„U vrijeme dinastije Ming (1368 - 1644) kineska prekooceanska pomorska tehnologija je bila superiornija onoj u Europi, osim navigacijskih vještina. U veličini brodova, Kinezi su daleko nadmašivali. Najveći brod Zheng He-ove ekspedicije bio je oko 152 metra. Dimenzije brodova u Kineskoj povijesti je uvijek bio predmet predbacivanja i pretjerivanja. Ipak, u 1962 godini na ostacima jednog od Mingovog brodogradilišta kraj Nankinga, pronađeno je brodsko kormilo jednog od Zheng He-ovih trgovačkih brodova – komad drveta je bio dugačak 11 metara, i kad se povratno rekonstruiraju proporcije broda kojem je pripadalo, odgovara brodu 146-163 metra dužine, ovisno različitim pretpostavkama brodskog gaza. Ako usporedimo prekooceanske europske brodove, bili su znatno manji, kod portugalskih istraživača najčešće 30 metara dužine i možda do 300 tona nosivosti (prema 1.500 tona Zheg He ovih brodova). U to vrijeme su kineski brodovi upotrebljavali više-jarbolni jedrilni sustav već nekoliko stoljeća, dok su Portugalci tu inovaciju uveli tek stoljeće prije (na njihovim tajno napravljenim karavelama). U unutarnjem pregrađivanju Kinezi su imali vrlo jasnu prednost, veliki brodovi su imali i do 23 vodonepropusnih odjela stoljećima prije ovog vremena, dok to zapadni brodovi nisu uvodili sve do polovine 19 stoljeća, poslije nego su uočili prednost kineskih brodova da prežive rupu u trupu broda. U jedrilju, Europljani su imali kvadratna jedra na svojim oceanski brodovima koji su dobro jedrili niz vjetar ali su bili nespretni uz vjetar, dok su kineski brodovi koristili krilna prednja i stražnja jedra i zbog toga bili sposobniji jedriti uz vjetar.“ Michael L. Bosworth The Rise and Fall of 15th Century Chinese Seapower
S velikim iznenađenjem sam gledao dvodijelnu seriju Michaela Yamashite (na History Channelu) o velikom Kineskom admiralu Zheng He-u (Cheng Ho-u) koji je prije legendarnih ekspedicija Christophera Columbusa, Vasca da Game, i Ferdinanda Magellana u 28 godina (1405-1433) ostvario sedam putovanja posjećujući 30 zemalja.
Treasure ship je bio naziv broda kojim je kineski admiral Zheng na devet njegovih putovanja. Treasure su bili mamutski brodovi s devet jarbola, četiri palube i bili sposobni smjestiti više od 500 putnika uz masivne količine tereta. U to vrijeme su ovi brodovi bili najveći pomorski proizvodi ikada viđeni na svijetu.
Zheng He-ova flota je uključivala više od 300 brodova, uključujući 62 treasure broda koji su dosezali do 146 metara dužine (600 stopa) and 55 m (180 ft) širine. Na brodovima je bilo preko 28.000 ljudi, uključujući navigatore, istraživače, mornare, liječnike, radnike, i vojnike. Poznato je da su plovili najmanje u istočnu Afriku, neki povjesničari ( kao Gavin_Menzies vjeruju da je flota bila dosegla čak do Novog svijeta iskrcavši se na otocima pored Floride nekoliko desetljeća prije Kolumba ili obišla svijet prije Magellana. Wikipedia
Dakle taj fantastični moreplovac Cheng Ho je s flotom od preko 300 brodova i 28.000 članova posade (37 tisuća prema nekim izvorima), proputovao je od Jugoistočne Azije do Afrike, od Indije Srednjeg istoka (prema nekima čak do Floride), skupljajući bogatstva, znanje, slavu i moć za svoga cara. Na pragu ostvarivanja svjetske dominacije moć dinastije Ming se urušila, a doprinos slavnog istraživača je neopravdano izbrisan iz povijesti. A sve to se dogodilo ne radi vlastite slabosti ili premoći drugih, nego radi političkih promjene u kojima su donesene dugoročno presudne odluke, logične iz ondašnje kineske perspektive, no štetne sa stanovišta općeg povijesnog interesa.
Poslije Zheng He-ovih putovanja, oni najveći brodovi su bili povučeni ostavljeni u lukama dok nisu istrulili, a mnogi spaljeni od kofucijanskih sljedbenika. Kineski brodograditelji su s vremenom zaboravili tehnologiju gradnje tako velikih brodova. Wikipedia
Autor serije Michael Yamashita na kraju se pita kako bi današnji svijet izgledao da su veliki admiral Cheng Ho i njegovi nasljednici nastavili slavnim putem, u kojem je su imali sve prednosti nad, za kineske pojmove, minijaturnim zemljama (Španjolska i Portugal) i njihovim pomorcima (Columbo, Vasco de Gama i Magellan), i da su prvi ostvarili ono što su poslije njih ostvarili europski pomorci (koji su tako uspjeli utemeljiti dugotrajnu dominaciju Europe nad skoro cijelim svijetom). Yamashita daje interesantan odgovor:
Admiral i njegova flota su samo služili širenju slave svoga cara Zhu Di-a bez imalo pohlepnosti, te snažne motivacije koja je resila zapadne pomorce. Sam admiral je pripadao visoko utjecajnom i moćnom sloju eunuha u državnoj službi (kastracija je bila obvezna za služenje caru), koji su poslije smrti megalomanskog cara izgubili bitku za političku prevlast, a pobjednička konfucijanska struja se izolacionistički okrenula rješavanju unutarnjih problema i odnosa kao svojim prioritetima.
Ako apstrahiramo „ki bi da bi“ pejorativnost u tumačenju povijesti, ovakve slučajeve možemo preokrenuti u pitanje važnosti donošenja presudnih odluka unutar alternativa koje se nude u određenim presudnim trenucima, a koje ovise isključivo o pojedinačnim izborima, i koje imaju dugoročne posljedice. Traženje i davanje odgovora na ovakva pripitivanja mogu biti više nego korisni, oni su smisao povijesnog istraživanja, i praktične koristi od povijesnih spoznaja i iskustava radi rješavanje problema svakodnevnog života.
Posve je shvatljivo i lako prihvatljivo kad propustimo povijesne šanse, zato što nas je stjecaj vanjskih okolnosti onemogućio ili spriječio da ostvarimo svoje ciljeve. Posve je druga stvar, i manje oprostivo, kad radi raznih subjektivnih razloga i okolnosti propustimo ih realizirati.
I naša povijest je puna ovakvih događaja. Nekoliko primjera:
Kad god prolazim automobilom od Plitivica prema Zagrebu i ugledam prometni znak Rakovice sjetim se opisa jedne kuriozne povijesne situacije iz „Političke povijesti Hrvatske“ Josipa Horvata, u kojoj opisuje događaje oko poznate Rakovičke bune iz 1871 godine, koju je pokrenuo Eugen Kvaternik i u par dana izgubio glavu. Nasuprot „službenim“ povijesnim tumačenjima Josip Horvat cijeli slučaj stavlja u jedan drugačiji kontekst ukupnih događanja: Poslije pada policijsko-apsolutističkog režima kneza Metternicha i revolucionarnih događaja 1948. godine još mlađahni car Franjo Josip poučen problemima u funkcioniranju apsolutizma formirao je carsko vijeće koje je trebalo riješiti pitanje rekonstrukcije i federalizacije carstva. Najoptimalnija opcija na stolu carskog vijeća je bila stvaranje četiriju federalnih jedinica (sjevernih Slavena, Austrije, Ugarske i južnih Slavena). Takve rekonstrukcije je vrli domoljub Eugen Kvaternik protumačio slabošću carstva i mislio, da je sazrelo vrijeme za ustanak. To što je pošao u tipično krajinski srpski kraj je bila greška koja ga je koštala brže likvidacije (nakon nekoliko dana), ali je preuranjeni i nepripremljeni ustanak kod cara i carskog vijeća proizveo uvjerenje da Hrvati nisu zreli za samostalni politički život. Tako se rekonstrukcija carstva izvela kroz poznati Austro-Ugarski dualizam. Priznavajući danas Kvaterniku njegove najbolje namjere i duboko ukorijenjeno domoljublje, rezultat ustanka je nažalost bio gubitak vlastite federalne jedinice, koja bi poslije prvog svjetskog rata zasigurno lako prerasla u samostalnu državnu tvorevinu (umjesto da unezvereni i dezorijentirani hrvatski političari u pometnji svjetskog rata trče prema Beogradu „kao guske u maglu“).
