Veselo je na Brabantu!

O Belgijo! O draga mati!
Tebi naša srca, tebi naše ruke,
Tebi naša krv, o Domovino
Kunemo ti se, svi, živjet ćeš
Ti češ živjeti, uvijek velika i lijepa,
I tvoje neuništivo jedinstvo
će imati besmrtno geslo
Kralj, Zakon, Sloboda
( La Brabançonne Belgijska himna )



Izbilo je veliko „veselje“ u Brabantu ., ili Belgiji po novome. O tome piše naš Hr.Business a ima i video. VIDEO: „Budući belgijski premijer umjesto belgijske himne zapjevao francusku Marseljezu“, gdje možete pogledati i video.

Yves Leterme (čelnik flamanskih demokršćana, kojem je belgijski kralj povjerio sastavljanje nove belgijske vlade) svojevremeno je uvrijedio svoje Valonce (ili preciznije frankofonske Belgijance) kad je za medije izjavio da su Valonci ili preglupi ili ne žele naučiti flamanski.

Prošli tjedan je i sam pokazao nacionalno neznanje (katastrofalno po njegovu političku karijeru u jednoj nacionalno složenoj zemlji) pa se za vrijeme belgijskog nacionalnog svetkovanja nije sjetio teksta i melodije belgijske himne, te je u kameru i mikrofone zapjevao francusku himnu „Marseilleuse“.

Time je izazvao još veću zbrko koja prijeti da ga potpuno izbaci iz sedla.

Moj belgijski prijatelj i „homo polliticus“ mi jutros ovako komentira ovaj slučaj:
Dear friend,
To je trenutno veliki skandal u Belgiji. Počelo je 21 srpnja (na dan nacionalne svektovine u Belgiji), a današnji rezultat je sljedeći:
Frankofonski dio Belgije ga odbija kao Premijera, kardinal ga je kritizirao za vrijeme služenja nacionalnog „Te Deum“ u katedrali prenošenog na svim televizijama i radiju,.
Kao što sam rekao mojoj supruzi prije par dana, on neće postati Premijer Belgije. Političke partije ga žestoko kritiziraju, protiv sebe ima socijaldemokrate u Flandriji i Walloniji, protiv njega su svi „zeleni“, a također i njegova stranka demokršćana u Waloniji. Mnogo se veselih video uradaka vrti po Internetu (šaljem ti jedan na Flamanskom: „A Holland man and workless man“).

A onda je na kraju dodao (pošto dobro i svakodnevno prati hrvatske prilike čitajući prilično dobro hrvatske medije):

Ali što je to prema financijskim skandalima kakvi su u Hrvatskoj.

A i ja sam se također pitam:

Što će naša jadna elita, naučena na ovakvu bezgraničnu komociju u Hrvatskoj, kad jednom zaista uđemo u ujedinjenu Europu, pa se budu morali pridržavati ovakvih visoko postavljenih kriterija.

Jadni oni, a do tada jadni i mi s njima. Jedva čekam da ovakvo "veselje" dođe i u Hrvatsku. Ili da mi, glasači i građani Hrvatske „preokrenemo kožuh“ odmah, pa za promjenu počnemo insistirati na europskim kriterijima za političku odgovornost. Hm, ideja nije loša, zar ne!!

Claus von Stauffenberg: Jedan prigodni tekst!

Na današnji dan prije 63 godine je propao atentat na Hitlera poznat kao „Dvadestosrpanjska urota“ ( The July 20 Plot ) kad je pukovnik Claus von Stauffenberg pukim slučajem propustio ubiti Hitlera. Kako je u zavjeru bio uključen značajan dio vojnog vrha Njemačke (s istaknutijim njemačkim vojnim zapovjednikom i feldmaršalom Erwinom Rommelom na čelu), nema sumnje da bi Drugi svjetski rat bio završio skoro godinu dana ranije.

Slučajni sklop okolnosti je htio da Hitler preživi, ali je to izazvalo veliku sječu glava, i čišćenja u vojnim i civilnim strukturama tadašnjeg njemačkog društva. Hitler je neke urotnike odmah postrijeljao, ali je Rommelu pružio šansu da to sam učini, da bi mu onda licemjerno organizirao veličanstveni pogreb. Naime bojao se karizme koju je Rommel stekao kao veliki ratni heroj Drugog svjetskog rata.

Koliko bi samo bilo manje rušenja, manje mrtvih, sakatih, manje gladnih i prognanih da je Von Stauffenberg tada uspio. Sva zla počinjena do tada se ne bi mogla lako izbrisati, ali bi nesreća bila bitno umanjena. Slika post-ratovske Europe bi bila posve drugačije, „istočno carstvo zla“ se ne bi bilo toliko proširilo i izazvalo mnoge druge nevolje i smrti.

Ono što iznad svega zapanjuje jest ta samoubilačka upornost s kojom je Hitler gurao svoj projekt do samog kraja, projekt koji je njega zasluženo stajao glave, ali je svoj vlastiti narod odvukao u pravu katastrofu golemih razmjera, ispod svih civilizacijskih razina. Hitler je definitivno najveći njemački zločinac svih vremena, i to velika većina njemačkog naroda shvaća, oni su naučili iz svoje nevolje, pa je Njemačka danas, bez imalo dilema, jedna od ključnih demokratskih perjanica Europe i svijeta.

Ipak dogodilo se tako kako se već dogodilo. Prošlost ne možemo promijeniti pa nama ostaju sjećanja, iz kojih bismo trebalo učiti i naučiti za budućnost. Tako ostaje vječnim pitanje što sve možemo i smijemo činiti u svoje ime i za svoj račun, a što si smijemo dozvoliti kad odlučujemo o tuđim sudbinama. Vjerujem da su u novu Europu ugrađene spoznaje do kojih je čovječanstvo došlo nakon Drugog svjetskog rata.

Ali pogledajmo što je donijela ta 1944 godina, što je vjerojatno izazvalo tu urotu:

U vremenu od siječnju do srpnja 1944 je započeta bitka u Italiji kod Monte Cassina , završena je legendarna opsada Lenjingrada. RAF (englesko kraljevsko zrakoplovstvo) je već redovito bombardiralo Berlin i druge gradove u Njemačkoj. Saveznici se već iskrcali kod Anzia. U travnju su Nijemci na istoku napustili Odesu, a u svibnju Sevastopolj i Krim. Na zapadu su u lipnju saveznici ušli u Rim, i uspješno je izvršeno iskrcavanje u Normandiji. Na sjeveru su Rusi započeli ofenzivu na Finsku, istjerali Nijemace iz Bjelorusije te oslobodili Minsk na istoku, a Cherbourg i Caen na zapadu. Svakome normalnom i razumnom čovjeku je tih dana polovinom srpnja 1944 bilo jasno da je rat praktički odlučen. Zato je 1944 godina bila godina dilema i pobuna (ne samo u Njemačkoj, nego i u Warszawi, i u Slovačkoj).

