„Haški koncert“ (za raštimani trio i disonantni orkestar).

“Koga vi sramotite?! Ma, sami sebe. I one kojima vi zapovijedate i za koje odgovarate. A za one naše mrtve, poginule, koji su ginuli za ovo!“ - usporava Gotovina no svejedno ljutito nastavlja dalje:- „Trebate imati malo obraza jer za ovaj Knin se gine od Dinare, od ove zime, desetog mjeseca. A da ne govorim od one zadnje operacije i koliko je njih nastradalo, i koliko je njih još dan-danas u bolnici i onih koji su trajni invalidi. A vi se ponašate tako, zapovjednici!“ (Ante Gotovina na Kninskom sastanku 6. kolovoza 1995. na kojem iznimno oštro proziva zapovjednike zbog opće pljačke i kaosa)

Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995, a dva dana kasnije izvršni komandant operacija i današnji haški uznik je održao vojnički „briefing“ na kojem je oštro se oborio na neizvršavanje plana sređivanja pozadine. Njegov grijeh koji mu spočitava međunarodna zajednica jest da za ono što se kasnije događalo nije nikoga smijenio, kaznio, dao na procesuiranje, jer je po zapovjednoj liniji bio odgovoran. Ako se sjećate tog snimka (a na gornjem linku možete pronaći detaljniji zapisnik) možete se uvjeriti da je do tog trenutka, a i kasnije perfektno, vojnički profesionalno i civilizacijski korektno radio svoj posao. A zašto je kasnije krenulo naopako, i da li bi on sam trebao za to odgovarati, stvar je koja će se rješavati u Hagu, ali ne samo tamo.

….pa će Ivan Jarnjak – ministar policije koji nije poduzeo ništa da istraži ubojstva srpskih staraca po Krajini i da pohapsi ubojice, nego je marljivo zataškavao zlodjela svojih podčinjenih – sad morati uložiti dodatnu energiju kako bi Markača priveo razumu i služenju višim ciljevima: posljednje informacije govore da bi mu to moglo uspjeti.( Feral Tribune 7. ožujka, 2007.

No, vratimo se odluci suda kojom je Šeparović uklonjen iz Markačeve obrane zbog činjenice da je u vladi za vrijeme Oluje bio ministar pravosuđa. Sud, naime, smatra da je ministar Šeparović važan svjedok jer su u to vrijeme i vojni suci koje je ministarstvo postavljalo bili podređeni njemu. Sud će vjerojatno interesirati zašto sudovi nisu procesuirali za ratne zločine koji su bili javno objavljeni i je li to bila politika vlade.
( Jutarnji list 10.03.2007 - Zvonimir Čičak:“ Gotovinina igra - Proces mu se pretvara u sukob dviju političkih linija“ “.

Nasuprot Čičkovom stavu, koji je dosta negativno intoniran u odnosu na Gotovinu, moje simpatije su na njegovoj strani. Ako ništa drugo, svatko od nas ima pravo na svoje mišljenje – sve dok se ne ustanovi istina, ma kakva ona bila. Pa mi se čini da je Čičkova teza o sukobu dviju političkih opcija preuska da bi objasnila događanja i manevriranje „braniteljskih snaga“ na „haškoj fronti“. Istina je puno kompliciranija, a u sve ovo smo duboko umiješani i svi mi, ponosni građani ove zemlje, koje bi jedino zadovoljila istina. A tu istinu se s raznih strana lažima "brani Churchillovskim metodama“ ( vidi: Tjelesna straža laži ).