Zrinsko-frankopanska urota je drugi zbunjujući slučaj, isto tako znakovit. Nikola pa potom Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan predstavljaju velikane hrvatske državotvorne misli, i u njihove dobre namjere nikada ne treba sumnjati. Ali svoju urotu su gradili na pomoći stranaca, pa čak i turskog sultana. Na našu sreću a njihovu nesreću to nije uspjelo, a Hrvatska je svoje postajanje nastavila u okvirima zapadnjačke, katolički orijentirane civilizacije. Zrinski i Frankopan su bili dekapitirani 30. travnja 1671 u Bečkom Novom mjestu, a mi samo možemo zamisliti što bi sa svima nama bilo da je urota uspjela uz pomoć turskog carstva, koji je nakon odustajanja zapadnih saveznika bio ostao kao jedina realna alternativa.
Što bi bilo s hrvatskim narodom i hrvatskom državom, da je Vladko Maček, nakon što je uoči Drugog Svjetskog rata odlučno riješio formiranje Banovine Hrvatske kroz uspješno suprotstavljanje velikosrpskim elementima, u sudbonosnim trenucima degolovski odabrao osnivanje alternativnog pokreta otpora fašizmu (umjesto politike čekanja odbijajući suradnju s partizanim, koje je cijeli demokratski svijet bio prihvatio). Ako znamo da su u Hebrangovo vrijeme HSS-ovci sačinjavali značajan, možda pretežiti broj pripadnika partizanskih jedinica, možemo zaključiti da je narod i HSS-ovo članstvo odabrao put aktivne borbe protiv fašizma, a on završio u izolaciji i emigraciji, gdje je i umro. A prostor koji je njemu logično pripadao prepustio komunistima (što je de Gaulle odlično spriječio), a zasigurno bi imao bi punu podršku saveznika, naročito Winstona Churchilla (koji je podržavao i crnog vraga Dražu Mihajlovića da zaustavi komuniste).
Što bi bilo s hrvatskom državom 1945 da je poglavnik Ante Pavelić prihvatio inicijativu Ante Vokića i Mladena Lorkovića da promjene savezničke strane kad su partizani već bili na prilazima Zagrebu. Njihova inicijativa nije bila ništa neobična: budućnost sila osovine je bila zapečaćena, i zadnjoj budali je bilo jasno da se s njima nema što tražiti, a promjene strana su već efektno izvedene najprije u Italiji, a potom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj. Veliki „domoljub“ Ante Pavelić nije sebe žrtvovao kao ova dvojica, nego ih je skratio za glavu, preferirajući svoju ideološku orijentaciju interesima Hrvatske države, i k tome još organizirao stampedo vojske i civila prema Bleiburgu, koji je završio križnim putovima i svim popratnim nemilim detaljima.
Što bi se bilo s Hrvatskom dogodilo (i Jugoslavijom kao zajednicom naroda - što me manje interesira ali je to bio neizbježni okvir) 1971 godine da je Josip Broz Tito zanemario svoje komunističke nazore (kojih se već onda ionako nije više previše držao), i kao Hrvat podržao hrvatsko proljeće (i srpske liberale), te rekonstruirao Jugoslaviju na konfederalnim principima (kad je već ionako stvari uskoro u ustavnim promjenama 1974. godine riješio polu-konfederalno). Prema mnogim indicijama, Tito je u osnovi podržavao Tripala i Savku, ali ih je nevidovito žrtvovao održanju Jugoslavije, ali time zabio posljednje čavle u njen samrtni kovčeg.
Što bi se bilo dogodilo s Hrvatskom (i Jugoslavijom – ide skupa), da su Tuđman i Milošević u praskozorje raspada Jugoslavije odabrali izvrsnu ponudu Europske trojke ( Jacque Delors, Hans Van Den Broek i Jacques Poos), pa da se umjesto u rat odmah ušlo u Europsku uniju po kratkom postupku (prema izjavi Kire Gligorova u „Otvorenom od dne 15. siječnja 2007 godine). Imali bismo danas sve što danas imamo (slobodu i samostalnost) ali i ono što još čekamo (članstvo u EZ), no ne bismo imali rat, razaranja, uništeno gospodarstvo, široko rasprostranjeno siromaštvo, krađe, korupcije i sl.
Kraj Drugog svjetskog rata jer Francuska dočekala sa Charles Degaulle-om na čelu, vanserijskom osobom i državnikom od formata, vizionarom koji je i u najtežim trenucima borbe za preživljavanje nosio ideju jedinstvene Europe uključujući i "smrtne" neprijatelje u njoj!!!.
Odmah po završetku rata je sjeo sa „poraženim“ višestoljetnim neprijateljima Nijemcima, a nasuprot sebi je imao Konrada Adenaura, drugog državnika od formata, pa su s Belgijom, Nizozemskom, Italijom i Luxembourogom Pariškom poveljom od 1951 godine trasirali put današnjoj ujedinjenoj Europi kojoj eto i mi težimo.
Dakle to su učinila dva naroda koja su stoljećima ratovala do istrebljenja, i njihova dva vizionara bez premca koji su napravili temelje novim odnosima. Za takav podvig bilo je potrebno nadrasti uske sektaške okvire - i biti državnik s vizijom budućnosti.
U ovom posljednjem navodu se sastoji poanta ovog traktata, kojeg sam ambiciozno započeo, i dosta se namučio da ga uobličim u nekakvu smislenu formu. Simbolički sam ga nazvao „U očekivanju Godota“, jer naša recentna politička arena po atmosferi i apsurdnosti sliči toj drami. Arena nam je prepuna političara, i još više politikanata, ali bez državnika s vizijom, koji bi osmislili izlaz iz hrvatskog teatra apsurda. Kad pogledamo ovako unatrag, u modernu hrvatsku političku povijest, jedini stvarni hrvatski političar državničkog formata je bio Stjepan Radić , koji je imao viziju, i smisao da viziju pretvori u konkretne akcije. Valjda je zato i ubijen. Njegovo vizionarstvo se najbolje zrcali u glasovitoj izreci „ne srljajte k'o guske u maglu“. Mnogi ga citiraju, tumače po svome, prilagođavaju svojim željama i ambicijama, mnogi se i danas na njega pozivaju, iako nisu svjesni da su im glave zavijene i izgubljene u gustim maglama uskih osobnih interesa, a bez vizionarskog sagledavanja potreba i očekivanja hrvatskog naroda.
Thursday, April 12, 2007
Naivčine i "šporkačuni"!
Čujem preko uha Maria Mihaljevića ( u Piramidi), koji tu zabavnu tribinu naivno koristi za slanje ozbiljne poruke državnom odvjetniku o potrebi istrage zbog „veleizdaje“ u postupcima braniteljskih timova pred Haškom tribunalu, koji su rezultirali gubitkom branitelja haškim optuženicima radi tzv. sukoba interesa.
Zaista, Mario je na svoj način postavio ozbiljno i znakovito pitanje. Kako se mogao dogoditi ovakav katastrofalni obrat situacije u kojoj su haški optuženici ostali bez obrane, a s njima i hrvatska država našla u neugodnoj situaciji, budući da ju se involvira u nekakav zločinački poduhvat. Samim time i nas sve, građane ove države. Bez obzira na individualni pristup krivnji, koji se njeguje i promovira na haškom tribunalu, istina je za nas sve iznimno važna, de ne ostane traga ikakvim sumnjama ili naknadnim tumačenjima.
