Žalosna svagdanjica!!

Imam prijatelja kojeg sam stekao kroz virtualne kontakte, koji je pjesnik, čući na delekom sjeveru Kanade, ali zahvaljujući Internetu dnevno proživljava našu svakodnevnicu. Danas biti i živjeti u inozemstvu nije više daleko ali je jednako, pa možda čak i više frustrirajuće. Nagovaram ga da se ovdje uključi, ali sporo ide. No dobijem povremeno njegove pjesničke uratke, pa ću ovaj put ga staviti na Pollitika forum (naziv je sam dao!). Jer se i pjesmom može puno toga reći, uvijek je tako bilo (i Silverci to zna).

Htio sam vidjeti kako to na Pollitiki izgleda, i kako se prima politička poezija, ali i da bih ga pogurao da i ovdje na svoj način štogod kaže. Ako i jest malo duže vrijedi vidjeti u prvom redu kako izgledamo iz daleke perspektive onima koji nas vole, pa kako nas tek doživljavaju oni kojima nije do nas (kao onom Wilfriedu Martensu iz Europske pučke (katoličke) stranke, kojeg je naš premijer u nekoliko navrata dovodio u Hrvatsku radi lobiranja po Europi i unutar Hrvatske (Vukovar) a što je zakazalo kad je Sanaderu bilo najpotrebnije (Problemi sa Slovenijom u EU Parlamentu).

Slika Hrvatske koja se u ovim dvjema udaljenim glavama stvara je vrlo slična, ali su reakcije naravno različite, i to je više nego poučno.

--------------------------

Sa jedrenjaka gledam u sumrak dolazeći,

More se uzburkalo, valovi postaju veći,

Zato cu potrazit papir i, makar pri svijeći,

Poceo pisati pismo, moram vam ovo reći:

Hoćete li mi vjerovat, nimalo me ne brine,

Opisat ću vam hrvatske, i mane, i vrline,

Pa ako jednom Sunce na našem nebu sine,

Doprijet će nekad svijetlo u brda i doline.

Međutim, ako ne sine, opet ćemo u tami,

Nastaviti preživljavati u svađi i galami,

Što god nas snđe, krivi smo tome sami,

Jer smo žmireći išli prema dubokoj jami.

Kad se država rađala, krasila nas je sloga,

Uzdizala se radost do svoda nebeskoga

Ali ubrzo potom, pod vodstvom huliboga

Okupljali su se mnogi ispod njegova roga.

Dok su jedni herojski za zemlju bojevali,

Na svakome je pedlju s krvlju zalijevali,

Drugi su, Bože dragi, bjesomučno je krali,

Na posljetku su se oni odličja dočepali.

Bezbroj hrvatske djece je razasuo kosti,

Po cijeloj domovini, zbog njene državnosti,

Branio je od dželata bez truna čovječnosti,

Kojima su smetale sve naše svečanosti.

No, čim se sloboda k nama primakla,

Nadanja nam se razbiše k’o kula od stakla,

Hrvatska nas bacila na drugu stranu pakla

Umjesto starog, novi nam jaram namakla.

Odjednom se promijenila i jako umislila,

Uz nečiju naredbu za avet zaposlila,

Pa nam je, skoro svugdje, u čaše pelin lila

I puno branitelja na samoubojstvo prisilila,

U njih je podrugljivo i maćehinski gledala,

Uza se sumnjivce i hohštaplere redala,

Uistinu bih volio saznati na kog se ugledala,

Radi čega nas je tako bezdušno izjedala?

Dan za danom je išao, prolazile su godine,

A mi stigosmo, eto, na vrlo oštre strmine,

Ispred nas drače i nepregledne dubine,

Određene su nam opet stroge sudbine.

Odsvakud nam zvona, sve žalosnije zvone,

Domoljubi se surovo iz domovine izgone

I branitelji kažnjavaju, zbog pete kolone,

Zakon svestrano štiti udbaše i poltrone.

Njima plamen uspjeha, nama poraza gori,

Ponovno glasno laju na svakog u dijaspori,

Neljudski joj se zahvaljuju, znani zlotvori,

Ova država, misle, njima se za dar stvori.

No, Hrvati u dijaspori, nisu odugovlačili,

Potrepštine su skupljali, hitro ih dovlačili,

U to su vrijeme lisci odjecu presvlacili,

Potom, na novu nove, znakove prikvačili.

Sada se s njima, eto, pred nama kočopere,

Okrutno nas muče, domoljublje nam mjere,

Rat je, vidimo, bio majka za ratne profitere,

Jer su u njemu stekli, bogatstva i karijere.

Na svakom polju ubiru pohvalne prinose,

Prezirno nas gledaju, svugdje nam prkose

Pravednike pljuju, razdor među nas unose

Neizmjerno se cere, te zlodjelima ponose.

Uvijek su glavni, gdje god je kakva parada,

Ponašaju se neuljudno i bez ikakva sklada,

Prilično dugo rade što god im se dopada,

Hrvatska, vjeruju, najviše njima pripada.

Zajednički smo dužni razuvjeriti ih u to,

Posve glasno im kazati da se varaju ljuto,

Nećemo, valjda, do groba šutjeti zabrinuto?

Previše se napasnik krvi i znoja nagut’o.

Jeste, trebali bismo dokazivati suprotno,

Ta zavrijedili smo i mi, živjeti komotno,

Oni i sada nastoje vratiti kolo sramotno,

Ne dopustimo im, ljudi, vladanje porotno.

Lopovi, što god dohvate, lakomo razvlače,

Na, nesretnicu Hrvatsku, omču navlače,

Dovukli su je u mulj, pa joj slomili kotače.

Uništavaju je svestrano, što dalje sve jače.

K’o da je njihova prćija, svu je rasprodaše,

Pa dobiveni novac, u strane banke predaše,

Sve vrijednije nam stvari oteše i pokidaše,

Pa nam se u brk smiju. Silno se uzgizdaše.

Lijepa naša je dosad svakakve jade trpjela,

Kad su je nevere tukle, svladati ih je uspjela,

Ali ovakva pljačkanja, još nije doživjela,

Radi kojih je klonula, pred ponor dospjela.

Mnogima nam stoga, naglo nestaju nadanja

Da će se izvući iz nezaobilaznih stradanja,

Možda je osuđena na vječna propadanja,

Što, nakon drskih, doživi drskija napadanja.

Tko god je zbog toga žali, na nj se zbiri sjate

Kamo god korakne, uvijek ga u stopu prate,

Mazohistički mu, u svakoj prilici, inate

Danonoćno ga progone i neprestano blate.

Bezdušni prepredenjaci, kad god naume,

Hrvatskome puku, vodiče u boljitak glume,

Nikako da se osvijeste, otrijeznu i urazume,

Nego već traže kupce za naše otoke i šume.

Ako ih nađu, par godina ćemo se “provući”,

Po tome postati gosti u vlastitoj nam kući,

Novi će nas vlasnik u kmetsko ruho obući,

Uskratit će nam, vjerujte, čak i u dvorište ući.

Upravo zato, ljudi, upozoravam vas na ovo:

Budimo vrlo budni, zlo nam je soton skov’o,

On zna uništit narod, a ne upotrijebiti olovo,

A život se ne vraća kada je mrijenje gotovo.

Iskoristimo vrijeme, moglo bi brzo izmaći,

Nastojmo slogom i radom puteve spasa naći,

Pokušsajmo Hrvatsku od provalije odmaći,

Razmak, koji ih razdvaja, postaje sve kraći.

Skotrlja li se u nju, neće nam pomoć suze,

Već ćemo morati slušati dušmanske aplauze,

Koji će bit preglasni i bez ikakve pauze.

Živjeli mi! Ne mogu više pisati, san me obuze.

Presvlačenje kože!!

Od pjesništva natrag na ozbiljnije teme: Jedan događaj kodnog naziva „Operacija Cherry“ je prošao skoro pa nezapaženo. Ne bih ga ni sam zamijetio da nisam „pretplaćen“ na Briefing, u čijem jutrošnjem mailu sam dobio sljedeći tekst:

Brokerska kuća Auctor pobijedila je na natječaju austrijske Hypo grupe za prodaju nekretnina kojima je upravljao Hypo Consultants. Vrijednost transakcije nije objavljena, a Večernji list raspolaže neslužbenim procjenama kako su nekretnine vrijedne više stotina milijuna eura, pa sumnja da je Auctor i krajnji kupac. Hypo je u međuvremenu iz natječaja izuzeo nekoliko vrijednih posjeda u Istri, a postupak privlači veliku pozornost, zbog brojnih atraktivnih poslovnih i turističkih objekata u vlasništvu Austrijanaca.(VL,10)

Pohitao sam na vidjeti u Večernjem listu, Manager 28.03.2007, gdje između ostalog stoji:

U priopćenju piše da je dva milijuna četvornih metara nekretnina, zgrada i zemljišta kupila brokerska kuća Auctor, vodeća ulagačka grupacija u jugoistočnoj Europi, a u istom priopćenju neimenovani glasnogovornik Auctora izjavio je da je to krupan korak prema izgradnji regionalnog fonda nekretnina koji će privući strane investitore i ostale fondove.
-----
Auctor je uspješna privatna brokerska kuća koju su osnovali Michael Glazer, osnivač američke trgovačke komore , Nenad Pavletić (napustio Auctor) i Marijan Palić. S obzirom na to da je riječ o brokerskoj kući koja radi za druge i za sebe, pitanje je tko stvarno stoji iza Auctora. No, danima se nagađa da je riječ o hrvatskim kupcima.
-----
Najveća skupna prodaja nekretnina u Hrvatskoj tako je završila jučer, kada je Hypo Consultants d.o.o., društvo Hypo-Alpe Adria Bank (HAAB), objavio da je završio višemjesečni posao potrage za kupcima svoga prvorazrednog nekretninskog projekta. HAAB je svoj projekt nazvao "cherry projekt" sugerirajući da je riječ o atraktivnim nekretninama, top-lokacijama, razvijenim regijama i sve skupa vrijednom investicijskom poslu.

Ovaj događaj predstavlja daljnju fazu hrvatskog povratka kapitalizmu, u kojem se nekretnine trže bez posebnog utjecaja na tekuće poslovanje tvrtki, što je normalna pojava (jer se u poslovanje ne smije unositi nemir radi vlasničkih promjena. To isto tvrde na Jutarnjem iz Auctora :
Ova akvizicija označava ključni korak prema razvoju tržišta nekretnina te će u jugoistočnu Europu privući vodeće svjetske ulagače i fondove za ulaganja u nekretnine.

Dakle, najveća skupna prodaja nekretnina u Hrvatskoj, u kojoj je bilo skoncentrirano najviše spornog hrvatskog "prljavog rublja", prenijela je cijeli svoj portfolio brokerima, koji uvijek rade za nekoga drugoga. Tako dakle mi sada opet ne znamo kome je pošao (ili će poći) Zadarski Borik, dio Štrokovog carstva, i dosta toga drugoga u Istri, čak i Slavonoji. S gledišta tržišta nekretnina nije ni važno, ali....

