Tjelesna straža laži

"U ratnim vremenima, istina je toliko dragocjena da uvijek mora biti popraćena tjelesnom stražom laži“

To je bio je komentar Winstona Churchilla u obraćanju Staljinu 1943 godine prema kojemu je „Plan Jael“ kasnije prezvan u „Bodygards of the lies“ postao dio posebnih tajnih operacija pod vodstvo LCS (London Controlling Section) kao ključni dio pripreme i realizacije operacije Overlord

Ova posebna ratna iskustva su se kasnije pretvorila u uobičajenu i širom svijeta prihvaćenu vojnu teoriju i praksu poznatu kao upotreba "specijalnih sredstava", (što je samo ljepši naziv za niz nemoralnih, pa i kriminalnih radnji od prometa drogama, šverca i raznih drugih vidova organiziranog kriminala upotrijebljenih za postizanje ratnih ciljeva).

Nedavno mi je u ruke opet dopala knjiga publiciste i novinara, (dopisnika londonskog "Daily Mail"-a u vrijeme kubanske krize 1962.g.) Anthony Cave Brown-a, knjiga izvornog naziva "BODYGUARD OF LIES" (što u prijevodu znači "tjelesna straža laži"), izdanje Harper and Row, Publishers Inc. New York 1975., prevedena i objavljena kod nas u četiri sveska pod imenom "Velike obmane Drugog svjetskog rata", (CIP- Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.g.).

Zadivljujuće je kako kad neke iste knjige čitamo iznova, doživljavamo posve drugačije, jer se vjerojatno vezuju njeni sadržaji za naša nova iskustva. Zato sam se pozabavio pomnije njenim sadržajem. Ovdje je samo jedan manji dio tih impresija koje sam izvadio potaknut jednim znakovitim dijelom izjave Petračevog branitelja u njegovom Intervju-u u najnovijem broju tjednika Globus.

“Drugo, mislim da je ministar Šušak svojom zapovijedi naredio uništavanje dokumentacije o nabavi oružja“ -Anto Nobilo: „Kako nisam obranio Petrača“

Osim gore spomenute knjige, taj dio njegove izjave me je podsjetio na mnoge stvari, a naročito na jedan naš još uvijek zagonetni događaj, kojeg sam potražio na Internetu da bih barem precizirao datum:

8 April 1994 – „The explosion of the ammunition dump in Duboki Jarak near Zagreb caused death of five people while 19 were wounded“. pogledajte

Ova dva gore spomenuta detalja se odnose na neke prošle događaje, koje namjerno ostavljam bez komentara, ali ću se umjesto toga ukratko pozabaviti nekim detaljima iz britanskih ratnih događaja u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Manje-više je poznato s kakvim sve metodama su se Britanci služili (i još se služe) u kriznim situacijama. No manje je poznato da u njihovim tajnim poslovima, osim činjenice da su se najodgovornije funkcije popunjavale obvezno plemićima (što je poseban dio priče), uvijek je postojala visoko postavljena zaštitna razina moralnog preispitivanja svakog pojedinog čina. Takvo nešto je usađeno u njihov sustav vrijednosti, u njihova institucionalna pravila, i nitko ih nije mogao kršiti bez sankcija.

Događaji iz Drugog svjetskog rata su danas nešto poznatiji, jer je u međuvremenu nemilosrdno istraživačko novinarstvo iskopalo dosta stvari na površinu, neke su tajne već i službeno dostupne istraživačima, a pravo otvaranje arhiva bi navodno trebalo biti tek oko 2.025 godine (obratite pažnju - to je za događaje iz Drugog svjetskog rata, a ono što se događalo kasnije, kasnije će se i znati).
Može se reći da su i Churchill i ostali zaduženi za tajne operacije, bili svjesni posljedica (zlo)upotrebe morala i elementarnih etičkih normi (ustvari beskrupuloznog poigravanja temeljima na kojima je sazdano cijelo britansko društvo). S druge strane oni su bili svjesni grube stvarnosti - da je to isto društvo bilo suočeno s izazovima golog preživljavanja. Zato se trebalo baviti i takvim prizemnim činima, jer se rat morao dobiti svim, pa tako i tzv. „specijalnim sredstvima“ (tj. lažima, podvalama, varkama, kompromitacijama isl.). O mogućim neugodnim posljedicama primjene svih tih amoralnih postupaka se uvijek ozbiljno vodilo računa. Da je na najodgovornijim razinama bilo doista stalno prisutno moralno preispitivanje (kao pravila rukovanja slično svakom drugom oružju), pokazuje slijedeći navod iz gore spomenute knjige:

>> Na zidu, iza ljudi što su se sada okupili ispod westminsterskog pločnika da razmotre sve zamršenosti Plana Jael, visjela je metalna ploča. Bila je tu postavljena kao odgovor na možda neizbježne zamjerke što će se čuti petnaestak godina poslije svršetka rata, kad napokon bude otkriveno da je postojala takva najtajnija agencija. Na ploči bijahu riječi Sira Garneta Wolseleya, nekadašnjeg vrhovnog komandanta britanske vojske, što ih je on napisao u Vojničkom priručniku 1869. godine: "Odgojeni smo tako da smatramo pravom sramotom uspjeh postignut uz pomoć laži... ustrajno ćemo dokazivati kako je poštenje najbolja politika, te da istina mora napokon pobijediti. Takvi su osjećaji sasvim pogodni u dječjoj zadaćnici, ali za čovjeka koji kani tako postupati bilo bi bolje da zauvijek odloži mač".
John Bevan, jedan od ratnih zapovjednika LCS-a osobno je razriješio apsolutnom šutnjom, zasigurno zauvijek odnijevši sa sobom u grob mnoge detalje, koje vjerojatno ni povijest više nikada neće saznati:

>> Poput Canarisa, i Bevan je odlučio pomiješati historiju s misterijom; poslije mnogo godina, u raskoši i osami svog apartmana u četvrti St.James kazao je o svome djelovanju u ratu tek ovo: "Mislim da ne bih smio reći što sam radio. Mislim da ni vlade ne bi smjele otkrivati što su radile u ratna vremena, iako su to doista radile."

Dok su Amerikanci ušli u Drugi svjetski rat s jakom dozom idealizma, praktično primjenjujući klasični američki obrazac podjele na "good guys - bad guys", što je praktički u mnogome doprinosilo produživanju rata. Roosewelt je do kraja ostao dosljedan jednoj svojoj, u Casablanci brzopleto izrečenoj floskuli o "bezuvjetnoj predaji", koje se kasnije nikako nije mogao, a niti htio odreći, čak ni pred posve realnim izgledima mogućeg smanjivanja žrtava i prijevremenog završetka rata. On je osobno bio skloniji Staljinu i Sovjetima, a Britance i Churchilla je znao često zaustavljati u njihovim real-političkim kombinacijama (koje bi, da su uspjele, vjerojatno promijenile geopolitičku sliku svijeta nakon Drugog svjetskog rata). Ipak, Churchillovi pritisci su urodili barem nekim marginalnim ustupcima, od kojih su neki indirektno čak doprinosili još većoj poratnoj katastrofi Srednje Europe u cjelini, a nas Hrvata naročito! Naime, Roosewelt je pristajao na promjenu savezničke politike prema Istočnoj Europi jer je nekima (Mađarima, Rumunjima i Bugarima !) bilo dozvoljeno mijenjati strane u svjetskom sukobu (što je koristilo širenju Sovjetskog imperija na Srednju Europu). Hrvati u NDH takvu šansu nisu dobili (dijelom i radi vlastite krivnje - radi još uvijek spornog i nerazjašnjenog "udara Vokić - Lorković" koji je teško mogao imati ikakvih izgleda pod prijetnjom bezuvjetne predaje, kao uostalom ni "Crna kapela", tj. generalska urota protiv Hitlera). Tako se rat završio temeljitim razaranjem i podjelom Njemačke, a za Hrvate Bleiburškom tragedijom i križnim putovima.

Iako je američki "idealistički moralizam" često znao biti kontraproduktivan, za njih je bio neupitan, stalno prisutan, dio njihovog moralnog integriteta. O tome autor gore spomenute knjige kaže:

>> Pukovnik William H. Baumer, američki član LCS-a, razmatrajući kasnije teškoće te igre i njezine etičke implikacije, reći će: "Bevan i njegovi momci bili su veoma bistra čeljad. Sasvim su točno znali kada i kako valja zaigrati na Hitlerov bijes, i čineći to, bili su potpuno svjesni da će - dozna li kasnijih godina za to javnost - navući možda na sebe javnu osudu. Ali, prema toj su se mogućnosti odnosili sasvim ravnodušno. Zaigrali su na najviši mogući ulog u vrijeme koje nije podnosilo preosjetljivost. Bili su svjesni da naprosto ne smiju izgubiti: u tom bi slučaju izgubili sve ne samo oni nego i cijela Britanija. Valjalo je natjerati Hitlera da leti sumanuto, poput muhe zunzare. Bio je to silno pogibeljan posao jer ni jednog časka nisu znali hoće li se sami razotkriti - i time ujedno razotkriti upravo ono što su naumili sakriti."

