Tjelesna straža laži

"U ratnim vremenima, istina je toliko dragocjena da uvijek mora biti popraćena tjelesnom stražom laži“

To je bio je komentar Winstona Churchilla u obraćanju Staljinu 1943 godine prema kojemu je „Plan Jael“ kasnije prezvan u „Bodygards of the lies“ postao dio posebnih tajnih operacija pod vodstvo LCS (London Controlling Section) kao ključni dio pripreme i realizacije operacije Overlord

Ova posebna ratna iskustva su se kasnije pretvorila u uobičajenu i širom svijeta prihvaćenu vojnu teoriju i praksu poznatu kao upotreba "specijalnih sredstava", (što je samo ljepši naziv za niz nemoralnih, pa i kriminalnih radnji od prometa drogama, šverca i raznih drugih vidova organiziranog kriminala upotrijebljenih za postizanje ratnih ciljeva).

Nedavno mi je u ruke opet dopala knjiga publiciste i novinara, (dopisnika londonskog "Daily Mail"-a u vrijeme kubanske krize 1962.g.) Anthony Cave Brown-a, knjiga izvornog naziva "BODYGUARD OF LIES" (što u prijevodu znači "tjelesna straža laži"), izdanje Harper and Row, Publishers Inc. New York 1975., prevedena i objavljena kod nas u četiri sveska pod imenom "Velike obmane Drugog svjetskog rata", (CIP- Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.g.).

Zadivljujuće je kako kad neke iste knjige čitamo iznova, doživljavamo posve drugačije, jer se vjerojatno vezuju njeni sadržaji za naša nova iskustva. Zato sam se pozabavio pomnije njenim sadržajem. Ovdje je samo jedan manji dio tih impresija koje sam izvadio potaknut jednim znakovitim dijelom izjave Petračevog branitelja u njegovom Intervju-u u najnovijem broju tjednika Globus.

“Drugo, mislim da je ministar Šušak svojom zapovijedi naredio uništavanje dokumentacije o nabavi oružja“ -Anto Nobilo: „Kako nisam obranio Petrača“

Osim gore spomenute knjige, taj dio njegove izjave me je podsjetio na mnoge stvari, a naročito na jedan naš još uvijek zagonetni događaj, kojeg sam potražio na Internetu da bih barem precizirao datum:

8 April 1994 – „The explosion of the ammunition dump in Duboki Jarak near Zagreb caused death of five people while 19 were wounded“. pogledajte

Ova dva gore spomenuta detalja se odnose na neke prošle događaje, koje namjerno ostavljam bez komentara, ali ću se umjesto toga ukratko pozabaviti nekim detaljima iz britanskih ratnih događaja u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Manje-više je poznato s kakvim sve metodama su se Britanci služili (i još se služe) u kriznim situacijama. No manje je poznato da u njihovim tajnim poslovima, osim činjenice da su se najodgovornije funkcije popunjavale obvezno plemićima (što je poseban dio priče), uvijek je postojala visoko postavljena zaštitna razina moralnog preispitivanja svakog pojedinog čina. Takvo nešto je usađeno u njihov sustav vrijednosti, u njihova institucionalna pravila, i nitko ih nije mogao kršiti bez sankcija.

Događaji iz Drugog svjetskog rata su danas nešto poznatiji, jer je u međuvremenu nemilosrdno istraživačko novinarstvo iskopalo dosta stvari na površinu, neke su tajne već i službeno dostupne istraživačima, a pravo otvaranje arhiva bi navodno trebalo biti tek oko 2.025 godine (obratite pažnju - to je za događaje iz Drugog svjetskog rata, a ono što se događalo kasnije, kasnije će se i znati).
Može se reći da su i Churchill i ostali zaduženi za tajne operacije, bili svjesni posljedica (zlo)upotrebe morala i elementarnih etičkih normi (ustvari beskrupuloznog poigravanja temeljima na kojima je sazdano cijelo britansko društvo). S druge strane oni su bili svjesni grube stvarnosti - da je to isto društvo bilo suočeno s izazovima golog preživljavanja. Zato se trebalo baviti i takvim prizemnim činima, jer se rat morao dobiti svim, pa tako i tzv. „specijalnim sredstvima“ (tj. lažima, podvalama, varkama, kompromitacijama isl.). O mogućim neugodnim posljedicama primjene svih tih amoralnih postupaka se uvijek ozbiljno vodilo računa. Da je na najodgovornijim razinama bilo doista stalno prisutno moralno preispitivanje (kao pravila rukovanja slično svakom drugom oružju), pokazuje slijedeći navod iz gore spomenute knjige:

>> Na zidu, iza ljudi što su se sada okupili ispod westminsterskog pločnika da razmotre sve zamršenosti Plana Jael, visjela je metalna ploča. Bila je tu postavljena kao odgovor na možda neizbježne zamjerke što će se čuti petnaestak godina poslije svršetka rata, kad napokon bude otkriveno da je postojala takva najtajnija agencija. Na ploči bijahu riječi Sira Garneta Wolseleya, nekadašnjeg vrhovnog komandanta britanske vojske, što ih je on napisao u Vojničkom priručniku 1869. godine: "Odgojeni smo tako da smatramo pravom sramotom uspjeh postignut uz pomoć laži... ustrajno ćemo dokazivati kako je poštenje najbolja politika, te da istina mora napokon pobijediti. Takvi su osjećaji sasvim pogodni u dječjoj zadaćnici, ali za čovjeka koji kani tako postupati bilo bi bolje da zauvijek odloži mač".
John Bevan, jedan od ratnih zapovjednika LCS-a osobno je razriješio apsolutnom šutnjom, zasigurno zauvijek odnijevši sa sobom u grob mnoge detalje, koje vjerojatno ni povijest više nikada neće saznati:

>> Poput Canarisa, i Bevan je odlučio pomiješati historiju s misterijom; poslije mnogo godina, u raskoši i osami svog apartmana u četvrti St.James kazao je o svome djelovanju u ratu tek ovo: "Mislim da ne bih smio reći što sam radio. Mislim da ni vlade ne bi smjele otkrivati što su radile u ratna vremena, iako su to doista radile."

Dok su Amerikanci ušli u Drugi svjetski rat s jakom dozom idealizma, praktično primjenjujući klasični američki obrazac podjele na "good guys - bad guys", što je praktički u mnogome doprinosilo produživanju rata. Roosewelt je do kraja ostao dosljedan jednoj svojoj, u Casablanci brzopleto izrečenoj floskuli o "bezuvjetnoj predaji", koje se kasnije nikako nije mogao, a niti htio odreći, čak ni pred posve realnim izgledima mogućeg smanjivanja žrtava i prijevremenog završetka rata. On je osobno bio skloniji Staljinu i Sovjetima, a Britance i Churchilla je znao često zaustavljati u njihovim real-političkim kombinacijama (koje bi, da su uspjele, vjerojatno promijenile geopolitičku sliku svijeta nakon Drugog svjetskog rata). Ipak, Churchillovi pritisci su urodili barem nekim marginalnim ustupcima, od kojih su neki indirektno čak doprinosili još većoj poratnoj katastrofi Srednje Europe u cjelini, a nas Hrvata naročito! Naime, Roosewelt je pristajao na promjenu savezničke politike prema Istočnoj Europi jer je nekima (Mađarima, Rumunjima i Bugarima !) bilo dozvoljeno mijenjati strane u svjetskom sukobu (što je koristilo širenju Sovjetskog imperija na Srednju Europu). Hrvati u NDH takvu šansu nisu dobili (dijelom i radi vlastite krivnje - radi još uvijek spornog i nerazjašnjenog "udara Vokić - Lorković" koji je teško mogao imati ikakvih izgleda pod prijetnjom bezuvjetne predaje, kao uostalom ni "Crna kapela", tj. generalska urota protiv Hitlera). Tako se rat završio temeljitim razaranjem i podjelom Njemačke, a za Hrvate Bleiburškom tragedijom i križnim putovima.

Iako je američki "idealistički moralizam" često znao biti kontraproduktivan, za njih je bio neupitan, stalno prisutan, dio njihovog moralnog integriteta. O tome autor gore spomenute knjige kaže:

>> Pukovnik William H. Baumer, američki član LCS-a, razmatrajući kasnije teškoće te igre i njezine etičke implikacije, reći će: "Bevan i njegovi momci bili su veoma bistra čeljad. Sasvim su točno znali kada i kako valja zaigrati na Hitlerov bijes, i čineći to, bili su potpuno svjesni da će - dozna li kasnijih godina za to javnost - navući možda na sebe javnu osudu. Ali, prema toj su se mogućnosti odnosili sasvim ravnodušno. Zaigrali su na najviši mogući ulog u vrijeme koje nije podnosilo preosjetljivost. Bili su svjesni da naprosto ne smiju izgubiti: u tom bi slučaju izgubili sve ne samo oni nego i cijela Britanija. Valjalo je natjerati Hitlera da leti sumanuto, poput muhe zunzare. Bio je to silno pogibeljan posao jer ni jednog časka nisu znali hoće li se sami razotkriti - i time ujedno razotkriti upravo ono što su naumili sakriti."

Slijedeći primjer je bio još znakovitiji:

>>Eisenhowera su isprva zbunjivali ti vješti engleski lukavci, ljudi iz LCS-a. Čovjek iz ravnice, rođen i izrastao na beskrajnim otvorenim horizontima Kanzasa, on nije cijenio, ili možda nije volio, svijet lukavih zaplotnjaka. Za nj je sve to bilo odviše neshvatljivo, kao što je uopće ratni London bio neshvatljiv mnogim Amerikancima. Kad dođe vrijeme da dade svoju ocjenu djelatnosti LCS-a, on će napisati: "U danima rata, osobito kad se Britanija našla sama 1940. i 1941.godine, Britanci nisu imali čime da se suprotstave Nijemcima osim obmanom. Stoga su pribjegli svim vrstama ratnih varki... kako bi zbunili Nijemce u pogledu svoje vojne sile, i, što je važnije, njezina rasporeda. Otud se u njih rodila navika koje su se poslije teško mogli riješiti.

