši), da su različiti ljudi uvijek činili isto (Penić - Kovač - Družak; Vojković - Starčević; Ostović - Ivezić, da ne govorimo o realno najmanje odgovornim „tenorima“), problem se pokazuje sve složenijim, a potreba za razrješavanjem sve akutnijom.

Dok se na jednoj strani provlači Rojsova teza „Tko je jamio jamio! (kao proglašavanje sadašnjeg stanja konačnim), s druge strane se sve ozbiljnije postavlja pitanje kako popraviti negativne posljedice manje-više kriminalne privatizacije??

Kao opravdanje Rojsove, i argument protiv mogućnosti ispravljanja nepravdi, navode se mogući poremećaji i štete koje bi mogle nastati kažnjavanjem „vlasnika“, tj. da bi eventualno ispravljanje kriminala izazvalo poteškoće u funkcioniranju tvrtki, pa time još veću štetu?! To je obična laž, jer je vlasništvo locirano u dionicama, a tekuće poslovanje u Upravi i poslovnoj strukturi tvrtke. Kad bi došlo do razvlašćivanja vlasnika koji su do svojih udjela došli na nezakonit način, za tvrtku se ništa tragično ne bi dogodilo: samo bi se stvorila nova vlasnička struktura. Takvo nešto se ionako u tržišnom gospodarstvu (i kod nas i u svijetu) stalno događa (prodajom, kupnjom, gubitkom, prijateljskim ili neprijateljskim preuzimanjima, pa tako i sudskim odlukama). Kako smo već kod Hebranga, Lesara, Leka, i Župe dubrovačke, najbolje ćemo shvatiti nijanse ako upotrijebimo slučaj Hotela Mlini, (kojeg je grupa vijećnika općine Župa Dubrovačka ionako stavila također kao predmet rasprava na tematskoj sjednici posvećenoj Lekovom izbjegavanju obveza):

HUP Zagreb je prije četiri godine preuzeo tvrtku Hoteli Mlini d.d. Iako su trebali uložiti 160 milijuna kuna nisu uložili ništa, ali su, budući da je poduzeće bilo uhodano i dobro radilo, promijenili Nadzorni odbor, ostavivši istu Upravu. Društvo je tako nastavilo normalno raditi, poslovalo pozitivno zadovoljavajući sve svoje obveze. Sve što se u međuvremenu investiralo uložili su (iako je Gosp. Leko to sebi prisvajao u nekoliko navrata) iz vlastitih ostvarenih sredstava (ne HUP-ovih obećanja). Hipotetski, ukoliko se u postupku koji mora slijediti, ustanovi da je gosp. Leko prekršio ugovor, da mu eventualno treba poništiti ugovor, i obračunati proizvedenu štetu, to se može odlukom npr. Trgovačkog suda učiniti odbijanjem šteta kroz povlačenje odgovarajućeg broja dionice: time bi samo nastala nova vlasnička struktura, koja bi imenovala drugi Nadzorni odbor, koji bi možda zadržao ili promijenio Upravu. Tvrtka bi nastavila raditi bez zastoja, nitko se živ u Župi ili Hrvatskoj, a pogotovo ne u svijetu (a hotel radi uglavnom na svjetskom tržištu) ne bi uzbudio zato što gosp. Anđelko Leko više ne bi bio većinski vlasnik Hotela Mlini. Dapače u svijetu se to ne bi ni primijetilo.

Svakako, osjetio bi vlasnik koji je izigravao svoje ugovorom preuzete obveze. Moglo bi se eventualno događati da takav vlasnik počne činiti podvale i namjerne blokade, ali je to onda predmet kaznene odgovornosti. Takvo nešto se može prevenirati. Ako ne eto opet Bajića na djelu.

Ta negdje ovome konačno treba biti kraj! A „Tko je jamio jamio!“ – je običan mit kojeg treba raskrinkati!

Super Andrija!