Slijedeći primjer je bio još znakovitiji:

>>Eisenhowera su isprva zbunjivali ti vješti engleski lukavci, ljudi iz LCS-a. Čovjek iz ravnice, rođen i izrastao na beskrajnim otvorenim horizontima Kanzasa, on nije cijenio, ili možda nije volio, svijet lukavih zaplotnjaka. Za nj je sve to bilo odviše neshvatljivo, kao što je uopće ratni London bio neshvatljiv mnogim Amerikancima. Kad dođe vrijeme da dade svoju ocjenu djelatnosti LCS-a, on će napisati: "U danima rata, osobito kad se Britanija našla sama 1940. i 1941.godine, Britanci nisu imali čime da se suprotstave Nijemcima osim obmanom. Stoga su pribjegli svim vrstama ratnih varki... kako bi zbunili Nijemce u pogledu svoje vojne sile, i, što je važnije, njezina rasporeda. Otud se u njih rodila navika koje su se poslije teško mogli riješiti.

Ovdje treba naglasiti, da se ne bi smjelo shvatiti nekompetentnim i površnim mišljenje Eisenhowera o britanskom ponašanju kao stečenoj navici (kako bi se danas nekome moglo učiniti); on tada možda još nije mogao shvatiti da ovakvo britansko ponašanje je ustvari bilo duboko ukorijenjeno u britansku imperijalnu svijest, koje je u svojoj biti bila cinična prema ostatku svijeta, duboko utemeljena u njihovoj prošlosti i povijesnom pamćenju. Kad je, u vrijeme II svjetskog rata, sila Britanskog imperija bila oslabila, kad su pred jakom i opasnom Njemačkom bili dovedeni u situaciju egzistencijalnog preživljavanja, ovakvo njihovo ponašanje samo je kulminiralo formalno se ugrađujući u britanski ratni arsenal kao posebno oružja od strategijske važnosti, oružje kojemu je sustavno pridavan ne samo ravnopravan, nego čak mnogo veći značaj nego krstaricama, avionima, topovima i tenkovima.
Ali ono što je posebno važno istaknuti je bio način na koji su Britanci ovo novo „oružje“ koristili, a naročito sigurnosne mjere kojima su se pritom služili. (Zlo)upotreba moralnih vrijednosti i etičkih normi u ratnim uvjetima i za ratne ciljeve, nije bila niti smjela biti prepuštena stihiji i voluntarizmu, proizvoljnom tumačenju neodgovornih pojedinaca. Koliko god su sebi, iznimno ali svjesno, dopustili praksu u kojoj je protiv neprijatelja sve dozvoljeno, toliko više su postrožavali etičke kriterije za vlastitu, internu upotrebu. Nije se nikako smjelo dogoditi da obrušavanje moralnih vrijednosti postane neka nova moda, običaj, pravila, koncept ili obrazac dozvoljenog ponašanja, koji bi se olako prenosili na unutarnji plan i svakodnevni mirnodopski život. Njihovi jasno definirani stavovi bili su slijedeći:


• U prvom redu, sve je trebalo ostati strogom tajnom, dugi niz godina ili - zauvijek, (kako je govorio Bevan)!
• Zatim je trebalo apsolutno zaštititi britanski sustav vrijednosti i pravni poredak, koji ni u najtajnijim poslovima se nisu smjeli dovoditi u pitanje.

Britanskom shvaćanju, vrijednostima i stilu življenja se morao osigurati kontinuitet primjenom još strožih etičkih kriterija u praksi. To je bio jedini svijet kojeg su oni poznavali, cijenili, priznavali, čiju krizu su duboko proživljavali, i kojeg su nastojali zaštititi pod svaku cijenu. Da je zaista postojala takva praksa pokazuje slijedećih nekoliko primjera, uzetih iz iste knjige:

>> Planirajući iskrcavanje u Francuskoj nijedan najsitniji detalj nije bio prepušten slučaju. Postojao je tajni plan "Transportation", u svezi s kojim je MI-6, u okviru svoje službe RRS (Railway Research Service) vršio neophodna opsežna istraživanja radi onemogućavanja njemačkog korištenja francuske željezničke mreže radi dovlačenja rezervnih snaga prema mjestima savezničkog iskrcavanja. Budući da je to trebalo učiniti sveobuhvatno, na širokom prostoru da Nijemci ni slučajno ne bi otkrili stvarno mjesto iskrcavanja, u London je pozvan izvjesni Monsieur Pierre Moreau, dugogodišnji visoki funkcionar francuskih željeznica SNCF-a (Syndicate National des Chemins de Fer), koji je zaista sve znao što se ticalo francuskih željeznica. Njegova supruga upravo u to vrijeme je bila u stanju visoke trudnoće, pa ju je morao povesti sa sobom u Britaniju: >>Moreau je najprije predao ženu jednom akušeru, a zatim se odmah bacio na posao. Bio je to nervozan i osjetljiv čovjek; svojim novopečenim kolegama činio se arhetip francuskog državnog činovnika: pretjerano pedantan i sitničav, u poslu kao i u životu. Kriza je zapravo bila neizbježna, i nije trebalo dugo čekati da izbije. Madame Moreau rodila je sina, i njezin muž, koji je bio Židov, odmah je zatražio da britanska vlada plati sve troškove poroda, pa tako i taksu za ceremonijalno obrezivanje dječaka; tvrdio je da na to ima pravo jer je u Englesku došao na poziv britanske vlade i jer radi za britansku vladu. MI-6 pristao je da plati troškove rođenja malog Moreaua, ali je njegov šef računovodstva, neki birokrat, odbio da plati i taksu za obrezivanje. Po njegovu mišljenju, tipičnom za engleskog birokrata, taksu za obrezivanje trebalo je da plati ili sam Moreau, ili američko ratno zrakoplovstvo, ili RRS tj. Moreauovi neposredni poslodavci, a nikako MI-6. Međutim, ni američko ratno zrakoplovstvo ni RRS nisu imali fondove iz kojih bi to mogli platiti, pa je tako Moreau dobio odgovor da taksu za obrezivanje mora platiti iz vlastitog džepa. On je na to odvratio izjavom da prestaje raditi, i da će nastaviti rad tek kada Britanci ili Amerikanci (njemu je svejedno tko) plate troškove obrezivanja. Svijet je bio do grla u kataklizmičkom ratu, ali se francuski odnos prema novcu nije ni za dlaku promijenio, a isto se tako nije promijenio ni mentalitet britanskih birokrata. Čitav se spor našao u slijepoj ulici. Budući da je dobro poznavao Francuze, Dunderdale je znao da Moreau neće popustiti ni za dlaku, pa je zato odlučio da taj problem iznese na Prvoj sjednici Odbora za vođenje zračnog rata. Iznio ga je pod točkom "razno". Predsjednik odbora za vođenje zračnog rata maršal ratnog zrakoplovstva sir Charles Portal razmišljao je nekoliko časaka, počešao se po glavi, "posegnuo rukom u džep, izvukao odatle pola krune i položio na stol. To su odmah, jedan za drugim, uradili i drugi članovi Odbora, pa se tako na stolu skupila hrpa kovanog novca dovoljna da se plati Moreauov račun".

Pazite dobro ovu nijansu: I kad se radilo o tajnim poslovima, na kojima su sudjelovali najprovjereniji kadrovi, kontinuitet korektnog vođenje knjigovodstva se strogo primjenjivao, kontroliralo se plaćanje troškova, poštivao se autonomizam običaja, zakona i etičkih normi koji su vladali u britanskom sustavu.

Eto, baš takav poredak, takvim redom kako se navode: "običaji, zakoni i etičke norme" nisu slučajno tako postavljeni, jer predstavljaju temeljni dio konzistentnog sustava općih vrijednosti (ne samo u Velikoj Britaniji), i koji se ni u kom slučaju ne smiju olako kršit. Općenito je poznata činjenica da su običaji i procedure temelj britanskog pravnog sustava, koji se zasniva na tzv."pravnim presedanima". U tako koncipiranim pravnim sustavima etičke norme se primjenjuju dosljednije i šire od normi propisanih Zakonima (ta Zakonima se ipak ne može sve normirati!). Takav pravni sustav je jednostavniji, transparentniji, stabilniji i trajniji, i ne podliježe voluntarističkom ponašanja zakonodavnih i izvršnih, pa čak često i pravosudnih organa (za razliku od Hrvatske u kojoj je stalno prisutna utrka tko će više donijeti uredbi i zakona, i njihovih promjena, i promjena njihovih promjena, a ta praksa logično rezultira zbrkom, pomutnjom, i u krajnjoj liniji, gubitkom etičke orijentacije.)
Na izuzetnu važnost kontinuiteta pravnog poretka i u najtežim vremenima rata za preživljavanje, lijepo upućuje još jedan primjer iz gore spomenute knjige:

Eisenhower je uoči „dana D“ morao koordinirati aktivnosti francuskog pokreta otpora, budući da je postojala opasnost općeg spontanog ustanka u Francuskoj, koji je mogao učiniti velike štete, i rezultirati ogromnim žrtvama među Francuzima. U najvišim sferama je odlučeno da se iz Alžira dovede general de Gaulle i upozna s predstojećim akcijama. No:

>> Te neobične nedjelje 4. lipnja 1944. odigravala se još jedna drama. Churchill je poslao po de Gaullea u Alžir svoj osobni avion, pa je de Gaulle sada letio u London, a postojala je velika mogućnost da bude uhapšen čim stupi na britansko tlo. Što je bilo posrijedi? Neki Dufour podnio je protiv njega krivičnu prijavu, pa je tako automatski i nezaustavljivo stavljen u pokret stroj britanskog pravosuđa. Bio je to klimaks čitavog niza sukoba, nezgoda i nevolja u odnosima između de Gaulla i Britanaca. Afera koju je pokrenuo Dufour zapravo se nikada nije potpuno smirila, barem ne u pamćenju Francuza. Degolisti su tvrdili da je Dufour agent MI-6, koji se pokušao uvući u francusku obavještajnu službu u Londonu, ali su ga Francuzi raskrinkali, izveli pred degolistički vojni sud što su ga sačinjavali de Gaulleovi komandanti u Engleskoj, osudili i strpali u francuski kažnjenički logor u Camberleyu, gradiću u neposrednoj blizini Londona. Dufour je odatle uspio pobjeći, a onda je britanskom sudu protiv de Gaulla i drugih francuskih vođa podnio tužbu tvrdeći da je u Camberleyu bio fizički zlostavljan. Britanska vlada nije imala nikakvo zakonsko pravo da zatraži od suda odbacivanje te tužbe: prema odredbama britanskog pravosuđa o svakoj podnijetoj privatnoj tužbi mora presuditi sud, osim u slučaju da tužitelj povuče tužbu. To nije bilo sve. Budući da de Gaulle u to vrijeme nije imao status službenog predstavnika jedne strane države, Britanci mu nisu mogli ni dati ni priznati imunitet; zbog istog razloga nisu mogli spriječiti njegovo hapšenje, nego je on morao biti automatski uhapšen čim stupi na britansko tlo. Postojala je još jedna neugodna okolnost. Ako bi ga britanski sud proglasio krivim i osudio, de Gaulla ne bi nitko mogao spasiti od zatvora. ...... Naposljetku je ratni kabinet zaključio da de Gaulle mora "kud puklo da puklo", biti u Londonu u trenutku invazije, ako ni zbog čega drugog a ono svakako zato da svojim autoritetom ... zapovijedi i da direktive borcima francuskog pokreta otpora i da putem radija pozove francuski narod neka ostane miran. Ali, ostalo je i dalje neriješeno pitanje što da se poduzme u vezi s Dufourovim slučajem. Ratnom kabinetu nije preostalo ništa drugo nego sastaviti poseban odbor da on iznađe rješenje problema. Odbor je zaključio da Dufouru treba ponuditi 1000 funti sterlinga kako bi povukao tužbu. Po svemu sudeći Dufour je prihvatio tu ponudu, pa de Gaulle nije uhapšen kad je ujutro 4. lipnja doletio u London.

Puna primjena pravnih normi i kontrola državnih financija ni u najtežim ratnim uvjetima nisu bili usamljeni slučajevi, nego u demokratskim i pravno sređenim državama normalna praksa, neupitni i izvan utjecaja ratnih događaja, a kamoli svakodnevnog života – pa radilo se o utjecajima pojedinaca, formalnih i neformalnih društvenih grupa, a naročito državnih organa i institucija sustava.

Malo je duže pa se ispričavam. Ostajući dosljedan obećanju iz početka ovog teksta ona dva početna gore spomenuta detalja ostavljam bez komentara. Bilo kakve sličnosti ili analogije, nisu nimalo slučajne.