Ovdje treba naglasiti, da se ne bi smjelo shvatiti nekompetentnim i površnim mišljenje Eisenhowera o britanskom ponašanju kao stečenoj navici (kako bi se danas nekome moglo učiniti); on tada možda još nije mogao shvatiti da ovakvo britansko ponašanje je ustvari bilo duboko ukorijenjeno u britansku imperijalnu svijest, koje je u svojoj biti bila cinična prema ostatku svijeta, duboko utemeljena u njihovoj prošlosti i povijesnom pamćenju. Kad je, u vrijeme II svjetskog rata, sila Britanskog imperija bila oslabila, kad su pred jakom i opasnom Njemačkom bili dovedeni u situaciju egzistencijalnog preživljavanja, ovakvo njihovo ponašanje samo je kulminiralo formalno se ugrađujući u britanski ratni arsenal kao posebno oružja od strategijske važnosti, oružje kojemu je sustavno pridavan ne samo ravnopravan, nego čak mnogo veći značaj nego krstaricama, avionima, topovima i tenkovima.
Ali ono što je posebno važno istaknuti je bio način na koji su Britanci ovo novo „oružje“ koristili, a naročito sigurnosne mjere kojima su se pritom služili. (Zlo)upotreba moralnih vrijednosti i etičkih normi u ratnim uvjetima i za ratne ciljeve, nije bila niti smjela biti prepuštena stihiji i voluntarizmu, proizvoljnom tumačenju neodgovornih pojedinaca. Koliko god su sebi, iznimno ali svjesno, dopustili praksu u kojoj je protiv neprijatelja sve dozvoljeno, toliko više su postrožavali etičke kriterije za vlastitu, internu upotrebu. Nije se nikako smjelo dogoditi da obrušavanje moralnih vrijednosti postane neka nova moda, običaj, pravila, koncept ili obrazac dozvoljenog ponašanja, koji bi se olako prenosili na unutarnji plan i svakodnevni mirnodopski život. Njihovi jasno definirani stavovi bili su slijedeći:


• U prvom redu, sve je trebalo ostati strogom tajnom, dugi niz godina ili - zauvijek, (kako je govorio Bevan)!
• Zatim je trebalo apsolutno zaštititi britanski sustav vrijednosti i pravni poredak, koji ni u najtajnijim poslovima se nisu smjeli dovoditi u pitanje.

Britanskom shvaćanju, vrijednostima i stilu življenja se morao osigurati kontinuitet primjenom još strožih etičkih kriterija u praksi. To je bio jedini svijet kojeg su oni poznavali, cijenili, priznavali, čiju krizu su duboko proživljavali, i kojeg su nastojali zaštititi pod svaku cijenu. Da je zaista postojala takva praksa pokazuje slijedećih nekoliko primjera, uzetih iz iste knjige:

>> Planirajući iskrcavanje u Francuskoj nijedan najsitniji detalj nije bio prepušten slučaju. Postojao je tajni plan "Transportation", u svezi s kojim je MI-6, u okviru svoje službe RRS (Railway Research Service) vršio neophodna opsežna istraživanja radi onemogućavanja njemačkog korištenja francuske željezničke mreže radi dovlačenja rezervnih snaga prema mjestima savezničkog iskrcavanja. Budući da je to trebalo učiniti sveobuhvatno, na širokom prostoru da Nijemci ni slučajno ne bi otkrili stvarno mjesto iskrcavanja, u London je pozvan izvjesni Monsieur Pierre Moreau, dugogodišnji visoki funkcionar francuskih željeznica SNCF-a (Syndicate National des Chemins de Fer), koji je zaista sve znao što se ticalo francuskih željeznica. Njegova supruga upravo u to vrijeme je bila u stanju visoke trudnoće, pa ju je morao povesti sa sobom u Britaniju: >>Moreau je najprije predao ženu jednom akušeru, a zatim se odmah bacio na posao. Bio je to nervozan i osjetljiv čovjek; svojim novopečenim kolegama činio se arhetip francuskog državnog činovnika: pretjerano pedantan i sitničav, u poslu kao i u životu. Kriza je zapravo bila neizbježna, i nije trebalo dugo čekati da izbije. Madame Moreau rodila je sina, i njezin muž, koji je bio Židov, odmah je zatražio da britanska vlada plati sve troškove poroda, pa tako i taksu za ceremonijalno obrezivanje dječaka; tvrdio je da na to ima pravo jer je u Englesku došao na poziv britanske vlade i jer radi za britansku vladu. MI-6 pristao je da plati troškove rođenja malog Moreaua, ali je njegov šef računovodstva, neki birokrat, odbio da plati i taksu za obrezivanje. Po njegovu mišljenju, tipičnom za engleskog birokrata, taksu za obrezivanje trebalo je da plati ili sam Moreau, ili američko ratno zrakoplovstvo, ili RRS tj. Moreauovi neposredni poslodavci, a nikako MI-6. Međutim, ni američko ratno zrakoplovstvo ni RRS nisu imali fondove iz kojih bi to mogli platiti, pa je tako Moreau dobio odgovor da taksu za obrezivanje mora platiti iz vlastitog džepa. On je na to odvratio izjavom da prestaje raditi, i da će nastaviti rad tek kada Britanci ili Amerikanci (njemu je svejedno tko) plate troškove obrezivanja. Svijet je bio do grla u kataklizmičkom ratu, ali se francuski odnos prema novcu nije ni za dlaku promijenio, a isto se tako nije promijenio ni mentalitet britanskih birokrata. Čitav se spor našao u slijepoj ulici. Budući da je dobro poznavao Francuze, Dunderdale je znao da Moreau neće popustiti ni za dlaku, pa je zato odlučio da taj problem iznese na Prvoj sjednici Odbora za vođenje zračnog rata. Iznio ga je pod točkom "razno". Predsjednik odbora za vođenje zračnog rata maršal ratnog zrakoplovstva sir Charles Portal razmišljao je nekoliko časaka, počešao se po glavi, "posegnuo rukom u džep, izvukao odatle pola krune i položio na stol. To su odmah, jedan za drugim, uradili i drugi članovi Odbora, pa se tako na stolu skupila hrpa kovanog novca dovoljna da se plati Moreauov račun".

Pazite dobro ovu nijansu: I kad se radilo o tajnim poslovima, na kojima su sudjelovali najprovjereniji kadrovi, kontinuitet korektnog vođenje knjigovodstva se strogo primjenjivao, kontroliralo se plaćanje troškova, poštivao se autonomizam običaja, zakona i etičkih normi koji su vladali u britanskom sustavu.

Eto, baš takav poredak, takvim redom kako se navode: "običaji, zakoni i etičke norme" nisu slučajno tako postavljeni, jer predstavljaju temeljni dio konzistentnog sustava općih vrijednosti (ne samo u Velikoj Britaniji), i koji se ni u kom slučaju ne smiju olako kršit. Općenito je poznata činjenica da su običaji i procedure temelj britanskog pravnog sustava, koji se zasniva na tzv."pravnim presedanima". U tako koncipiranim pravnim sustavima etičke norme se primjenjuju dosljednije i šire od normi propisanih Zakonima (ta Zakonima se ipak ne može sve normirati!). Takav pravni sustav je jednostavniji, transparentniji, stabilniji i trajniji, i ne podliježe voluntarističkom ponašanja zakonodavnih i izvršnih, pa čak često i pravosudnih organa (za razliku od Hrvatske u kojoj je stalno prisutna utrka tko će više donijeti uredbi i zakona, i njihovih promjena, i promjena njihovih promjena, a ta praksa logično rezultira zbrkom, pomutnjom, i u krajnjoj liniji, gubitkom etičke orijentacije.)
Na izuzetnu važnost kontinuiteta pravnog poretka i u najtežim vremenima rata za preživljavanje, lijepo upućuje još jedan primjer iz gore spomenute knjige:

Eisenhower je uoči „dana D“ morao koordinirati aktivnosti francuskog pokreta otpora, budući da je postojala opasnost općeg spontanog ustanka u Francuskoj, koji je mogao učiniti velike štete, i rezultirati ogromnim žrtvama među Francuzima. U najvišim sferama je odlučeno da se iz Alžira dovede general de Gaulle i upozna s predstojećim akcijama. No:

>> Te neobične nedjelje 4. lipnja 1944. odigravala se još jedna drama. Churchill je poslao po de Gaullea u Alžir svoj osobni avion, pa je de Gaulle sada letio u London, a postojala je velika mogućnost da bude uhapšen čim stupi na britansko tlo. Što je bilo posrijedi? Neki Dufour podnio je protiv njega krivičnu prijavu, pa je tako automatski i nezaustavljivo stavljen u pokret stroj britanskog pravosuđa. Bio je to klimaks čitavog niza sukoba, nezgoda i nevolja u odnosima između de Gaulla i Britanaca. Afera koju je pokrenuo Dufour zapravo se nikada nije potpuno smirila, barem ne u pamćenju Francuza. Degolisti su tvrdili da je Dufour agent MI-6, koji se pokušao uvući u francusku obavještajnu službu u Londonu, ali su ga Francuzi raskrinkali, izveli pred degolistički vojni sud što su ga sačinjavali de Gaulleovi komandanti u Engleskoj, osudili i strpali u francuski kažnjenički logor u Camberleyu, gradiću u neposrednoj blizini Londona. Dufour je odatle uspio pobjeći, a onda je britanskom sudu protiv de Gaulla i drugih francuskih vođa podnio tužbu tvrdeći da je u Camberleyu bio fizički zlostavljan. Britanska vlada nije imala nikakvo zakonsko pravo da zatraži od suda odbacivanje te tužbe: prema odredbama britanskog pravosuđa o svakoj podnijetoj privatnoj tužbi mora presuditi sud, osim u slučaju da tužitelj povuče tužbu. To nije bilo sve. Budući da de Gaulle u to vrijeme nije imao status službenog predstavnika jedne strane države, Britanci mu nisu mogli ni dati ni priznati imunitet; zbog istog razloga nisu mogli spriječiti njegovo hapšenje, nego je on morao biti automatski uhapšen čim stupi na britansko tlo. Postojala je još jedna neugodna okolnost. Ako bi ga britanski sud proglasio krivim i osudio, de Gaulla ne bi nitko mogao spasiti od zatvora. ...... Naposljetku je ratni kabinet zaključio da de Gaulle mora "kud puklo da puklo", biti u Londonu u trenutku invazije, ako ni zbog čega drugog a ono svakako zato da svojim autoritetom ... zapovijedi i da direktive borcima francuskog pokreta otpora i da putem radija pozove francuski narod neka ostane miran. Ali, ostalo je i dalje neriješeno pitanje što da se poduzme u vezi s Dufourovim slučajem. Ratnom kabinetu nije preostalo ništa drugo nego sastaviti poseban odbor da on iznađe rješenje problema. Odbor je zaključio da Dufouru treba ponuditi 1000 funti sterlinga kako bi povukao tužbu. Po svemu sudeći Dufour je prihvatio tu ponudu, pa de Gaulle nije uhapšen kad je ujutro 4. lipnja doletio u London.