I puč Vokić-Lorković se u Hrvatskoj događao samo mjesec dana iza Von Stauffenbergova neuspješnog atentata, kad je na zapadu već bio oslobođen Pariz, a na istoku Rumunjska se predala. Mladen Lorković je još u svibnju 1944 zajedno s ministrom oružanih snaga Antom Vokićem , održao tajni sastanak sa predstavnicima HSS-a Košutićem i Ivankom Farolfijem To je bio početak tzv. "puča Vokić-Lorković" , u kojem je bilo planirano da se korištenjem domobrana kao regularne hrvatske vojske, NDH okrene protiv Njemačke, i pređe na stranu Saveznika. No, na sjednici vlade održanoj noću 30. kolovoza 1944., Pavelić je razotkrio urotu, naredio uhićenje sudionika. Jedino je August Košutić uspio prebjeći k partizanima (koji su ga ubrzo zatvorili, ali je preživio i još dugo živio). Ostali zavjerenici su zatvoreni u Lepoglavu do pred sam kraj rata, da bi krajem travnja 1945., dakle pred sam bijeg Pavelića i vjernihg mu sljedbenika iz zemlje prema Bleiburgu, u zatvoru bili ubijeni Mladen Lorković, Ante Vokić, Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić (kažu da je to sredio Maks Luburić ).

To je onaj neshvatljivi i zaprepašćujući kraj tih obećavajućih događaja kritične ratne 1944 godine, kad se uz malo manje sebičnosti a malo više razuma i domoljublja mogla promijeniti povijest Hrvatske. Nažalost, neki „najveći hrvatski sinovi“ (koje neki i danas glorificiraju) radije su pokupili narodno blago i pobjegli u inozemstvo, prije toga pobivši svoje najbliže suradnike, i prepustivši svoj narod hudoj sudbini. Povijest to ne smije zaboraviti, a oni koji danas veličaju te „sebičnjake upitnog domoljublja“ (jer se računaju samo konačni rezultati), trebali bi sami sebe dobro preispitati.

Orke- kitovi ubojice 2.

• Pismo saborskim zastupnicima Vesni Škare-Ožbolt, Tonću Tadiću (koji se oko "Sunčanog Hvara" najviše trude)
• and to whom to be concerned, as well!

Namjeravao sam napistati komentar na Vesnin post ( na pollitika.com - Tko laže Damir Polančec ili Jean Francois-Ott? ), ali je narastao do samostalnog posta, kojeg je bilo šteta ne istaknuti, pa ga lansiram u cyberspace. On predstavlja jedan realistički pogled na tu stalno vruću temu, iz perspektive praktičara. A oni iz politike neka nađu neku korisnu i pogodnu mjeru.

Možda se više ne bih bio javljao na ovu temu, mada je ona ionako stalno tu, prisiutna (i kako bi mi rekli - "flaša" crveno) jer sam o tome već dosta rekao (pozvao bih se na moja dva prethodna posta koji su još uvijek aktualni Orke-kitovi ubojice i Pobuna pučana ). Na moj najnoviji iskorak me je potaknuo moj sugrađanin i prijatelj Niko Bulić, koji je upravo tu, na TV i pred mojim očima, hvalio koncept Sunčanog Hvara!? Valjda on sada već pretežni "homo polliticus" zaista tako mora, jer evidentno zna da je neko iz poilitičkih vrhova u sve ovo duboko involviran (a Nino je dovoljno oprezan i lukav, da ne ulazi u nepotrebne okršaje - ta već su ga sjekli po prstima i za manje stvari). Tako sada i naš Niko Bulić razbacuje maglu po Hvaru i okolini. No, kako on, za razliku od Otta i njegove kompanije, ipak nije turistički neznalica, čitajmo ga kreativno!

Gdje zaista i stvarno postoji problem u svezi "Sunčanog Hvara".

1. To je definitivno bila klasično namještena prodaja (ma kakvo JPP Javno -privatno -partnerstvo - judi moji), prodaja bez javnog natječaja i - bez plaćanja. Lukavo, nema šta: tako su tzv. novopečeni "vlasnici" uspjeli "Sunčani Hvar" preuzeti bez kune (za preuzimanje tvrtke), i samo uz obećanja (investiranja). Ako su nešto novca dosada zaista tamo uopće investirali, to je bilo tek na razini onih novaca koje su oni "uštedili" (a drugi investitori u drugim privatizacijama morali platiti da bi uopće dobili hotele - uz naravno, razna obećavanja da će ulagati u razvoj- što neki zaista čine a većina ne - i "pojeo vuk magare"). O kako velikim sredstvima izgubljenim za državni proračun se ovdje radi, treba samo pogledati koliko je svojevremeno Kompas nudio za preuzimanje Sunčanog Hvara - i nije mu bilo dozvoljeno.

2. Budući da je Sunčani Hvar preuzet bez novaca, sada se "navodni vlasnici" mogu komotno "truditi" da podignu vrijednost (hotelima i destinaciji) kroz indirektno investiranje državnog novca - ali u svoje ime. Ono što Niko Bulić javno hvali, ustvari predstavlja jednu veliku opsjenu: Naime, Hvar nema klijentelu za njihove fiktivno zamišljene, tj. previsoko postavljene ciljeve (kao što uostalom trenutačno isto pati i Dubrovnik). Radi toga se opet i ove godine na Hvaru ostvaruju vrlo loši poslovni rezultati glede popunjavanja. Eh sad, (ono što možda niste znali, a zna svaki turistički praktičar), kad se hotelijeri suoče s lošim rezultatima, onda počme opća grabež i trka za gostima, bez ikakvih ograničenja i na sve moguće načine - a najviše spuštanjem cijena. Tako umjesto javno objavljenih a visokih, tzv. ekskluzivnih cijena, ostvaruju se realno neobično niske prosječne cijene. Tako nastaje sada već druga šteta za državni proračun: država koja se najprije odrekla svojih proračunskih sredstava kad je hotele dala besplatno (uz lažnu formulu), sada se još dodatno mora odricati značajnih poreznih prihoda. Naime, ovi novi "vlasnici" ništa ne čine da bi normalno poslovali, pa ostvaruju mali fizički promet, što se nužno reflektira na financijski uspjeh i veličinu ukupne porezne osnovice, a paničnim obaranjem cijene porezne osnovice još dodatno smanjuju. K tome, gubi i lokalna zajednica prireze, takse, zaposlenici svoje dohodatke, mirovinski i zdravstveni fondovi svoje doprinose. Šteta se multiplicira.

