Imam prijatelja kojeg sam stekao kroz virtualne kontakte, koji je pjesnik, čući na delekom sjeveru Kanade, ali zahvaljujući Internetu dnevno proživljava našu svakodnevnicu. Danas biti i živjeti u inozemstvu nije više daleko ali je jednako, pa možda čak i više frustrirajuće. Nagovaram ga da se ovdje uključi, ali sporo ide. No dobijem povremeno njegove pjesničke uratke, pa ću ovaj put ga staviti na Pollitika forum (naziv je sam dao!). Jer se i pjesmom može puno toga reći, uvijek je tako bilo (i Silverci to zna).
Htio sam vidjeti kako to na Pollitiki izgleda, i kako se prima politička poezija, ali i da bih ga pogurao da i ovdje na svoj način štogod kaže. Ako i jest malo duže vrijedi vidjeti u prvom redu kako izgledamo iz daleke perspektive onima koji nas vole, pa kako nas tek doživljavaju oni kojima nije do nas (kao onom
Wilfriedu Martensu iz Europske pučke (katoličke) stranke, kojeg je naš premijer u nekoliko navrata dovodio u Hrvatsku radi lobiranja po Europi i unutar Hrvatske (Vukovar) a što je zakazalo kad je Sanaderu bilo najpotrebnije (Problemi sa Slovenijom u EU Parlamentu).
Slika Hrvatske koja se u ovim dvjema udaljenim glavama stvara je vrlo slična, ali su reakcije naravno različite, i to je više nego poučno.
--------------------------
Sa jedrenjaka gledam u sumrak dolazeći,
More se uzburkalo, valovi postaju veći,
Zato cu potrazit papir i, makar pri svijeći,
Poceo pisati pismo, moram vam ovo reći:
Hoćete li mi vjerovat, nimalo me ne brine,
Opisat ću vam hrvatske, i mane, i vrline,
Pa ako jednom Sunce na našem nebu sine,
Doprijet će nekad svijetlo u brda i doline.
Međutim, ako ne sine, opet ćemo u tami,
Nastaviti preživljavati u svađi i galami,
Što god nas snđe, krivi smo tome sami,
Jer smo žmireći išli prema dubokoj jami.
Kad se država rađala, krasila nas je sloga,
Uzdizala se radost do svoda nebeskoga
Ali ubrzo potom, pod vodstvom huliboga
Okupljali su se mnogi ispod njegova roga.
Dok su jedni herojski za zemlju bojevali,
Na svakome je pedlju s krvlju zalijevali,
Drugi su, Bože dragi, bjesomučno je krali,
Na posljetku su se oni odličja dočepali.
Bezbroj hrvatske djece je razasuo kosti,
Po cijeloj domovini, zbog njene državnosti,
Branio je od dželata bez truna čovječnosti,
Kojima su smetale sve naše svečanosti.
No, čim se sloboda k nama primakla,
Nadanja nam se razbiše k’o kula od stakla,
Hrvatska nas bacila na drugu stranu pakla
Umjesto starog, novi nam jaram namakla.
Odjednom se promijenila i jako umislila,
Uz nečiju naredbu za avet zaposlila,
Pa nam je, skoro svugdje, u čaše pelin lila
I puno branitelja na samoubojstvo prisilila,
U njih je podrugljivo i maćehinski gledala,
Uza se sumnjivce i hohštaplere redala,
Uistinu bih volio saznati na kog se ugledala,
Radi čega nas je tako bezdušno izjedala?
Dan za danom je išao, prolazile su godine,
A mi stigosmo, eto, na vrlo oštre strmine,
Ispred nas drače i nepregledne dubine,
Određene su nam opet stroge sudbine.
Odsvakud nam zvona, sve žalosnije zvone,
Domoljubi se surovo iz domovine izgone
I branitelji kažnjavaju, zbog pete kolone,
Zakon svestrano štiti udbaše i poltrone.