Ljeta Gospodnjega 1962 održao se Festival zabavne muzike, poslije kojeg se po svim kantunima lijepe naše i zajedničke pjevušila pjesmica „Andrija, super momak si ti!“ autora glazbe Alfonsa Vučera i teksta Blanke Chudobe. Toliko je bila popularna da je utjecala na mnoga imena u matičnim listovima, a dala je i ime onom grdnom stambenom mastodontu nazvanom „Superandrija“. Da li je junak naše priče dobio ime po tom Alfonsovom uratku ili tradicionalnim obiteljskim slijedom zaista ne znam, ali - da se pretvorio u Super Andriju (barem u svojim očima) - što jest jest!

Uostalom, i samo ime svojom etimologijom upravo to znači u svojim grčkim korijenima: Andrija bi značio (po Klaiću „hrabri“, „muževni“) dakle hrabar čovjek, junak, muškarčina. Pamtim ga još kao novinara Nedjeljne Dalmacije u onom sistemu, ali što je i kako pisao više se ne sjećam (a Internet toliko daleko ne može potegnuti). No to i nije toliko važno.

Pamtim ga iz vremena ratnog Dubrovnika, kao Bobetkovog miljenika ( o čemu piše Večernji list u članku ( Tko je zapravo kontroverzni Andrija Popović ). Nisam imao osobnih kontakata a niti želja za njima, no pitanje iz Večernjaka stoji.

Zaista tko je zapravo Andrija Popović!

Jednom će se i o ovom liku znati mnogo više, a njegov životni i ratni put je zasada još uvijek u dubokoj sjeni, kao što i priliči jednom pretežnom „obavještajcu“ (ma što to u hrvatskim primitivnim uvjetima značilo). No postoje neke postavke i pretpostavke koje je moguće pronaći na Internetu (npr. kolege Peratovića u Vjesniku od Vjesnik: 08. 10. 2001. pod naslovom Izvješća IPD-a 72. bojne Vojne policije otkrivaju kriminal i zločin ). Dok se njegov rad u IPD-u ili na obavještajnim poslovima u ratnim uvjetima mogao smatrati manje-više normalnim zadacima (iako je očito da se vrtio i tamo gdje su se dokazano vršili zločini – ali on navodno za njih nije znao), rad na čuvenom „dokumentarcu“ o Brunu Bušiću u suradnji s Vicom Vukojevićem i drugovima ga je definitivno gurnuo u obavještajno podzemlje – unutar onih posebnim interesima impregniranih „domoljuba“, koji su svugdje i posvuda širili svoje pipke uz rodijačke tzv. „janjičarske simpozije“ (symposion na grčkome znači gozba). I tu je očito ostao.

Kad je Sanader krao stranku od Pašalića (za naše opće dobro – mada to nije polučilo odgovarajuće efekte), izvjesnim izgleda da mu je i Super Andrija pomagao, pa je za to nagrađen državnom sinekurom (mjestom ravnatelja Fonda za razvoj i zapošljavanje), političkim počastima (mjesta predsjednika vrhunskih sportskih saveza kao što je HOS su uvijek takva), te značajnom ulogom u stranačkim aktivnostima (koordinator i izborni promotor desete izborne jedinice). Njegov uspon, kao mlađeg hadezeovskog lava (starog samo 42 godine) je bio više nego značajan i znakovit. Nacional ga je čak stavio na listu od 1000 najmoćnijih Hrvata, istina na tek na 953 mjesto (ali nas Hrvata ima oko pet milijuna, zar ne!?)..

Da je bio miljenik utjecajnih vrhova dokazuje i to da je ostajao netaknut i kad je trtljao gluposti, kao u intervjuu Nacionalu pod nezgodnim naslovom „Financijer rizičnih projekata“ ali još gorim podnaslovom „Kreditiramo tvrtke koje banke ne žele“. Zaista kakvi su to projekti koje banke ne žele financirati. Vjerojatno se radi o onom klasičnom konceptu lupanja tuđim spravama po gloginjama, o čemu ćemo možda uskoro više slušati, jer je svojim robusnim stilom postao zanimljiv i državnom odvjetniku ( Večernjak: Sanader i Bajić uključili se u krizu . A kako i ne bi, kad imamo posla s čovjekom koji je evidentno sklon krivotvorenjima (od „dokumentirane istine“ o Brunu Bušiću, do proizvoljnih intervencija u „ministarske zapisnike“), - a pritom gospodari proračunskim milijunima.