Gdje je nestala stručnost i vjerodostojnost branitelja i braniteljskih timova, te svih državnih organa i organizacija koje su im stavljene na raspolaganje:
• Miroslav Šeparović, kao ozbiljni branitelj je trebao računati na tako jednostavnu činjenicu, da on kao onaj koji je unutar inkriminiranog ratnog vremena vršio najviše državne funkcije, i to takve koje su direktno u svezi s predmetom spora, može biti osporen kao branitelj. Je li možda računao na to da su oni u haškom sudu naivčine. pa na tako „vruć“ detalj neće obraćati pažnju.
• Ili kako je moguće da jedan tako dobar i priznat odvjetnik kao Čedo Prodanović pojavljuje se u dva sudska procesa na suprotnim stranama, a da to može ostati nezamijećeno od strane haškog suda.
Institucija sukoba interesa je previše značajna i često upotrebljavana ili zloupotrebljavana na sudovanjima da bi se olako prepustila „slučaju“ ili očekivanoj (čitaj željenoj) naivnosti druge strane. Ta na drugoj strani su na sudu i tužiteljstvu skupljeni najvrsniji pravnici svijeta. To je element koji se prvi uzima u ozbiljno razmatranje da bi se stekle prednosti ili poništila iznenađenja – a upravo nam se to dogodilo. Ako su možda i bili naivni, pa mislili da će haško pravisuđe biti naivno, trebalo je napraviti rezervni plan za takav razvoj situacije, a sad se vidi da nije bilo rezervnih rješenja! Zaista, iznenađujuće neprofesionalno.
A kako se to ipak dogodilo, Mario ima pravo – netko je odgovoran, jer sudovanje općenito, a međunarodno sudovanje najviše, zahtijeva nepristranost i profesionalnost iznad svega. Umjesto koordinacije među svim braniteljskim snagama (od braniteljskih timova do državnih institucija, a sve ih država bogato plaća iz novca poreznih obveznika), razvio se rat, sa dalekosežnim posljedicama - s rovovskih bitki prešlo se na otvorene okršaje, i nema više mjesta nikakvim kalkulacijama. Već su naše novine pune toga (npr. Jutarnji, Večernji , Nacional, Feral , Globus, itd.
Očito je cijelu zbrku i prestrojavanje donijelo angažiranje odvjetnika Grega Kehoe-a na strani Gotovinog braniteljskog tima, koji je jedno vrijeme bio i istražitelj za Haški sud. On je evidentno kroz rad za haški sud i istraživanje stekao određena saznanja, koja će staviti Gotovini na raspolaganje.
Gotovina je bio ispao naivčina kad je počeo lutati po svijetu plaćen od onih istih "šporkačuna" koji su svoju "istinu" htjeli prebiti preko njegovih leđa, pa je izgubio dragocjene godine u izgnanstvu umjesto da se pripremao za obranu. A lagodan život pretpostavio manje-više „ugodnom“ zatvorskom boravku u Hagu koji bi mu se uračunavao u kaznu (koja ga vjerojatno čeka – pitanje je samo kolika). Sada se, pripremajući svoju obranu, pokazuje nimalo „naivnim“, ni on, ni njegov braniteljski tim, jer su očito koncipirali obranu na za njega jedini način - a to je ukazati na centre moći koji nisu znali ili bili spremni organizirati funkcioniranje pravne države na netom oslobođenim prostorima, što je minimum vojnog znanja, i odgovornosti čemu se ne može izbjeći ako protiv sebe imate pravosudna iskustva zemalja, koja se ratom stalno bave i koji dobro znaju kako rat se manifestira u svim njegovim najfinijim varijacijama.
Ah da! Sad postaje jasnije zašto je braniteljski tim Gotovine išao na formiranje vlastite fondacije za skupljanje sredstava za obranu i istraživanja: Evidentno je trebalo obranu ostaviti neovisnom o državnim honorarima, a samim time i unificiranja odgovornosti, što Gotovini koji je uvijek i samo bio u prvim napadnim redovima, nikako nije moglo odgovarati.
Vrhunac svega je pokretanje postupka „sukoba interesa“ odvjetnika Kehoe-a jer je navodno bio istražitelj za Haški tribunal. Kakav je tu sukob interesa??? On je samo istraživao (a njihova fondacija financira i dodatna istraživanja), a tužiteljstvo i sud koristi njegove nalaze, koji mogu biti dostupni i svima ostalima. Da gosp. Kehoe radi još za Haški tribunal bio bi problem, ali on to ne radi, no dobro je upoznat s građom kojom raspolaže tužiteljstvo i to mu daje prednost. I zna mnoge detalje koje bi drugi branitelji i država htjeli prikriti, što ne ide tako lako.
Tako naši „veliki pravni stručnjaci“ ispadaju na koncu naivčine, jer ne mogu vjerovati da ih je rukovodio samo bogati honorar, kojeg država daje za obrane u Haagu. Ili su zaista u cijeli ovaj posao ulazili s figama u džepu (da bi zadržali i održali sjenu nad određenim ljudima i događajima iz kritičnog ratnom vremena, a to im sad Haški sud ne dozvoljava, jer to jest pravi sukob interesa, u kojem djeluju drugi interesi a ne klijenta branjenika. Dobro pitanje: Čiji su oni ustvari bili branitelji!? Svojim branjenika ili strukltura koje žele ostati prikrivene!
I ispadaju smiješni u svojim zahtjevima o isključivanju Kehoe-a kojeg tek sada prepoznaju kao vrlo opasnu figuru. Jer Kehoe samo zna više od njih, ili zna ono što su oni mislili da se ne zna, ili da se može održati netransparentnim. A sve što je Kehoe kao istražitelj vidio, čuo i opisao svaki branitelj ne samo da smije nego i mora dobro proučiti (dakle Kehoe je i njima pomagao). Daljnji razvoj situacije će biti vrlo interesantan, jer se sve više diže zastor s onih koji su naivno vjerovali da je Gotovinin pustolovni duh toliko naivan da bi njih „šporkačune“ i dalje ostavio u dubokoj sjeni.
Zaista, Mario je na svoj način postavio ozbiljno i znakovito pitanje. Kako se mogao dogoditi ovakav katastrofalni obrat situacije u kojoj su haški optuženici ostali bez obrane, a s njima i hrvatska država našla u neugodnoj situaciji, budući da ju se involvira u nekakav zločinački poduhvat. Samim time i nas sve, građane ove države. Bez obzira na individualni pristup krivnji, koji se njeguje i promovira na haškom tribunalu, istina je za nas sve iznimno važna, de ne ostane traga ikakvim sumnjama ili naknadnim tumačenjima.
Gdje je nestala stručnost i vjerodostojnost branitelja i braniteljskih timova, te svih državnih organa i organizacija koje su im stavljene na raspolaganje:
• Miroslav Šeparović, kao ozbiljni branitelj je trebao računati na tako jednostavnu činjenicu, da on kao onaj koji je unutar inkriminiranog ratnog vremena vršio najviše državne funkcije, i to takve koje su direktno u svezi s predmetom spora, može biti osporen kao branitelj. Je li možda računao na to da su oni u haškom sudu naivčine. pa na tako „vruć“ detalj neće obraćati pažnju.
• Ili kako je moguće da jedan tako dobar i priznat odvjetnik kao Čedo Prodanović pojavljuje se u dva sudska procesa na suprotnim stranama, a da to može ostati nezamijećeno od strane haškog suda.