3. Tako smo izloženi apsurdnoj situaciji, u kojoj Ott i kompanija umjesto da plate nešto što doista ima visoku vrijednost, i da ulažu u razvoj ako već žele s takvim vrijednim resursima upravljati, mi plaćamo ustvari njima, i još im se dodatno pogoduje na razne načine. Ovakvo neprofesionalno i nemoralno "muljanje" i mešetarenje stvara vrlo neposlovnu sliku Hvara, i inducira dubok i dugoročan tržišni poremećaj, radi čega treba očekivati da će normaliziranje turističke tražnje Hvara (i to po realnim i tržišno prihvatljivim cijenama - a ne onim praznim priželjkivanima), se može očekivati tamo negdje daleko - tek kad budemo u EU.

4. No, to i jest bila prava namjera onih koji su kreirali ovu lažnu JPP magiju, (tj. da se bez novca, i uz angažiranje državnih sredstava za vlastite potrebe) napravi nešto, bilo što, i da se ubere vrhnje, kad se vrijednost nekretnina poveća. Oni (Ott i kompanija) nisu došli tamo na "ostrvo" da razvijaju turizam, nego da mešetare nekretninama. Pa, Ott je specijalista baš za to, ne za hotelijerstvo i turizam. Kakav je stvarno turistički znalac najbolje dokazuje činjenica da je na "ostrvo" za direktora doveo Srbina iz Bosne (što je bila uvreda za sve Dalmatince, a da ne govorimo Hvarane, koji su nekada, sami i bez Otta ili Srbina Lazukića, zaista bili dosegli zvjezdani vrh mediteranskog turizma - a sada su svjetlosne godine daleko od toga). No, za Otta ikompaniju je najvažnije je da ovaj ekskluzivni "luksuz" ide na račun hrvatska država. (Da se razmijemo, ništa protiv Srba, a Lazukića su sada oni sami istjerali s Hvara jer su ga, ni kriva ni dužna, morali proglasiti žrtvenim jarcom).

5. Dakle, ovo sa Sunčanim Hvarom nije bilo nikakav JPP, čak ni normalna privatizacija, nego čisto-načisto mešetarenje. Polančec se sam odao, kad je jednom prilikom rekao (svojevremeno opravdavajući hvarski JPP koncept), da se "nije pogriješilo s Hvarom, jer je u trenutku preuzimanja vrijednost tvrtke bila minimalna, a danas visoka". Eh, moj Polančecu, danas je vrijednost "Sunčanog Hvara" visoka samo zato, što se država odrekla svojih novaca, s kojima su potom navodni vlasnici (pod imeno ORCO) investirali u neke hvarske hotele, ali najviše zato što su vrijednosti zemljišta i objekata porasli sami od sebe, kao i svugdje u Hrvatskoj.

Zato bi, suočeni s ovakovim nevjerojatnim pogodovanjem, bilo krajnje umjesno postaviti pitanje: Tko je taj Ott, i tko su stvarni Ott-ovi partneri iz tajnovitih struktura hrvatske države? Jer, iako je iza JPP-a navodno hrvatska država; iako je hrvatska država indirektno dala novac za dosadašnja ulaganja, konačni rezultati su vrlo privatni i privatizirani (a hrvatske države nigdje nema).

Možda bi uhapšeni potpredsednik Hrvatskog fonda za privatizaciju Ivan Gotovac mogao više znati, ali je, ne slučajno, istraga tajna, a možda i ostane takva, tajanstvena (ukoliko se vlast na sljedećim izborima ne promijeni).

U cara Trajana kozje uši !

Pročitajte u cijelosti ovu staru bajku:

Bio jedan car koji se zvao Trajan. Imao je kozje uši. Svakoga dana dolazio je po jedan brijač da ga brije. Poslije brijanja, car bi svakog od njih upitao što je vidio. Svaki je odgovorio: „Kozje uši!“. Potom bi car naredio da ih sasijeku. Došao je red na jednog brijača koji se napravi bolestan i posla svojeg mlađeg učenika k caru. Nakon što je mladić cara obrijao, car i njega upita što je vidio, na što on odgovori da nije vidio ništa. Car mu dade 12 zlatnika i reče mu da ga od sada samo on dolazi brijati. Mladić je redovno dolazio brijati cara i od svih tajio da car ima kozje uši.
Čuvanje tajne ga je s vremenom sve više mučilo, te se zbog toga zamalo razbolio. To je njegov majstor primijetio i stalno ga je pitao što mu je. Mladić mu jednom odgovori: „Da mi je nekome reći odmah bi mi bilo lakše. Majstor mu predlože. „Reci meni, ja neću nikom reći, a ako nećeš meni, a ti izađi u polje pa iskopaj rupu, zavuci glavu u nju i tri puta reci što te muči, pa opet rupu zatrpaj“.
Momak tako i učini. Iskopa jamu, zavuče glavu u nju i tri puta reče. „U cara Trajana kozje uši“, zagrnu zemlju i ode kući. Nakon nekog vremena iz tog mjesta je niknula bazga. Pastiri od nje napraviše sviralu. Kad su počeli svirati iz svirale iziđe glas: „U cara Trajana kozje uši“. To se odmah razglasilo po cijelom carstvu i na kraju saznao za to i car. Car tada pozove mladića i upita ga zašto je cijelom puku oglasio da su u njega kozje uši. Mladić se počeo opravdavati i ispriča caru sve kako je bilo. Car odluči provjeriti njegovu priču, pa zajedno s njim ode na mjesto gdje je mladić jamu iskopao. Kad tamo, a ono neposječen još samo jedan prut bazge. Car naredi da se od njega napravi svirala. Odmah tako uradiše. Kad su počeli svirati, a ono iz svirale izlazi glas: „U cara Trajana kozje uši“.
Onda se car Trajan uvjeri da se na zemlji ništa ne može sakriti.
(Pučka narodna pripovijetka, ispričao ju je vjerojatno s nekim jakim razlogom na diskusijskim stranicama veterana domovinskog rata. Author: C Date: Jul 9, 2007 22:58 )