Ostaje pritajeni ali stalno prisutni problem uloge HypoBanke u hrvatskim unutarnjim odnosima, koji opterećuju i našu tekuću politiku, što do izbora može dodatno eskalirati. Banke uvijek imaju nečiji tuđi novac, a i ono što banke zaradi mora ići onima čiji novac vrte. Slučaj Zagorec je to samo dodatno zakomplicirao. Radi svega toga, a i radi problema koje je HypoBanka imala u samoj Austriji (uoči ovih najnovijih hrvatskih komplikacija), a naročito sada radi trenutnih istraga koje austrijsko pravosuđe tamo provodi, moramo se upitati da li je ovaj konzalitnško -brokerski događaj težak milijarde kuna (konkretnije „nekoliko stotina milijuna eura“) zaista samo „obična“ financijska transakcija ili ipak – značajan i znakovit politički događaj, koji korespondira s drugim promjenama na tom planu (kao npr. „financijski bjegovi“ Rajića i Zagorca, te grčevito koprcanje Todorića s njegovim „imperijalističkim“ zaletima prema BiH i Srbiji).

Kako protumačiti (iz članku VL-a):
da je Hypo banka na kraju ipak odustala od prodaje nekretnina u Istri, osim zemlje u Poreču, i ostavila to u portfelju nekoga od bančinih društava. Nije jasno je li banka željela smanjiti vrijednost portfelja koji se prodaje ili je baš istarske nekretnine procijenila vrednijima od ostalih i dragocjenih za banku.
Da li se to ovdje radi o poznatim Zagorčevim poduhvatima u Istri, koje on, kao jedan od „štediša“ i komitenata HypoBanke, pokušava rješava na neki drugi način. Tako, u istom tekstu (iz članku VL-a) dalje piše:
Zanimljivo je da je Hypo banka na kraju ipak odustala od prodaje nekretnina u Istri, osim zemlje u Poreču, i ostavila to u portfelju nekoga od bančinih društava.
Uzmimo u obzir realnost u kojoj je barem poslovno, Zagorec danas ustvari Austrijanac, zar ne!?. A „njegov“ („njihov“) business ima stigmu „prljavog kapitala“ samo kod nas (radi političkih značenja u pozadini), dok je svaka transakcija s računa na račun, s banke na banku (itd.) legalan posao za svako zakonodavstvo, i svaki gospodarski sustav.

Da političke konotacije u pozadini zaista postoje potvrđuje u zadnje vrijeme vrlo agresivni portal Business.hr u kojem piše:
<>Iza kupnje Hypo Consultantsa stoje Nino Pavić i Petračev partner Mićo Carić: Iza brokerske kuće Auctor, koja je jučer navedena kao kupac Hypo Alpe-Adria Consultantsa Hrvatska (HCC) i Srbija - čiji portfelj nekretnina uključuje 50 projekata i više od 2 milijuna četvornih metara, od čega dvije trećine u Hrvatskoj - stoje predsjednik Uprave HCC-a Damir Farkaš, suvlasnik EPH Ninoslav Pavić, Zagrebačka banka te Milan Mićo Carić, poduzetnik i partner odvjetnika Ante Nobila, Hrvoja Petrača i pokojnoga Zlatka Bagarića, potvrdio nam je dobro obaviješteni izvor.

Nazdravlje!!

P.S.
Da se stvar ubrzano komplicira pokazuje najnovija vijest na Business.hr HFP zabranio raspolaganje zemljištem nakon prodaje Hypo Consultantsa. Konkretno radi se o spornom zemljištu zadarskog Borika, kojeg bivši vlasnici traže bezuvjetno natrag.
Hm, mnogo toga se mijenja - jer su to mogli i prije učiniti, a nisu!!!

Kako se gradi ?

Je li treba proglasiti dokument objavljen na CNN blogu i Pollitikabeznačajnim!?

U principu, ali površno gledajući, stoji njen prigovor, da tamo dani dokument sam po sebi nije nekakav značajan dokument (jere nema pečata, potpisa, osnovnih podataka o učesnicima isl), ali mislim da ga CNN nije ni prezentirao kao nekakav "ključni" forenzični dokaz (za sud ilisl) , nego da ukaže kako negdje nešto postoji, tj. da negdje postoji dokumentacija, a u njoj istina, i da je čak i on dobio dio toga u ruke!!

Glede ovog dokuemnta, ili bolje rečeno ovog "slučaja" treba obratiti pažnju na sljedeće stvari:

1. Vjerujem CNN-u, da se dokopao neke vjerodostojne i opširnije dokumentacije (jer je to već učinio za slučaj "Sunčani Hvar", onu neugodnu priču koju nitko nije do sada demantirao ( jer se to niti ne može), a pokušava se prekrivati šutnjom. Ovo što je CNN ovdje dao je evdentno dio veće dokumentacije, a i sam ovaj dokument sadržava originalne rukopisne bilješke (što je jako mnogo za moguću forenziku!!).

2. Slučaj ceste Gaženica - čvor "Dalmatine" nije nimalo naivan, jer u ukupnom događanju ukazuje na ekscesne oblike ponašanja, što bi nekima (koji snose svoj dio odgovornosti - fržavni organi i politika u prvom redu) trebalo biti dovoljno da se alarmiraju. Naime, izvedbena dokumentacija (bez koje ne postoji investicija) je morala sadržavati precizirane sve stavke i startne kalkulacije. Tko je imao i najmanju invsticiju (kuću ili šupu iza kuće to zna dobro). Za forenzičare to bi trebalo biti značajan pokazatelj, jer se u kratko vrijeme ne može doći (u relativno vrlo stabilnim cjenovnim uvjetima - bez skoro ikakve inflacije i drugih bitnih poremećaja u građevinarstvu) do duplih cijena, i to na nekoliko uzastopnih natječaja. Da su se cijene smanjivale u ponavljanim natječajima imalo bi više logike, ali povećavale - to nije normalno. Svaki prosječan inženjer bi lako provjerio kalkulacije, a sudski stručnjaci, ili ovlašteni stručni timovi itekako.

Ostaje se dakle prispitati ekscesnu pozadinu ovog slučaja, i to se ne može preskakati (niti pobijati površnom diskvalifikacijom dokumenta). Da li je netko bio neozbiljan, kad je izrađivana izvedbena dokumentacija? Da li se netko zajebavao kad su pripremani javni natječaji (kojima je prilog i orjentir upravo izvedbena građevinska dokumentacija - koja mora biti stručno napravljena jer se daje stručnjacima kao podloga za davanje ponuda)? Da li je ona prva ponuda (po prvom natječaju koji je bio storniran) također bila neozbiljna zajebancija (a bila je daleko niža od ove po kojoj se sada gradi)? Ukratko treba naći odgovor zašto je sve ovo bilo puno propusta i neprofesionalnosti (ako je uopće bilo neprofesionalno - tj. ukoliko nije postojala namjera - što je jedina realna alternativa "neozbiljnostima" u pripremi i realizacioji ove državne investicije).

Građevinari zaista djeluju kao mafija (stvarno i po smislu, i ne samo u Hrvatskoj). Zato postoji i ostaje sumnja, da je u ovom slučaju postojao namjerno dirigirani natječaj. Ja znam (neću pisati velikim slovima ali ću ponoviti - ja znam) da se to tako u praksi često radi; kao i to, da se u svaku ovakvu investiciju ugrađuje odmah i "ono" što pripada onima koji su u tome učestvovali, ili o tome odlučivali - a što je s njihovog stanovišta "normalno".

Znakovito je i to, da na ovakvim natječajima obično nema sukoba i ratova (kao što je ovo s Lactalisom i Agrokorom) jer za sve njih u građevinarstvuu Hrvatskoj ima posla, da se oni uvijek dogovore, i kad daju ponude tko će dobiti neki posao, i to kako će se kasnije to kompenzirati onome koji "izgubi".

Još nešto: Uspješno je eliminirana strana konkurencija (koja bi bila jedini lijek, ali mi ne bismo bili na takvom glasu da se to može u djelo provest). Svojevremeno uvođenje u te igre stranih građevinara (Boygues, Strabag, oni Žužulovi Amerikanci isl), je završavano skandalima - dakle i njih se uvlačilo u naše igre, pa ih više nemamo na natječajima, jer je naše građevinsko tržište zatvoreno - i to svatko od njih zna (kao što ni na javnim natječajima HFP-a nema pravih investitora jer je opće poznato da ti natječaji nisu slobodni natječaji- i mnogi se na to ljute).

I još nešto, najviše bombi je podmetnuto ovakvim, ili radi ovih poslova, a nijedan se nije otkrio (bez obzira na sve pohvale upućene Kirinu).

A na kraju, ovo ne bi trebalo biti političko pitanje "per se", no indirektno jest itekako, zato što se u ovo petljaju samo oni koji trebaju političke argumente (kao Pančić) ali ne i državne kontrole, policija, odvjetništvo itd. što bi bilo normalno kad se istaknu nepravilnosti i uoče ekscesi (ovo bi bio slučaj koji bi se lako riješio stručnim uvidom).

Oni koji su se "branili" (Kalmeta - i samo ne znam zašto uvijek vuku onog Matušića!?), jer su kao političari, i ako su htjeli realno sagledati problem, umjesto "političkog" načina i stila (istog onog kojeg je upotrijebio Pančić) mogli predložiti: ajmo sjesti i analizirati stzvar, a dubinska analiza se može napraviti u tjedan dana. No išli su "tuk na utuk", što ukazuje na suprotno!

I kao zaključak, ovo nema nikakve veze ni s HDZ-om, ni SDP-om, jer je sve ovo moglo se dogoditi obrnuto, (da Kalmeta prigovori Pančiću da je vlast drugačije locirana). Možda ćemo takvo što i doživjeti uskoro, jer problem definitivno postoji, a on je ukotvljen na relacijama moći i njima je svejedno tko je tamo.

Zato CNN ovaj "slučaj"s pravom dotaknuo "dokumentom" koji upućuje na pravi put kojim se takvi problemi trebaju rješavati, a to vjerojatno neće tako lako ići prije nego uđemo u EU, kad će razne stzranke zaista ravnopravno na natječajima učestvovati, a mi imati jednog Di Pietra, ili onu ruminjsku beskopromisniu tigricu!

Lucky Luke & Dalton Cousins (2. dio)

Sretni Luka i rodijaci!!
(Naslov zaslužuje prijevod, jer je pomalo kriptičan)

Ovo je neplanirani post, rad nastao „umjetničkim dojmom“ kombiniran mješavinom strip tehnike i kolaža. Virozom prikovanog u kuću, osuđenog na kompjuter, novine, radio, televiziju, a impresioniranog brzinom i burnošću promjena, čovjeka se lako stjera u komičnost sagledavanje slijeda stvari. A kako bi moglo drugačije biti, kad te i semantika u to gura (naša riječ Strip dolazi iz engleskog jezika, preciznije od američkog naziva Comic Strip što doslovno znači komična traka. ). Kako onda umaknuti takvim asocijacijama, kako izbjeći „trapulu“, u koju te ni kriva ni dužna uvalila dosada. Ipak, preporučam da ne shvatite sve ovdje napisano previše ozbiljno. No, ako pronalazite sličnosti s grubom svakodnevnicom, smatrajte ih nimalo slučajnima.