Institucija sukoba interesa je previše značajna i često upotrebljavana ili zloupotrebljavana na sudovanjima da bi se olako prepustila „slučaju“ ili očekivanoj (čitaj željenoj) naivnosti druge strane. Ta na drugoj strani su na sudu i tužiteljstvu skupljeni najvrsniji pravnici svijeta. To je element koji se prvi uzima u ozbiljno razmatranje da bi se stekle prednosti ili poništila iznenađenja – a upravo nam se to dogodilo. Ako su možda i bili naivni, pa mislili da će haško pravisuđe biti naivno, trebalo je napraviti rezervni plan za takav razvoj situacije, a sad se vidi da nije bilo rezervnih rješenja! Zaista, iznenađujuće neprofesionalno.
A kako se to ipak dogodilo, Mario ima pravo – netko je odgovoran, jer sudovanje općenito, a međunarodno sudovanje najviše, zahtijeva nepristranost i profesionalnost iznad svega. Umjesto koordinacije među svim braniteljskim snagama (od braniteljskih timova do državnih institucija, a sve ih država bogato plaća iz novca poreznih obveznika), razvio se rat, sa dalekosežnim posljedicama - s rovovskih bitki prešlo se na otvorene okršaje, i nema više mjesta nikakvim kalkulacijama. Već su naše novine pune toga (npr. Jutarnji, Večernji , Nacional, Feral , Globus, itd.
Očito je cijelu zbrku i prestrojavanje donijelo angažiranje odvjetnika Grega Kehoe-a na strani Gotovinog braniteljskog tima, koji je jedno vrijeme bio i istražitelj za Haški sud. On je evidentno kroz rad za haški sud i istraživanje stekao određena saznanja, koja će staviti Gotovini na raspolaganje.
Gotovina je bio ispao naivčina kad je počeo lutati po svijetu plaćen od onih istih "šporkačuna" koji su svoju "istinu" htjeli prebiti preko njegovih leđa, pa je izgubio dragocjene godine u izgnanstvu umjesto da se pripremao za obranu. A lagodan život pretpostavio manje-više „ugodnom“ zatvorskom boravku u Hagu koji bi mu se uračunavao u kaznu (koja ga vjerojatno čeka – pitanje je samo kolika). Sada se, pripremajući svoju obranu, pokazuje nimalo „naivnim“, ni on, ni njegov braniteljski tim, jer su očito koncipirali obranu na za njega jedini način - a to je ukazati na centre moći koji nisu znali ili bili spremni organizirati funkcioniranje pravne države na netom oslobođenim prostorima, što je minimum vojnog znanja, i odgovornosti čemu se ne može izbjeći ako protiv sebe imate pravosudna iskustva zemalja, koja se ratom stalno bave i koji dobro znaju kako rat se manifestira u svim njegovim najfinijim varijacijama.
Ah da! Sad postaje jasnije zašto je braniteljski tim Gotovine išao na formiranje vlastite fondacije za skupljanje sredstava za obranu i istraživanja: Evidentno je trebalo obranu ostaviti neovisnom o državnim honorarima, a samim time i unificiranja odgovornosti, što Gotovini koji je uvijek i samo bio u prvim napadnim redovima, nikako nije moglo odgovarati.
Vrhunac svega je pokretanje postupka „sukoba interesa“ odvjetnika Kehoe-a jer je navodno bio istražitelj za Haški tribunal. Kakav je tu sukob interesa??? On je samo istraživao (a njihova fondacija financira i dodatna istraživanja), a tužiteljstvo i sud koristi njegove nalaze, koji mogu biti dostupni i svima ostalima. Da gosp. Kehoe radi još za Haški tribunal bio bi problem, ali on to ne radi, no dobro je upoznat s građom kojom raspolaže tužiteljstvo i to mu daje prednost. I zna mnoge detalje koje bi drugi branitelji i država htjeli prikriti, što ne ide tako lako.
Tako naši „veliki pravni stručnjaci“ ispadaju na koncu naivčine, jer ne mogu vjerovati da ih je rukovodio samo bogati honorar, kojeg država daje za obrane u Haagu. Ili su zaista u cijeli ovaj posao ulazili s figama u džepu (da bi zadržali i održali sjenu nad određenim ljudima i događajima iz kritičnog ratnom vremena, a to im sad Haški sud ne dozvoljava, jer to jest pravi sukob interesa, u kojem djeluju drugi interesi a ne klijenta branjenika. Dobro pitanje: Čiji su oni ustvari bili branitelji!? Svojim branjenika ili strukltura koje žele ostati prikrivene!
I ispadaju smiješni u svojim zahtjevima o isključivanju Kehoe-a kojeg tek sada prepoznaju kao vrlo opasnu figuru. Jer Kehoe samo zna više od njih, ili zna ono što su oni mislili da se ne zna, ili da se može održati netransparentnim. A sve što je Kehoe kao istražitelj vidio, čuo i opisao svaki branitelj ne samo da smije nego i mora dobro proučiti (dakle Kehoe je i njima pomagao). Daljnji razvoj situacije će biti vrlo interesantan, jer se sve više diže zastor s onih koji su naivno vjerovali da je Gotovinin pustolovni duh toliko naivan da bi njih „šporkačune“ i dalje ostavio u dubokoj sjeni.
Sunday, April 1, 2007
Berlusconi in Croazia!
Presvlačenje kože 2
Kako može biti važno za razumijevanje simbolične razine nazivlja, tj. odgonetavanje „kriptičnosti“ prvog naslova i drugog podnaslova potražite u „Terariju iz gušterove perspektive“.
Projedrio sam u ovih par dana, najprije slobodnim stilom kroz blogove nekih meni omiljenih kolega blogera (Pulicer, 45lines, Nemanja - pa se zahvaljujm na idejama koje sam jedreći pohvatao), a potom ciljano po nekim medijima. Tako su mi se neke meni od prije poznate stvari počele spajati u alarmantnu cjelinu (malo neobičnu ali meni znakovitu). Zato za razumijevanju ovog malo težeg i dužeg teksta treba "zanjoriti" u navedene linkove. Ako je nekome previše, neću zamjeriti što je odustao, ili mi poklonio negativan bod.
U mom prethodnom blogu „Presvlačenje kože!“ su mi se neka dnevna burna događanja spojila u izvjesne logične i u svijetu nimalo nepoznate procese, naročito prisutne u zemljama tranzicije, u kojima se nakon burne i većinom amoralne „prvobitne akumulacije kapitala“ sve počinje stabilizirati, pa amoralnost kapitala gubi u šumi kolanja kapitala kroz institucionalizirane oblike, i tako postaje legalan. Koliko god takav kapital u početku nastao na amoralne načine, kad se legalizira počne igrati svoju pozitivnu ulogu u razvoju društva. Pulicerov komentar (na smoj prethodni napis) sam shvatio afirmativno. No pošavši na njegove stranice počeo sam se osjećati neugodno videći njegove argumentirane komentare općih hrvatskih trendova, pogotovo više nego uznemiravajući link prema članku u Jutarnjem:
Bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 4,8 posto u zadnjem tromjesečju, kao i na razini cijele 2006. godine, čime je blago premašen rezultat iz dvije prethodne godine, kada je ekonomski rast iznosio 4,3 posto, objavio je danas Državni zavod za statistiku.
Premda Hrvatska bilježi nešto brži ekonomski rast, u usporedbi sa susjednim zemljama i dalje zaostaje.
U Slovačkoj je BDP u četvrtom tromjesečju porastao čak 9,6 posto, a godinu će ta zemlja završiti s ekonomskim rastom od 8,3 posto. U Rumunjskoj je u 2006. godini rast bio 7,7 posto, u Češkoj 6,1, a u Sloveniji 5,2 posto. Nešto slabiji rast bilježi jedino Mađarska koja je 2006. godinu završila s rastom od 3,9 posto.