Ta sklonost ka voluntarizmu se najbolje ogledala u ovom smiješnom slučaju sukoba sa hrvatskim odbojkaškim reprezentativcima. Doista stoji u pravilima da se reprezentativcima ili trenerima mogu dijeliti otkazi bez suvišnih zašto, ali to samo zadnja budala ili pokvarenjak radi. Pa Hrvatski odbojkaški savez je nacionalna institucija od sveopćeg značaja, a najkvalitetniji sportski djelatnici su naša zajednička dragocjenost, da bi otkazivanje bez objašnjenja i odgovornosti za počinjeno prošlo bez sankcija. Očito su gosp. Malević i njegovi reprezentativci puno bolje upoznati s likom i djelom Super Andrije, jer je Malević još iz Sarajeva poručio javnosti da se radi o veleizdajničkom činu. Zaista, možda je i vrijeme da se unutar hrvatskog društva definiraju (ili redefiniraju) pojmovi nacionalnog izdajnika, a to je svakako svaki onaj koji radi protiv imovine i ugleda hrvatske države, te protiv državnih i nacionalnih interesa.

On sa odbojkom vjerojatno nema ništa zajedničko, pa ne ćudi zašto se đonom osvrnuo na prave sportske trudbenike, koji imaju rezultate iza sebe i svoj sportski potencijal. Njemu, iz njegove „janjičarske“ perspektive to ne znači ništa, jer mu je od drugih neoprezno poklonjena moć udarila u glavu. Sve što se događalo na odbojkaškoj sceni nije s odbojkom imalo nikakve veze, jer je to bilo samo demonstriranje političke sile. Neočekivani neposluh je to sve razotkrio i razorio Super Andrijinu svetačku aureolu, a ta demontaža se konačno završila u Sanaderovom „gogoljevskom“ finalu, kad ga je kao Taras Buljba razriješio nezaslužene državne sinekure ( po onoj: ja sam te stvorio, ja ću te i uništiti!). Ona sportska razrješnica neminovno slijedi.

Mada treba Sanaderu čestitati na ovakvom razrješenju jednog apsurdnog spora, on bi se trebao se upitati za razloge Super Andrijinog odmetništva, jer se možda ipak ne radi o samo benignom napuhavanju jednog očito nedozrelog mulca. Kako smo svjedoci sve agresivnijih zaleta obavještajnog podzemlja u visoku i nisku politiku, treba se upitati je li zaista taj naš Super Andrija ipak ostao vjeran svojim rodijačkim krugovima (do bijelih čarapa koje više nitko ni po Hercegovini ne nosi), i to toliko da igra po njihovim guslama.

Mi smo svjedoci da Sanaderova „pozitivna krađa“ stranke u HDZ-ovom djelovanju nije donijela Hrvatskoj željenog preokreta, što bi samo moglo značiti, da je ta suprotstavljena struja, potkožena pokradenim nacionalnim milijunima, još uvijek jaka i unutar samog ovog HDZ-u, a kamoli u tajnim, i sve kreativnijim sferama. I slijedi li Sanaderu, i njegovom krugu ljudi ponovno najprije borba za stranku, pa tek onda za izbore (jer su mnoge zmije izmilile iz svojih rupa i podigle glave).

Ili je za njega na djelu još gori scenarij: Da ti moćnici iz sjene su ga već otpisali kao mogućeg izbornog pobjednika (što sve ozbiljne ankete pokazuju), pa ga se spremaju baciti pod vodu i onda tražeći krivce za izgubljenu vlast njemu „podnijeti račun“ na isti način kako je to on, Sanader napravio svojim smrtnim neprijateljima od gubitka izbora 2000 do onih dobivenih 2003. Jer više je nego izvjesno, da unutar Sanaderovog kruga Super Andrija nije jedini koji je u međuvremenu sjedio na dvije stolice.