Njima plamen uspjeha, nama poraza gori,
Ponovno glasno laju na svakog u dijaspori,
Neljudski joj se zahvaljuju, znani zlotvori,
Ova država, misle, njima se za dar stvori.
No, Hrvati u dijaspori, nisu odugovlačili,
Potrepštine su skupljali, hitro ih dovlačili,
U to su vrijeme lisci odjecu presvlacili,
Potom, na novu nove, znakove prikvačili.
Sada se s njima, eto, pred nama kočopere,
Okrutno nas muče, domoljublje nam mjere,
Rat je, vidimo, bio majka za ratne profitere,
Jer su u njemu stekli, bogatstva i karijere.
Na svakom polju ubiru pohvalne prinose,
Prezirno nas gledaju, svugdje nam prkose
Pravednike pljuju, razdor među nas unose
Neizmjerno se cere, te zlodjelima ponose.
Uvijek su glavni, gdje god je kakva parada,
Ponašaju se neuljudno i bez ikakva sklada,
Prilično dugo rade što god im se dopada,
Hrvatska, vjeruju, najviše njima pripada.
Zajednički smo dužni razuvjeriti ih u to,
Posve glasno im kazati da se varaju ljuto,
Nećemo, valjda, do groba šutjeti zabrinuto?
Previše se napasnik krvi i znoja nagut’o.
Jeste, trebali bismo dokazivati suprotno,
Ta zavrijedili smo i mi, živjeti komotno,
Oni i sada nastoje vratiti kolo sramotno,
Ne dopustimo im, ljudi, vladanje porotno.
Lopovi, što god dohvate, lakomo razvlače,
Na, nesretnicu Hrvatsku, omču navlače,
Dovukli su je u mulj, pa joj slomili kotače.
Uništavaju je svestrano, što dalje sve jače.
K’o da je njihova prćija, svu je rasprodaše,
Pa dobiveni novac, u strane banke predaše,
Sve vrijednije nam stvari oteše i pokidaše,
Pa nam se u brk smiju. Silno se uzgizdaše.
Lijepa naša je dosad svakakve jade trpjela,
Kad su je nevere tukle, svladati ih je uspjela,
Ali ovakva pljačkanja, još nije doživjela,
Radi kojih je klonula, pred ponor dospjela.
Mnogima nam stoga, naglo nestaju nadanja
Da će se izvući iz nezaobilaznih stradanja,
Možda je osuđena na vječna propadanja,
Što, nakon drskih, doživi drskija napadanja.
Tko god je zbog toga žali, na nj se zbiri sjate
Kamo god korakne, uvijek ga u stopu prate,
Mazohistički mu, u svakoj prilici, inate
Danonoćno ga progone i neprestano blate.
Bezdušni prepredenjaci, kad god naume,
Hrvatskome puku, vodiče u boljitak glume,
Nikako da se osvijeste, otrijeznu i urazume,
Nego već traže kupce za naše otoke i šume.
Ako ih nađu, par godina ćemo se “provući”,
Po tome postati gosti u vlastitoj nam kući,
Novi će nas vlasnik u kmetsko ruho obući,
Uskratit će nam, vjerujte, čak i u dvorište ući.
Upravo zato, ljudi, upozoravam vas na ovo:
Budimo vrlo budni, zlo nam je soton skov’o,
On zna uništit narod, a ne upotrijebiti olovo,
A život se ne vraća kada je mrijenje gotovo.
Iskoristimo vrijeme, moglo bi brzo izmaći,
Nastojmo slogom i radom puteve spasa naći,
Pokušsajmo Hrvatsku od provalije odmaći,
Razmak, koji ih razdvaja, postaje sve kraći.
Skotrlja li se u nju, neće nam pomoć suze,
Već ćemo morati slušati dušmanske aplauze,
Koji će bit preglasni i bez ikakve pauze.
Živjeli mi! Ne mogu više pisati, san me obuze.