Prebrojavanje pjega

Citat iz članka Milana Jajčinovića od 08.03.2007 21:20 u Večernjem: Ivan Supek - veliki život jednog od posljednjih 'renesansnih intelektualaca’: Odlazak bez oproštaja....

"No, je li zbog velikog protoka vremena od prijeratnih i ratnih godina, zbog neke “bijele pjege” nastale u inače izvrsnom sjećanju Ivana Supeka ili zbog nečeg trećeg, ostalo je nejasno je li nesumnjivi studentski ljevičar i antifašist i formalno bio članom jugoslavenske Komunističke partije. Moguće je da to članstvo nikad i nije bilo formalizirano, no sigurno je da kao izvanpartijac Supek sigurno nikada ne bi postao direktorom “Ruđera” niti pak kasnije rektorom Zagrebačkog sveučilišta."

vratio me natrag u ono vrijeme kad je potojao jednopartijski sustav, ali ne obezno i jednoumlje (jer na slobodan um se ne može tako lako djelovati), a dokaz je upravo sam Supek, koji je po svom osobnom iskazu (i TV inerview-u Nedi Ritz iz prošle godine) priznao da je bio opredjeljen za komunizam. U ono vrijeme isfrustrirano fašizmom i nacizmom, s tom ideologijom je bila zanesena polovina kugle zemaljske ( mada treba priznati da je i u onoj drugoj polovini bilo istih zanesenjaka, kao što je u onoj prvoj polovini bilo protivnika).

Jajčinovićevo prebrojavanje "crvenih i bijelih pjega" u Supekovom životopisu mi se čini promašajem (pitanje je da li slučajan ili namjeran). Naime, u teorijskim podlogama komunizma (od Marksa do Kardelja) barem formalno je postojala jako izražena crta humanizma, pravde i ljudskog napretka, koju je Supek beskompromisno slijedio kao svoju zvijezdu vodilju. Zato je s bivšim političkim sustavom bio blizak ili daleko, ovisno o tome koliko je praksa u sustavu bila bliska njegovim idealima, ili se udaljavala. On je otprilike uvijek ostajao isti pa je zato često bio usamljen. Kao i svaka moralna veertikala u buri komunističkog, kapitalističkog, tranzicijskog i inog nemorala.

To, da li je bio formalni član stranke, nije uopće bitan detalj, ali je i relativno lako provjerljiv, pa izgleda nemogućim da bi zaista ostala "bijela pjega". Prije će biti da je postavljen za direktora Instituta Rušer Bošković zato što je jedini bio sposoban se približiti cilju (ostvarenju atomske bombe), bilo sam svojim znanjem, bilo znanstvenim vezama u svijetu. Partijske knjižice Titu i Kardelju nikada nisu bili toliko važne (kao lokkalnim komitetskim moćnicima), jer od poslije 1948 godine nisu bili toliko nepraktični, isključivi i ograničeni boljševici - što su dokazali smjerom kojim su Jugoslaviju vodili poslije razlaza sa SSSR-om (za što im je valjda i trebala atomska bomba).

Ali svoju vjernost vlastitom humanističkom smjeru je Supek dokazao ne samo cijelim životom, i svojim spisateljskim djelom (koji ostaje dolazežim naraštajima za proučavanje), nego se je jasno i oštro suprotstavio i novoj vlasti, koja rušenje komunizma i raspad Jugoslavije nisu ikoristili za ugrađvanje humanističkih ideala
u pravedno društvo i pravnu državu ( nego za vlastito bogaćenje i pripuštanje propalih ideologija u svakodnevni politički život).

On jasno i glasno ne samo da nije bio projatelj promjena vođenih i izvršavanih na način kako je to nova hrvatska "nomenklatura" radila, nego se njima suprotstavljao, sve do ovog značajnog i znakovitog "oproštaja". Kao što je radio i u prošlom sustavu, kojemu najvećim dijelom nije bio prijatelj bez obzira na "bijele ili crvene pjegice".

Vratio bih se "bijelim i crvenim pjegama", koje bismo uvjetno mogli nazvati - stigmama, s kojima su se i prošli i ovaj novi politički sustav olako posluživali (i još služe). Niti je u prošlom ni u ovom sustavu sve bilo loše, kao što ni prošli niti ovaj sustav nije u svemu bio dobar, da bi ih se glorificiralo ili sotoniralo bez korektnog i kritičnog pristupa.

Supek je samo jedan izvrstan primjer, koji nas može poučiti da svaku stvar treba prihvatiti kritički, promišljeno i dubinski. Tj. vidjeti što nam se to pruža, da li ljudima donosi dobar i kvalitetan život, slobodu stvaralaštva i - dokidanje blokada i frustracija. Površinske stigme, koje se danas skoro svakodnevno nalaze u javnom opticaju (kao npr komunjare s jedne strane ili fašisti s druge itd. itd....) nisu primjeren način javnog komuniciranja.

Zato mi se Jajčinovićevo "prebrojavanje pjega" nije nimalo svidjelo. Ne zato što je on išta loše pritom mislio, nego zato što svaka napisana javna riječ svoju težinu. Kad ju se pripusti u našu zatrovanu javnost, u kojoj bilo koju nepreciznost odmah svatko tumači po svome, pa se tako ostavlja slobodan prostor zazavođenje javnosti, a najviše one neuke polovine od ukupnog broja glasača (koji nemaju ni osnovnu školu - ali čitaju novine ili gledaju televiziju).