Od optimističkog „Pokrenimo Hrvatsku“, što je valjda trebalo značiti „usmjeravanje prema razvoju“ postali smo„rakova djeca“ (koja trče unatrag). Neumoljive brojke govore grubim jezikom, tuđe brojke nas ocrtavaju u još grubljim komparacijama. Pritom tablica kretanja osobnih dohodaka (prema Jutarnjem), po mom mišljenju nisu realna jer nije uzeto u obzir valutarne specifičnosti pojedinih zemalja (jer Hrvatska objektivno ima precijenjenu kunu, što od malo kuna umjetno čini puno eura - i obrnuto). Kako mi ipak ne živimo od kalkulativnih "puno" eura nego od komparativnih malo kuna, cijela stvar neke naše mjere standarda čine vrlo sumnjivima. Hrvatsku iznutra osjećamo prilično velikim teretom, ali ni izvana ne izgleda nimalo lijepo.
Slijed neugodnih događaja oko nove hrvatske vlasničke elite, u koju definitivno spada i sam Petrača, započet je njegovim hapšenjem a potom neobičnim suđenjem, a nastavio se „slučajem“ Zagorec, koji se ukazuje tek kao vrh sante leda. Na cijelom tom prostoru novopečenih financijskih moćnika zavladalo je kataklizmično kretanje. Rajić je sve iznenadio prodajom svoga „zdanja“ francuskom Lactalisu, a to se reflektiralo na „Todorićevo carstvo“ koje se počelo panično ponašati (najprije je nasilno i jednostrano raskinuo suradnju s Dukatom, a onda bezglavo jurnuo u svojevrsni „drang nach Osten“ (BiH i Srbiju).
No je li to zaista stihijno i bezglavo?? Pitanje koje čeka budućnost da dade odgovor. Posljednji događaj tvrtka Auctor preuzela Hypobankinu tvrtku Hypo Alpe Adria Consultants (HAAC), je uzbibala javnost i probudila duhove. Hypobanka je duboko impregnirana s događanjima oko hrvatske ratno-poratne tranzicije, pa je bila nezaobilazno prisutna u skoro svim hrvatskim financijskim aferama (od Dubrovačke Banke, preko Štrokovih i Pašalićevih poduzetničkih kredita do Zagorčevih nevjerojatnih kreditnih zaduživanja). Hypo Alpe Adria Consultants je bio vlasnik svega i svačega, pa se primopredaja (koja je omeđena na par stotina milijuna eura), ali se vrijednost portfelja procjenjuje od onih „upućenijih“ na mnogo više! ( Poslovni dnevnik)
I, na kraju bajke iznenađenje, za nas neupućenije : Iza cijele te akcije ustvari stoje Ninoslav Pavić (suvlasnik moćnog EPH), Anto Nobilo (Petračev branitelj) i Mićo Carić (Petračev partner).
Netko bi rekao: krug se zatvorio ali nije. Dapače daleko od toga. Jer kako u sve ovo „kupusarenje“ sjediniti naizgled bliske prijatelje i krvne neprijatelje (kao Pašalić, Štrok, Zagorec, Pavić, Pukanić, Petrač, Todorić, Rajić, Gotovina, Čermak, Tuđman, Šušak, Zloić, Šarinić, Mesić, Žužul, Kosor, Sanader, Barać, Ostović, Penić, Nobilo, Kovač, Družak…..itd). Zaista raznorodno i raznoliko društvo, koje je ukupno svedeni na dva jedinstvena zajednička nazivnika – novac i austrijsko bankarstvo (preko kojeg je na ovaj ili onaj način sveukupno izvučeno i legalizirano preko 50 milijardi dolara kako neki s pravom tvrde).
Iznenađenje?! Ne, jer se treba vratiti unatrag i podsjetiti se na mnoštvo raznih afera, koje su pokrivane iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. Sav taj novac, upropašten u svim tim aferama, uredno je eksportiran slijedeći „zakon spojenih posuda“ vani, naravno utabanim stazama. Sve to daje jednu jedinstvenu ali neugodnu sliku, i nesnošljivu bilancu koja je prebačena na leđa osiromašenog i poniženog hrvatskog građanina. Kako taj sav novac vratiti natrag? Ma bilo kako, samo da se vrati, i ubaci u hrvatski razvoj koji ne da stagnira nego nazaduje. No trebamo biti svjesni činjenice, da provizija za pranje novca ide i do 50% glavnice, pa je tako, negdje u šumama zamućenih bankarskih tokova, ogroman novac zauvijek izgubljen radi manje-više sitno-račundžijskih interesa.
Jedan dio novca se ipak vraća, a trag novca nije lako sakriti (ma kako i koliko god ga naše previše „milosrdno“ pravosuđe toleriralo). Slijedeći te tragove novca nalazimo osobu Ninoslava Pavića lansiranu u neobične dimenzije. Taj hrvatski medijski „magnat“ je moćni suvlasnik EPH, kojemu je pak polovinski suvlasnik (da li!?) moćni njemački WAZ !!. Taj dio „putova novca“ već je zabilježio nervozne reakcije u Njemačkoj kroz refleksije njemačko-austrijskog medijskog rata, koji se prije par godine vodio preko Hrvatske (vjerojatno još nije završen – no o tome se kod nas šuti radi medijskih blokada i interesa onih istih vlasnika medija koji su duboko involvirani u bravurozne tokove novca).
Kako je sav taj otuđeni kapital, ustvari „samo moralno prljav“ s unutar-hrvatskog stanovišta, ali bio i ostao legalan s bankarskog stanovišta (jer se banke ne tiče tko ima pravo raspolaganja računima), naš samo "moralno prljavi" a bankarsko čisti novac je olako razbacan svugdje po svijetu (od hrvatskih banaka preko Hypobanke do drugih austrijskih i njemačkih banaka, od hrvatskih novina (EPH, VL itd) do stranih „investitora“ kao Styria ili WAZ (ili možda čak ORCO-a i raznih drugih „veleposjednika“ izraslih gle - da li baš slučajnou vrijeme balkanskih ratova). Kako su Austrija i Njemačka pravne države mnogo više nego što je to Hrvatska, njihovo zakonodavstvo je s iniciranjem afera po Hrvatskoj počelo i kod njih kopati, pa se „moralno pranje“ odjednom ubrzalo - i bilježimo povratak novca u Hrvatsku. Tako npr. marginalna Adriatica.net je "prodala" svoju polivunz osnivačkog kapitala EPH-u (kojemu je opet polovični vlasnik njemački WAZ), i onda krenula u "osvajačke" pohode, pa su „osvojili“ slovensku turističku ikonu Kompas, posrnuli ali još uvijek poslovno otporni Atlas, te još neke subjekte formirajući jaku turističku grupaciju - moćnu po vanjskom sjaju, šuplju iznutra (no tko to mari kad „pranje amoralnog novca“ ima dosta veliku stopu tolerancije). No tako se stvara potencijal koji jednom može mnogo značiti za daljnji razvoj hrvatskog turizma (što opravdava angažman turističkog znalca, Pave Župan-Rusković, jedinog respektabilnog hrvatskog turističkog ministra).
Kad se k tome pribroji gore spomenuto preuzimanje Hypo Alpe Adria Consultant-a, taj se potencijal se mnogostruko uvećava (budući da unutar preuzetih portfelja dominiraju turistički objekti a naročito turistički potencijali).
Sagledavajući realno sve ove pokrete i preokrete, slažem se s kolegom Pulicerom: neka se novac vraća, bilo kako, ali nek se vraća. Jer je to hrvatski novac, njemu mjesto ovdje, a vlasnik je čak manje važan ako se poslovanje vodi odgovorno, tržišno i profesionalno (jer je tada u funkciji razvoja društvenih potencijala, koji u Hrvatskoj nisu maleni). Treba konačno odbaciti fikcije i floskule o prisilnom vraćanju otuđenog novca, to je utopija (što je konačno i sam predsjednik Mesić uvidio, budući da je odjednom počeo šutjeti o Petraču, hvaliti Rajića isl.). Istina, treba ipak nekako riješiti ozbiljne moralne repove, koji stvaraju zlu krv unutar Hrvatske, te neka imena zauvijek izbrisati iz hrvatskog pamćenja. U suprotnom će se kao bumerang uvijek vraćati i iznova opterećivati perspektive budućeg hrvatskog razvoja. Kako? Nemam odgovor, ali neka se nekako pronađe neki civilizirani modus, jer neki zaista moraju nestati iz javnog života Hrvatske. Prema takvima i onako ne postoje nikakvi dugovi (jer su se grabili za nešto što nije bilo njihovo, a budući su to činili u vrijeme opće borbe za preživljavanje - dok su drugi lijevali krv, patili se po logorima, ili potucali od nemila do nedraga - ne postoje čak ni domoljubne zasluge, koje bi eventualno trebalo respektirati).