Svaki mit je grupno djelo, najčešće djelo generacija kroz stoljeća. U Hrvatskoj vrijeme teče brže, pa se brže i mitovi kreiraju, ono što negdje traje desetljećima, stoljećima, milenijima. U Hrvata sklonih mitologiji (u prenesenom i neprenesenom značenju) sve se odvije kondenzirano, sabija se u dane, tjedne, desetljeća, pa čak. Budući da mitovima treba puno više vremena i prostora da bi zaživjeli, često se ide se radikalno u prilagođavanje povijesti suvremenim ali burnim mitološkim i mitologijskim potrebama (što se negdje zove krivotvorenjem povijesnih zbiljnosti – ali čemu gledati u takve sitne površne detalje.

Tako je i mit o Lucky Luke-u nastao grupnim naporima mnogih nadarenih pojedinaca, institucija i struktura. I to ne samo na domaćem nego i na međunarodnom prostoru, jer svijet je postao mali, postaje sve manji - sa svim posljedicama neugodnosti „globalnog sela“: Pa, pozivam vas da nme popratite u vrludanjima po hrvatskoj komičnoj traci (ili odustanite ako vam je već previše):

Svemoćna Wikipedija
Maurice de Bevere 01.12.1923 – 16.07.2001, bolje poznat kao Morris, bio je Belgijski crtač stripova ili cartoonist , i tvorac Lucky Luke-a . Njegovo književni nadimak je bio alternativno pisanje prvog imena.
Svemoćna Wikipedija
On je stvorio Lucky Luke-a 1946 godine Spirou , strip magazine od Dupuis-a. Lucky Luke je usamljeni kauboj, koji putuje po Divljem zapadu, pomažući onima u nevolji, potpomognut s konjem Veselim skakutalom. Lucky Luke-ova prva avantura, Arizona 1880, objavljena je u "L'Almanach Spirou 1947."… (Morris) je susreo René Goscinny-a, francuskog crtača stripova i pisca, koji je u Lucky Luke-u pisao sve priče između 1955 i njegove smrti u 1977
Svemoćna Wikipedija
. Goscinny je bio još nepoznat, ali je uskoro postao najuspješniji europski crtač stripova, počevši s Lucky Luke-om, a kasnije Asterix-om . René Goscinny (14.08. 1926 – 05.11.1977) bio je poljsko- francuski autor, izdavač i humorist židovskog porijekla , koji je najbolje poznat kao crtač stripova) o Astérix- , kojeg je kreirao s ilustratorom Albert Uderzo-om , u ranijim izdanjima serije stripova o Lucky Luke-u.
Svemoćna Wikipedija
Daltoni se redovito spominju u Lucky Luke stripovima koji su njegovi zakleti neprijatelji. >"Stvarni" Daltoni“ Daltonovski „rođaci“ koji su braća po imenima Joe, William, Jack, i Averell, svaki malo duži od prethodnika.
Svemoćna Wikipedija
Daltonova banda je inače bila ozloglašena grupa odmetnika na zapadu Sjedinjenih država za vrijeme 1890-1892, specijalizirana za pljačke banaka i željeznica. S njima je bilo povezano ime Jesse James-a (mada su ovi ustvari djelovali kasnije i posve odvojeno
Svemoćna Wikipedija
„Projekt“ Lucky Luke su još razvijali razni drugi izdavači (kao Dargaud, Lucky Productions i Lucky Comics), ili autori (Vicq, Bob de Groot, Jean Léturgie, Xavier Fauche, Guy Vidal, Claude Guylouis, Lo Hartog Van Banda, Nitroglycerine, Claude Guylouis, The Alibi, Yann, Eric Adam, Patrick Nordmann), te - film, televizija itd.

Kao što se može s velikom dozom izvjesnosti pretpostaviti, i naš Sretni Luka je bio grupni projekt. Odlazeći u sumrak zalazećeg sunca iza sebe ostavlja mnoge tragove, koji zuje i bruje (i sve se glasnije čuju), te tinjaju i gore (da se sve bolje naziru) u tišini i tami sve mračnije pozadine.

Todorić : Konzum od sutra raskida Ugovor o poslovnoj suradnji sa Dukatom ), priopćio je Agrokor , i to jer ih novi vlasnici nisu ni na koji način kontaktirali, a jedan su od Dukatovih najvećih partnera. Najveći dio Dukatovog asortimana ćemo delistirati i smanjiti im udjele, kaže se u priopćenju, objavljenom u povodu prodaje Dukata, čijih je 91,94 posto dionica bilo u vlasništvu Luke Rajića , francuskom Lactalisu. Ponašanje francuske kompanije koja je kupila Dukat, a nije ni na koji način kontaktirala niti se javila najvećim partnerima toga istoga poduzeća smatramo u najmanju ruku neprofesionalnim i podcjenjivačkim prema tržištu na koje dolazi. Ako se prema poduzeću s kojim rade stotine milijuna kuna prometa ponaša na taj način, stvarno je pitanje kako će se ponašati prema malim partnerima.
Jarnjak
On je ustvrdio kako je Vlada Rajiću ponudila da tu tvrtku, važnu za prehrambenu industriju u Hrvatskoj, kupi konzorcij hrvatskih gospodarstvenika. Tijekom razgovora Rajić je, prema Jarnjakovim riječima, sve potvrđivao, a nekoliko dana kasnije potpisao ugovor s Lactalisom. "To je malo iznenađujuće i za mene apsolutno neprihvatljivo".
Polančec :
Nakon što smo iz medija doznali da se priprema prodaja Dukata, pozvali smo Luku Rajića da bismo o tome razgovarali U prvom dijelu razgovora Rajić je čak kazao da ne prodaje Dukat. U drugom dijelu rekao je, međutim, da vodi pregovore s Lactalisom.. Ako već želi prodati Dukat, preporučili smo mu da razgovara o tome s konzorcijem hrvatskih tvrtki… Rajić nam je na to odgovorio da je voljan o tome razmisliti. Očekivali smo nastavak razgovora u tom smjeru, a onda je u četvrtak stiglo pismo da je Dukat prodan Lactalisu.
Čobanković:
Nisam zadovoljan promjenom vlasnika Dukata i sigurno je da će državne institucije ispitati zakonitost te prodaje, a u slučaju stagnacije otkupa mlijeka, Vlada i mjerodavno ministarstvo pronaći će model zaštite proizvođača i kooperanata. Uskoro ćemo se sastati s upravom Lure i ako je transakcija valjana, o budućim potezima razgovarat ćemo s novim vlasnicima
Sanader:
"Mi smo se opredijelili za tržišno gospodarstvo, za to da svaki privatni poduzetnik može prodati svoju tvrtku. Naravno kada je riječ o ovakvoj, strateškoj industriji, onda je država itekako zainteresirana da vidi što se tu događa"…."Mi u Vladi nismo znali da se priprema ova transakcija, pročitali smo to iz medija, što nije dobro, jer kada je riječ o velikoj tvrtki onda je trebalo drugačije raditi, i to je moj prigovor"…
Đurđa Adlešić:
.. prodaja Dukata je postala top-tema u gradu sira, Bjelovaru. Dodala je kako je u bjelovarskoj Sireli počelo »torbarenje« dionicama te da je zabrinuta za 350 radnih mjesta u tvornici koja posluje u sastavu Dukata. »Ne želimo biti laktofriz u prodaji Dukata«, kazala je Đurđa Adlešić. Prema njezinim riječima, tražit će se Vladino jamstvo u zaštiti domaće poljoprivredne proizvodnje na putu ulaska Hrvatske u EU. Samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji godišnje se proizvede 100 milijuna litara mlijeka.
Itd.
A oni koji su stvorili Lucky-jev prvi milijun (te mu omogućili njegovo multipliciranje) se ne javljaju. Ili zato što ih više nema među živim ljudima, ili zato što ih više nema među „živim“ političarima (ali čuče i čekaju). Taj dio „povijesti“ pokušava ostati nejasnim i nespominjanim u medijima; jedno ga vadi Index: Jarnjak dosljedno govori nelogičnosti (kao kad je uvrijeđen što je Luka Rajić odbio ponudu hrvatske vlade da razmisli o tome da Luru proda hrvatskim poduzetnicima, iako mu je HDZ omogućio da tu tvrtku kupi pod, u najmanju ruku, sumnjivim okolnostima), a pri tome nekako to sve uspije izgovoriti tako da se čini logičnim. Nije Jarnjak usamljen u tome. Zapravo cijeli HDZ već 15 godina mijenja strategiju, planove, retoriku i politiku onako kako mu u datom trenutku odgovara, i 15 godina se uspijeva praviti da to sve ima neki viši smisao, popularno zvan Hrvatska. Vjerojatno bi to bilo čak i smiješno, da nije tako prokleto iritantno.
Na kraju jedna interesantna starija vijest, koja je još 06.09.2006 (uz ostale) nagovještavala ovakav rasplet, ali je ostala u sjeni događaja, iako je više nego značajna i znakovita: Rajić nagradio menadžere sa po milijun eura
Luka Rajić, vlasnik prehrambene industrije Lura, potkraj prošlog mjeseca nagradio je članove Uprave svoje kompanije Gordana Radina i Ivana Kličeka sa po milijun eura u dionicama. Luka Rajić, vlasnik prehrambene industrije Lura, potkraj prošlog mjeseca nagradio je članove Uprave svoje kompanije Gordana Radina i Ivana Kličeka sa po milijun eura u dionicama.
Kao što ne može biti istina da Vlada (i „velikani“ hrvatske politike i pretvorbe) nisu ništa znali o planovima „Sretnog Luke“, tako nije istina ni da je našega Lucky Luke-a stvorila jedna ruka (kao što uostalom nije ni njegovog stripovskog „alter ega“. To je kolektivno djelo mnogih „umjetnika iz sjene“. Da je moguće samo na tren zaviriti u Lucky-jevu listu (moralnih i materijalnih dužnika, koji „opravdano“ očekuju svoj dio kolača), sve bi bilo jasno. No zasada nije moguće saznati koliko potencijalnih aspiranata je upisano na Luckyjevoj listi a koliko ih je ostalo izvan nje. No, s obzirom na činjenicu, da je naš Lucky „odmaglio“ u svoj švicarski čokoladni azil „Favarger“, u hitnji i gonjen izvjesnim prijetnjama, evidentno postoji još dosta opasnih aspiranata. Kako će se stvari završiti, ostaje nam da (u šali ili zbilji) nagađamo. I da pričekamo Trajanov mitološki usud (vidi prema slavenskoj mitologiji (nažalost samo srpski izvor Projekta Gutenberg , jer se s tom visoko vrijednom inicijativom u Hrvatskoj nitko ne bavi).
Po jednoj bugarskoj priči iz Stare Zagore (Periodičeskoe spisanie, Sofija, t. IV, str. 182) bio je jedan car Trajan, koji je imao magareće uši. Indiskrecija njegovog berberina podseća na Midovu istoriju. Jedan varijanat iz Nevrokopa u Maćedoniji predstavlja Trajana sa kozjim ušima. Berberin njegov ide i poverava tajnu jednom pustom izvoru. Malo kasnije nađoše putnici pored izvora Jedno drvo, na kome svaki list nosi otkrivenu tajnu (čim zašušti). Car čuje za to, ode da vidi izvor i drvo, i kad se uveri, reče: "ono što je od Boga ne može se sakriti". I od tada on nije više krio svoje uši.
Na kraju moram otvoreno priznati: vesele me dvije stvari, sa ili bez referenduma:
• Prvo, već izvjestan brzi ulazak u NATO, i
• Drugo naslućeni brži ulazak u EU usvojio Berlinsku deklaraciju

Zašto? Zato što je sve bolje od ove balkanske krčme, u koju se isključivo izvana jedino smije unijeti sigurno svjetlo, da ne bi kome slučajno palo napamet upaliti šibicu iznutra.