Trio (Gotovina, Markač, Čermak) se pokušavaju proglasiti „žrtvama pijuna“ u šahovskoj igri očuvanja „nacionalnih interesa“ što je samo zamagljivanje stvari, jer krivnja za Olujne, Medačke i ine civilizacijske propuste snose krivicu svi oni, koji su predstavljali „hrvatsku kremu“ u vrijeme rata, i koji su se kasnije na isti, necivilizirani način "krvnički poigrali“ s vlastitim narodom. Naime, pretvorba i privatizacija, koja je započela još u ratnim vremenima, dok je „topovsko meso" ginulo na prvim crtama, bilo je ništa manje civilizirano, a samo je proizvelo fizičkih žrtava mnogo više nego sama ratna djelovanja, i to na svim zaraćenim stranama (jer konačno treba početi brojiti i sve one koji su svisli od bijede, nepravde, seljenja, izgnanstva, srčanih i moždanih udara, pothranjenosti, post-traumatskih stresova itd. - ima li ijedan razlog da i te žrtve ne ubrajamo, koje potiho i neznano padaju do današnjeg dana - ali ih u „ratne statistike“ nitko ne ubraja).

Čičak lijepo oslikava „haški trio“, ali čini grešku (gledano iz moje, i ne samo moje perspektive), jer uzima uloge pojedinih „haških osumnjičenika“ iz perspektive koja je ratu prethodila. A u ratu su se stvari bitno promijenile (kao i mnogo toga drugoga). No ono što je zaista najvažnije, s civilizacijskog stanovišta kojeg nije teško prihvatiti kad se hoće, rat je svima naveliko promijenio uloge. Ako Gotovina i jest bio „nečasni Hrvat“, on je svoj dug domovini časno odradio - dakle jedan avanturist (s kriminalnim dosjeom) odazvao se zovu domovine i u vrijeme hrvatske borbe za opstojnost se pretvorio u ratnika i heroja. Istovremeno, drugi „časni Hrvat“ i predratni „dobro etablirani odvjetnik“ se „neobjašnjivo" pretvorio u tajkuna (a kriminalni dosje mu se "kiti" u Hagu).

Iako su sva trojica „post festum“ žrtve duboko i mistično ispreplitanih linije zapovijedanja, treći je, kako se čini, najveća žrtva tih istih okolnosti, u kojima se relativno olako izgubio.

Kad si na odgovornim funkcijama, treba široko gledati. U svijetu školovani generali su prije svega intelektualci (koji znaju što je rat i koje su njegove posljedice). Oni gledaju unaprijed i unatrag. Zato takvi vojni intelektualci stradavaju na naoko sitnim stvarčicama (jer se od njih mnogo traži – kao npr. Wesley Clark), ali se i izdižu do najviših funkcija (kao npr. general Eisenhower ili admiral Winston Churchill). Od naših generalskih haških osumnjičenika, nitko zaista nije etablirani vojni intelektualac, nitko nije ni taktički školovan, niti strategijski osmišljavan. U Hrvatsku vojsku se stavilo na raspolaganje mnogo školovanih generala, koji su odigrali bitne uloge u domovinskom ratu, ali nijedan nije čak ni osumnjičenik. Je li to slučajno? Ili logično!?