No, moralni utezi nisu jedini problemi kojih se treba riješiti. S ovom najnovijom akvizicijom EPH (i onih koji su iza Pavića), uskrsnuo je jedan zloduh, koji je bio u međuvremenu ležao začepljen u čarobnoj lampi „hrvatskog sna o uspjehu“. To je onaj famozni Grupo, koji je uvijek izazivao jezu, a sada njegovo uskrsavanje se može pretvoriti u politički problem „par excelllance“.
Sablasni Grupo je još 2000 godine bio uzdrmao HRT-„hrvatsku katedralu duha“, jer je medijski prostor jedinstven, kojeg se može uspješno zagađivati i tamo gdje postoje vlasnici, ali i tamo gdje postoje politički gospodari. Radi se o stalnoj potrebu ljudi na vrhu piramide moći da putem medija ostvare i zadrže društvenu, političku i gospodarsku dominaciju. Ova će nas zloslutna zamka vrebati sutra i u Europskoj Uniji (kad joj se pridružimo), ali o toj dimenziji neka nam više kaže poznati talijanski političar (i još poznatiji sudac i moralna vertikala suvremene Italije):
Demokracija i sukob interesa !
Sukob interesa je prijetnja demokraciji. Naročito glede medija. Silvio Berlusconi je postao premijer upravo radi njegovih TV kanala i njegovih novina.
Svaki građanin koji se nalazi u sukobu interesa ne smije biti kandidat za javne funkcije, ne smije uopće doći u priliku da bude biran. Vlada mora energično predložiti Zakon o sukobu interesa koji će stvarno zadrijeti u problematiku a ne biti nejasan, dim u očima birača.
Izborni zakon donesen od desnog centra ne bi uopće bio prošao da je građanstvo bilo istinski informirano. To je Zakon koji ubija slobodu, koji je gurnuo u stranu birače onemogućujući ih da direktno biraju kandidate i tako slabeći pobjedničku koaliciju u Senatu da kreira stabilnu većinu u Senatu.
To je Mediaset-ov izborni zakon, učinjen po mjeri njihovih dioničara. Koliko je doneseno takvih radi medijske pokrivenosti prijašnjeg Premijera. Želimo li se podsjetiti na „ad personam“* zakone, kao ex Cirielli, Pecorella? Kome dugujemo slabosti pravosudnog sustava? Samo razmislite o tome. To možemo zahvaliti „ad personam“ u medijima, tom gigantskom sukobu interesa, možda jedino u Italije između svih demokratskih zemalja.
Eto zašto, u Vladinom programu, donošenje jednog takvog ozbiljnog pravilnika glede sukoba interesa mora imati prioritet nad svim prioritetima. „Italia dei Valori“ se mora izboriti za to, čak i putem javnih inicijativa, o kojima ću vas vrlo brzo obavijestiti. U Italiji informacija nije slobodna. Upravljana je privatnim interesima. Svatko to zna. Ali to zaista nije razlog da i dalje trpimo takvo stanje stvari.
-*„Ad personam“ – u značenju - po mjeri osobe, za osobnu upotrebu.
-Citat s bloga Antonio Di Pietra, 28 March 2007 - Conflict of interests and democracy)
U osobi Ninoslava Pavića (ili barem unutar sfere koncentracije moći koja se poslije svega stvara oko njega), mogu se prepoznati zametci sutrašnjeg „berluskonizma“ na hrvatski način (bilo osobno, bilo da se netko s takvim aspiracijama iznjedri iz njihovog kruga). To bi bio kraj demokracije kakva je prirođena hrvatskoj duši. Trenutni premijer Sanader i njegov krug nisu krili, da im je Berlusconi bio pojam i politički uzor. Trebamo li „ seljačku farsu“ oko izbora ravnatelja HRT-a povezati u zloslutni kontekst kojeg sam ovdje oslikao. Promislimo dobro da nas sutra ne bi štogod grdno iznenadilo. Izbori su blizu, i „pamet u se“ (kako bi rekao Držić).
Kako može biti važno za razumijevanje simbolične razine nazivlja, tj. odgonetavanje „kriptičnosti“ prvog naslova i drugog podnaslova potražite u „Terariju iz gušterove perspektive“.
Projedrio sam u ovih par dana, najprije slobodnim stilom kroz blogove nekih meni omiljenih kolega blogera (Pulicer, 45lines, Nemanja - pa se zahvaljujm na idejama koje sam jedreći pohvatao), a potom ciljano po nekim medijima. Tako su mi se neke meni od prije poznate stvari počele spajati u alarmantnu cjelinu (malo neobičnu ali meni znakovitu). Zato za razumijevanju ovog malo težeg i dužeg teksta treba "zanjoriti" u navedene linkove. Ako je nekome previše, neću zamjeriti što je odustao, ili mi poklonio negativan bod.
U mom prethodnom blogu „Presvlačenje kože!“ su mi se neka dnevna burna događanja spojila u izvjesne logične i u svijetu nimalo nepoznate procese, naročito prisutne u zemljama tranzicije, u kojima se nakon burne i većinom amoralne „prvobitne akumulacije kapitala“ sve počinje stabilizirati, pa amoralnost kapitala gubi u šumi kolanja kapitala kroz institucionalizirane oblike, i tako postaje legalan. Koliko god takav kapital u početku nastao na amoralne načine, kad se legalizira počne igrati svoju pozitivnu ulogu u razvoju društva. Pulicerov komentar (na smoj prethodni napis) sam shvatio afirmativno. No pošavši na njegove stranice počeo sam se osjećati neugodno videći njegove argumentirane komentare općih hrvatskih trendova, pogotovo više nego uznemiravajući link prema članku u Jutarnjem:
Bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 4,8 posto u zadnjem tromjesečju, kao i na razini cijele 2006. godine, čime je blago premašen rezultat iz dvije prethodne godine, kada je ekonomski rast iznosio 4,3 posto, objavio je danas Državni zavod za statistiku.
Premda Hrvatska bilježi nešto brži ekonomski rast, u usporedbi sa susjednim zemljama i dalje zaostaje.
U Slovačkoj je BDP u četvrtom tromjesečju porastao čak 9,6 posto, a godinu će ta zemlja završiti s ekonomskim rastom od 8,3 posto. U Rumunjskoj je u 2006. godini rast bio 7,7 posto, u Češkoj 6,1, a u Sloveniji 5,2 posto. Nešto slabiji rast bilježi jedino Mađarska koja je 2006. godinu završila s rastom od 3,9 posto.
Od optimističkog „Pokrenimo Hrvatsku“, što je valjda trebalo značiti „usmjeravanje prema razvoju“ postali smo„rakova djeca“ (koja trče unatrag). Neumoljive brojke govore grubim jezikom, tuđe brojke nas ocrtavaju u još grubljim komparacijama. Pritom tablica kretanja osobnih dohodaka (prema Jutarnjem), po mom mišljenju nisu realna jer nije uzeto u obzir valutarne specifičnosti pojedinih zemalja (jer Hrvatska objektivno ima precijenjenu kunu, što od malo kuna umjetno čini puno eura - i obrnuto). Kako mi ipak ne živimo od kalkulativnih "puno" eura nego od komparativnih malo kuna, cijela stvar neke naše mjere standarda čine vrlo sumnjivima. Hrvatsku iznutra osjećamo prilično velikim teretom, ali ni izvana ne izgleda nimalo lijepo.