Eto, moj kolaž je gotov, i ide u svijet. Mnogo je linkova u njega usađeno, pa koliko tko voli!!

Zašto sam za ubrzani ulazk u EU, i bez referenduma!

Kako je u jednoj civiliziranoj državi bilo moguće da jedan Rajič (i mnogi na sličan način) donese u HFP ( ili neku Banku ili bilo gdje) onaj svoj prvi milijun ( kojeg se navodno i sam stidi) , te da ga istrese na stol u gotovini, pa potom krene u pohod po Hrvatskoj. Kad je nekoliko milijuna leglo bez objašnjenja na austrijski račin podigao se Interpol (afera Brodosplit).

Da se unutar Hrvatske i hrvatskih novčarskih i državnih ijnstitucija provodio u svijetu usuglađeni princip opravdavanja porjekla novca, ne bismo danas bili toliko moralno nisko, i zarobljeni od gangstera. Od takvih ljudi ne ne treba očekivati za Hrvate i hrvatsko, to se sada jasno vidi.

Jednom, još davno prije ovog slučaja s Lurom (koji samo predstavlja daljnji slijed konačne rasprodaje nacionalnih resursa) na jednom mjestu (pa recimo negdje vrlo visoko u državnoj hijerarhiji - da ne ulazim u detalje) rekao sam da Hrvatska ima dva izbora za ulazk u EU. Prvi je da čuvamo vlastite resurse i prilagođavamo ih potrebama zajedničkog EU tržišta, a drugi je da sve uništimo i uđemo kao "tabula raza". Naši "velikani" su odbrali ovaj drugi pristup, i upravo je to trenutna strategija i taktika Sanaderove vlasti: ući u EU bilo kako, jer se više nema što čuvati.

Interesantno je da ga ja u tome podržavam, mada iz sasvim drugih, možda čak suprotnih razloga. Dok on to želi iz častohleplja (kako bi bio i ostao zapisan kao onaj koji je sve učinio da se Hrvatska nađe u EU, i to njegovom zaslugom), ja smatram da nama običnim ljudima, koji se borimo za svakodnevno preživljavanje, samo treba stabilna i jasna pravna država, koju nećemo dobiti bez ulaska u EU - jer se ovdje pravo siluje na razne načine.

Jednom sam o tome razgovarao s jednim, još uvijek poštovanim i utjecajnim bivšim političarom (EU i Belgijskimn), gospodinom Willy Klaesom, koji me je razumio i podržao. Njega spominjem namjerno kao čovjeka, koji je vrlo visoko kotirao u svjetskoj i europskoj politici, a otpao je radi "korupcije", koja se dogodila u njegovoj stranci radi uzimanjem provizija u stranačke svrhe (prilikom nabavke Alberta helikoptera), s čime on nije imao nikakve direktne veze. I nikad se više nije javno bavio politikom (mada jest muzikom, jer je jedan od vrlo poznatih dirigenata na Zapadu). Politikom se bavi usputno, jer je ostao dosljedan, častan i poštovan, i drži do tog svog statusa - pa sam mu organizirao jedno vrlo posjećeno predavanje ovdje u Dubrovniku,.

Mi ne možemo prosperirati ni doma ni s Europom dokle god njegujemo ovakve kriterije i toleriramo praksu kakva danas kod nas jest . Zastupam tezu da je EU (i NATO) neminovnost koja čeka cijelu ovu regiju (uključujući i Albaniju i Srbiju - jer Balkan ne smije ostati "crna rupa" u tzv "mekom trbuhu" EU), ne radi naših želja nego njihovih potreba. Zato tako tumačim sve prepoznatljivije i svugdje sve prisutnije "naklonosti" i prema Hrvatskoj, prema cijeloj bivšoj Jugi, a naročito prema Srbiji. Radi se o mrkvama, koje se poslije batina šakom i kapom dijele svugdje naokolo po Zapadnom Balkanu.

To je smijer koji je običnim, osiromašenim i popljačkanim građanima Hrvatske potreban i poželjan. Srednji sloj koji kod nas ne postoji, a koji je temelj svake moderne zajednice, neće se moći razvijati u okruženju općih blokada i pljački, koje se ovdje izvode. Sve europske banke su došle u Hrvatsku, ali naplaćuju hrvatske ne europske) kamate - i bilježe enoromne zarade (jer nas dživljavaju kolonijom a ne sastavnim dijelom EU). T-com nam naplaćuje najviše tarife u EU, a sada se grabi za infrastukturne nekretnine, koju smo mi stvarali (za telefonski priključak priključak sam ja platio priličan novac, kojeg mi je sada trebalo revalorizirati s porastom vrijednosti i kamatama, a ne me posve razvlastiti a sve davati kome?? Nitko mene ne pita!!). I sl.

Mislim da se ozračje ovih promjena osjeća najviše na razinama tzv. hrvatskih "velikih posjednika", kojima ubrzani ulazak u EU ne može odgovarati, jer je cijela EU organizirana poduzetnički, na slobodnom tržištu (nekretnina, rada i kapitala) , orjentirana izvozno. Svi naši "veliki" su uvozno organizirani (vlada uvozni lobby), što će se ulaskom u EU urušiti. Otuda ova prestrojavanja, koja graniče s panikom.

Kod nas se sve anomalije opravdavaju tzv, "tranzicijom", kao nekim misterioznim a neminovnim stadijem u razvoju (prvobitnom akumulacijom kapitala, što je mehanicističko, još staljinističko shvaćanje, kojeg je i marksizam u svojoj kasnijoj fazi odbacio). Takva je logika neprihvatljiva, jer je tranzicija, sama za sebe prazan pojam, (logička zamka definiranja na teorijskoj razini tumačernja: "lopata je lopata"). U taj prazan okvir kradomice se kao sadržaj ukrcavaju nemoral, korupcija, pljačka, bezakonje, pravo jačega isl.

Treba biti realan i svjestan da hrvatskom narodu u središtu Europe, i baštiniku najviših civilizacijskih dosega, takva primitivna i prevarantska logika nije primjerena. Nije naš narod nesposoban i nevaljao, jer vani se mnogo njih lijepo snađe i uklopi u sustave koji su pravno i ekonomski sređeni. Baš to moramo pod hitno uvesti i kod nas, a ne nasjedati "gologuzim" stručnjacima i velikim 'Rvatinama, koji vani nisu bili uspjeli pa su promjene u Hrvatskoj shvatili kao svoju šansu - i sveli nas tamo gdje nikada nismo bili (čak ni u tzv. komunizmu).

Eto zašto mislim da je Hrvatski fond za privatizaciju kao državna institucija, ideološki i gospodarski bio transmisija svega najnegativnijeg što se u Hrvatskoj dogodilo. Njih treba hitno raskrinkati, a cijelo društvo razjuriti i pokažnjavati, jer su radeći za svoje "miljenike" ili sitne provizije nanijeli ogromnu i dugoročnu štetu ovom narodu. Mislim da su oni svjesni svojih štakorskih usluga, pa kao mišići sjede i djeluju tiho, iza kulisa, a kad je najgore, onda se još više utišaju. I računaju, da ih nitko neće dirati, jer u krajnjoj liniji sve odluke donosi, i ugovore potpisuje Upravni odbor HFP-a, u kojem sjedi najviših pet vladinih ministara (uvijek iz vladajuće koalicije), a Nadzorni oodbor (sastavljen od višestranačkih osoba u Saboru) niti šta kontrolilra, niti se pretpostavljam uopće sastaje.

Zato sam predlagao, i stalno to ponavljam, da treba ispita kako su to oni pretakali natječajne obveze u ugovore (jer ima indicija da se u puno konačnih tkstova ugovora uopće ne nalaze), te kako su kontrolirali izvršenje ugovornih obveza (jer ima indicija da i kad ništa ne rade nitko ih ne pita - Haludovo, Hoteli srbreno isl).

Lucky Luke rides to the Sunset

At the end of each story, except the earliest, Lucky Luke rides off alone into the sunset, singing "I'm a poor lonesome cowboy, and a long way from home..." Lucky Luke

Evo kako je tekla i kako je skončala mljekarska priča o „hrvatskom snu“ na Balkan Wilde Westu:

Prvi čin:
U Dukatu je prvo radio kao vozač šlepera i razvozač mlijeka, da bi za vrijeme rata postupno došao do mjesta većinskog vlasnika najvećih mljekarskih tvrtki. Navodno je jednom rekao: "Mogu vam pokazati račune i obrazložiti sve kako sam što zaradio, samo me ne pitajte za prvi milijun." Luka Rajic
Drugi čin:
Luke meets many factual Western figures like Calamity Jane, Billy the Kid, Judge Roy Bean and Jesse James's gang, and takes part in historical endeavors such as guarding of Wells Fargo stagecoaches, the Pony Express, the building of the first transcontinental telegraph, and the Rush into the Unassigned Lands of Oklahoma. ( Čitajte u prenesenom značenju – kao čovjeka duboko involviranog u „The Wild West Balkan Story“
Treči čin:
Nakon prijetnji koje je primao u Hrvatskoj, Rajić se odselio u Švicarsku, gdje je kupio tamošnju tvornicu čokolade Favarger i nastavio upravljati svojim carstvom u Hrvatskoj. Lucky Luke
Četvrti čin:
Rajić: Posvetit ću se ulaganjima - Uskom krugu prijatelja Luka Rajić je povjerio da će se u budućnosti posvetiti ulaganjima i time razbio nedoumice što će s dvije milijarde kuna od prodaje ( Jutranji...
A u petom činu:
• kaže Polančec: ( Večernji ) „Ako već želi prodati Dukat, preporučili smo mu da razgovara o tome s konzorcijem hrvatskih tvrtki – govori potpredsjednik Vlade, koji tada još nije znao da je prodaja Lactalisu u tom trenutku već bila u finišu.– Rajić nam je na to odgovorio da je voljan o tome razmisliti. Očekivali smo nastavak razgovora u tom smjeru, a onda je u četvrtak stiglo pismo da je Dukat prodan Lactalisu – kaže Polančec, ali nije htio komentirati Rajićev postupak. Dodao je samo kako se stekao dojam da se Rajiću s prodajom žurilo.
• kaže Jurčić ( HrBusines) „Smatram kako u posljednje vrijeme na površinu izlazi prava slika privatizacije u kojoj se Luka Rajić fenomenalno snašao. No, on je zbog uvećavanjem vrijednosti tvrtke i njezinim uspješnim vođenjem ipak pozitivan lik, za razliku od mnogih drugih koji su dobili sve, ali i sve to uništili“.
• kaže Đurđa (indeks portal) "U našem pravnom sustavu novac se može iznijeti u koferu kao donji veš" – Na prodaju Lure francuskom Lactalisu burno je reagirala gradonačelnica Bjelovara Đurđa Adlešić, jer je i bjelovarska Sirela sada u vlasništvu Francuza. Naime, Sirela je bila u vlasništvu Lure, pa se bjelovarska gradonačelnica sada brine što će biti s tvornicom i radnicima, a
Možda Luckyjeva uloga u hrvatskoj „soap produkciji“ jest završena, ali duh „nečastivih“ (onih istih koji je njega i takve kreirali) još će dugo „jahati“ kao „avetinje“ ovim prerijama (inkarnirani ili reinkarniranu u drugim osobama, događajima pojavama).