Puna primjena pravnih normi i kontrola državnih financija ni u najtežim ratnim uvjetima nisu bili usamljeni slučajevi, nego u demokratskim i pravno sređenim državama normalna praksa, neupitni i izvan utjecaja ratnih događaja, a kamoli svakodnevnog života – pa radilo se o utjecajima pojedinaca, formalnih i neformalnih društvenih grupa, a naročito državnih organa i institucija sustava.

Malo je duže pa se ispričavam. Ostajući dosljedan obećanju iz početka ovog teksta ona dva početna gore spomenuta detalja ostavljam bez komentara. Bilo kakve sličnosti ili analogije, nisu nimalo slučajne.

„Sfinga“ na vrhu piramide (Monade 2)

Treba li čitati Nacional? Dakako da treba, i Nacional i Globus i sve novine. Mada ne treba im sve vjerovati, uvijek ima se što naći, a iz mase detalja ponešto i zaključiti. Tako Berislav Jelinić u Nacionalu br. 580 od 22.12.2006. u komentaru „Najmoćnija žena Hrvatske - Kraljica banskih dvora“ , poslije tri godine HDZ-ovog vladanja objelodanjuje „tajnu“ da u vrhu strukture vlasti postoji „tajnovita“ žena koja cijelu državnu i stranačku strukturu održava u funkcionalnoj poslušnosti ili poslušnoj funkcionalnosti. Sama ta činjenica je kuriozna, da u vrhu Sanaderove piramide vlasti postoji osoba o kojoj se malo zna, ali koja izaziva poštovanja onih izvan, a strahopoštovanja onih unutar HDZ-ovih struktura moći, tim više kad se zna kakvi sve su to sve rogovi u vreći, dijelovi zamašne mašinerije skoro posve ovisne o grupnim i pojedinačnim interesima. Znajući sve to, kao i Sanaderovu impulzivnost i njegov prilično poprijek odnos prema prijateljima i neprijateljima, ovakva „tajna“ mnogo toga objašnjava. Kad sam prije skoro godinu i pol dana pokušavao riješiti jedan problem kojeg je sitna „seoska“ politika iz njene stranke, lansirala do samih vrhova državne i međunarodne politike, ukazalo mi se njeno ime. I pokušao sam mada još ništa nisam riješio, ali sudeći po bijesu „seoskih moćnika“ dobili su svoje. No bilo je neke koristi, jer mi je ovaj slučaj omogućio uvid u tajne tehnologije vlasti u Hrvata (opisano u prilogu „Monade“ ).

Postojanje „Sfinge“, zagonetne žene-lavice, brižne čuvarice piramide vlasti, oko koje se sve vrti, koja vedri i oblači, koja sije strah i trepet u redovima HDZ-a, koja bezličnu gomilu agregatnih jedinica (monada) pretvara u funkcionalan sustav, za mene je bila neobična spoznaja. Da bih sebi bolje osvijetlio enigmu, okrenuo sam se svemoćnom Interneta, ali Google nije pokazao ništa značajnije od nekoliko linkova, koji su govorili o protokoloranim svečanostima i raznim organizaciono-tehničkim detaljima. Kad sam naletio na pojam HIDRA već sam se bio poveselio (računajući na mitološko značenje te riječi), ali je i to bio ćorak. Zatim sam pronašao podatak da se ne zna da li je uopće diplomirala ili ne (kao da je to u politici presudna stvar). Potom sam našao nekoliko njenih, uvjetno nazvanih, humani(tarni)h intervencija, koje samo daju naslutiti da u njenoj osobnosti postoji i ta fina dimenzija. Naravno, i nešto o optužbi o umiješanosti u „narkoaferu“ u MVPEI-u (i demantiranja). Sve u svemu, moja pretraga pokazala je rezultat sokratovskih razmjera – tj. znam da ništa ne znam. Čista enigma.

Ipak, u siromašnom izboru podataka tri vrjednija detalja su tek posredno mogla biti od neke male koristi:
• U jednom se navodi njeno članstvo u Nadzornom odboru Croatia Airlinesa.
• U drugom se nalazi lista kandidata u II izbornoj jedinici, gdje je na nenametljivom devetom mjestu stoji „Bianca Matković, rođ. 24.04.1974., Zagreb, Studeni breg 34“,
• U trećemu se sugerira da je upravo ona zadužena za stranačku operativu i ogranke u HDZ-ovoj konstrukciji.

Da bih riješio enigmu morao sam pribjeći propitivanju prijatelja i znanaca (stvarnih i virtualnih). Opet sam svugdje dobivao manje-više slične odgovore. Tek me je s malo više detalja obradovala jedna „obavještenija“ prijateljica: Opisala ju je kao osobu s nevjerojatnom radnom energijom i efikasnošću, ženu koja se fotografira u javnosti samo kad to ne može izbjeći; koja ne mari za make-up jer joj ženska koketarija ne predstavlja vrlinu; sposobna i krajnje odana; osoba koju nitko ne voli, i koje se svi boje. Time sam dobio profil skoro nerealne, neuhvatljive osobe, profil kakvog u današnjoj Hrvatskoj ne možete pronaći na visoko pozicioniranim funkcijama unutar hedonističkih struktura vlasti, da postoji netko tko ne uživa u prednostima koje funkcije donose, nego strpljivo i samozatajno nosi svoj teret, kako to sfingama i priliči. I to netko, koji ne bi trebao imao što skrivati, jer, sudeći po fotografijama, ima ugodnu i pomalo egzotičnu vanjštinu (kakvu bi sfinge trebale imati).

U nedostatku drugih načina okrenuo sam se analogijama prihvatljivoj metodi spoznavanja, kad druge zakažu. Čovjek (kao kreator) i njegovo djelo (kao kreacija) se međusobno uvjetuju. O djelu se može suditi prema njegovom kreatoru, i o kreatoru prema njegovom djelu. Simbolika u međuljudskim, tako i političkim odnosima, mnogo znači jer omogućuje međusobno lakše komuniciranje društvenih jedinica koje se povezuje u funkcionalan sustav. Proučavajući produkt (HDZ u njegovoj pojavnosti), i slijedeći spoznaje o visokoj interesnoj impregniranosti unutar njega, došao sam do Leibnitza i njegove teorija monada ujedinjenih u piramidalnu strukturu moći. O „sfingi“ govori njeno djelo više nego bilo kakvi biografski podaci – visoka djelotvornost agregatnih nakupina samostalnih fizičkih jedinica koje se funkcionalno i efikasno ujedinjuju, održavajući se isključivo na usko-interesnoj motivaciji, a sve se realizira kroz usmjerenu i strogo kontroliranu raspodjelu funkcija i sinekura - je fascinantna. Kao što je fascinantna djelotvornost rada Vlade, što upravo slušam na Dnevniku dok ovo pišem, gdje se efikasnost u donošenju odluka mjeri u sekundama, što ne može bez pravih, profesionalnih priprema sjednica.

Ali, ni „sfinga“ čarobnica nije svemoguća: Naoko monolitna „građevina“ prokišnjava budući da materijal od kojeg je sazdana, i vezivno tkivo kojim je impregnirana, nisu osobite kvalitete. Umjesto teorija, ideja i ideologija, samo osobni interesi su relativno male kohezivne snage- i tu nema pomoći. Zato se često događa ono što unutar HDZ-ovskog manje-više iskrivljenog univerzuma se može opisati mitološkim jezikom: što marljiva „sfinga“ izgradi, blebetave Erinije lako pokvare, a Hariti preostaje samo bespomoćno gledati.

Koliko su današnji HDZ i sam „veliki vođa“ ranjivi pokazao je diverzant Bago. Sanaderov (kažu ukradeni) HDZ je krhka konstrukcija; dok su u njegovoj izgradnji i održavanju učestvovali samozatajni tehnolozi (Bianca Matković i Gordan Jandroković) i ostajali u pozadini, oni s vidljive fasade su se gubili pod teretom korupcije ili osobnih kompromitacija. Da li će ovakva podjela uloga izdržati olujne nalete izbornih vremena, pokazat će skora budućnost, no rezultat svakako neće ovisiti samo o vrijednim tehnolozima u pozadini, nego i onima iz prve marketinške linije, gdje se veliki vođa usamljuje na vrhu piramide, a mnogi nestaju s javne scene. Nepremostivim će se pokazati problem javnosti u ovim turbulentnim vremenima, kojoj brzo dosade oni koji mnogo obećavaju a malo ili ništa ne daju. Tu ni „sfinga“, žena-lavica, čuvarica piramide, ne može pomoći. Mada optužbe o njenom sudjelovanju u „narko-aferi“ djeluju naivne i neodržive, jer se ne uklapaju u samozatajni profil osobe koja ima moć a da u njoj nimalo ne uživa, dio „krivnje“ doista postoji samo zato što postoji „greška“ u sustavu kojim ona suvereno gospodari, i kojeg vjerojatno teško može popraviti: Ovo što se sada dogodilo nije bilo rezultat njenog namjernog protežiranja nepodobnih osoba u državnom sustavu, nego grešaka u stranačkom sustavu koji je bio izgrađen i održava se na sustavu protežiranja interesa i „kumovskih“ intervencija. Zato je sustav kontrole previše imun na objektivni sud.

„Sfingi“će možda uskoro jedino preostati da „malomišćanski“ zaključi: „Ovce i koze si mi dao da ti čuvam, ovce i koze ti vraćam!“ Ukupno gledajući, za sve nas to i nije tako loše: Ako smo već praktički osuđeni na dvostranačje, neka se barem što češće mijenjaju. Niti jedni izbori nisu toliko skupi, koliko blokade koje se stvore uzurpacijama.

Jahači Apokalipse u Hrvata

 „Najgore mjesto u paklu je rezervirano za one koji zadržavaju neutralnost u vremenima moralnih kriza“,
Dante Alighieri (1265 – 1321)

Začuđujuće moderna misao poznatog srednjevjekovnog pjesnika naglašava pravo na javnu riječ i odgovornost koja iz tog proizlazi. S tim njegovim riječima bi trebao započinjati kodeks novinarskog ponašanja, ili barem Statut novinarske udruge. I svake druge javne institucije ili udruge. I moto svakog pojedinca koji želi biti javna osoba!