Stavio sam u citat cijelu bajku, jer je po mnogome znakovita, a možda nekima i nepoznata, jer dobro je razmotriti njenu simboliku. Kod nas se često idealiziraju stvari glede hrvatske države (kao to bi nam trebalo biti dovoljno) pa tako i o hrvatskom pravnom poretku (gdje se lansira polazna pretpostavka da on, samo što je hrvatski unutar hrvatske države, zasnovan normalno funkcionira. Nažalost to nije tako - jer skoro cijeli trenutni hrvatski gospodarski i politički vrhe, pa tako i pravosudni, temelji se na kriminalnim zasadama iz našeg posljednjeg, domovinskog, rata i poraća (a vuku se korijeni i iz onog Drugog svjetskog rata) gdje je bilo mnogo njih koji su navodno zastupali narodne interese, a držali fige u džepovima, a nacionalno bogatstvo krčmili po nahođenju! Treba razlikovati - ne Hrvatska država, nego odredjene strukture koje su se etablirale u vrhovima.

Istine iz ovog vremena dakako treba razriješiti - i prije ili kasnije će se sve to jednom saznati, kao i u priči o „Caru Trajanu i kozjim ušima“. Bajka, koja je gore citiran potječe iz daleke narodne predaje. Naime, prije je u povijesti u vrijeme vrlo ograničene pismenosti i njenog ekskluzivnog prisvajanja u uskom krugu oko moćnika, informacija je zloupotrebljava do one floskule da - „pobjednici pišu povijest“. Narodna predaja je ipak i u tima dalekim vremenima sačuvala mnoge zapretane istine, a današnje dubinske analize mogu ponirati i u ono što je naizgled bilo posve izgubljeno, čemu se pripomažući najnovijim znanstveno -tehnološkim metodama.

Danas je informacija puno razvijenija, šire dostupnija. Postala je čak roba kojom se trguje, oružje kojim se ratuje, sredstvo kojim se manipulira, ali način borbe za istinom. Istinita informacija, konkretno argumentirana postala je lijek protiv devijantnosti i zloupotreba. Zato je posve razumljiva panika u izvjesnim skrivenim krugovima otuđene društvene moći (političke, gospodarske itd.), koja zavlada kad god postane jasno da će neke kritične informacija možda osvijetliti neka sada neprozirna stanja.

Pođimo samo od Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ja sam npr. gotovo posve siguran, da je mnoštvo dokumentacije iz Fonda za privatizaciju trenutno razbacano po privatnim arhivama; i da je pitanje trenutka, kad će netko osjetiti patriotski poriv, osobnu ugroženost, ili biti privučen mirisom novca, pa takve dokumente lansirati u javnost. Ista stvar je i u drugim sferama javnog i tajnog života Hrvatske. Nema više šanse da tzv. „pobjednici pišu povijest“, da se npr. ponašanje u tijeku jednog razdoblja ili mandata može pokopati, prebrisati i zaboraviti, pa da onda neki drugi mogu doći i početi posve iznova, i tako redom. To su danas utopije, zaludne nade onih koji su manipulacijama mislili da mogu trajno prekrivati istine.

Sada se trenutno stvara zaglušna buka oko slučaja Zagorec i njegovog sastanka s Mesićevim izaslanikom. Za konkretni slučaj na relaciji Zagorec-Perković treba pričekati i vidjeti, što je stvarno u pozadini tog po mnogo čemu smiješnog slučaja, jer je više nego očito, da se preko njega prebijaju neki stari računi i obračuni. Tko kakvu ulogu igra i tko koje interese zastupa treba dobro provjeriti. Danas se trguje informacijama, za novac, za ucjenjivanje, no možda i s poštenim namjerama – jer ni to ne treba isključiti, a hrvatskom društvu samo istina može pomoći. Informacije se u jednom nekonzistentnom i pravno nestabilnom društvenom poretku može dokopati bilo tko, vidjeli smo - po sistemu samoposluge "tko voli nek' izvoli". Zato je posve logično i legitimno, da se pojedine strukture ili institucije unutar Hrvatske, žele dokopati vrućih stvari prije drugih - u prvom redu državne tajne službe, pa tako i sam predsjednički stručnjak za tajne poslove, koji je dio općeg sigurnosnog sustava.

U tome ničeg neobičnog nema - trči se za vrućim informacijama radi raznih motiva, od privatnih do javnih interesa. Neobičnim i naivnim bi jedino bilo tretirati „Slučaj Zagorec“ kao usko pravosudni i čisto kriminalni slučaj - jer on to po ničemu nije. To je politički slučaj „par excellance“, prvorazredna politika! Sam izuzetan interes austrijskih državnih, pravosudnih, pa i tajnih službi to dokazuje a može biti iniciran više njihovim unutarnjim potrebama, nego neko međudržavnim interesima, jer su se pipci hrvatske „ratne“ hobotnice uspješno infiltrirali duboko u austrijski društveni život, sa svim negativnim posljedicama, koje korupcija i kriminal proizvode u jednom stabilnom poretku kakav je austrijski. Zato ga se tamo od samog početka tretira kao stvar najviše politike, sviđalo se to nama ili ne!

Ja osobno sam skoro posve uvjeren da je ovim „ratnim igrama“ zaista bilo i dolara i maraka (možda čak s čudnim datumima izdanja jer su se čistile čarape i razni tajni bankovni račun i sefovi po švicarskim bankama, pa onda priče o draguljima i zlatnih poluga nisu više samo fikcije. Baš kao u onoj još jednoj romantičnoj bajci o Monte Cristu, s time da je u rezultatu koji je nama građanima Hrvatske bo nametnut, nije ostalo nimalo romantike. Svi oni koji su profitirali iz proteklog nejasnog stanja sada su nervozni, i imaju debelih razloga za to. Same naznake mogućih poplava vrućih dokumenata je moralo rezultirati panikama, i oko Sanadera i oko Mesića, i tko sve zna gdje ne!

Dakle, na jednoj strani postoji trka, da se do vrućih detalja dođe prije drugih, a na drugoj, da ih se što više uništi. Zato ni lustracije nije bilo, ni one prije ni ove danas (jer lustracija se ne može ograničiti na sami jedan dio povijesti, ma kako to neki žarko željeli). Nama preostaje da saznamo što više, ako ništa drugo barem da „neki“ više nikada ne budu u prilici da utječu na tuđe živote.

