Mala noćna „muzika“

Nema direktne veze s Mozartom osim parafraziranja. Nedavno sam na jednom forumu slušajući genijalnog Mozarta vodio „malu noćnu raspravu“ (povodom izlaska knjige Ankice Tuđman o svom pokojnom suprugu i prvom hrvatskom predsjedniku - nisam knjigu uspio pročitati). Na raspravu su me navukle "distonavanja" riječi, (nepreciznosti, zabune, uporabe ili zloporabe pojmovne, logičke greške), koje se često prenose u dnevno političku praksu proizvodeći smutnje i nesporazume (ne samo u političkim nego i osobnim komunikacijama). Teme i dileme su bile vezane za „tuđmanizaciju“ i „detuđmanizaciju“, odnosno kroatizaciju i dekroatizaciju koje se u političkim ili politikantskim raspravama vrlo često rabe i zlorabe. Dakle…

Kolega reče:
Poštovani! Tuđmanizacija odnosno detuđmanizacija ustvari predstavlja hrvatizaciju odnosno dehrvatizaciju. Ako dakle tuđmanizacija znači hrvatizaciju, a detuđmanizacija znači dehrvatizaciju, ja sam za hrvatizaciju, a Vi?

Odgovorih:
To nisu isti odnosno istoznačni pojmovi, nego su možda prije locirani na različitim suprotstavljenim polovima. Tuđman je vladao na određen način, koji se nekome sviđao nekome ne (ali će se jednom napraviti objektivna inventura, vjerojatno s povijesne distance). Onima, kojima su se taj stil i metode sviđali, ili su pak od njih imali koristi, nastojali su to podržavati i što duže zadržati. Drugi su to htjeli što prije mijenjati! No, uvijek se radilo o stilu i metodama vladanja i načinu unutarnje organizacije države, pri čemu se ponekad nažalost toliko lutalo da su nam čak nudili restituciju preživjelih srednjevjekovnih stališa, što nažalost nije bilo nimalo naivno, jer se sve to temeljilo na zanemarivanju moderne stratifikacije hrvatskog društva, i ustvari nudila unifikacija po formuli „tisućljetna Hrvatska“ bez unutarnjih konflikata ).
Kroatizacija i dekroatizacija su posve drugačiji pojmovi, koji su skoro posve suprotni dosta široko prisutnom izjednačavanju pojma Tuđmana s pojmom Hrvatske, shvaćanju pojma „tuđmanizacije“ kao proces pohrvaćivanja Hrvatske, odnosno pojma „detuđmanizacije“ kao procesa „rashrvaćivanja“ ili dekroatizacije Hrvatske.
Mi Hrvati smo kao narod imali izuzetno neugodnu nacionalnu povijest, koja je trajala skoro tisuću godina (od Pacta Conventa-e): u tom tisućljetnom razdoblju smo doista mnogo puta bili izloženi procesima dekroatizacije (raznim pritiscima od Mađara preko Austrije do Srbije). No kao narod i pojedinci smo sve to uglavnom uspješno prevladali, te konačno tisućljetnu težnju okrunili nacionalnim oslobođenjem i zasnivanjem vlastite neovisne države.
Tu pozitivnu povijesnu činjenicu bismo svi mi trebali mnogi više poštivati kao unutarnju neuništivu i nezamjenljivu snagu duha nacije. Izvođenjem ovakvog pristupa svjesno dovodim u pitanja razne pojedinačne doprinose u stvaranju moderne Hrvatske, barem onakve kakvim bi ih pojedinci željeli vidjeti, no mi moramo konačno uspostaviti razumnu mjeru između pojedinačnih doprinosa i povijesnih okolnosti, pojedinačnih i kolektivnih snaga i vrlina, pri čemu su ovi posljednji u svemu ipak bili presudni. Uostalom problem uloge povijesnih osoba u globalnim povijesnim procesima je dobro definirao još Thomas Carlyle: Oni najistaknutiji pojedinci u povijesnim događanjima su ustvari produkti povijesti, jer povijest bira svoje miljenike koji bi s takvim statusom trebali biti više nego zadovoljni. Drugim riječima, više su imali čast i dužnost se naći na čelu nužnih promjena, nego biti isključivi kreatori povijesnih mijena, mada im osobne doprinose ne možemo niti smijemo zanemarivati.
Problemi naravno nastaju kad dođe do ostvarivanja privilegija u jagmi koja nastaje kod samih tih istaknutih pojedinaca, ali još više njegovo kruga zaslužnih pojedinaca koji bi željeli kapitalizirati vlastite uloge. Eto zašto „detuđmanizacija“ nikako ne može biti ekvivalent dekroatizaciji. Ali, ona bi recimo mogla označavati proces s kojim bismo se konačno, milom ili silom, suočili sa stvarnošću prema kojoj Hrvati, kao i svaki drugi narod, unutar sebe su različiti (ta ne možemo nikako svi biti isti - nekakvi programirani klonovi). Nije ni dobro da budemo isti jer samo poštivanje i promoviranje različitosti omogućuju demokratizaciju, dakle oslobađanje pojedinačnih i nacionalnih potencijala za ukupni društveni razvoj.
Robovanje idejama prema kojima bi mi Hrvati se morali ujediniti u jedno kompaktno super-biće (jedno te isto i nepromjenjivo biće od vremena prvog upisivanja hrvatskog imena na Branimirovoj ploči do današnjih dana), spada u nerealni romantizam, koji u praksi može biti čak retrogradan, i u konačnici predmet manipulacija onih koji su profitirali iz naše recentne prošlosti (što sada postaje evidentna činjenica), ili bi to tek sada htjeli činiti (jer su tek sada došli na red). Provlačenje ideja o „svevremenosti“ i beskonfliktnosti modernog hrvatskog društva nosi u sebi jednu pragmatičnu ideju o sloju „odabranih“ koji bi u ime svih nas trebali postati glasnogovornici nacionalnih interesa, s čime bi se stvorio „svevremeni“ vladajući sloj onih (koji bi sve činili umjesto nas bez provjeravanja).
U povijesnom kontinuitetu jednog naroda, kao i u životu svakog pojedinca, nikada ništa nije isto! Svi se moramo stalno provjeravati i potvrđivati. Na nacionalnom planu bismo morali definirati minimalni nacionalni konsenzus o temeljnim nacionalnim vrijednostima (što svaka država ima), a sve ostalo prepustiti slobodnom političkom tržištu, tj. stalnom provjeravanju u izbornim utakmicama, potvrđivanju ili odbacivanju.