Kad je Oluja trijumfalno završila (dakle u onih par dana vojnih operacija ako i jest bilo civilnih žrtava – one su bile samo kolateralne žrtve), pravi vojnik (koji možda nije bio školovani vojnik ali je imao iskustvo i svoj prirodni vojnički genij koji ga je upozoravao što se sve može dogoditi) postupio ja na najbolji mogući način (prema zapisniku i snimku „briefinga“ kninskog sastanka od dne 06.08.1995), ali ga „priučeni časnici“ nisu razumjeli, ili nisu htjeli razumjeti, jer su olujnu pobjedu smatrali konačnim završetkom rata, kad je trebalo gledati svoj posao. Iz zapisnika je vidljivo također, da su se u Knin kao centralno slavodobitničko zapovjedno mjesto naguravali razni miljenici najviših političkih struktura (pa je Čermak po osobnoj zapovjedi Predsjednika Tuđmana poslan Gotovini da organizira pozadinu, a priučeni general-pjesnik (i bivši boem) Tolj je Gotovini poslao izvjesnog Zelića (koji se na tom čuvenom sastanku Gotovini čak "nadmoćno" posmjehuje), a taj dio zapisnika Gotovininih bijesnih tirada je više nego znakovit:
„Ma, vi tog niste svjesni, vi ste ludi. I malo svijesti pa vi biste sami zavrnuli rukave, sami bi išli. Evo ja bi sad, i ako neće nitko za mnom, sve to iša' čistiti. I ne smimo se gledati s podsmijehom, kao da govorim nešto što nije normalno!!!“ - pogleda uprta u PD-ovca govori, a iz pravca u kojem gleda dopire oprezno pitanje:
- „Za koga to govorite?“
- „Za tebe Zeliću! Jer ti si to od noćas trebao... Jer, ti si čovjek poslan, direktno od Tolja. Ovdje. Sa papirom i zapovijedi. Najodgovorniji čovjek. A ti si čitavu noć i čitav dan ovdje, jel' ti vidiš šta se dešava, nijedan korak nije poduzet. Pa sazoveš sastanak. Sazoveš Budimira, pozoveš sigurnost, pozoveš logistiku... Svi su tu. I automatski se ide na koordinaciju. Prvi čovjek koji ima inicijativu, ima prava... A ne da se čeka netko da dođe i padne s neba i on odluči i on ide i on odradi.
Ovo izvrsno oslikava sukob profesionalnog vojnika s političkim strukturama, koje su nahrupile u Knin da bi uzeli svoj dio slave, koji će kasnije znati kapitalizirati na drugi način.

Treba razlikovati konkretne „olujne“ uloge pojedinaca iz „Haškog trija“, iz kojih proizlaze današnji nesporazumi na „haškoj fronti“.

General Gotovina je od rujna 1995 na prvim položajima, od Dinare do Knina. Njegov zadatak je bio ostati na prvim linijama i prenositi bojišnicu prema Banjoj Luci. Za pozadinu su mu poslali „stručnjake“ u koje, ako i jest sumnjao, nije smio iskazati.

General Čermak (sa Zelićima i drugima) je preuzeo prostor pozadine. Ako i nije znao što treba činiti, na kninskom „briefingu“ je mogao saznati iz prve ruke. Očito nije ni shvatio niti išta učinio da se spriječi ono što se događalo sljedećim mjesec dana na od vojske ispražnjenom prostoru.

General Markač sa svojim snagama je trebao organizirati čuvanje pozadine i prostora između pozadine i prvih linija koji su se brzo pomicali u Bosnu. Ostaje pitanje zašto to nije organizirano na pravi i djelotvoran način.

Nije mi poznato koliko je „političkih miljenika“ Markač morao primiti u svoje zapovjedne strukture, kao što su s političkim podobnicima (a vojničkim neznalicama) bile naseljavane pozadinske strukture. Je li sve ovo bila greška u planiranju vojnih operacija, ili se odstupalo od planova radi političkih ustupaka.

To dakle nije sukob dviju političkih opcija (kako misli i tvrdi Čičak) – sada se upravo događa (na „haškoj fronti“) da se Hrvatska praktički cijepa na pitanjima odgovornosti vojne profesionalnosti i političkog karijerizma, koji je jednu briljantnu vojnu operaciju pretvorilo u civilizacijsku kaljužu. Politička dimenzija je odavna svjesna svojih grijeha, radi kojih je nestala većina ključne ratne dokumentacije (ili uništavana ili čuvana po privatnim skloništima). Politika, koja je sebi priskrbila u međuvremenu najviše odlikovanja, beneficija, materijalnih vrijednost i etabliranih pozicija moći želi sebe amnestirati, i time sačuvati ono što su „osvojili“. Gotovina i njegov braniteljski tim, pojačani stranim pravnim stručnjacima i savjetnicima razotkriti tu dimenziju jer jedino ona oslobađa Gotovinu (što je pokazao slučaj Blaškić).