Biblija počinje: „U početku bijaše riječ…“. U grčkom jeziku Logos znači i riječ i Zakon. A Zakon to je Bog, kao što je Bog Zakon. Voltaire je također davno rekao svoju poznatu „Kad ne bi bilo Boga trebalo bi ga izmisliti“. Ovo samo znači da je Biblija bila napisana kako bi se u međuljudske odnose uveo red. I poredak.

Riječ, pogotovo javno izgovorena i(li) napisana riječ ima općenitiju vrijednost pa svoje riječi treba uzimati i plasirati u javnost s najvećim oprezom i odgovornošću. Postojanje Zakona pretpostavlja i nekakav poredak stvari. Zato manipulacije riječima najčešće znače manipuliranje Zakonima, a takva rabota dovodi u pitanje čitavi ljudski poredak i sustav vrijednosti, rušenje poretka stvara „anomična“ situacija u kojoj nikakvi zakoni više ne važe i sve se svodi na pravo jačega, što nije prirođeno humanoj dimenziji čovjeka i društva, nego najgorim elementarnim silama koje još čuče negdje u čovjekovoj podsvijesti od vremena kad je bio dio divljeg čopora. Ta druga, nehumana dimenzija je nažalost vrlo često prisutna, a s njom se čovjek pretvara u nešto gore od zvijeri, jer razum kojim je obdaren, koristi posve suprotno od humanosti kao najvišeg ideala i dosega civilizacije.

Ove zvučne definicije mi služe kao uvod u, naizgled, mnogo prozaičniju temu. Samo naizgled. Naime, sud je sudio Petraču; Pukanić je u Nacionalu dao jedan vrlo neugodan komentar Pukanić: Slučaj 'suca' Ivana Turudića 19.12.2006. hrvatski suci ustali protiv Pukanićevog napada na Turudića Hrvatski suci ustali protiv Pukanićevog napada na Turudića; Pukanić je odgovorio na Web portalu Nacionala Pukanićevo reagiranje na objavu Udruge hrvatskih sudaca.

Čitajući površno ovo iskrenje mogli bismo reći da se radi o površnim prepucavanjima, kad ovom sporenju ne bismo mogli dodati i malo ozbiljniju dimenziju – kad i ako želimo sve to staviti unutar gabarita koje nam ocrtavaju gore spomenute zvučne dimenzije smisla ljudskog postojanja, humanosti, prava, pravnog poretka. Ustvari, ovo iskrenje nameće ključna pitanja: Smijemo li radi uskih osobnih ili sektaških interesa zapostaviti pitanja na kojima se oduvijek temeljilo civilizirano društvo, na moralnom ponašanju i pravu na javnu riječ? Možemo li istjerati teorija i principe iz svakodnevnog postojanja i djelovanja?

Pukanić svakako velikim dijelom ima pravo. Postoji mogućnost da su se na Petračevom sudovanju doista ugrozili i bacili pod noge temeljni principi na kojima se zasniva moderno demokratsko društvo i suvremeni pravni poredak. Ali je šteta što nije otišao i korak dalje, o čemu sam ja htio malo dodati.

Po meni su se na tom suđenju dogodile dvije neugodne ali dalekosežne stvari:

• Prva je da su se razotkrile neugodne istine o novom hrvatskom poretku, i na kojima se zasnivala Petračeva obrana, a koje su ovakvim pravnom finalizaciom guraju pod tepih.

• Druga je da se tu zaista nije pružio nikakav konkretan dokaz nego se presuda utemeljila na „slobodnom sudačkom uvjerenju“ (kao da se radi o nogometnoj utakmici a ne gruboj svakodnevnoj stvarnosti).

Da se razumijemo: i ja imam pravo na uvjerenje, i ja imam jak osjećaj da Petrač nije čist ne samo u ovom, nego i u mnogim drugim slučajevima. Ali ja nisam sudac, ja ne odlučujem o tuđim sudbinama, niti o čvrstoći i principijelnosti pravnog poretka. Zato neka moje uvjerenje ostane takvo kakvoi jest, imam pravo na njega ali naglašavam - da to i nije najveći problem ovog slučaja. S pravnim rješenjem slučaja, kakvog nam je sudac Turudić nametnuo, svih nas je opteretio s dvije vrlo neugodne činjenice, koje nažalost opasno ljuljaju hrvatski državni i pravni poredak (koji su neodvojive stvari: nema prava bez pravne države, niti država koja ne bi bila zasnovana na pravu, svakako ne proizvoljnom tumačenju prava kao gume žvake koju bi svatko rastezao po vlastitom nahođenju):

1. Prva činjenica jest da se isforsiranom osudom Petrača stavlja točku na sva njegova svjedočenja o malverzacijama u stvaranju nove Hrvatske države. Time se zločin, kriminal i malverzacije, naročito one počinjene od Hrvata Hrvatu, ne samo ostavljaju nego cementiraju u temelje našeg sustava vrijednosti – a to je više nego opasno, i toga smo već se nauživali u našoj više nego neugodnoj povijesti.

2. Druga činjenica jest, da se ovako osjetljiva presuda donijela bez izvođenja konkretnih dokaza.

I ja vjerujem da je Petrač bio dovoljno lukav i organiziran da je znao smišljeno problemtizirati izvođenja dokaza, ali i da je to njegovo legitimno pravo, pa i to što se očito nudio za zaštićenog svjedoka (ali je kao takav bio potpuno neprihvatljiv sadašnjoj vlasti).

No moje vjerovanje, ili čak varijanta „slobodnog sudačkog uvjerenja“ kao novost u pravnom poretku, nisu dovoljni da bi sudac (i sud, i svi oni koji su stojali iza njega, ili se sada "post festum" svrstavaju iza njega) donosio pravno valjane sudske presude. U nogometu problem dokazivanja ili nedostatka valjanih dokaza pragmatično je riješen slobodnim uvjerenjem sudaca, koje je neprikosnoveno, ali nogomet je ipak samo igra, zar ne?! Mi govorimo o mnogo ozbiljnijim stvarima, s vrlo dalekosežnim posjedicama. U pravnom postupku, još od rimskih vremena postoji maksima da čovjek nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno. Zato se u sređenim pravnim sustavima nerijetko događa da i najveći grešnici znaju biti oslobođeni radi nedostatka dokaza, ili zlouporaba dokaza u policijskom ili sudskom postupku, a sve to radi obrane pravnog poretka od voluntarizma.

Zato sporenje Pukanića i sudaca nije nimalo naivno, nego to postaje ilustracija primitivnog shvaćanja pravne države i pravnog poretka u Hrvatskoj, s dalekosežnim posljedicama. Da je tome tako dokazuje nekoliko najnovijih „slučajeva“: Npr. narkodilersko ponašanje hrvatske diplomatske operative u svijetu uz zataškavanje i prešućivanje kriminala; ili taj smiješan slučaj direktnih upisa na fakultete, pomoću kojih je jedna ministrica i potpredsjednica vlada kupovala glasove braniteljskog dijela biračke populacije i kršila Ustav - a proračunu nastojala uštedjeti materijalna sredstva (jer je država zaista dužna osigurati braniteljima i njihovoj djeci pomoć ali na primjeren način) da bi krajnje nepristoijno i necivilizirano svoje ciljeve ostvarivala nematerijalnim potkradanjem tuđih prava. Ili da nabrajamo dalje..

Ovakvo krajnje necivilizirano i protupravno ponašanje političke kreme u Hrvata bi svugdje u svijetu rezultiralo ostavkama na najvišim razinama, ovdje to nikome ni ne pada na pamet. Zašto? Pa postoje tome konkretni i lako shvatljivi razlozi koji nas opet vraćaju u u srž sukoba između Pukanića i sudačkog kora, koji se nužno pretvara na sukob između nositelja javne riječi i kamuflirane nepravne države u Hrvatskoj. Ta hrvatska krema i to u svim sferama društva i države, bila je gologuza kad je ulazila u politiku, gdje se potkožila na tuđi račun, i na tuđim nevoljama, na račun hrvatskog čovjeka. Pritisak javnosti, propitivanje savjesti i moralna odgovornost njih nimalo ne dira jer su obraz ionako bacili pod noge; oni dakle nemaju što izgubiti ako slegnu ramenima i nastave raditi kako su i do sada radili. Ali oni gube sve ako se maknu iz vlasti (i vjerojatno ono što još očekuju da će još dograbiti, ili zadržati ono što su već ostvarili).

Time se pojačava vrijednost i odgovornost javne riječi na svim razinama. I mora se shvatiti ozbiljno Danteovu srednjevjekovnu misao, koja je tako lako, efikasno i upečatljivo premostila stoljeća - samo zato što predstavlja civilizacijsku maksimu, koja nažalost nikada nije i još uvijek ne stanuju na našim prostorima. Naprotiv, jahači Apokalipse su često jezdili ovim ukletim prostorima, i udomaćili se u domaćoj svijesti i savjesti kao nešto normalno i neizbježno. I nedavno su bili među nama, i još su tu mimikrirani među nama. Trebamo li se bojati njihovih učinaka?

Monade!

Mala anatomija tehnologije vlasti u Hrvata (s naglaskom na komičnu dimenziju).

Sjetih se nedavno dobrog starog Leibnitza (njemačkog filozofa 1646-1716), ne da bih samo naglasio njegovu mudrost (koja je natkrilila stoljeća), nego da bih njegov „monadološki“ sustav upotrijebio u diverzantske svrhe.

Pojmove ovdje spominjanih monada treba pobliže objasniti:

• Monada (s naglaskom na prvom slogu) je talijanizam često prisutan u primorskim krajevima u značenjem gluposti kao karakterne osobine (doslovno značenje spada u „besramni“ govor kojeg ćemo preskočiti)

• Monada s naglaskom na drugom slogu je Leibnitzova temeljna jedinica supstance, neka vrste elementarne cigle prirodne i društvene strukture od koje je sazdan svijet u svim njegovim različitostima.

Monade su (po Leibnitzu) djelovi od kojeg je sazdan materijalni i duhovni svijet u svim njegovim aspektima i varijantama, koje se uobličavaju kroz piramidalnu konstrukciju, počevši od široke osnovice s mnoštvom jednostavnih monada do onih monada na vrhuncu piramide.

I u starom Egiptu ideal organizacije svijeta su simbolički preslikavali kroz piramide, konstrukciju koja stremi k savršenstvu utjelovljenom u osobi Faraona (Boga, vladara,vođe, vožda).