Lucky Luke-a sam prvi put susreo (kao i mnogi drugi moji konsternirani sugrađani poratnog Dubrovniku), kad je Stradunom šetao okružen s gomilom tjelohranitelja. Iako smo tek bili izišli iz rata i svih onih životnih ugroženosti, bilo nam je strano i neugodno vidjeti kako se netko iz novo-komponirane hrvatske elite toliko panično boji za vlastiti život u jednom pitomom gradu. Već tada je svima bilo jasno kakvu je cijenu Lucky Luke platio za ostvarenje njegovog (ne i našeg) hrvatskog sna.

Kad je u golfovskim palicama u podrumskoj garaži isprebijan „general“ Zagorec, jasno se spojilo značenje tih dvaju naoko udaljenih detalja hrvatske „soap opere“. Što li je to Petrač napravio?? Kad je odvrnuo slavinu „tajnah“, zavladala je panika. Zagorec je pobjegao u Austriju, i sada pokušava rasprodati goleme investicije po Hrvatskolj. Rajić je već prije bio pobjegao u Švicarsku, a sada u žurbi prodaje svoju golemu „imovinu“. Petrač je pobjegao u zatvor, i još je neznano što će sve učiniti (ili što je u učinio)sa svojim investicijama. Ali svi oni su tek epizodni glumci u manje-više masovnom spektaklu iznad holivoodskih razmjera, koji gledateljstvu jasno prikazuju da lova nema domovine, ni u glumcima domoljublja. Treba pratiti što će se dalje događati – mnogo toga zanimljivog!!

Ali, zamislite epizodnog glumca koji samo za epizodnu „digne“ dvije milijarde kune - kakvih li je to onda razmjera ta opsjenarska predstava. Nešto se događa na „ Domagojevoj lađi“ kad štakori panično bježe. Nečega se boje! Svakako ne HDZ-a (koji je kreirao model)! Ni Sanadera ili Polančeca (koji nikada nisu postavili ni ono najjednostavnije pitanje razlika između osobne imovine i poreznih kartica - na osnovu čega je svojevremeno hapšen i razvlašten Al Capone)! Ne boje se ni SDP-a niti Jurčića (koji su već bili na vlasti, a da se nisu dirali u zatečeni novohrvatski poredak)! Ne boje se ni Đurđe (koja je i sama dio hrvatske „Soap opere“)! Ne boje se ni Vesne i njenog robin-hoodovskog zakona (ta robin-hoodijada je prirodno okružje u kojem oni plivaju kao riba u vodi)! Da li je to ona tanašno naznačena mogućnost brzog prijema u EU, unutar kojeg će se potom primjenjivati neka druga pravila. Ili se ta pravila već sada silom primjenjuju kao u Rumunjskoj (kao znak završnih priprema ua ulijetanje u EU) .

Mnogi su (kao ovdje i sam "potencijalni premijer" Jurčić) hvalili Rajića kao pozitivan primjer. Pozitivan u čemu? Da li zato što nije uništio ono, što je s torbom punom „kešovine“ dobio u „nečastivoj“ kući (HFP-u)! Kakvo li smo to mi društvo koje slave one koji su imali priliku postali štetočine - ali su bili toliko uviđavbi pa nisu! Kakvi li su to pomiješani kriteriji, kad to činimo umjesto da uzvisujemo sve one koji su se dokazali kao dobri ljudi, efikasni gospodarstvenici i dokazani domoljubi.

I da postao „veliki mljekar“!? Eh, mužar možda, ma mljekar teško. Da li ste uopće čuli za „zgusnuto mlijeko“ (to nema veze s poznatim kondenziranim mlijekom za razblaživanje kave na stolu). Radi se o „majki svih mljekarskih uspjeha“ , to su cisterne jeftinog zgusnutog mlijeka koje putuju Europom, a razvodnjavanjem se dobiju ogromne količine „svježeg“, upravo pomuženog“ mlijeka. Ma ljudi moji, tko će čuvati, paziti, hraniti, čistiti i musti kravice - neka to rade oni tamo gdje država daje obilje subvencija (u EU). Ovdje postoje samo oni koji trebaju ubrati profit muzući mehaničke monstrume, umjesto umiljatih kravica , i tako povećavati zalihe za „crne dane“. Ako je pritom i trebalo žrtvovati malo profita radi bacanja magle (pa kupiti koju farmu kravica, ili tvornica sira), bilo je to samo žrtvovanje pijuna (da bi se vlastitom narodu moglo u oči pogledati – ali najviše bezbrižno nastaviti musti novovjeke „krave“ (koje trubu umjesto muču), i nastaviti ubirati profit, dok se još može.

Možda ovom prodajom hrvatsko mljekarstvo i nije toliko ugroženo. Kao što Rajić navodno nije bio neko "najgore" rješenje (vidjeli smo i gorih), možda to nije ni Lactalis. Lactalis je velika kuće, div u svjetskim razmjerima i stručnjak za svoje poslove (koji prvenstveno kupuje poslovanje i tržište a manje nekretnine):
Lactalis je osnovan kao obiteljska kompanija 1933. godine, a u tekućoj godini planira prihode od prodaje u visini od 9 milijardi eura. Kompanija zapošljava 20.000 ljudi u pogonima u Francuskoj, SAD-u, Rusiji, Ukrajini, Poljskoj, Italiji i Španjolskoj. Francuski Lactalis se nalazi među vodećim svjetskim proizvođačima sireva sa godišnjom prodajom od preko 600.000 tona sira kojeg prodaje u preko 140 zemalja svijeta. (Poslovni dnevnik

Pa ipak, prave posljedice nitko ne može predvidjeti, pogotovo ne u eri zatvaranja velikih tvornica na Zapadu(Airbus, Opel isl). Lactalis već sada ima jaku mljekarsku proizvodnju, pa njima treba samo tržište: Pitamo se da li samo za cisterne „zgusnutog“ mlijeka, treba pričekati, vidjeti i - predvidjeti. Jer ako se na granicama „siromahu“ Rajiću progledavalo kroz prste, ne znači da se može i treba samom bogatom Lactalisu.

Znajući Francuze kao svjetske proizvođače i ljubitelje sira, glede sira Đurđa ne bi trebala biti previše zabrinuta. Radi Lactalisove profesionalne časti, i francuske neograničene ljubavi prema sirevima, sirane neće biti olako uništavane (nego možda obogaćene). Ali glede kravica, i Cho i Đurđa bi se trebali dobro zabrinuti: gdje cisterne zgusnutog mlijeka voze, tu trava ne raste.

Sve moje sa mnom ide!!

Omnia mea mecum porto!

Nekidan naš premijer je bio u Belgiji, u srcu Europske unije. Belgija je mala država (30 528 km² i više od 10 milijuna stanovnika - s 342 stanovnika po km²), površinom manja a stanovništvom veća od Hrvatske (površina iznosi 56.542 km², a 4.437.460 stanovnika), ali po sređenosti, bogatstvu i značaju daleko ispred nas. To je danas centar EU, a samim time u svijetu jedan od najznačajnijih političkih centara, za nas od presudne važnosti. Narod u Belgiji je miješan, pretežito stanovništvo je Flamanskog, manjim dijelom francuskog (Valonci), i što se obično ne zna, najmanjim dijelom njemačkog porijekla. Radi pretežito Flamanskog življa, vrlo su naklonjeni Hrvatskoj, činjenica koju ne samo da ne koristimo dovoljno, nego često zloupotrebljavamo takvu naklonost.

Naš „operetni premijer“, prokušani čovjek od teatra i politike (koju uglavnom tako shvaća i provodi), možda samo misli da je odlično odglumio rolu ozbiljnog političara za vanjsku upotrebu (a da je unutarnja opterećenja i nevolje ostavio doma). Iza kulisa diplomatske uglađenosti stvari vjerojatno ne izgledaju tako lijepo kakvim mu se čine. Tu, iz protokolarne pristojnosti prikrivenu dimenziju donekle oslikava jedan mail koji mi je bio poslan iz Belgije (povodom posjete našeg premijera srcu Europske unije - ovjenčan „slavom“ skandala zbog Jacinog stana - ali i njegovog prekrivanja tog istog skandala, što je za europska shvaćanja još skandaloznije). Tako moj dobri stari belgijski prijatelj (blizak tamošnjim najvišim političkim krugovima), između ostalog piše:

“Did you read "National" about Sanader and Kosor ? Again scandal! It's really hard to say but the respectable leval of Croatia is falling down. There is everywhere corruption but in a lot of countries they are fighting against. In Croatia we see tolerance with the mafioso. So far my impressions“

Uvodno citirana stara latinska poslovica dobro opisuje ovo, ali i druga putovanja premijera (ali i drugih naših predvodnika). Ne samo da se tamo pomno prati sve što se kod nas zbiva, nego se čak direktno čitaju naši mediji (službeno i neslužbeno se prevode i šire), pa stvarna i virtualna prtljaga s kojom natovareni idu u pohode naši „mudraci“, ne prolazi kroz demokratske radarske kontrole, i postaju transparentnima, neproduktivnima i čak kontraproduktivnima. U vrijeme dominirajuće (često čak agresivne slobode medija - posebice elektronskih komunikacija), a naročito u svjetlu sazrelih demokratskih shvaćanja, i na takvim shvaćanjima zasnovanog ponašanja, nitko ne može pobjeći od svoje "prtljage!, pa takvo glumatanje postaje čista „arlekinada“.

Gledajući površno, možda nekome vani zaista sličimo „operetnoj“, neozbiljno nasađenoj državi. Ali, u osnovi, mi pripadamo istom zapadno-europskom civilizacijskom ozračju; tako se mi sami osjećamo, isto tako nas se tamo doživljava. I sudi nam se prema tim činjenicama, sve događaje nam prelamaju kroz prizme njihovih vlastitih iskustava, standarda, kriterija, koji su u osnovi i naši ideali.

Zato bi bilo dobro da i mi sami sve naše ekscesne slučajeve (od Jacinog stana do Zagorčevih dragulja) počmemo tretirati na isti način, primjenjujući iste (zapadno-europske) nazore i načine rješavanja. Koliko god neki naši predvodnici dobro ili loše glumili, neizbježna ih prtljaga razotkriva, čini prozirnima - najčešće smiješnima! Lijepe riječi na protokolarnim skupovima ništa ne znače; a Hrvatsku se, očito s razlogom, još uvijek praktično drži u čekaonici. No, kad nas i pripuste u svoj krug, bit će to možda zato što bi željeli pomoći u riješavanju naših prevelikih probleme, i kroz brže uključivanje u Uniju ugurati nam uvođenje svojih standarda u naš svakodnevni život.

Preduvjet: rješavanje balasta korupcije i kriminala!

No ipak i prije svega, a sasvim opravdano, moramo ispuniti preduvjet: rješavanje balasta korupcije i kriminala. Zato nam se događa „komično“ otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja na istim sastancima pristupnih pregovora, što se kod nas slavi kao neko navodno napredovanje, a radi se tek o poznatoj metodi mrkve i batine. Takvo „poigravanje“ ima svoj puni smisao iz perspektive EU, dok nama najčešće izgleda besmislena igra, koja u praksi proizvodi ksenofobični odnos Hrvata prema udruživanju u EU.