Slijed neugodnih događaja oko nove hrvatske vlasničke elite, u koju definitivno spada i sam Petrača, započet je njegovim hapšenjem a potom neobičnim suđenjem, a nastavio se „slučajem“ Zagorec, koji se ukazuje tek kao vrh sante leda. Na cijelom tom prostoru novopečenih financijskih moćnika zavladalo je kataklizmično kretanje. Rajić je sve iznenadio prodajom svoga „zdanja“ francuskom Lactalisu, a to se reflektiralo na „Todorićevo carstvo“ koje se počelo panično ponašati (najprije je nasilno i jednostrano raskinuo suradnju s Dukatom, a onda bezglavo jurnuo u svojevrsni „drang nach Osten“ (BiH i Srbiju).
No je li to zaista stihijno i bezglavo?? Pitanje koje čeka budućnost da dade odgovor. Posljednji događaj tvrtka Auctor preuzela Hypobankinu tvrtku Hypo Alpe Adria Consultants (HAAC), je uzbibala javnost i probudila duhove. Hypobanka je duboko impregnirana s događanjima oko hrvatske ratno-poratne tranzicije, pa je bila nezaobilazno prisutna u skoro svim hrvatskim financijskim aferama (od Dubrovačke Banke, preko Štrokovih i Pašalićevih poduzetničkih kredita do Zagorčevih nevjerojatnih kreditnih zaduživanja). Hypo Alpe Adria Consultants je bio vlasnik svega i svačega, pa se primopredaja (koja je omeđena na par stotina milijuna eura), ali se vrijednost portfelja procjenjuje od onih „upućenijih“ na mnogo više! ( Poslovni dnevnik)
I, na kraju bajke iznenađenje, za nas neupućenije : Iza cijele te akcije ustvari stoje Ninoslav Pavić (suvlasnik moćnog EPH), Anto Nobilo (Petračev branitelj) i Mićo Carić (Petračev partner).
Netko bi rekao: krug se zatvorio ali nije. Dapače daleko od toga. Jer kako u sve ovo „kupusarenje“ sjediniti naizgled bliske prijatelje i krvne neprijatelje (kao Pašalić, Štrok, Zagorec, Pavić, Pukanić, Petrač, Todorić, Rajić, Gotovina, Čermak, Tuđman, Šušak, Zloić, Šarinić, Mesić, Žužul, Kosor, Sanader, Barać, Ostović, Penić, Nobilo, Kovač, Družak…..itd). Zaista raznorodno i raznoliko društvo, koje je ukupno svedeni na dva jedinstvena zajednička nazivnika – novac i austrijsko bankarstvo (preko kojeg je na ovaj ili onaj način sveukupno izvučeno i legalizirano preko 50 milijardi dolara kako neki s pravom tvrde).
Iznenađenje?! Ne, jer se treba vratiti unatrag i podsjetiti se na mnoštvo raznih afera, koje su pokrivane iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. Sav taj novac, upropašten u svim tim aferama, uredno je eksportiran slijedeći „zakon spojenih posuda“ vani, naravno utabanim stazama. Sve to daje jednu jedinstvenu ali neugodnu sliku, i nesnošljivu bilancu koja je prebačena na leđa osiromašenog i poniženog hrvatskog građanina. Kako taj sav novac vratiti natrag? Ma bilo kako, samo da se vrati, i ubaci u hrvatski razvoj koji ne da stagnira nego nazaduje. No trebamo biti svjesni činjenice, da provizija za pranje novca ide i do 50% glavnice, pa je tako, negdje u šumama zamućenih bankarskih tokova, ogroman novac zauvijek izgubljen radi manje-više sitno-račundžijskih interesa.
Jedan dio novca se ipak vraća, a trag novca nije lako sakriti (ma kako i koliko god ga naše previše „milosrdno“ pravosuđe toleriralo). Slijedeći te tragove novca nalazimo osobu Ninoslava Pavića lansiranu u neobične dimenzije. Taj hrvatski medijski „magnat“ je moćni suvlasnik EPH, kojemu je pak polovinski suvlasnik (da li!?) moćni njemački WAZ !!. Taj dio „putova novca“ već je zabilježio nervozne reakcije u Njemačkoj kroz refleksije njemačko-austrijskog medijskog rata, koji se prije par godine vodio preko Hrvatske (vjerojatno još nije završen – no o tome se kod nas šuti radi medijskih blokada i interesa onih istih vlasnika medija koji su duboko involvirani u bravurozne tokove novca).
Kako je sav taj otuđeni kapital, ustvari „samo moralno prljav“ s unutar-hrvatskog stanovišta, ali bio i ostao legalan s bankarskog stanovišta (jer se banke ne tiče tko ima pravo raspolaganja računima), naš samo "moralno prljavi" a bankarsko čisti novac je olako razbacan svugdje po svijetu (od hrvatskih banaka preko Hypobanke do drugih austrijskih i njemačkih banaka, od hrvatskih novina (EPH, VL itd) do stranih „investitora“ kao Styria ili WAZ (ili možda čak ORCO-a i raznih drugih „veleposjednika“ izraslih gle - da li baš slučajnou vrijeme balkanskih ratova). Kako su Austrija i Njemačka pravne države mnogo više nego što je to Hrvatska, njihovo zakonodavstvo je s iniciranjem afera po Hrvatskoj počelo i kod njih kopati, pa se „moralno pranje“ odjednom ubrzalo - i bilježimo povratak novca u Hrvatsku. Tako npr. marginalna Adriatica.net je "prodala" svoju polivunz osnivačkog kapitala EPH-u (kojemu je opet polovični vlasnik njemački WAZ), i onda krenula u "osvajačke" pohode, pa su „osvojili“ slovensku turističku ikonu Kompas, posrnuli ali još uvijek poslovno otporni Atlas, te još neke subjekte formirajući jaku turističku grupaciju - moćnu po vanjskom sjaju, šuplju iznutra (no tko to mari kad „pranje amoralnog novca“ ima dosta veliku stopu tolerancije). No tako se stvara potencijal koji jednom može mnogo značiti za daljnji razvoj hrvatskog turizma (što opravdava angažman turističkog znalca, Pave Župan-Rusković, jedinog respektabilnog hrvatskog turističkog ministra).
Kad se k tome pribroji gore spomenuto preuzimanje Hypo Alpe Adria Consultant-a, taj se potencijal se mnogostruko uvećava (budući da unutar preuzetih portfelja dominiraju turistički objekti a naročito turistički potencijali).
Sagledavajući realno sve ove pokrete i preokrete, slažem se s kolegom Pulicerom: neka se novac vraća, bilo kako, ali nek se vraća. Jer je to hrvatski novac, njemu mjesto ovdje, a vlasnik je čak manje važan ako se poslovanje vodi odgovorno, tržišno i profesionalno (jer je tada u funkciji razvoja društvenih potencijala, koji u Hrvatskoj nisu maleni). Treba konačno odbaciti fikcije i floskule o prisilnom vraćanju otuđenog novca, to je utopija (što je konačno i sam predsjednik Mesić uvidio, budući da je odjednom počeo šutjeti o Petraču, hvaliti Rajića isl.). Istina, treba ipak nekako riješiti ozbiljne moralne repove, koji stvaraju zlu krv unutar Hrvatske, te neka imena zauvijek izbrisati iz hrvatskog pamćenja. U suprotnom će se kao bumerang uvijek vraćati i iznova opterećivati perspektive budućeg hrvatskog razvoja. Kako? Nemam odgovor, ali neka se nekako pronađe neki civilizirani modus, jer neki zaista moraju nestati iz javnog života Hrvatske. Prema takvima i onako ne postoje nikakvi dugovi (jer su se grabili za nešto što nije bilo njihovo, a budući su to činili u vrijeme opće borbe za preživljavanje - dok su drugi lijevali krv, patili se po logorima, ili potucali od nemila do nedraga - ne postoje čak ni domoljubne zasluge, koje bi eventualno trebalo respektirati).