Simbolika (ondašnja i današnja) je sastavni dio svakodnevnog života, način komuniciranja među jedinkama međusobno, među društvenim slojevima, među različitim generacijama, među povijesnim epohama, između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Leibnitza sam se sjetio nedavno (prilikom pisanja prethodnog dnevnika Veliki manipulatori od 05/12/2006) radi neodoljive privlačnosti komičnog spajanja naoko nespojivih pojmova (tj. monada s naglaskom na prvom i onih s naglaskom na drugom slogu).

>> Da bi se razumjela naša trenutna shizoidna situacija (i ono što ovdje pokušavam priopćiti), treba zaviriti u tehnologiju vlasti, tj. način na koji se ona realizira u praksi. Stranke izlaze na političko tržište (tj. na izbore) preko stranačkih lista, a liste se kreiraju u centralnim komitetima. Sve liste, od onih na državnim do općinskih i kotarskih razina. Tako se stvara čvrsta piramidalna struktura koja bi trebala djelovati kompaktno. Baza stvara legitimitet vrhu piramide, a vrh piramide garantira osjećaj sigurnosti najnižim elementima. Svi koji žele biti što bolje pozicionirani na listama, moraju biti vjerni i poslušni centru, a kako su na vrhu piramide „veliki vođe“ zameću se svojevrsni „kultovi ličnosti“. Budući da na listama nema previše mjesta da bi se zadovoljili svi apetiti, poslušni vojnici će dobiti mrvice „sinekuralnih“ kolačića. Tako se stranke pretvaraju u interesne zajednice, u kojima više ne boravi teorija i ideologija, osim kao vanjski dekorativni elementi. Odustajanje od, ili zanemarivanje javno proklamiranih opredjeljenja, te neočekivana svrstavanja, postali su „pomodni hit“. <<

Na Leibnitzovu jeziku bi to izgledalo ovako: Vlast je impregnirana strankom na vlasti, a tehnologija stranačkog rada se zasniva na monadnom strukturiranju. Temeljne monade stranačkog organiziranja su pojedinci i najniži ogranci, koji su široko rasprostranjena baza, koja visoko pozicioniranim monadama osigurava legitimitet, a nadasve samom piramidalnom vrhu. Zauzvrat, piramidalni vrh se trudi da donje slojeve monada održava u redu i poslušnosti, jer bez njih piramida ne bi postojala, pri čemu se trude zadovoljiti cijelu kompaktnu strukturu shodno željama i očekivanjima i u skladu s mjestom i važnosti kojeg zauzimaju u piramidalnoj konstrukciji.

Takav faraonski model impregnacije ne ovisi samo o monadama kao takvima, nego i o vezivnom tkivu koje ih drži na okupu. To vezivno tkivo su interesi, pa vlast (kad i ako se osvoji) upravlja monadama kroz ostvarenje njihovih želja i interesa, što se dakako sve realizira na račun poreznih obveznika (a kako bi drugačije!?).

I vlast se organizira primjenjujući isti koncept, jer ju stranka na vlasti organizira na svoju sliku i priliku, pri čemu su porezni obveznici tj. ti koji pune državni proračun, onaj najniži i najbrojniji sloj monada koji su s najviše obveza i najmanje prava. Od tih mona(da) se samo uzima, a kompenzira ih se samo pričama o boljem životu. Istovremeno se u gornje monadne strukture (gdje se vrti moć i novac) ukrcavaju odabrane i provjerene stranačke mon(ad)e, koje održavaju i podržavaju piramidu, i zauzvrat ubiru naknade za vjernost i nagrade za pravovjernost. Tako se sve monade piramidalnog sustava međusobno interesno isprepliću i uvjetuju, pretvarajući se u kompaktan i usklađen interesni sustav. Kad prihvatimo da su „interesi vječni“, kao i dijamanti, možemo zamisliti čvrstinu kristalne rešetke unutar koje se povlaštene monade ugodno razmještaju.

Ipak, monadska odnosno piramidalna struktura samo izvana izgleda kompaktno i djelotvorno, dok u stvarnosti i nije baš tako. Monolitnost nije bezuvjetno zagarantirana ni među pojedinačnim monadama, niti monadnim slojevima. Ni svi apetiti nisu isti pa ima različitih monada unutar vlastitog sustava koje u svojoj nezasitnosti krše unutarnju ravnotežu snaga. Ima nezadovoljnih monada, koje rogobore nastojeći zagrabiti više nego što im piramidalni vrh dodjeljuje. Ima i disidenata, koji se nastoje otrgnuti iz kandži super-čvrstih sustava jer se u takvima ne da slobodno disati. Ipak generalno gledajući, poslušnost unutar piramidalnih sustava je na visokoj cijeni i jako raširena, pa se u većini slučajeva odstupanja, nezadovoljstva i nerealna očekivanja uspješno zaustavljaju pred mogućnošču ispadanja iz monadskog sustava i strukture, jer je moćna poluga u rukama faraona, koji potezom pera može bilo koga, u bilo kojem trenutku, i na bilo kojoj razini izbrisati sa stranačkih lista ili sinekuralnih spiskova. Što bi to značilo u praksi treba samo kritički pogledati sastav vladajućih struktura, tj. izvršne, zakonodavne, sudske i - gospodarske vlasti (ovu posljednju se ne smije nikako preskakati) i zamisliti što bi od današnje kreme hrvatskog društva ostalo da su kojim slučajem u kritičnim trenucima nestali sa stranačkih lista.

Relativno čvrst i operativno efikasan piramidalni sustav se mogao dobro i djelatno razviti jedino u strankama koje su omrsile vlast, jer je vlast onaj jedini medij koji monade održava na okupu (taj „sveti“ malter koji predstavlja moć, pozicije, nadzorne odbore, diplomatska imenovanja, razne druge sinekure). Praktičnom promoviranju piramidalnih sustava moći najviše doprinose dvije najjače stranke, mada se istim modelom služe i druge manje utjecajne stranke i strančice. Njihovo djelovanje se najljepše uočava kroz ophođenja središnjica s često neposlušnim vanjskim monadama (pojedncima ili grupama ili čak ograncima). Dok u "velikim strankama" vlada poslušnost, u onim manje utjecajnim gdje vlast ne stanuje, obećanja su uglavnom bez pokriće, pa takvi sukobi kad se zametnu, olako završavaju raspadima tih sustava.

Piramidalna je konstrukcija ustvari faraonski model zasnovan na strahu i moći, mrkvi i batini. HDZ je monadski sustav poslije Sanader-Šeks-Glavaševog puča (ostvarenog ucjenama, obećanjima, prijetnjama i - krađom glasova) razvio skoro do savršenstva, a demostracija snage takvog modela se mogla najbolje uočiti u Glavaševom slučaju: Dok je bio visoko pozicionirana monada u HDZ-ovoj piramidi moći, bio je nedodirljiv; Kad se izmaknuo kontroli čitava gomila monada mu se sručila na glavu.

Pa ipak, taj isti slučaj je ukazao i na krhkost takvog sustava kad sukob zaroni duboko u piramidalnu strukturu. Glavaš kao vrstan stručnjak za faraonske konstrukcije je od nekada čvrste HDZ-ove strukture uspio otrgnuti poveliku gomilu monada, što je čitavi HDZ opasno zaljuljalo.

Faraonski sustav u osnovi nije demokratski model obnašanja vlasti, nego ostatak zaboravljenih vremena. Onima na vlasti je ugodan ali ne može biti duga vijeka. U suvremenom demokratskom ozračju je transparentnost preduvjet svega, a „furtimaštvo" kao trenutna dominantna metoda i način ponašanja u hrvatskim javnim poslovima je, nadajmo se, samo privremeno preseljeno s prašnjavog političkog tavana u svakodnevnu upotrebu. Vlast doista jest dobro vezivno tkivo interesno raspoređenih monada ali samo dok ju posjeduje, da bi postalo više nego krhko kad se vlast više ne drži čvrsto u rukama, a to nastupa kad one najniže i najbrojnije monade, koje su samostalna glasačka mašinerija, shvate da su ustvari bili mone.

Kako je i komika jedan od načina društvenog komuniciranja želio bih na kraju dodati da sam se s ovim napola dosadnim traktatom o monadama ustvari " ozbiljno šalio". Ako mi ne vjerujete pročitajte ovaj blog iznova, ali tako da monadama promijenite akcente po svom nahođenju - malo s naglaskom na prvom, malo na drugom slogu.
 

Remetilački faktori

Eto, danas je 16. prosinca 2006 godine. Nova Godina 2007 je pred samim vratima i kuca noseći „darove“. Gledajući u mome kompjuteru kartu Europe na kojoj sam već osjenčao najnovije članice Europske Unije (Rumunjske i Bugarske, kako bih pratio napredovanje te tvorevine), počela me progoniti „zabavna“ ideja – da onaj dio Europe, u kojem se mi nalazimo, i kojeg se popularno naziva „zapadnim Balkanom“ - obojim u crno, tj. da od „ostatka ostataka“ (reliquiae reliquiarum) označim sveeuropsku „crnu rupu“.

Od kratkotrajne posjete hrvatskoj metropoli, od prije nekoliko dana, pomalo zaboravljeni pojam „remetilački faktor“ kojeg sam čuo u jednoj maloj diskusiji, usjekao mi se u glavu i muči me. Ukucao sam ga u Google i našao prva dva, ali posve dovoljno ilustrativna odgovora (mada ih ima još mnogo):

• Beogradski Danas: Ponedeljak, 4. avgust 2003. Definicija je, vjerojatno, točna: nema više "remetilačkog faktora" u Hrvatskoj, kako je Srbe volio nazivati Tuđman, jer teško da će se mnogo od oko 200 hiljada još raseljenih vratiti u domovinu.

• Zagrebački Vjesnik utorak, 23. rujna 2003: Na sastanku mješovite hrvatsko-talijanske komisije u Rimu, talijanska je strana upozorila na to da Hrvatska mora paziti da u priči o zaštiti Jadranskog mora ne bude „remetilački faktor“ i da se odluke ne donose bez prethodnog dogovora / Ta poruka bila je sažeta u formuli po kojoj je Hrvatskoj rečeno da pazi na dvije stvari - timing i multilateralnost / U posljednjih se nekoliko dana pojavila informacija o mogućnosti da se proglasi gospodarski pojas, ali s odgodom, dok se pitanje ne riješi multilateralno u sklopu EU-a.

Pojam sam prvi put čuo poslije demokratskih promjena a uoči kataklizme, i to u vrijeme živih i žučnih rasprava sada već pokojnih doktora (Franje Tuđmana i Jovana Raškovića). Od svega nam je danas ostalo ozbiljno pitanje, pitanje samo po sebi vrlo interesantno a odgovor, ako bismo ga našli, još interesantniji: Kako to da smo od žrtava tog pojma i sami postali „remetilački“ faktori?