Rat na „haškoj fronti“ će se sve više zaoštravati, i tu ne treba imati iluzija. Svi involvirani na „haškoj fronti“ znaju mnogo o onome što se zaista događalo, politika pokušava već odavna Haški tribunal držati pod kontrolom (kroz špijuniranje njihovih istražitelja, kroz dozirano davanje dokumenata, kroz ubacivanje svojih ljudi u obrambene timove (Šeparović), ali to ne ide. U prvom redu radi istih tih beskrupuloznih i karakterno neprovjerenih kadrova, koji su u trci za novcem i utjecajima istrgovali s najvećim dijelom kritične dokumentacije, a kad se takva „vruća materija“ jednom nađe na slobodnom tržištu zasigurno će završiti u arhivama raznih stranih tajnih službi, pa time i na raspolaganju Haškom tribunalu. Zato nije čudo da o našim stvarima se u Hagu više zna nego kod nas, ali i da se Haški sud toliko „politizira“. Ima tamo politike, ali najviše naše!

Za kraj, a glede planiranja vojnih akcija napomenut ću iskustva oko oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske. Oslobađanje Konavala je planirao general Bobetko po svim vojnim pravilima. Mnogo unaprijed se znalo što radi prva linija, što pozadina, a međuprostor je odmah popunjen mješovitim policijskim (civilno-vojnim) kontrolnim punktovima. On je bio profesionalni general (nije važno gdje je školovanje stekao), bio je dobar čovjek, dobar hrvatski domoljub. Operacija je bila savršeno planirana, savršeno izvedena. Srpski seljaci iz hercegovačkog zaleđa su evakuirani, dok vojne operacije ne prođu i dok se ne napravi asanacija radi sigurnog povratka) i smještani su u dubrovačke hotele s drugim prognanicima. Iskrenja koja su izbijala između njih i prognanika u hotelima, ili manje krađe po ispražnjenom prostoru, ili samo nekoliko razbijenih kuća su malena cijena koja se u ratu mora platiti. Vjerujem da je isto to bio organizirao i u „Medačkom džepu“, ali da su se anomalije javljale radi istih razloga, radi stihije koja je zavladala zbog neprofesionalnosti glavnih vojnih „čimbenika“ i karijerizma političkih podobnika zaštićivanih od strane visokih političkih moćnika. Onih istih koji su sada ustvari najviše izloženi, mada još uvijek zauzimaju visoke političke, vojne i društvene pozicije, i grčevito se bore da na svim razinama održavaju svoju istinu o domovinskom ratu, i njihove „svete“ uloge, pri čemu se manipulira svime i svačim, od braniteljskih udruga do obrane haških osumnjičenika.

Držić u svome prologu Dundu Maroju na jednom mjestu kaže:
Rat je poguba ljudske naravi!
To je velika istina: u vremenima kataklizmi razni ljudi pokazuju svoju pravu, nimalo ljudsku, nimalo civiliziranu prirodu. Usko privatni interesi i pohlepa, koja se javlja u vrijeme dok drugi ginu nešto je najgore i najrazornije za nacionalno biće, jer dugoročno opterećuje budućnost. Kao što vjerujem da bi Bobetko bio dobro prošao u Hagu, da je kojim slučajem to doživio, tako sam isto uvjeren da će tamo Gotovina najjeftinije proći. Ali mnogima će pasti „aureola“ s posvećenih glava.

Hag je ipak samo naše unutarnje pitanje, ma koliko ga neki pokušavali ksenofobično „internacionalizirati“ . Svehrvatska fronta nije u Hagu, tamo ne postoji „mi“. Svaki od trojice haških osumnjičenika brani svoju vlastitu kožu, a purgatorij s njima ćemo morati svi mi proći, jer Hrvatska ne može vječno biti talac struktura, koje su se u najtežim trenucima preživljavanja popeli na grbaču naroda – i tu bi htjeli vječno ostati. Zato držim palčeve Gotovini, kao što sam svojevremeno i Blaškiću, jer njihova borba za istinu, je i borba za sve nas, njihova zadnja borba za Hrvatsku.

Jer, iza kakofonije „haškog koncerta“ čuje se „milozvučna harmonija“.