Prohodnost informacija je ustvari temelj suvremene demokracije. Mi svi u prvom planu u elektronskim medijima i blogerskim zajednicama (koji su objektivno najslobodniji - jer su klasični mediji pod kontrolom također "vlasništva" nejasnog porijekla) bi se trebali založiti, da se što više istina preda javnosti.

Bog na partijskom zadatku !!

Ta nesritna kriza vlasti u Splitu, umisto izborima (šta bi bilo metmoreč ka ljudsko rišenje), razrišena je uz Božju pomoć, priko Božji posrednika, ( prema Hr.Businessu ) pri čemen je Božji glasnik anđeo Jerko Gabrijel Rošin ima glavnu rič.

Iza posljednjih smjena u gradskim vlastima Splita stoji Ivo Sanader, zajednička je ocjena većine političkih analitičara. Neopozivu ostavku donedavnog gradonačelnika Zvonimira Puljića i ustoličenje javnosti nepoznatog HDZ-ovca Ivana Kurete u gradonačelničku fotelju po Sanaderovu je nalogu proveo Jerko Rošin, splitski arhitekt i urbanist, jedan od najbližih Sanaderovih prijatelja, a odnedavno potpredsjednik splitskog HDZ-a, koji, prema pisanju Globusa, smatra da "Sanadera vodi Božja ruka".

Zbogradičega je juopće izbila kriza jasno more biti samo Splićanima, jerbo oni nesritni jarboli i baldakini na rivi su bili samo povod. „Velomišćani“ i ADZ ne daju vlast iz ruk, doklen god se ima još šta za oglodat. Izbori su uvijek neizvisni, nepridvidivi, pa zašta se s tizim opterećivat.

Jerka Gabrijela Rošina je Sanader uveja u Božje svere kad ga je s početka 2004 imenova pridsidnikom Vladina „Savjeta za prostorno uređenje“. Mada je prin tega stalno ponavlja da ga pulitika ne zanima, da nije član ikakve stranke, uoči poslidnjih izbor prominija je mišljenje - i učlanija se u ADZ.

Zašto - kaže sam Rošin?

"Zato što imam apsolutno povjerenje u ono što predsjednik HDZ-a i Vlade radi. I zadnji stranački sabor potvrdio je da HDZ sa Sanaderom na čelu na najbolji mogući način zadovoljava moj svjetonazor, da mi je blisko to što radi i kako razmišlja. U Sanadera vjerujem i naprosto mi se čini kao da ga Božja ruka vodi".

Poznato je da je posebita Božanska osobina bit u isto vrime na raznin mistima, siditi na više razni stolica pa baš na to lipo ukazuje i dokazuje postojanje i dilovanje blaženika Jerka Rošina, oliti Gabrijela, božjeg odabranika i glasnika.

Splitski arhitekt u poslovnom je odnosu s poduzetnikom Željkom Kerumom, za kojeg je napravio projekt rekonstrukcije hotela Marjan, ali je u isto vrijeme prijatelj nekolicine političara s Liste Velog mista, koje je Kerum nedavno oštro napao i prozvao "kokošarima" .

Ma ne triba se priveć ozirati na soćijalne dimenzije i egzištencijalne probleme virnika, koji su samo slučajno i porezni obveznici (jerbo u isto vrime financiraju Rošinovu plaću, Velomišćanske bravure, pa i samu Crikvu ka Božju ustanovu). Kad se Rošina pita o Kerumovom odnosu prema njegovin zaposlenima Gabrijel sam kaže:

"On vjerojatno radnu snagu plaća upravo onoliko koliko misli da na tržištu treba plaćati, a tako valjda misli i Konzum i Lidl i ostali. Ušli smo u kapitalizam koji je nostalgičan u odnosu na bivšu državu u kojoj je navodno socijalna komponenta bila izraženija".

Nasuprot ton vrimenu, kad je vlada najcrnji komunistički mrak, zbogradičega je sam Bog lično mora po zemlji odati da bi štitijo dostojanstvo i dobar život svoji ovac i koz (barenko iz perspektive ne samo Kerumovih radnika), eto sada je zavladala svitlost koju rasiplju Božji poslanici, i oni bi sad tribali lipo objasniti „stoci zitnog zuba“ (ma oni ni volovi nisu), da je Kerumu dozvoljeno ka i Jupiteru, ono šta njima nije. Jerbo je i sam Kerum Božji pomazanik - jerbo ga anđeo Gabriel Rošin posebno cini. A jopet i rad posebne i znakovite božanske osobine Kerumove (tj. ima Kerum para, a oduvik je poznato, jošte od Mojsijeve „zlatne teladi“ da se na puno mist i pare Bogom nazivju, a najčešće pare Boga skroz zaminjuju). Gabrijel Rošin je u to sasma sikur kad kaže:

"Kerumu pomažem jer on zaslužuje da mu se pomogne, jer Kerum velik novac donosi u Split, daje Splitu kruha, ali i objektivno, uvrijedio je neke moje druge prijatelje, no neću se time opterećivati".

Je zaista, šta je nikoliko dobri prijateja prema Kerumu. Ništa!
Šta je tu i tamo jena briškula s takim prijatejima na Matejuški (za najviše „žmul“ vina) suprot skupocinim, i vele-važnim i visoko-intelektualnim „igrama“ koje se s punim guštom moredu igrat s božjin pomazaniciman u likoviman Keruma (spliskog spasiteja), oli onizir „Velemišćana koji od Smoje“ (sada se u grebu okriće!) samo ime stranke posudiše (ma su oni bili lukavi pa priminili onu staru narodnu „o pokojniku sve najboje ali ništa po njegovom“). Kad su Božji posli u igri, ne postavjadu se privelika pitanja.

Eh, Jerko, Jerko, ti si Petar na kojem će Bog sagraditi Crikvu svoju! Samo narod još triba svatit i sagledat di je ti Bog, ko je on i di ima njegovi agenat!

A Split bi najboje bilo poravnati, pa umisto njega učiniti velebno dilo Božije, novij i starije (ka šta je zna reć, pomazanik jedne druge Crikve, a čuveni kamiondžija i kolega gradonačelnik trebinjski!).

Whistler on the Roof!!