Ako nemate osjenčanu kartu EU pokušajte ju zamisliti: Oko Zapadnog Balkana je smišljeno zatvoren krug, a Europska unija je definitivno izašla svojim istočnim granicama na Crno more, sastavivši krug od Poljske i Mađarske do Grčke. S tim promjenama su se pomaknuli i strateški interesi, pa su balkanske vjetrometine, stoljećima predmet diplomatskih smutnji i ratnih sukobljavanja (uz dodatnu krvoločnu kreativnost pojedinačnih bizmarkovskih „otpadaka i ostataka naroda“), odjednom postale strategijski neinteresantne, ali radi nesređenih vlastitih internih i međusobnih odnosa postali veliki „remetilački“ faktor u daljnjem europskom razvoju.

Da li smo svjesni takvog stanja stvari, da smo postali nevažni kao strateški partneri, ali se nažalost pretvorili u „remetilačke“ faktore na putu k zaokruživanju europskih težnji. Da su se strategijska promišljanja unutar Europske unije promijenila, vidi se iz njihove svakodnevne prakse „mrkve i batine“, koja potpuno izokreće nekakve moralne vertikale koje smo naivno očekivali da bi morale biti ugrađene u njihovo ponašanje i njihov odnos prema nama. Ili smo mi negdje zalutali na vlastitom putu, pa pokušavamo zadržavati vlastita razmišljanja i zablude proizašle iz vlastite samozaljubljenosti i našminkanog odraza u vlastitom ogledalu.

Europljani su odjednom postali vrlo selektivni. Dok su nas ucjenjivali s Gotovinom kako bi nas pripustili u europsku čekaonicu, Srbiji su upravo širom otvorili vrata i bez uhićenja Karadžića i Mladića. Nametnuli su carinsko-gospodarsku uniju Zapadnog Balkana, koja je radi podsjećanja na neugodnu recentnu prošlost prezvana u CEFTU sa najvjerojatnijim sjedištem u Beogradu (iako se Hrvatskoj obećavala uloga regionalne lokomotive). CEFTA kao carinska unija u principu je trebala biti zona slobodne trgovine, ali u praksi će se srpski strateški proizvodi uspjeti zaštititi protekcionističkim taksama. I mnogo drugih suptilnih primjera.

Kako se moglo dogoditi da Srbija od „paneuropski“ i svjetski značajnog „remetilačkog“ faktora (protiv kojeg je bila upotrijebljena čak i masovna vojna sila i o kojoj se čak snimaju svjetski hitovi suvremene filmografije s najnegativnijim konotacijama), postaje centar i uzdanica pacifikacije cijelog prostora zapadno-balkanske „crne rupe“. A Hrvatska je naprotiv postala značajan i znakoviti „remetilački faktor“, s kojim se europski moćnici poigravaju kako i koliko žele, čak do nacionalnog poniženja (kao što je bila ova smiješna stvar sa ZERP-om). Da li je to samo hir europskih moćnika? Ili marljivi rad srpske diplomacije koja u jednoj visoko kriminaliziranoj i korumpiranoj državnoj strukturi uspijeva progurati javne interese iznad pojedinačnih, i pronalaziti prave ljude koji su spremni te interese zastupati?

Ako je netko promislio da sam zaplovio u „eurofobne“ ili „srbofobne“ vode, jako se vara. Priča o refokusiranjima europske javnosti, o premještanju njihovih strateških interesa, o sklizanju „remetilačkih“ akcenata na duge detalje, ne govore uopće o kroatofobiji u Europi, ili eurofobiji u Hrvata (mada će mnogi odmah upasti u takve zamke). To je u prvom redu priča o nesposobnosti hrvatskih gornjih struktura, koji se oslikavaju kao čisti promašaj. Preciznije, nije problem u nedostatku hrvatske kooperativnosti na europskom planu (nju smo pokazivali više nego što bi normalno bilo dozvoljeno a da se ne bi nazvalo popuzanstvom ili uvlačenjem u prkno). Ovdje se najviše radi o evidentnoj diplomatskoj nesposobnosti u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa. Razlozi takvoj situaciji su opet samo među nama, unutar nas, jer smo u svakodnevnoj praksi našeg društva i države permanentno suočeni s činjenicama da osobni interesi nadvladavaju nacionalne. S takvom praksom lako postajemo nevjerodostojni u diplomatskom svijetu, postajemo „remetilački“ faktor, postajemo lako ranjivi na svakom od takvih pregovora, jer suprotna pregovaračka strana se lako opskrbi kompromitirajućim faktima, s kojima olako manipuliraju ispod stola a još lakše na stolu postižu njihove strateške ciljeve. A u ovom trenutku, njihov najveći, ako ne i jedini cilj jest pacificirati ovaj prostor, očistiti ga od korupcije i kriminala i kao takvog integrirati u EU. Ja znam da će mnogi biti razočarani ovakvim pogledom na stanje stvari, jer ne odgovara prevažnoj ulozi Hrvatske u svijetu kavu smo sami o sebi stvorili.

Ovakav pristup može biti razočaravajuća i frustrirajuća spoznaja, no meni se čini vrlo realnom. Ne bismo trebali biti previše naivni. Ti europski „moćnici“ su probrani politički, diplomatski, vojnički, moralistički puritanci, ali i pragmatičari koji su spremni sjesti za svaki zeleni stol, pričati o ružičastim perspektivama i različitim ustupcima, no neće ništa provesti dokle god prema sebi, s druge strane stola imaju ljude radi kojih poslije rukovanja trče oprati ruke. Tako smo došli do ruba: Priča o puritanizmu na svim, a posebice najvišim razinama državne administracije kod nas nije neka sporedna priča nego treba postati najviši hrvatski nacionalni prioritet, element od izuzetne važnosti za daljini društveni, politički i gospodarski razvoj. Da ne bismo robovali zabludama – devijacija u svijetu ima svugdje, i u ovoj Europi dakako, ali kad se skandali objelodane subjekti događaja odlaze bez povratka. Kod nas se zasada događaju samo horizontalna rotiranja kojem svi mi postajemo taoci. I zašto o tome ne progovoriti otvoreno. O stvarnim "remetilačkim faktorima" unutar nas, a ne ksenofobično tražiti razloge neuspjesima u nekim drugima.

I ključno pitanje za kraj: Jesmo li mi kao nacija dovoljno zreli i sposobni prepoznati ljude među nama koji bi bili spremni staviti javne ispred osobnih ili čak stranačkih interesa - tj. otkriti državnika a ne gubiti vrijeme s "političarima".
  

Vrana na provi!

 Jesu li Dugobabe daleko od mora?

Oduševio me večeras barba Ive iz „Otvorenog“ s pričom o njegovom didi. I izazvao gomilu reminiscencije s okusom djetinjstva. Dida je barba Ivi jednom davno reka: „Zapamti dobro šta ti kažem, a možda ja neću doživit: Na more će se spustiti opanak i vrana!“. I Ive je doda: „Opanak je već odavna doša, a nekidan su mu dvi vrane otirale galeba s prove!“

Pogađate, radilo se o raspravi o ribarstvu i briselskoj „krpici“, u kojem se Hrvatska odrekla provođenja gospodarsko-ekološkog pojasa na Jadranu, samo u odnosu na Italiju i Sloveniju (ali što znači da Grčka nije uključena kad ovamo ne dolaze, ni Maltežani, ni Španjolci ni Portugalci). Taj kvazi-komični papirić nije baš ta iz povijesti čuvena „riječka krpica“, ali jest neki zeznuti navodni zapisnik, za kojeg su naši naivčine vjerovali da je kupovanje vremena i naklonosti bez velikih obveza. Valjda zato što nije bio svečano ukoričen, nije bilo stola ispred televizijskih kamera, zlatnih nalivpera, svečane razmjene korica, rukovanja, domjenka poslije toga. Mentalitet državnog pečata, austroguarskog „muhuranja“ svega i svačega je odavno prošlo vrijeme, a potpis u modernom svijetu znači sve, dok kršenje potpisanog izaziva neugodne posljedice.

Ive me podsjetio na moju nonu s dubrovačkog otoka. Kad smo slavili Gospu Veliku, zaštitnicu otoka, ona bi gledala goste s kopna koji su po starim običajima dolazili hodočastiti, i komentirala: „Evo opeta Vlasi dohode!“. Meni je to izgledalo komično, jer smo kopno s kojeg u dolazili, lijepo vidjeli s otoka, čak smo ih „kanoćalom“ gledali kako se iz kuća spuštaju k moru, jer smo morali s barkom na vesla ih poći ukrcati. Treba razumjeti moju nonu: U njenom poimanju, Vlah je bio onaj isti simbolični opanak Ivinog dide , tj. čovjek koji ne zna što je more, koji ne razumije more ni pravi pomorski, ribarski život.

Kod moje none su k tome postojali zapretani tragovi davno prošlog kolektivnog pamćenja, što moram bolje objasniti: U staroj dubrovačkoj Republici, svi njeni žitelji su imali posebne odore koje su nosili da se ljudi iz daleka mogu prepoznati kojoj vrsti pripadaju. Tako su primorci imali folklornu odoru u kojoj je prevladavao žuti pojas, naravno i opanke (za primorce se i danas zna reći „žutopas“ mada nitko više ne nosi takvu odjeću jer se misli na karakter i mentalitet). Konavljani su imali svoju slikovitu odoru donekle sličnu , naravno s opancima, ali mislim crvenog pojasa. Plemstvo je imalo renesansne odore kao svugdje po Europi. Stanovnici Grada su imali svoje gradske odore, slične onima po gradovima Dalmacije i Mediterana. To je bio vrlo praktičan običaj jer si odmah znao s kime se susrećeš. Danas taj pragmatični običaj je posve iščeznuo. Čovjek se mora dobro pomučiti da bi spoznao s kime ima posla. Moja none je pripadala otočanima, koji su jedini od izvangradskih žitelja časne Republike imali privilegiju nositi građanske odore. To je u realnom i simboličnom značenju bilo jako važno i zato je u njenom govoru i razmišljanju ostalo zapretano ali stalno prisutno kao dio kolektivnog pamćenja, koji se odnosio uglavnom na karakterne osobine, na mentalitet. Život ni jednima ni drugima nije bio ugodan, pa su se međusobno poštivali, ali su se razlikovali uvjetima življenja, i mentalitetom koji je na tome se kalemio. I to su uvijek naglašavali.