No, trebamo znati da je ta ksenofobičnost, ili hrvatska samodostatnost (što je politički poznatiji ekvivalent pojma izolacionizma), mada prividno rezultat navodne sporosti procesa pristupanja EU i naoko ponižavajućih odnosa prema Hrvatskoj), ustvari najviše inicirana razbacivanjem magle naših predvodnika u pokušajima opravdanja vlastitih propusta i nesposobnosti, zatim pomanjkanju hrabrosti temeljitog hvatanja u koštac s unutarnjim zlom (koje perzistira), te konačno kompromiserskim popuštanjem pred novovjekim hrvatskim štovateljima „zlatne teladi optočenih draguljima“ onih istih koji su se na razne necivilizirane načine popeli na ljestvicama društvenog, političkog, i gospodarskog značaja ( u općem pomanjkanju vjere i ljubavi prema vlastitoj domovini i narodu u povijesno najkritičnijim nacionalnim trenucima - što svemu dodaje posebno tragičnu notu). Budući da su proizvodi tih istih kriminalnih ili kriminogenih struktura, „moćnici“ se sasvim logično, boje prenaglog uvođenja zapadnoeuropskih standarda u društveni i politički život moderne Hrvatske, jer bi im to direktno ugrozilo očuvanje „stečevina“. Pa su, tako, lukavo trku ka Europi pretvorili u kamuflažno trčanje u mjestu (kao na pokretnoj traci).

Hrvatska je previše mala, da bismo ičim ugrožavali zapadni svijet. Geostrateški je previše beznačajna, da bi itko protiv Hrvatske vodio nekakav rat. Dapače, mislim da u Europi postoji sklonost da nam se što prije pomogne, jer u novonastalim geostrateškim uvjetima za ujedinjenu Europu bi ovaj prostor (i cijelog Zapadnog Balkana) mogao postati veći problem održavati izvan, nego nas makar i na silu usisati unutar ujedinjene Europe.

Ipak, neki minimumi moraju biti ispunjeni, jer nitko od njih ne želi dozvoliti da prebrzim i nekontroliranim ulaskom kontaminiramo ujedinjenu i funkcionalno manje-više dobro usklađenu Europu. Ni oni, a krajnjoj liniji niti mi ne želimo ni smijemo dozvoliti, da ovi prostori ostanu rasadnik zla, kriminala, korupcije, i svega onog, što s time dolazi, a što je za europska razmišljanja još opasnije - nedopustiva prohodnost „balkanskih ruta“ (droga, oružja i terorizma, koje obično idu skupa ili induciraju jedni druge).

Hrvatska u purgatoriju?!

Dakle, dok s jedne strane Europa nas drži u purgatoriju, s druge nas strane na razne načine želi pogurati. Najbolji primjer njihove benevolentnosti je opisao Kiro Gligorov (u TV emisij Otvoreno od 15. siječnja ove godine - o ponudi europske emisarske Trojke u ubrzanom ulasku u EU čitave regije u zamjenu za izbjegavanje rata - što je kod nas ostalo potpuno nepoznato). U tom smislu treba tretirati i usko povezani slijed događaja na "liniji Petrač – Gotovina – Zagorec". Previše bi naivno bilo vjerovati da su sve naše tajne zaisita ikada bile skrivene za Europu. Ma kakvi „tajni“ računi? Koliko je npr. CIA-i trebalo vremena, novca i truda da uđu u skrovite račune, čak da dobiju potpune ispise promjena, koje su se navodno „potajno“ izvodile?

Što povezuje ova tri slučaja:
• Petrača su cijelim putem pratile i konačno zaskočile zapadne tajne službe, držale ga pod kontrolom, da bi se onda on, po povratku u Hrvatsku, pretvorio u „zviždača“ i pričao o naoko sporednim stvarima (o kojima bi mu bolje bilo šutjeti), koje su kasnije generirale izbijanje drugih kriza.
• Gotovinu su, malo poslije uhićenja Petrača) zaskočile tajne službe u Španjolskoj, i držale pod nadzorom, potom prebacili u Hag, gdje su ga držali pod posebnim, odvojenim tretmanom, da bi se odjednom spoznalo da on uopće neće pjevati po notama programiranim od novopečene hrvatske elite (utemeljene na pljački i kriminalu - i koja mu je financirala bijeg), nego da će najvjerojatnije i sam početi „fućkati“.
• Zagorec je od Petrača na suđenju bio izložen javnosti u nezgodnom svjetlu: sada je ulovljen u Beču opet od sigurnosnih službi, držan pod kontrolom – i pušten, pri čemu je više nego znakovita njegova izjava novinarima: Nemate vi hrabrosti napisati ono što vam ja mogu reći a što sve vodi k istom „muzikalnom“ završetku.

Budimo realni i razumni!

Budimo realni i razumni pa si postavimo sljedeća pitanja:
• Da li je ponašanje zapadnih zemalja u "balkanskoj krizi" zaista bilo upereno protiv hrvatskih nacionalnih interesa, ili možda ipak, u krajnjoj liniji, ide u korist boljitka sutrašnjice građana ove zemlje?
• Da li je raskrinkavanja novohrvatske „elite“, tog soja beskrupuloznih ljudi koji su porobili nacionalne resurse i zarobili kreativne snage nacije (a već rasprodali najveći dio „obiteljskog srebra“, kako bi što duže opstali na vlasti - naivno kupujući naklonost nekih krugova na zapadu) zaista suprotno nacionalnim interesima ili u njihovu korist.

Čini mi se da se iz gore spomenutog konkretnog slijeda događaja mogu iščitati pozitivni impulsi, jer interesi ovako otuđene hrvatske „elite“ su evidentno u debelom raskoraku s očekivanjima i nadama većine hrvatskih građana. No, u raskoraku su i s interesima same Europske unije, čiji ćemo uskoro postati ravnopravni član, pa o nekim stvari misle unaprijed, dok smo mi ostali zarobljeni u recentnoj prošlosti.

Slučaj Beregovoy !

Moj dobri i dobronamjerni belgijski prijatelj, potaknut skandalom (oko Jacinog stana – ali još više skandaloznog Sanaderovog pokrivanja), u istom je kontekstu spomenuo je „slučaj Beregovoy“ . To me zaintrigiralo, pa sam na Internetu malo istražio dostupne izvore, da bih povukao paralele.

Oba ova „skandala“ imaju signifikantnu poveznicu - malverzacije oko stanova.

Beregovoy je bio premijer u vrijeme predsjednikovanja Miterranda (najstarijeg i najdugovječnijeg predsjednika u povijesti Pete Francuske Republike). Mitterand, Pelat i Beregovoy su bila tri nerazdvojna prijatelja još iz vremena njemačkog zarobljeništva, koje se kasnije nastavilo kroz djelovanja u pokretu otpora, i konačno poslijeratno političko djelovanje u vrijeme mira. Pelat je Beregovoyu dao beskamatni kredit od milijun francuskih franaka da kupi stan (od takvih prijatelja se to i očekuje). Mada je Beregovoy bglavnicu io vratio (poslije Pelatove nenadane smrti dokumenti su se bili jedno vrijeme zagubljeni), novinarima je to bio dovoljan razlog da ga dugo drže razapetoga. Vjerojatno je ta afera prouzročila gubitak glasova nasljedećim izborima, što je dovelo do gubitka vlasti (i Miterrandoce kohabitacije s desnim premijerom), samog Beregovoya je dovelo u situaciju da sam sebi presudi. Miterrand je za takav kraj svog prijatelja na pogrebu optužio medije riječima: „Čast čovjeka je bila bačena među pse!“

Poveznice i razlike:

Osim samog stana, kao razloga skandalu kojeg su mediji nemilosrdno eksploatirali, drugih sličnosti s ovim slučajem „Jacin“ stan nema, ali ima mnogo značajne i znakovite različitosti:

• Beregovoy je kupio stan (to što mu prijatelj nije naplatio kamate je u visokoj politici već samo po sebi veliki grijeh), a Jaca ga je dobila na poklon (od ljudi koji su to učinili na tuđi račun, nas poreznih obveznika) .
• Kad usporedimo vrijednosti o kojima se ovdje radi, Beregovoy-ev je stan koštao samo milijun francuskih franaka ( ili oko 175.000 Eura), a Jaca je uknjižila čitavih 270.000 (ako računamo 90 kvadrata po minimalnih 3.000 po kvadratu).
• Beregovoy-a su nemilosrdni francuski mediji rastrgali, dok naši s Jacom već sada postupaju milosrdno i u rukavicama; ona samo još malo treba izdržati, i stvar će sama od sebe leći (što po već uhodanoj praksi Sanader i vrh HDZ-a vjerojatno čekaju), a da ne spominjemo stalnu i sramotnu istinu naših demokratski nesazrelih, i profesionalno uglavnom samokontroliranih hrvatskih medija.
• Beregovoy nije izdržao moralni teret skandala, a Jaca ga jako lako i lijepo podnosi (nije joj to jedini moralni ispit), držeći taocima Vladu, cijeli vrh HDZ-a, ali i sve nas čini budalama u našim očima i u očima svijeta kojem pripadamo (gdje se takvi ekscesi nikada ne opraštaju niti zaboravljaju).
• Beregovoy je ostao zapisan u političkoj povijesti Francuske kao pozitivna osoba, dok če Jaca po svoj prilici u hrvatskoj političkoj povijesti biti tretirana beznačajnom figurom (možda ipak samo kao jedna od neugodnijih epizoda u beskrupuloznoj povijesti „novohrvatske elite“).
• Po Beregovoy-u je već do sada nazvano mnogo ulica, čak i jedan značajni bolnički centar, dok će Jacino ime najvjerojatnije ostati zapretano samo negdje u starim zapisnicima i novinskim arhivama (što se uvijek događa svima onima, koji misle više na sebe nego na druge).

Pravna država shvaćena kao floskula!

I na kraju, ova otužna priča (i opravdavanje) o navodnoj zakonitosti postupaka u kojima je Jaca ostvarila stanarsko pravo da bi potom otkuplaa stan po nevjerojatnim povlaštenim cijenama - sve "u skladu s tada važećim zakonima i propisima" kako to tvrdi vrh HDZ-, pa čak i Šeks (koji je, by the way, učinio sličnu stvar)!!.

Zakonito i moralno nije isto.

U jednoj normalnoj državi Zakoni se moraju zasnovati na civilizacijskim zasadama, etičkim principima i moralnim pravilima. To što se, po staroj dobroj komunističkoj metodi, jedno vrijeme proizvodilo Zakone za posebne namjene ili jednokratnu upotrebu (od Predsjednikove vile, preko „igri“ sa stanarskim pravima, pa sve do još danas važeće privatizacijske prakse), uopće ne znači, da su postupci provedeni po tim i takvim Zakonima zaista bili i moralni i pravedni, i da jednog dana o njima neće biti rasprave i naknadne valorizacije.

Naprotiv! Takvo što je neprihvatljivo i za domaću, a još više vanjsku upotrebu, gdje na najvišim razinama javnog djelovanja vlada žestoki puritanizam (kako moj belgijski prijatelj reče: "toga svugdje ima, ali se svugdje tome suprotstavljaju, samo se u Hrvatskoj javno tolerira, što srozava respektabilnost Hrvatske u svijetu").