Dragi Bože, stvorio si mnogo, mnogo siromaha.
Naravno shvaćam da to nije sramota.
Ali nije ni neka prevelika čast!
Dakle, zašto bi tako strašno bilo kad bih i ja imao malo blaga?"
( Stihovi pjesme „If I Were a Rich Man“ iz poznatog mjuzikla „Fiddler on The Roof“ ).

Poriv da se bude bogat pod svaku cijenu je stari i prejak izazov, a posebice za moralno labilne duše To je izazov dug i dalek još od raslojavanje prvobitnih plemenskih zajednica u podjeli proizvodnih viškova (rekao bi Engels): pa ako treba ukrast, slagati, prevariti, podvaliti, ubiti, razapeti – sve je legitimno kad je u pitanju klanjanje „zlatnom teletu“.

Tu naivnu romantičnu priču o „Guslaču na krovu“ (u kojoj jedan pohlepni otac nije uspio uništiti dva mlada života) i horror-priče o hrvatskom „Zviždaču na krovu“ (u kojoj su pohlepni kvazi-general i njegovo društvo uspjeli uništiti mnogo ljudskih sudbina) ujedinjuje jedino tema o želji za bogaćenjem kojoj je bilo teško odoljeti. Sve drugo je različito, ustvari suprotno, pa ako želite sprati gorčinu „hrvatske priče“ poslušajte negdje taj veseli pjesmuljak.

I mnogo naivnih navijača okolo. Ako neki i ne znaju što je hobotnica, mnogi su je jeli. Tu pohlepnu morsku životinju bez i jedne koščice lako je uhvatiti tako da na rub obično tvrđeg konopca u čvoru dobro vežete komad bijele krpu, bacite ga blizu hobotničine kućice i lagano njišete – izletjet će kao luda, i ako ste dovoljno spretni da je u tom trenutku odlijepite od dna, vaša je jer neće ispustiti plijen ni pod cijenu da izgubi glavu. Tako i mnogi reagiraju kad se bilo što pikantno pojavi o predsjedniku Mesiću. Najnoviji obrati u slučaj Zagorec su jedva iskoristili da se orkestrirano odere po njemu (eto ne zna svoj posao, eto krši ustav, eto liže se s HDZ-om a onda da bi mu ga zabio s leđa itd). Ovaj put, uz mnoge druge, se u tu hajku uključuje čak i jedva preživjeli ordinarno nihilistički i tradicionalno oporbeni Feral Tribune.

Zaludu se "Ćipa" buni, njegov slabašni glas u općoj kakofoniji njemu nesklonih glasova (kao npr. u Jutarnjem: Ne pada mi na pamet kršiti Ustav isl.) se slabo čuje. Ma nije meni do njega, on je „opalio“ dva predsjednička mandata, pa će u recentnoj hrvatskoj povijesti uz pokojnog prvog (Tuđmana) ostati zapisan kao najdugovječniji hrvatski predsjednik. To bi mu trebalo biti dosta, uz činjenicu da na žalost i zgražanje svih „bukača“ još uvijek na svim ispitivanjima javnog mnijenja premoćno vodi na ljestvicama popularnosti.

Pa si valjda može priuštiti i koju „greškicu“ (kao što je ova u kojoj je kriminalac Zagorec snima njegovog povjerljivog izaslanika – ako je to zaista ako bilo- jer treba pričekati pa vidjeti – jer je mnogo je pitanja ostalo još neodgovoreno). Navodne ili stvarne njegove greške otkrivaju tragove drugih zvijeri, koje se šuljaju naokolo po dubokom snijegu još uvijek trajuće hrvatske zime, svih onih koji olakim zamjenama teza kroz opću halabuku, bi pažnju javnosti s najodvratnijeg kriminala (onakvog kakav se u Hrvatskoj nije zapamtio još od „stoljeća sedmog“) željeli preusmjeriti na sporedne kolosijeke „manevarskog kolodvora“.

U mom, po redu drugom postu pod nazivom „Veliki manipulatori“ od dne 05/12/2006. (brojeći od dana kada sam počeo se družiti s „pollitika.com“) svojevremeno sam napisao sljedeće:

„Veliki manipulatori“, ili bolje i preciznije rečeno neki tamo „mulci“, brzopleto a možda čak i nervozno, zanemarujući mnoštvo neriješenih ekscesa, nepravdi, neefikasnosti, političkim utjecajima su požurili kreirati neke nove „slučajeve“ da bi nam pokazivali „mišiće“. Javno su demonstrirali svoju silovitost i društvenu moć, da bi javnosti skrenuli pozornost s nekih neugodnih događanja. Šireći strahove od svoje svemoći pokušavali su zbuniti i demoralizirati tu istu javnosti. I naročito i izvan svega, željeli su pacificirati krugove vlastitih sljedbenika koji su se radi općih kompromitacija počeli otimati kontroli. Treba priznati da su, nadam se privremeno, zaista uspjeli skrenuti pozornost s izuzetno neugodnih raskrinkavanja političkog i ratnog profiterstva (Zagorec i njegovo ratno-profitersko društvo - ta hobotnica ima mnoštvo krakova rasprostranjenih do neočekivanih razina). No zato je otvoren još neugodniji procjep o unutarstranačkim izbornim manipulacijama što se nužno reflektira na ukupnu, političku i drugu vjerodostojnost arhitekture vlasti. Silom i strahom se ništa ne može postići, barem ne u društvu, koje je pokazivalo zavidni heroizam u presudnim trenutcima domovinskog rata.

Neka mi se ne zamjera što citiram sam sebe: samo sam želio naglasiti stalno istu tehnologiju manipulacija. I ponovno naglasiti da skretanje s glavne teme (kriminal u ratu i poraću – dakle u ono vrijeme kad su neki stradavali za Hrvatsku, a drugi se na njoj bezočno koristili) na sporedni kolosijek (obračun s Mesićem) ne bi smio tek tako lako prolaziti. Mi bi se sada kao trebali baviti navodnim glupostima ili nezakonitostima predsjednika Mesića, a kriminal koji se dogodio neka prolazi – kome je stalo do toga. Ali to ne smije proći - "They shall not pass!" - "On ne passe pas!" - „No passaran!“ (ako niste znali, poznatu parolu je prvi put 1916 godine u Prvom svjetskom ratu upotrijebio francuski general Robert Nivelle kod Verduna - tek potom mnogi drugi u raznim prilikama).