Ni Ive, ni njegov dida nisu precizirali da li su pod opankom mislili samo na naše brđane, odnosno njihov mentalitet - moja none je razlikovala Vlahe od konotacije koja se tom pojmu danas pridodaje. Za nju nije postojao problem Srba, kao ni za većinu bodula na Jadranu. Njih su uvijek najviše mučili Talijani. I opanak koji donosi vrane na provu od ribarske barke. Zato im se često, i prije a i danas, spočitavala slaba nacionalna svijest. Riječ Vlah, slično kao u splitskom prostoru Vlaj, se u rječniku i shvaćanju ljudi od mora odnosio uglavnom na ljude koji nisu od mora, koji su dalje od mora, koji ne razumiju što je more.

Mislim da su Ivin dida i moja none imali osjećaja za bit problema mnogo više od današnjih visoko politiziranih i samouvjerenih, samodostatnih „vlaja“ koji su zajahali na pozicije moći i odlučivanja o tuđim sudbinama. U prošlom sustavu, i blagopočivšoj državi, nije se mogla nikako provući jadranska orijentacija, a nije bilo ni realno dok su prevladavali Pančevo, Smederevo, Zenica itd. Jadran je bio manjina. Ali i danas je to isto. Zašto danas, kad je Hrvatska duga i tanka a more najduža granica, zašto danas nema jadranske orijentacije?? Jer je opet odluka u rukama onih koji ne znaju što je more, i što je to, kako neko reče, „slani pomorski kruh sa sedam kora“. Valjda zato što je opet u rukama onih koji sebi pridaju preveliku važnost i pamet, pa potpisuju „krpice“ bez razmišljanja, ili da se ugode svjetskim moćnicima kako bi sebi osigurali mrvice moći, slave, i pritom u džep štogod. Zato što opanak kao dio folklorne odjeće, uglavnom je nestao iz upotrebe (mada je čak bio ugodan za nošenje- probajte ponekad uzeti ono što prodaju na folklornim tržnicama), ali je „opanak“ ostao kao karakterna osobina i odraz mentaliteta duboko ukorijenjen, i ne da se istisnuti ni u vrijeme tehnološke revolucije u visoko razvijenom svijetu informatike.

I teško se tome suprotstaviti, jer „opanak“ obožava vlast. To su oni isti „veliki stručnjaci i diplomati“ kojima se „opančarska“ Srbija ispred našeg nosa provukla, i zdipila CEFTU i Partnerstvo za mira bez velikih uvjetovanja, dok smo mi svi „krv rigali“ i ponos pod noge bacali, a naši šminkeri se šetali od Verone do Bruxellesa gledajući svoja posla.

I Dugobabe su također daleko od mora. Tek nedavno su dobili cestu, ali jesu li skinuli opanke? Ne znam, treba dobro promisliti!

A meni ništa ne preostaje nego ovaj slikoviti blog s puno sen timentalnog okusa djetinjstva posvetiti mojoj noni i Ivinom didi.

Mala noćna „muzika“

Nema direktne veze s Mozartom osim parafraziranja. Nedavno sam na jednom forumu slušajući genijalnog Mozarta vodio „malu noćnu raspravu“ (povodom izlaska knjige Ankice Tuđman o svom pokojnom suprugu i prvom hrvatskom predsjedniku - nisam knjigu uspio pročitati). Na raspravu su me navukle "distonavanja" riječi, (nepreciznosti, zabune, uporabe ili zloporabe pojmovne, logičke greške), koje se često prenose u dnevno političku praksu proizvodeći smutnje i nesporazume (ne samo u političkim nego i osobnim komunikacijama). Teme i dileme su bile vezane za „tuđmanizaciju“ i „detuđmanizaciju“, odnosno kroatizaciju i dekroatizaciju koje se u političkim ili politikantskim raspravama vrlo često rabe i zlorabe. Dakle…

Kolega reče:
Poštovani! Tuđmanizacija odnosno detuđmanizacija ustvari predstavlja hrvatizaciju odnosno dehrvatizaciju. Ako dakle tuđmanizacija znači hrvatizaciju, a detuđmanizacija znači dehrvatizaciju, ja sam za hrvatizaciju, a Vi?

Odgovorih:
To nisu isti odnosno istoznačni pojmovi, nego su možda prije locirani na različitim suprotstavljenim polovima. Tuđman je vladao na određen način, koji se nekome sviđao nekome ne (ali će se jednom napraviti objektivna inventura, vjerojatno s povijesne distance). Onima, kojima su se taj stil i metode sviđali, ili su pak od njih imali koristi, nastojali su to podržavati i što duže zadržati. Drugi su to htjeli što prije mijenjati! No, uvijek se radilo o stilu i metodama vladanja i načinu unutarnje organizacije države, pri čemu se ponekad nažalost toliko lutalo da su nam čak nudili restituciju preživjelih srednjevjekovnih stališa, što nažalost nije bilo nimalo naivno, jer se sve to temeljilo na zanemarivanju moderne stratifikacije hrvatskog društva, i ustvari nudila unifikacija po formuli „tisućljetna Hrvatska“ bez unutarnjih konflikata ).
Kroatizacija i dekroatizacija su posve drugačiji pojmovi, koji su skoro posve suprotni dosta široko prisutnom izjednačavanju pojma Tuđmana s pojmom Hrvatske, shvaćanju pojma „tuđmanizacije“ kao proces pohrvaćivanja Hrvatske, odnosno pojma „detuđmanizacije“ kao procesa „rashrvaćivanja“ ili dekroatizacije Hrvatske.
Mi Hrvati smo kao narod imali izuzetno neugodnu nacionalnu povijest, koja je trajala skoro tisuću godina (od Pacta Conventa-e): u tom tisućljetnom razdoblju smo doista mnogo puta bili izloženi procesima dekroatizacije (raznim pritiscima od Mađara preko Austrije do Srbije). No kao narod i pojedinci smo sve to uglavnom uspješno prevladali, te konačno tisućljetnu težnju okrunili nacionalnim oslobođenjem i zasnivanjem vlastite neovisne države.
Tu pozitivnu povijesnu činjenicu bismo svi mi trebali mnogi više poštivati kao unutarnju neuništivu i nezamjenljivu snagu duha nacije. Izvođenjem ovakvog pristupa svjesno dovodim u pitanja razne pojedinačne doprinose u stvaranju moderne Hrvatske, barem onakve kakvim bi ih pojedinci željeli vidjeti, no mi moramo konačno uspostaviti razumnu mjeru između pojedinačnih doprinosa i povijesnih okolnosti, pojedinačnih i kolektivnih snaga i vrlina, pri čemu su ovi posljednji u svemu ipak bili presudni. Uostalom problem uloge povijesnih osoba u globalnim povijesnim procesima je dobro definirao još Thomas Carlyle: Oni najistaknutiji pojedinci u povijesnim događanjima su ustvari produkti povijesti, jer povijest bira svoje miljenike koji bi s takvim statusom trebali biti više nego zadovoljni. Drugim riječima, više su imali čast i dužnost se naći na čelu nužnih promjena, nego biti isključivi kreatori povijesnih mijena, mada im osobne doprinose ne možemo niti smijemo zanemarivati.
Problemi naravno nastaju kad dođe do ostvarivanja privilegija u jagmi koja nastaje kod samih tih istaknutih pojedinaca, ali još više njegovo kruga zaslužnih pojedinaca koji bi željeli kapitalizirati vlastite uloge. Eto zašto „detuđmanizacija“ nikako ne može biti ekvivalent dekroatizaciji. Ali, ona bi recimo mogla označavati proces s kojim bismo se konačno, milom ili silom, suočili sa stvarnošću prema kojoj Hrvati, kao i svaki drugi narod, unutar sebe su različiti (ta ne možemo nikako svi biti isti - nekakvi programirani klonovi). Nije ni dobro da budemo isti jer samo poštivanje i promoviranje različitosti omogućuju demokratizaciju, dakle oslobađanje pojedinačnih i nacionalnih potencijala za ukupni društveni razvoj.
Robovanje idejama prema kojima bi mi Hrvati se morali ujediniti u jedno kompaktno super-biće (jedno te isto i nepromjenjivo biće od vremena prvog upisivanja hrvatskog imena na Branimirovoj ploči do današnjih dana), spada u nerealni romantizam, koji u praksi može biti čak retrogradan, i u konačnici predmet manipulacija onih koji su profitirali iz naše recentne prošlosti (što sada postaje evidentna činjenica), ili bi to tek sada htjeli činiti (jer su tek sada došli na red). Provlačenje ideja o „svevremenosti“ i beskonfliktnosti modernog hrvatskog društva nosi u sebi jednu pragmatičnu ideju o sloju „odabranih“ koji bi u ime svih nas trebali postati glasnogovornici nacionalnih interesa, s čime bi se stvorio „svevremeni“ vladajući sloj onih (koji bi sve činili umjesto nas bez provjeravanja).
U povijesnom kontinuitetu jednog naroda, kao i u životu svakog pojedinca, nikada ništa nije isto! Svi se moramo stalno provjeravati i potvrđivati. Na nacionalnom planu bismo morali definirati minimalni nacionalni konsenzus o temeljnim nacionalnim vrijednostima (što svaka država ima), a sve ostalo prepustiti slobodnom političkom tržištu, tj. stalnom provjeravanju u izbornim utakmicama, potvrđivanju ili odbacivanju.

Dobih odgovor:
Poštovani! Naravno da Tuđman nije sve činio kako si smo mi svi to željeli, ali da li i Vi uvijek činite u životu ono što drugi od Vas očekuju? Vjerojatno ne! Da li ste činili ili još činite greške? Vjerojatno da! Jer svi mi činimo greške, netko više, netko manje, no bit je u tome da se iz grešaka nešto i nauči, a oni koji nisu u stanju naučiti iz grešaka, nisu u stanju ni napredovati. S velikim dijelom Vaših riječi se slažem, samo bi mi bilo drago da su oni, koji su lansirali pojam „detuđmanizacije“ u svakodnevni život, pritom i objasnili što su stvarno željeli reći i postići; što se doista skriva (ili podrazumijeva) iza pojma "detuđmanizacije"? Isto tako bi se moglo reći „demesićizacija“ ili „deračanizacija“? No to nije dovoljno, jer sve te pojmove treba detaljnije objasniti, a ne ih tek tako lansirati u nacionalni prostor izazivajući smutnje i povećavajući tenzije.