Po onoj istoj logici po kojoj se ova malverzacija brani (ne samo Jacina, jer sama ništa ne bi napravila), trebalo bi komunističko razdoblje „pokojne“ Jugoslavije ustvari proglasiti „pravnom državom“, jer je bila zasnovanoj na Zakonima (uz "sitnicu" da su ti Zakoni sadržavali pomalo neobične odredbe, i imali još neobičniju primjenu). U ondašnjoj „pravnoj“ državi su sve presude i progoni se uglavnom zasnivali na Zakonima i zakonskim procedurama! Pa čak i u Staljinovo vrijeme famozni procesi su bili vođeni prema zakonima i zakonom predviđenim procedurama, no uz iznuđivanje priznanja primjenom mučenja i pritisaka. Ili u Trećem Reichu je sve bilo po Zakonima zar ne (samo kakvi su to rasistočki zakoni bili druga je priča).

Takav primitivan i zaostao odnos prema „pravnoj“ državi (i primjeni neobičnoh Zakona u praksi) je civilizacijski odavna prevladan u demokratskim zemaljama, pa opravdavanja Šeksa, Sanadera, Jarnjaka, itd. prikazuju se kao u glavama komunistički recidiv odnosa prema vlasništvu, jedan zaostali koncept onih koji su mogli i trebali postupati i drugačije, ali nisu odoljeli zamamnom zovu voluntarizma u borbi za privilegijima.

I na kraju:

Da se razumijemo, skandali vezani za Zagorčeve dragulje ili Jadrankin stan, koliko god sami za sebe bili ozbiljni, predstavljaju paradigmu općeg ponašanja prisutnog od vremena Hrvatskog osamostaljivanja. Valjda ćemo kao društvo ipak jednom smoći snage suočiti se sa cjelinom te problematike, ili ćemo čekati opet da nam to drugi serviraju.

Prebrojavanje pjega

Citat iz članka Milana Jajčinovića od 08.03.2007 21:20 u Večernjem: Ivan Supek - veliki život jednog od posljednjih 'renesansnih intelektualaca’: Odlazak bez oproštaja....

"No, je li zbog velikog protoka vremena od prijeratnih i ratnih godina, zbog neke “bijele pjege” nastale u inače izvrsnom sjećanju Ivana Supeka ili zbog nečeg trećeg, ostalo je nejasno je li nesumnjivi studentski ljevičar i antifašist i formalno bio članom jugoslavenske Komunističke partije. Moguće je da to članstvo nikad i nije bilo formalizirano, no sigurno je da kao izvanpartijac Supek sigurno nikada ne bi postao direktorom “Ruđera” niti pak kasnije rektorom Zagrebačkog sveučilišta."

vratio me natrag u ono vrijeme kad je potojao jednopartijski sustav, ali ne obezno i jednoumlje (jer na slobodan um se ne može tako lako djelovati), a dokaz je upravo sam Supek, koji je po svom osobnom iskazu (i TV inerview-u Nedi Ritz iz prošle godine) priznao da je bio opredjeljen za komunizam. U ono vrijeme isfrustrirano fašizmom i nacizmom, s tom ideologijom je bila zanesena polovina kugle zemaljske ( mada treba priznati da je i u onoj drugoj polovini bilo istih zanesenjaka, kao što je u onoj prvoj polovini bilo protivnika).

Jajčinovićevo prebrojavanje "crvenih i bijelih pjega" u Supekovom životopisu mi se čini promašajem (pitanje je da li slučajan ili namjeran). Naime, u teorijskim podlogama komunizma (od Marksa do Kardelja) barem formalno je postojala jako izražena crta humanizma, pravde i ljudskog napretka, koju je Supek beskompromisno slijedio kao svoju zvijezdu vodilju. Zato je s bivšim političkim sustavom bio blizak ili daleko, ovisno o tome koliko je praksa u sustavu bila bliska njegovim idealima, ili se udaljavala. On je otprilike uvijek ostajao isti pa je zato često bio usamljen. Kao i svaka moralna veertikala u buri komunističkog, kapitalističkog, tranzicijskog i inog nemorala.

To, da li je bio formalni član stranke, nije uopće bitan detalj, ali je i relativno lako provjerljiv, pa izgleda nemogućim da bi zaista ostala "bijela pjega". Prije će biti da je postavljen za direktora Instituta Rušer Bošković zato što je jedini bio sposoban se približiti cilju (ostvarenju atomske bombe), bilo sam svojim znanjem, bilo znanstvenim vezama u svijetu. Partijske knjižice Titu i Kardelju nikada nisu bili toliko važne (kao lokkalnim komitetskim moćnicima), jer od poslije 1948 godine nisu bili toliko nepraktični, isključivi i ograničeni boljševici - što su dokazali smjerom kojim su Jugoslaviju vodili poslije razlaza sa SSSR-om (za što im je valjda i trebala atomska bomba).

Ali svoju vjernost vlastitom humanističkom smjeru je Supek dokazao ne samo cijelim životom, i svojim spisateljskim djelom (koji ostaje dolazežim naraštajima za proučavanje), nego se je jasno i oštro suprotstavio i novoj vlasti, koja rušenje komunizma i raspad Jugoslavije nisu ikoristili za ugrađvanje humanističkih ideala
u pravedno društvo i pravnu državu ( nego za vlastito bogaćenje i pripuštanje propalih ideologija u svakodnevni politički život).

On jasno i glasno ne samo da nije bio projatelj promjena vođenih i izvršavanih na način kako je to nova hrvatska "nomenklatura" radila, nego se njima suprotstavljao, sve do ovog značajnog i znakovitog "oproštaja". Kao što je radio i u prošlom sustavu, kojemu najvećim dijelom nije bio prijatelj bez obzira na "bijele ili crvene pjegice".

Vratio bih se "bijelim i crvenim pjegama", koje bismo uvjetno mogli nazvati - stigmama, s kojima su se i prošli i ovaj novi politički sustav olako posluživali (i još služe). Niti je u prošlom ni u ovom sustavu sve bilo loše, kao što ni prošli niti ovaj sustav nije u svemu bio dobar, da bi ih se glorificiralo ili sotoniralo bez korektnog i kritičnog pristupa.

Supek je samo jedan izvrstan primjer, koji nas može poučiti da svaku stvar treba prihvatiti kritički, promišljeno i dubinski. Tj. vidjeti što nam se to pruža, da li ljudima donosi dobar i kvalitetan život, slobodu stvaralaštva i - dokidanje blokada i frustracija. Površinske stigme, koje se danas skoro svakodnevno nalaze u javnom opticaju (kao npr komunjare s jedne strane ili fašisti s druge itd. itd....) nisu primjeren način javnog komuniciranja.

Zato mi se Jajčinovićevo "prebrojavanje pjega" nije nimalo svidjelo. Ne zato što je on išta loše pritom mislio, nego zato što svaka napisana javna riječ svoju težinu. Kad ju se pripusti u našu zatrovanu javnost, u kojoj bilo koju nepreciznost odmah svatko tumači po svome, pa se tako ostavlja slobodan prostor zazavođenje javnosti, a najviše one neuke polovine od ukupnog broja glasača (koji nemaju ni osnovnu školu - ali čitaju novine ili gledaju televiziju).

„Haški koncert“ (za raštimani trio i disonantni orkestar).

“Koga vi sramotite?! Ma, sami sebe. I one kojima vi zapovijedate i za koje odgovarate. A za one naše mrtve, poginule, koji su ginuli za ovo!“ - usporava Gotovina no svejedno ljutito nastavlja dalje:- „Trebate imati malo obraza jer za ovaj Knin se gine od Dinare, od ove zime, desetog mjeseca. A da ne govorim od one zadnje operacije i koliko je njih nastradalo, i koliko je njih još dan-danas u bolnici i onih koji su trajni invalidi. A vi se ponašate tako, zapovjednici!“ (Ante Gotovina na Kninskom sastanku 6. kolovoza 1995. na kojem iznimno oštro proziva zapovjednike zbog opće pljačke i kaosa)

Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995, a dva dana kasnije izvršni komandant operacija i današnji haški uznik je održao vojnički „briefing“ na kojem je oštro se oborio na neizvršavanje plana sređivanja pozadine. Njegov grijeh koji mu spočitava međunarodna zajednica jest da za ono što se kasnije događalo nije nikoga smijenio, kaznio, dao na procesuiranje, jer je po zapovjednoj liniji bio odgovoran. Ako se sjećate tog snimka (a na gornjem linku možete pronaći detaljniji zapisnik) možete se uvjeriti da je do tog trenutka, a i kasnije perfektno, vojnički profesionalno i civilizacijski korektno radio svoj posao. A zašto je kasnije krenulo naopako, i da li bi on sam trebao za to odgovarati, stvar je koja će se rješavati u Hagu, ali ne samo tamo.

….pa će Ivan Jarnjak – ministar policije koji nije poduzeo ništa da istraži ubojstva srpskih staraca po Krajini i da pohapsi ubojice, nego je marljivo zataškavao zlodjela svojih podčinjenih – sad morati uložiti dodatnu energiju kako bi Markača priveo razumu i služenju višim ciljevima: posljednje informacije govore da bi mu to moglo uspjeti.( Feral Tribune 7. ožujka, 2007.

No, vratimo se odluci suda kojom je Šeparović uklonjen iz Markačeve obrane zbog činjenice da je u vladi za vrijeme Oluje bio ministar pravosuđa. Sud, naime, smatra da je ministar Šeparović važan svjedok jer su u to vrijeme i vojni suci koje je ministarstvo postavljalo bili podređeni njemu. Sud će vjerojatno interesirati zašto sudovi nisu procesuirali za ratne zločine koji su bili javno objavljeni i je li to bila politika vlade.
( Jutarnji list 10.03.2007 - Zvonimir Čičak:“ Gotovinina igra - Proces mu se pretvara u sukob dviju političkih linija“ “.

Nasuprot Čičkovom stavu, koji je dosta negativno intoniran u odnosu na Gotovinu, moje simpatije su na njegovoj strani. Ako ništa drugo, svatko od nas ima pravo na svoje mišljenje – sve dok se ne ustanovi istina, ma kakva ona bila. Pa mi se čini da je Čičkova teza o sukobu dviju političkih opcija preuska da bi objasnila događanja i manevriranje „braniteljskih snaga“ na „haškoj fronti“. Istina je puno kompliciranija, a u sve ovo smo duboko umiješani i svi mi, ponosni građani ove zemlje, koje bi jedino zadovoljila istina. A tu istinu se s raznih strana lažima "brani Churchillovskim metodama“ ( vidi: Tjelesna straža laži ).

Trio (Gotovina, Markač, Čermak) se pokušavaju proglasiti „žrtvama pijuna“ u šahovskoj igri očuvanja „nacionalnih interesa“ što je samo zamagljivanje stvari, jer krivnja za Olujne, Medačke i ine civilizacijske propuste snose krivicu svi oni, koji su predstavljali „hrvatsku kremu“ u vrijeme rata, i koji su se kasnije na isti, necivilizirani način "krvnički poigrali“ s vlastitim narodom. Naime, pretvorba i privatizacija, koja je započela još u ratnim vremenima, dok je „topovsko meso" ginulo na prvim crtama, bilo je ništa manje civilizirano, a samo je proizvelo fizičkih žrtava mnogo više nego sama ratna djelovanja, i to na svim zaraćenim stranama (jer konačno treba početi brojiti i sve one koji su svisli od bijede, nepravde, seljenja, izgnanstva, srčanih i moždanih udara, pothranjenosti, post-traumatskih stresova itd. - ima li ijedan razlog da i te žrtve ne ubrajamo, koje potiho i neznano padaju do današnjeg dana - ali ih u „ratne statistike“ nitko ne ubraja).