Ostavimo se a gluposti - "Ćipa" će uskoro u mirovinu, pa bi, kao i svaki „veliki“ čovjek u povijesti, želio prije odlaska ostati zapamćen po nečemu zaista velikom – što je njegovo legitimno pravo i njegov vlastiti rizik. Ali ne dozvolimo da bitka za pravo i pravdu pokradene Hrvatske bude zloupotrijebljena radi sitnih „hirova“ – naše društvo i institucije države moraju konačno dati adekvatne odgovore hrvatskoj javnosti. Radi sadašnjosti i budućnosti. Jer postoji velika i neugodna vjerojatnost da iza hrvatskih krugova moći (političke i gospodarske elite) postoje utjecaji koji opterećuju institucije sustava. I ne samo u Hrvatskoj, jer „prokazani“ Mesić (bez obzira na „glupost“ ili „neodgovornost“ kojom ga njegovi srčani „prijatelji“ časte) vrlo dobro akcentira bit problema kad u Večernjem govori „Austrija štiti bankare koji su nas opljačkali!“ .

To je najvećim dijelom upravo tako: Hypobanka je od male lokalne koruške banke na izdisaju izrasla u financijskog diva uglavnom na hrvatskom krvavom ratnom novcu, i sada je i sama predmet istraga u samoj Austriji. Ako znamo da je njihovo pravosuđe uglavnom samostalno i nemilosrdno, i prema vlastitim političkim i drugim strukturama, zašto mi odavde ne bismo nešto napravili, da im pomognemo u zajedničkom interesu raščišćavanja „blata i močvare“ u koju je zarasla Hrvatska, a koja se prelijeva i u Austriju. Ovako, kako sada stoje stvari, ne smije ostati, i treba dobro promisliti što i kako učiniti, jer se može puno bolje i kvalitetnije.

Nekada su švicarske banke bile poznate kao one koje su primale i čuvale novac bez suvišnih zašto. Zato se treba upitati kako se uopće sav taj kriminalni (a sada već i kriminogeni) kapital slio baš u austrijske banke, a kroz njih natrag u Hrvatsku. O tome bi trebalo upitati Carlu Del Ponte: naime ona je uoči balkanskih promjena kod raskrinkavanja talijanske mafije nepovratno razorila sustav švicarskih bankarskih tajni . Tako je "bankarska tajna samo još izvjesno vrijeme postojala u austrijskim bankama, pa su se naši „veliki manipulatori“ morali k njima orijentirati. Tako su se tajni računi tamo bjesomučno otvarali, računi o kojima nema knjigovodstva, nema kontrole pa ni odgovornosti. Jednom sam o bankarskim „marifetlucima“ (u razgovoru s jednim našim visoko pozicioniranim dužnosnikom) postavio pitanje: „Ako znamo koliko su razne zemlje zabrinute kad je kriminal u pitanju (od droge do šverca oružjem – što je nekako uvijek povezano) koliko je vremena novca i truda bilo potrebno recimo jednoj CIA-i da dobije ispis svih promjena na svim tim tajnim i tajnovitim računima austrijskih banaka? Postavite isto pitanje sami sebe pa ćete znati i odgovor.

Novac je izazov i nema te banke koja će ga olako odbiti, kao što nema čovjeka koji će mu tako lako odoljeti kad bude izložen njegovom djelovanju. No, zato postoje pravosudni sustavi koji moraju činiti svoj posao na pravi način. Naš sustav, unatoč već pomalo mitski glorificiranome državnom odvjetniku Bajiću i dalje „šepa“: Umjesto da je slijedio prastari i prokušani recept (o progonu Al Caponea), pa Zagorcu izmjerio imovinu, odredio poreze (koje mora platiti), te odmjeriti kaznu za porezne utaje, i tako sročio potjernicu za Zagorcem (koju nitko ne bi mogao osporiti), nažalost se dao uvući u nedokazive ili čak lako suprotno dokazive priče o draguljima.

Naime, austrijski sud u postupku Zagorčeve ekstradicije sada već ima deponiranu izjavu Josefa Rothaichnera da nije dao nikakve dragulje Zagorcu, sud također nema nikakve čvrste dokaze da je takvo nešto uopće bilo u MORH-u (osim nepouzdanih svjedoka koji su u evidentnom sukobu interesa), a za sud se prevodi i izjave poznatog hrvatskog trgovca oružjem Ferdinanda Jukića (u Merlićevoj emisiji Kontraplan) o nekom posve drugačijem porijeklu dijamanata - koji eto zaista jesu postojali, ali iz neugodno drugih izvora (kamo su se po svoj prilici i vratili).

Zato austrijski sud vjerojatno neće biti u prevelikoj dilemi kad bude odlučivao hoće li se Zagorec pojaviti na hrvatskom sudištu. Ali je zato posve umjesno postaviti pitanje zašto Odvjetništvo nije primijenilo „Al-caponeovski“ koncept? Pa odgovor je više nego jednostavan: Preko 99% trenutne hrvatske gospodarske i političke elite nema čist odnos prema svojim poreznim karticama.

Zato pri odlučivanju austrijskog suda ni famozne DVD snimke neće biti od nekakvog velikog značaja. Ali je opet opravdano postaviti pitanje zašto su Zagorec i njegov tim ipak ušli u politiziranje cijelog kompleksa. Austrijski odvjetnik generala Zagorca dr. Michael Dohr (koji su tradicionalno najvještiji upravo u poreznim pitanjima), zna da će se prije ili kasnije stvari pokrenuti upravo tim pravcem, pa je dobro se na vrijeme odlučili ponuditi „razmjene informacija“. No, takva „nemoralna“ ponuda je u Hrvatskoj izazvala neviđenu nervozu i opstruiranje, jer to uvijek nosi rizik jednog nepredvidivog procesa.

Zapitajmo se, onako usput, što bi sve zaista jedan Zagorec mogao ispričati, kad je svjedočenje jednog Petrača izazvalo ovakvu kataklizmu?? I upitajmo se istovremeno, što je sve Petrač prešutio da bi postigao finiji tretman, kratkoročniji zatvor i zadržavanje dijela otuđenih sredstava spremljenih za „crne dane“ (kao Kutle npr.).