S time smo završili naše malo noćno poigravanje pojmovnim nesavršenostima.
I ostalo nedorečeno (kao povod za sljedeća razmišljanja): Koliko nedefiniranost pojmova može doprinositi društvenoj neefikasnosti i povećavanju nesporazuma i tenzija? Vjerojatno mnogo! Oni koji u javnosti manipuliraju nedefiniranim pojmovima imaju interes da takvima ostanu, jer ih se za skrivene namjere i interese može bolje i dugotrajnije eksploatirati.
No u svakom društvu bi trebale postoje pojedinci, strukture i institucije kojima bi trebao biti zadatak pažljivog postupanja s pojmovima u javnom komuniciranju. Naročito svima onima koji javno djeluje i moraju imati odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako ništa drugo, zato što je općepoznato da riječ često može biti ubojitija od najjačeg oružja.



 

Veliki manipulatori

Na recentne događaje (slučaj Glavaš i sve okolo njega se mora shvatiti kao kompleksan sklop odnosa i posljedica) treba ipak pogledati optimistički. Naime, ovim naoko "glupim slučajem" navučena je velika pažnja javnosti (domaće i strane) na problematičnost društvene organiziranosti i funkcioniranja, a istovremeno je induciran bijes hrvatske javnosti, sve do promoviranja građanskog neposluha kao realno moguće metode i mjere. Kako se poslije svega pokazuje nužnom rekonstrukcija pravosudnog sustava kao ključnog stabilizatora i regulatora demokratskog funkcioniranja, ja bih to ipak proširio i na ukupni politički sustav Hrvatske. Nešto treba hitno napraviti.

Za „velike manipulatore“ hrvatske političke scene nije bilo samo kratkovidno nego čak kontraproduktivno kreirati ovako „glupe slučajeve“. Biti nedosljedan i nevjerodostojan a ipak kroz arogantnu samouvjerenost i političkim pritiscima trenirati strogoću bilo je pomalo naivno. Involvirani politički čimbenici su se tako našli u „trapuli“, tj. u neugodnom procjepu, jer su nesređeni pravni poredak selektivno i redukcionistički nastojali upotrijebiti za političko poentiranje. Treba se nadati da ćemo mi u Hrvatskoj iz svega ovoga ponešto naučiti, a najviše o sadržaju i granicama pojma države: nisu država samo oni koji sjede na foteljama i pozicijama vlasti i moći na koje su ih posjeli građani Hrvatske, nego su upravo najviše oni koji su ih tamo postavili.

„Veliki manipulatori“, ili bolje i preciznije rečeno neki tamo „mulci“, brzopleto a možda čak i nervozno, zanemarujući mnoštvo neriješenih ekscesa, nepravdi, neefikasnosti, političkim utjecajima su požurili kreirati neke nove „slučajeve“ da bi na pokazivali „mišiće“. Javno su demonstrirali svoju silovitost i društvenu moć, da bi javnosti skrenuli pozornost s nekih neugodnih događanja. Šireći strahove od svoje svemoći pokušavali su zbuniti i demoralizirati tu istu javnosti. I naročito i izvan svega, željeli su pacificirati kruga vlastitih sljedbenika koji su se radi općih kompromitacija počeli otimati kontroli. Treba priznati da su, nadam se privremeno, zaista uspjeli skrenuti pozornost s izuzetno neugodnih raskrinkavanja političkog i ratnog profiterstva (Zagorec i njegovo ratno-profitersko društvo - ta hobotnica ima mnoštvo krakova rasprostranjenih do neočekivanih razina. No zato je otvoren još neugodniji procjep o unutarstranačkim izbornim manipulacijama što se nužno reflektira na ukupnu, političku i drugu vjerodostojnost arhitekture vlasti. Silom i strahom se ništa ne može postići, barem ne u društvu, koje je pokazivalo zavidni heroizam u presudnim trenutcima domovinskog rata.

Da bi se razumjela naša trenutna shizoidna situacija (i ono što ovdje pokušavam priopćiti), treba zaviriti u tehnologiju vlasti, tj. način na koji se ona realizira u praksi. Stranke izlaze na političko tržište (tj. na izbore) preko stranačkih lista, a liste se kreiraju u centralnim komitetima. Sve liste, od onih na državnim do općinskih i kotarskih razina. Tako se stvara čvrsta piramidalna struktura koja bi trebala djelovati kompaktno. Baza stvara legitimitet vrhu piramide, a vrh piramide garantira osjećaj sigurnosti najnižim elementima. Svi koji žele biti što bolje pozicionirani na listama, moraju biti vjerni i poslušni centru, a kako su na vrhu piramide „veliki vođe“ zameću se svojevrsni „kultovi ličnosti“. Budući da na listama nema previše mjesta da bi se zadovoljili svi apetiti, poslušni vojnici će dobiti mrvice „sinekuralnih“ kolačića. Tako se stranke pretvaraju u interesne zajednice, u kojima više ne boravi teorija i ideologija, osim kao vanjski dekorativni elemenati. Odustajanje od, ili zanemarivanje javno proklamiranih opredjeljenja, te neočekivana svrstavanja, postali su „pomodni hit“.

Zato je razumljivo i zašto se u praksi više ne vide velike razlike između stranaka, ne zna se što je desno, što lijevo, što je centar, ne prepoznaje se tko predstavlja i zastupa interese pojedinih društvenih slojeva u Hrvatskoj, a oni su objektivno raznorodni i često klasno suprotstavljeni.

Postaju razumljivim i razni naoko neshvatljivi kompromisi i „neprincipijelne“ koalicije (kao npr. one na relacijama Sanader- Šeks-Mesić ili one Glavaš- Džapić, ili sve one druge ispod površine koje se pripremaju u očekivanju redovitih ili prijevremenih izbora događaju među drugima).

Postaje razumljivijim ponašanje glasačkih mašinerija u Saboru, koje se mijenjaju od dana do dana, a sve u skladu s naredbama piramidalnih vrhova. "Dečki iz Sabora" bi poslije ove blamaže i katarze morali konačno shvatiti da demokracija nije (samo) stranačka disciplina, nego najviše osobna svijest i savjest. Očito postoje uglavljeni neki gnjili kompromisi, koji cijelu stvar kompromitira do kraja, pa tako i sve involvirane institucije i osobe.

No kako je interes i novac uvijek u pozadini, tu dakle treba potražiti i uzroke skoro svih tektonskih poremećaja hrvatske političke scene. Tako se opet vraćamo na početak: Dok su neki nosili glave u torbama i prolijevali krv, drugi su varali, otimali, krali. Te mimikrirane a kriminogene strukture sada pokušavaju manipulirati svim i svačim, kako bi očuvali i zaštitili svoje interese. Jedan kolega lijepo je prokomentirao nastalo stanje: „postoji afrička izreka da nema kajgane bez razbijenih jaja", da je pravosuđe u Hrvata figurativno rečeno „Šuma Striborova“, u kojoj nam treba drvosječa kako bi se konačno neke stvari i neki likovi ogolili do kraja.

Ja bih to samo proširio na ukupno državno ustrojstvo, tj. na sva tri stupa državne organizacije.

 

ŠTO GORE TO BOLJE!

ŠTO GORE TO BOLJE!

Slučaj Glavaš, htjeli mi to ili ne, zaplovio je u svoje naoko apsurdno rješenje.

Dio nacije slavi pobjedu „pravne države“ nad onima iz pravosudne i izvršne vlasti koji su si umislili da su baš oni ta pravna država, mada je samo pravosuđe kompromitirano, korumpirano i politizirano, a izražava se kroz stalno provlačenje nesustavne, neprincipijelne i selektivne prakse.

Drugi dio nacije i Sanaderov kabinet su ustvrdili da je na vidiku “Slom pravne države” (citat naslova iz Večernjeg lista od 4 prosinca)! Kao da smo tu pravnu državu do slučaja Glavaš bili osvojili a sada smo ponovno natrag u bezakonju. Kao da objektivno nismo zemlja s najviše sudova, najviše sudaca i najviše neriješenih predmeta u Europi (i to onih registriranih na sudovima ali ne i koliko ih je zaustavljeno na državnom odvjetništvu, koje se lijepo uklapa u više nego blijedu pravosudnu sliku Hrvatske).

Od prekjučer ništa više neće biti isto (neovisno kako će Glavaš osobno proći do kraja istrage). Zato želim Glavašu sve najbolje za skoro ozdravljenje - i zahvaljujem mu na njegovom velikom doprinosu ukupnoj demokratizaciji i kvalitetnijoj pravnoj državi, boljoj od one selektivne koju smo do jučer imali. Možda nekome ovaj moj stav može izgledati provokativan ili apsurdan, ali takav je kakav jest: Naime, da bi se razbila žabokrečina u pravosuđu, da bi se odstranio evidentno prejak utjecaj izvršne vlasti na pravosuđe (ne samo na pravosuđe nego i zakonodavnu vlast) trebao se dogoditi ovakav strastveni sukob u kojem su se mnoge stvari razgolitile do samog apsurda.

A tamo gdje je apsurd najveći jest izvršna vlast, u kojoj su zavladali apsolutizam i nedodirljivost a javni interesi su bačeni pod noge do neprepoznatljivosti, a mnoštvo skandala su gurnuti na stranu i utjecajem na medije stoje u sjeni do eventualnih zastara koji su postali najveće postignuće hrvatskog pravosudnog sustava. Sve to je „zbandalo“ ukupni politički poredak Hrvatske, u kojem hrvatski brod jedri opasno nagnut, i malo mu treba da se prevrne. Naime, svi su se nagurali na jednu stranu: Pravosuđe se pretvorilo u servis interesa vladajućih struktura, Sabor u servis uskih stranačkih interesa, a izvršna vlast u servis moćnih struktura i osoba obogaćenih u ratnom profiterstvu. Možda je i dobro da se konačno sve to prevrne i očisti od blokada koje su na djelu, jer sustav u kojem nema ideala nego svatko svakoga drži za jaja ne zavrjeđuje bolji kraj. I Heraklo je morao navesti poplavu na Augijine štale da bi se očistio onaj nesnošljivi smrad.

Zato budimo realni: Slučaj Glavaš se ne bi uopće dogodio, ili barem ne na ovakav način, da je hrvatski državni, a naročito pravni poredak bio vjerodostojan. U tom smislu je bolje shvatljiv gornji naslov kako je upravo „što gore to bolje“, jer nas jedino šokovi mogu izvlačiti iz situacije u kojoj se Hrvatska našla. Pa za kraj da parafraziramo onu poznatu poslovicu: Nije loše sve što izgleda loše, jer uvijek nosi u sebi klicu dobroga.