Čičak lijepo oslikava „haški trio“, ali čini grešku (gledano iz moje, i ne samo moje perspektive), jer uzima uloge pojedinih „haških osumnjičenika“ iz perspektive koja je ratu prethodila. A u ratu su se stvari bitno promijenile (kao i mnogo toga drugoga). No ono što je zaista najvažnije, s civilizacijskog stanovišta kojeg nije teško prihvatiti kad se hoće, rat je svima naveliko promijenio uloge. Ako Gotovina i jest bio „nečasni Hrvat“, on je svoj dug domovini časno odradio - dakle jedan avanturist (s kriminalnim dosjeom) odazvao se zovu domovine i u vrijeme hrvatske borbe za opstojnost se pretvorio u ratnika i heroja. Istovremeno, drugi „časni Hrvat“ i predratni „dobro etablirani odvjetnik“ se „neobjašnjivo" pretvorio u tajkuna (a kriminalni dosje mu se "kiti" u Hagu).

Iako su sva trojica „post festum“ žrtve duboko i mistično ispreplitanih linije zapovijedanja, treći je, kako se čini, najveća žrtva tih istih okolnosti, u kojima se relativno olako izgubio.

Kad si na odgovornim funkcijama, treba široko gledati. U svijetu školovani generali su prije svega intelektualci (koji znaju što je rat i koje su njegove posljedice). Oni gledaju unaprijed i unatrag. Zato takvi vojni intelektualci stradavaju na naoko sitnim stvarčicama (jer se od njih mnogo traži – kao npr. Wesley Clark), ali se i izdižu do najviših funkcija (kao npr. general Eisenhower ili admiral Winston Churchill). Od naših generalskih haških osumnjičenika, nitko zaista nije etablirani vojni intelektualac, nitko nije ni taktički školovan, niti strategijski osmišljavan. U Hrvatsku vojsku se stavilo na raspolaganje mnogo školovanih generala, koji su odigrali bitne uloge u domovinskom ratu, ali nijedan nije čak ni osumnjičenik. Je li to slučajno? Ili logično!?

Kad je Oluja trijumfalno završila (dakle u onih par dana vojnih operacija ako i jest bilo civilnih žrtava – one su bile samo kolateralne žrtve), pravi vojnik (koji možda nije bio školovani vojnik ali je imao iskustvo i svoj prirodni vojnički genij koji ga je upozoravao što se sve može dogoditi) postupio ja na najbolji mogući način (prema zapisniku i snimku „briefinga“ kninskog sastanka od dne 06.08.1995), ali ga „priučeni časnici“ nisu razumjeli, ili nisu htjeli razumjeti, jer su olujnu pobjedu smatrali konačnim završetkom rata, kad je trebalo gledati svoj posao. Iz zapisnika je vidljivo također, da su se u Knin kao centralno slavodobitničko zapovjedno mjesto naguravali razni miljenici najviših političkih struktura (pa je Čermak po osobnoj zapovjedi Predsjednika Tuđmana poslan Gotovini da organizira pozadinu, a priučeni general-pjesnik (i bivši boem) Tolj je Gotovini poslao izvjesnog Zelića (koji se na tom čuvenom sastanku Gotovini čak "nadmoćno" posmjehuje), a taj dio zapisnika Gotovininih bijesnih tirada je više nego znakovit:
„Ma, vi tog niste svjesni, vi ste ludi. I malo svijesti pa vi biste sami zavrnuli rukave, sami bi išli. Evo ja bi sad, i ako neće nitko za mnom, sve to iša' čistiti. I ne smimo se gledati s podsmijehom, kao da govorim nešto što nije normalno!!!“ - pogleda uprta u PD-ovca govori, a iz pravca u kojem gleda dopire oprezno pitanje:
- „Za koga to govorite?“
- „Za tebe Zeliću! Jer ti si to od noćas trebao... Jer, ti si čovjek poslan, direktno od Tolja. Ovdje. Sa papirom i zapovijedi. Najodgovorniji čovjek. A ti si čitavu noć i čitav dan ovdje, jel' ti vidiš šta se dešava, nijedan korak nije poduzet. Pa sazoveš sastanak. Sazoveš Budimira, pozoveš sigurnost, pozoveš logistiku... Svi su tu. I automatski se ide na koordinaciju. Prvi čovjek koji ima inicijativu, ima prava... A ne da se čeka netko da dođe i padne s neba i on odluči i on ide i on odradi.
Ovo izvrsno oslikava sukob profesionalnog vojnika s političkim strukturama, koje su nahrupile u Knin da bi uzeli svoj dio slave, koji će kasnije znati kapitalizirati na drugi način.

Treba razlikovati konkretne „olujne“ uloge pojedinaca iz „Haškog trija“, iz kojih proizlaze današnji nesporazumi na „haškoj fronti“.

General Gotovina je od rujna 1995 na prvim položajima, od Dinare do Knina. Njegov zadatak je bio ostati na prvim linijama i prenositi bojišnicu prema Banjoj Luci. Za pozadinu su mu poslali „stručnjake“ u koje, ako i jest sumnjao, nije smio iskazati.

General Čermak (sa Zelićima i drugima) je preuzeo prostor pozadine. Ako i nije znao što treba činiti, na kninskom „briefingu“ je mogao saznati iz prve ruke. Očito nije ni shvatio niti išta učinio da se spriječi ono što se događalo sljedećim mjesec dana na od vojske ispražnjenom prostoru.

General Markač sa svojim snagama je trebao organizirati čuvanje pozadine i prostora između pozadine i prvih linija koji su se brzo pomicali u Bosnu. Ostaje pitanje zašto to nije organizirano na pravi i djelotvoran način.

Nije mi poznato koliko je „političkih miljenika“ Markač morao primiti u svoje zapovjedne strukture, kao što su s političkim podobnicima (a vojničkim neznalicama) bile naseljavane pozadinske strukture. Je li sve ovo bila greška u planiranju vojnih operacija, ili se odstupalo od planova radi političkih ustupaka.

To dakle nije sukob dviju političkih opcija (kako misli i tvrdi Čičak) – sada se upravo događa (na „haškoj fronti“) da se Hrvatska praktički cijepa na pitanjima odgovornosti vojne profesionalnosti i političkog karijerizma, koji je jednu briljantnu vojnu operaciju pretvorilo u civilizacijsku kaljužu. Politička dimenzija je odavna svjesna svojih grijeha, radi kojih je nestala većina ključne ratne dokumentacije (ili uništavana ili čuvana po privatnim skloništima). Politika, koja je sebi priskrbila u međuvremenu najviše odlikovanja, beneficija, materijalnih vrijednost i etabliranih pozicija moći želi sebe amnestirati, i time sačuvati ono što su „osvojili“. Gotovina i njegov braniteljski tim, pojačani stranim pravnim stručnjacima i savjetnicima razotkriti tu dimenziju jer jedino ona oslobađa Gotovinu (što je pokazao slučaj Blaškić).

Rat na „haškoj fronti“ će se sve više zaoštravati, i tu ne treba imati iluzija. Svi involvirani na „haškoj fronti“ znaju mnogo o onome što se zaista događalo, politika pokušava već odavna Haški tribunal držati pod kontrolom (kroz špijuniranje njihovih istražitelja, kroz dozirano davanje dokumenata, kroz ubacivanje svojih ljudi u obrambene timove (Šeparović), ali to ne ide. U prvom redu radi istih tih beskrupuloznih i karakterno neprovjerenih kadrova, koji su u trci za novcem i utjecajima istrgovali s najvećim dijelom kritične dokumentacije, a kad se takva „vruća materija“ jednom nađe na slobodnom tržištu zasigurno će završiti u arhivama raznih stranih tajnih službi, pa time i na raspolaganju Haškom tribunalu. Zato nije čudo da o našim stvarima se u Hagu više zna nego kod nas, ali i da se Haški sud toliko „politizira“. Ima tamo politike, ali najviše naše!

Za kraj, a glede planiranja vojnih akcija napomenut ću iskustva oko oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske. Oslobađanje Konavala je planirao general Bobetko po svim vojnim pravilima. Mnogo unaprijed se znalo što radi prva linija, što pozadina, a međuprostor je odmah popunjen mješovitim policijskim (civilno-vojnim) kontrolnim punktovima. On je bio profesionalni general (nije važno gdje je školovanje stekao), bio je dobar čovjek, dobar hrvatski domoljub. Operacija je bila savršeno planirana, savršeno izvedena. Srpski seljaci iz hercegovačkog zaleđa su evakuirani, dok vojne operacije ne prođu i dok se ne napravi asanacija radi sigurnog povratka) i smještani su u dubrovačke hotele s drugim prognanicima. Iskrenja koja su izbijala između njih i prognanika u hotelima, ili manje krađe po ispražnjenom prostoru, ili samo nekoliko razbijenih kuća su malena cijena koja se u ratu mora platiti. Vjerujem da je isto to bio organizirao i u „Medačkom džepu“, ali da su se anomalije javljale radi istih razloga, radi stihije koja je zavladala zbog neprofesionalnosti glavnih vojnih „čimbenika“ i karijerizma političkih podobnika zaštićivanih od strane visokih političkih moćnika. Onih istih koji su sada ustvari najviše izloženi, mada još uvijek zauzimaju visoke političke, vojne i društvene pozicije, i grčevito se bore da na svim razinama održavaju svoju istinu o domovinskom ratu, i njihove „svete“ uloge, pri čemu se manipulira svime i svačim, od braniteljskih udruga do obrane haških osumnjičenika.

Držić u svome prologu Dundu Maroju na jednom mjestu kaže:
Rat je poguba ljudske naravi!
To je velika istina: u vremenima kataklizmi razni ljudi pokazuju svoju pravu, nimalo ljudsku, nimalo civiliziranu prirodu. Usko privatni interesi i pohlepa, koja se javlja u vrijeme dok drugi ginu nešto je najgore i najrazornije za nacionalno biće, jer dugoročno opterećuje budućnost. Kao što vjerujem da bi Bobetko bio dobro prošao u Hagu, da je kojim slučajem to doživio, tako sam isto uvjeren da će tamo Gotovina najjeftinije proći. Ali mnogima će pasti „aureola“ s posvećenih glava.

Hag je ipak samo naše unutarnje pitanje, ma koliko ga neki pokušavali ksenofobično „internacionalizirati“ . Svehrvatska fronta nije u Hagu, tamo ne postoji „mi“. Svaki od trojice haških osumnjičenika brani svoju vlastitu kožu, a purgatorij s njima ćemo morati svi mi proći, jer Hrvatska ne može vječno biti talac struktura, koje su se u najtežim trenucima preživljavanja popeli na grbaču naroda – i tu bi htjeli vječno ostati. Zato držim palčeve Gotovini, kao što sam svojevremeno i Blaškiću, jer njihova borba za istinu, je i borba za sve nas, njihova zadnja borba za Hrvatsku.

Jer, iza kakofonije „haškog koncerta“ čuje se „milozvučna harmonija“.