Dakle, iskustvo pokazuje, da bi neki ovakve „zviždače“ pod svaku cijenu željeli zaustaviti. Jer istina o hrvatskoj novoj vlasničkoj i političkoj klasi, kao i svako zviždanje o njenim skrovitim tajnama - jest političko pitanje „par excellance“! To su oni isti ljudi koji bi se trebali, kao najvažniji u političkim i državnim strukturama Hrvatske, uskoro mogli naći i u prevažnim strukturama ujedninjene Europe. Otuda dolazi i prilično veliki interes raznih tajnih službe za „montecristovski“ stvorene hrvatske bogataše (jer je njima općenito vrlo dobro poznat fenomen rata i ratnih posljedica, uključujući i ratno profiterstvo, sa svim njegovim razornim posljedicama).

Nama su one nedavne Petračeve priče o draguljima izgledale kao bajke - a gle u što su se pretvorile - sada već u zlatne poluge, kojih nigdje nema u normalnim trgobačkim cirkulacijama. Nema ih ni hrvatska Narodna banka (jer su ostale u trezorima Jugoslavenske banke i čekaju sukcesiju - ako se uopće ima što dijeliti).

Koliko je realan demanti Švicarske banke Clariden Bank Leu o lažnosti dokumenta o zlatu, trebalo bi pitati Carlu del Ponte. Osim što nijedna banka neće priznati da je išta napravila ma koliko bilo ilegalno, njihove banke još uvijek čuvaju nacističko blago pokradeno od zatočenika koncentracijskih logora iz vremena Drugog svjetskog rata. Možda tamo nisu „štokovali“ samo njemački, nego i neki drugi nacisti (pa nam eto opet prilike da se "insinuira" o porijeklu dragulja i zlatnih poluga.)

Dok se Petrač nevoljko odlučivao o „zviždanju“, tek kad su ga pokupile grčke tajne službe i čuvale neobično dugo u internaciji, Zagorec se u kratkotrajnoj ugroženosti sam popeo na krov i počeo „fućkati“, da bi prevenirao porezne udare. Zašto ga ne pustiti da zviždi i tako olakša dušu, (jer sve to sam nije radio, zar ne!?).

Istovremeno je dao signal Državnom odvjetništvu (što se skriva iza halabuke) da bi se procesuiranjem poreznih prijava mogao okupiti cijeli roj „zviždača“ na hrvatskim krovovima, koji bi posve razgolitili hrvatsku elitu, a imala bi blagotvorno djelovanje na mentalno zdravlje i razvojni potencijal hrvatskog društva.

I bilo bi krajnje vrijeme da se to konačno dogodi, jer smo to zaista zaslužili, poslije rata i pohara koje smo preživjeli, od vanjskih neprijatelja (koje je bilo lako prepoznati) i ovih unutarnjih „so called“ najvećih Hrvatina. Zato pustite "Ćipu" da na miru pođe u zasluženu mirovinu! Mi svi imamo još tako puno posla pred nama, da bi organizirali masovni koncert „zviždača“ po krovovima jedine nam hrvatske domovine!

Pirats from Croatian

Fenomen Hrvatskog fonda za privatizaciju me odavna preokupira, pa sam često davao svoja razmišljanja i na ovom blogu – konkretno u postovima:

1. 17/12/2006 Monade
2. 27/12/2006 „Sfinga“ na vrhu piramide
3. 12/01/2007 Pobuna pučana
4. 18/01/2007 Orke, kitovi ubojice???
5. 20/01/2007 Kako zeznuti Vladu (Kratki priručnik)
6. 14/02/2007 Đavolov šegrt u "Odaji tajni“
7. 18/02/2007 Nečastivi na Otoku znanja!

Svemu tome, poslije proteklog vremena i stečenih iskustava nemam ništa oduzeti, ali bih dodao jednu malu ilustraciju (ako ju još ne vidite strpite se). U međuvremenu zavirite u te stare postove čitajući ih unutar novih spoznaja. Posebice ovaj pod naslovom Đavolov šegrt u "Odaji tajni“ (od 14/02/2007) koji je bio posvećen neposredno gosp. Ivanu Gotovcu, trenutno centralnoj zvijezdi skandala, ali posredno sam upozoravao na tehnologiji koja se tamo smisleno njegovala. Svi moji (gore spomenuti) napisi su se temeljili na osobnom iskustvu s njima (pri razrješavanju određenih neriješenih odnosa, koji su se bili podigli do diplomatskog skandala na izvjesnim međudržavnim razinama).

Kako je došlo to toga da je „gusarska nomenklatura“ žrtvovala svoje pijune u ovoj nečasnoj i smrtonosnoj igri znat će se uskoro. Zasada se stvari svode na naivnu priču da su oni radili nešto na svoju ruku - što je priča za malu djecu. Prilikom mog gore spomenutog „rata“ s njim(a) gosp. Ivan Gotovac mi je čak bahato uputio poseban dopis s direktnim prijetnjama , a preko nekih svojih suradnika neformalno poručio kako se „oni“ (u Fondu) ničega ne boje, jer sve što se tamo događa rađeno je za stranku i u ime stranke. Iako u puno drugih „sitnica“ tom čovjeku (tim ljudima) nisam vjerovao niti nasjedao – ovo posljednje posve vjerujem, dapače, uvjeren sam da mi je poručio istinu.

Zato treba pričekati razvoj prilika. Gosp. Ivan Gotovac je već jednom preživio skandal kad mu je uručen otkaz na „telefonskoj sjednici vlade“ da bi ga „moćni zaštitinici“ spasili, jer je to „čovjek koji je znao previše“.

Zato ostaje pitanje da li su stvari bile toliko izmakle „kontroli“ da se akcija odvijala unutar pravosuđa i Uskoka, a posve izvan uvida vlasti (za što ima indikacija i bilo krajnje vrijeme da se počne događati). U tom slčučaju je priča o ograničenim krivnjama tek gašenje vatre.

Ili su ipak namjerno žrtvovani pješaci (čak i nekoliko kvaliteta= da bi se popravila slika u javnosti koja je bila katastrofalno pala. U takvom slučaju bi se radilo o jednoj izuzetno rizičnoj igra, u kojoj će se za javnost pokušati odigravat igrokaz o ograničenim krivnjama, a za šutnju "ljudi koji previše znaju" bi se platila adekvatna cijena.

Živi bili pa vidjeli. Bila igra ili ne, vremena ima premalo da sve prođe po planu. Prije ćemo imati opet prilike čuti zviždukanja. No i to je dobro, zar ne!

U međuvremenu, kad se ilustracija u ovom postu pojavi (strpite se radimo na tome Mrak će pomoći) uživajte u odgonetavanju osoba i simbolici njihovih odnosa.