Dobih odgovor:
Poštovani! Naravno da Tuđman nije sve činio kako si smo mi svi to željeli, ali da li i Vi uvijek činite u životu ono što drugi od Vas očekuju? Vjerojatno ne! Da li ste činili ili još činite greške? Vjerojatno da! Jer svi mi činimo greške, netko više, netko manje, no bit je u tome da se iz grešaka nešto i nauči, a oni koji nisu u stanju naučiti iz grešaka, nisu u stanju ni napredovati. S velikim dijelom Vaših riječi se slažem, samo bi mi bilo drago da su oni, koji su lansirali pojam „detuđmanizacije“ u svakodnevni život, pritom i objasnili što su stvarno željeli reći i postići; što se doista skriva (ili podrazumijeva) iza pojma "detuđmanizacije"? Isto tako bi se moglo reći „demesićizacija“ ili „deračanizacija“? No to nije dovoljno, jer sve te pojmove treba detaljnije objasniti, a ne ih tek tako lansirati u nacionalni prostor izazivajući smutnje i povećavajući tenzije.

S time smo završili naše malo noćno poigravanje pojmovnim nesavršenostima.
I ostalo nedorečeno (kao povod za sljedeća razmišljanja): Koliko nedefiniranost pojmova može doprinositi društvenoj neefikasnosti i povećavanju nesporazuma i tenzija? Vjerojatno mnogo! Oni koji u javnosti manipuliraju nedefiniranim pojmovima imaju interes da takvima ostanu, jer ih se za skrivene namjere i interese može bolje i dugotrajnije eksploatirati.
No u svakom društvu bi trebale postoje pojedinci, strukture i institucije kojima bi trebao biti zadatak pažljivog postupanja s pojmovima u javnom komuniciranju. Naročito svima onima koji javno djeluje i moraju imati odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako ništa drugo, zato što je općepoznato da riječ često može biti ubojitija od najjačeg oružja.