No, moralni utezi nisu jedini problemi kojih se treba riješiti. S ovom najnovijom akvizicijom EPH (i onih koji su iza Pavića), uskrsnuo je jedan zloduh, koji je bio u međuvremenu ležao začepljen u čarobnoj lampi „hrvatskog sna o uspjehu“. To je onaj famozni Grupo, koji je uvijek izazivao jezu, a sada njegovo uskrsavanje se može pretvoriti u politički problem „par excelllance“.
Sablasni Grupo je još 2000 godine bio uzdrmao HRT-„hrvatsku katedralu duha“, jer je medijski prostor jedinstven, kojeg se može uspješno zagađivati i tamo gdje postoje vlasnici, ali i tamo gdje postoje politički gospodari. Radi se o stalnoj potrebu ljudi na vrhu piramide moći da putem medija ostvare i zadrže društvenu, političku i gospodarsku dominaciju. Ova će nas zloslutna zamka vrebati sutra i u Europskoj Uniji (kad joj se pridružimo), ali o toj dimenziji neka nam više kaže poznati talijanski političar (i još poznatiji sudac i moralna vertikala suvremene Italije):
Demokracija i sukob interesa !
Sukob interesa je prijetnja demokraciji. Naročito glede medija. Silvio Berlusconi je postao premijer upravo radi njegovih TV kanala i njegovih novina.
Svaki građanin koji se nalazi u sukobu interesa ne smije biti kandidat za javne funkcije, ne smije uopće doći u priliku da bude biran. Vlada mora energično predložiti Zakon o sukobu interesa koji će stvarno zadrijeti u problematiku a ne biti nejasan, dim u očima birača.
Izborni zakon donesen od desnog centra ne bi uopće bio prošao da je građanstvo bilo istinski informirano. To je Zakon koji ubija slobodu, koji je gurnuo u stranu birače onemogućujući ih da direktno biraju kandidate i tako slabeći pobjedničku koaliciju u Senatu da kreira stabilnu većinu u Senatu.
To je Mediaset-ov izborni zakon, učinjen po mjeri njihovih dioničara. Koliko je doneseno takvih radi medijske pokrivenosti prijašnjeg Premijera. Želimo li se podsjetiti na „ad personam“* zakone, kao ex Cirielli, Pecorella? Kome dugujemo slabosti pravosudnog sustava? Samo razmislite o tome. To možemo zahvaliti „ad personam“ u medijima, tom gigantskom sukobu interesa, možda jedino u Italije između svih demokratskih zemalja.
Eto zašto, u Vladinom programu, donošenje jednog takvog ozbiljnog pravilnika glede sukoba interesa mora imati prioritet nad svim prioritetima. „Italia dei Valori“ se mora izboriti za to, čak i putem javnih inicijativa, o kojima ću vas vrlo brzo obavijestiti. U Italiji informacija nije slobodna. Upravljana je privatnim interesima. Svatko to zna. Ali to zaista nije razlog da i dalje trpimo takvo stanje stvari.
-*„Ad personam“ – u značenju - po mjeri osobe, za osobnu upotrebu.
-Citat s bloga Antonio Di Pietra, 28 March 2007 - Conflict of interests and democracy)
U osobi Ninoslava Pavića (ili barem unutar sfere koncentracije moći koja se poslije svega stvara oko njega), mogu se prepoznati zametci sutrašnjeg „berluskonizma“ na hrvatski način (bilo osobno, bilo da se netko s takvim aspiracijama iznjedri iz njihovog kruga). To bi bio kraj demokracije kakva je prirođena hrvatskoj duši. Trenutni premijer Sanader i njegov krug nisu krili, da im je Berlusconi bio pojam i politički uzor. Trebamo li „ seljačku farsu“ oko izbora ravnatelja HRT-a povezati u zloslutni kontekst kojeg sam ovdje oslikao. Promislimo dobro da nas sutra ne bi štogod grdno iznenadilo. Izbori su blizu, i „pamet u se“ (kako bi rekao Držić).
Domovina i dijaspora
Teza da postoji animozitet između domovinske i dijasporne Hrvatske je česta, ali nepotrebno anglašavana, jer kao što to obično biva, istina leži između ekstremno postavljenih točaka. Postoji razlika između stvarne Hrvatske i službene Hrvatske, a te razlike su daleko dublje, i vjerojatnu generiraju mnoge druge nespprazume, kao što su ovi nesporazumi s dijasporom.
Naime. oni bogatiji iz dijaspore su lakše "kupovali" (čast, sinekure, naklonost medija, naklonost lokalnih moćnika itd. ali i nekretnine). Z te bolje stojeće politika je novac, vrsta businessa, u kojem nikada nema previše srca. Nitko od takvih nije ostavio neki bitniji trag u domovini. Pa ni sam Mikšić, koji je bio postai kuriozum na svoj način, ali radi razloga u domovini, a ne svojoj vrijednosti, ili vrijednosti političkog programa kojeg je nudio!
Oni obični, prosječni ali brojniji, a samim time moćniji iz dijaspore su imali srce, i davali ga, a uz srce i novaca koliko su mogli. No, to je bilo mnogo, i to je presudilo u borbi za Hrvatsku.
Nažalost, postoje i oni treći, onaj tanki sloj "gologuzih" neuspješnika, koji su u dijasporu odlazili radi raznih razloga , najmanje patriotskih, a ostali su neuspješni je nisu u sebi nosili onu produktivnu žicu. Takvi su se vratili u Hrvatsku, u vrijeme sudbonosnih promjena, koje su "osjetili" kao svoj "sretni trenutak". Lansirani u vrhove hrvatske politike uglavnom su Hrvastima napravili medvjeđe usluge, i u Hrvatskoj i u dijaspori. Jer se "blago" dijelilo po njihovoj mjeri, po onoj istoj po kojoj je velika većina hrvatske dijaspore bila eliminirana iz života i izgradnje potencijala nove Hrvatske .
To je bila velika šteta, jer mali brojevi čine male brojke bez obzira na pojedinačne veće uloge, a time i malene pomake.
Veliki brojevi činu velike brojke pa time i velike pomake. To manje-više nepošteni i nevidoviti vrh državne politike sve do sada nije htio ni želio prepoznati, nego je politički odabirao samo najveće 'Rvatine (s kojima su lako mogli izvoditi nepodopštine).
Dvije su bitne posljedice, ako gledamo Mikšića kao representatna "uspješnih", u odnosu na onu najbrojniju većine "prosječnih" dakle normalnih Hrvata iz dijaspore. koji su iskazivali želju da se vrate i nastave živjeti u Hrvatskoj, ili barem da se bolje povezuju s njome:
Prvo što je "Slučaj Mikšič" pokazao jest da ipak moguće ponuditi nekakav suvisliji program, kojeg se može uspješno plasirati pored etabliranih stranaka i trenutnih podjela u slinicama moći.
Drugo, da pomalo zamorena i nezadovoljna većina domovinskih Hrvata voljna i može prihvatiti i honorirati drugačije, alternativne inicijative, koje odudaraju od pomalo zamorne i jednolične, a više inertne nego uspješne hrvatske kolotečine.
Zato mislim da ustvari ne postoji sukob između domovinske i iseljene Hrvatske. Jesu se dogodile (namjerno i nenamjerno) neke stvari (kreirane od besramnih manjina s jedne i druge strane) koji su zloupotrijebili povlaštene pozicije i posijale nepovjerenje i razočarnje.
Na razjašnjavanju ovih pojava treba djelovati i tražiti načine integriranja dubljeg, svestranijeg i masovnijeg povezivanja jedinstvenog hrvatskog bića. U vrijeme kad je globalizacija počela smanjivati svijet na globalno selo, to može biti korisno i svrsishodno za obje strane, domovonsku i iseljenu Hrvatsku.
Subscribe to:
Posts (Atom)