DAMA I RAZBOJNICI

Već odavna svaka zemlja jako pazi kako se predstavlja u svijetu. U suvremenim uvjetima tome služi vanjsko-politička operativa, poznatija kao diplomacija. To je i dar i zanat u kojem je u prvom redu i svakom trenutku važno biti i ostati gentleman (gospodin ili dama - ovisno o tome kojeg spola su ljude koji predstavljaju svoju zemlju u međunarodnim odnosima).

Mlada država bez obučenih diplomatskih kadrova, a pod naletima neumjerenih apetita političkih miljenika (kakva je kod nas situacija) s diplomacijom nije baš imala sreće. Sjetimo se Nevena „Juhice“ i njegovog skandaloznog boravka u Australiji, pa je ipak se uspio „skrasiti“ na još boljem mjestu u Americi (i u kratko vrijeme uspio ostvariti dodatne skandale. Ili ta grozomorna priča o Čučiću, koji je naprasno morao otići iz Belgije, a trenutno obiteljskim „gafovima“ zabavlja policiju dviju država i tabloide širom svijeta. I drugih koji se nisu najbolje snašli, ili onih koji su se naprotiv „fantastično“ snašli. Istovremeno, mjera uspješnosti naše diplomacije bi trebala biti prihvaćenost i poštovanost Hrvatske u međunarodnim okvirima – a ona nije baš najljepša. Zašto, pitanje je suptilno odgovor bi trebao biti još suptilniji: Civilizacijski kurs kojim Hrvatska brodi na vanjskom i unutarnjem planu ima mnogo skretanja, a i unutar diplomatskih struktura postoje tolike podmukle igre, spletke, podvale do divljačkog ponašanja za vanjsku i unutarnju upotrebu.

Gdje je danas naša diplomacija, i kakva je slika Hrvatske u međunarodnim odnosima najbolje pokazuju usporedbe Hrvatske s drugim međunarodnim subjektima nastalim poslije pada Berlinskog zida. Dok je Hrvatska (istina u okviru Jugoslavije ali kao samostalan subjekt) bila skupa sa Slovenijom ispred skoro svih Srednje i istočnoeuropskih zemalja, danas su sve one dio europske zajednice, pod njihovom jakom zaštitom i planiranim i programiranim brzim razvojem vlastitih resursa (toliko o tome da „plansko“ gospodarstvo više ne postoji!). EU danas odvaja ogromna sredstva u vlastite centralne fondove pomoću kojih dirigiraju razvoj određenih grana u svojem „ataru“, ili čak čitavih novoprodruženih članica kojima je pomoć potrebna da se prevelike razlike što prije smanje na podnošljivu mjeru. Čak i ta nesretna (nama stalno pred očima) Srbija postiže brze i neosporive uspjehe u međunarodnim odnosima iako su do pred koju godinu bili „zadnja kužna“ zemlja na samom europskom dnu. Pritom činjenica da smo mi već daleko odmakli u pregovorima o pristupanju EU, ne znači baš ništa, jer je otvoreno i zatvoreno masu pregovaračkih poglavlja a riješeno samo par nespornih.

Temom kvalitete kadrova sam se malo zabavio u postu „Diplomati i dame“, ali me je nekoliko posljednjih događaja na tom planu podsjetilo da priču započetu u prvom postu moram dodatno obraditi i u ovom drugom. Evo prve „vijestice“ iz Jutarnjeg lista od 14.09.2007 pod naslovom „Miomir Žužul - gore od beskorisnog“

Taj naš „nestaško“, bivši ambasador, pa lobbist, pa ministar vanjskih poslova, pa bivši ministar i zastupnik u Saboru, pa ljubitelj opere, a naročito poznat kao kolekcionar materijalnih vrednota, kako se uopće našao na tako „važnim“ funkcijama po svijetu (pa neka je i u Gruziji, Osetiji ili kako li se te zemlje već zovu)? Ima nekoliko linkova koji o tome ponešto govore.
• Žužul postao izaslanik OESS-a za Gruziju Business.hr/Hina od 17.08.2007 : Predsjedavajući Organizacije za europsku sigurnost i suradnju Španjolac Miguel Angel Moratinos, imenovao je u petak Miomira Žužula za osobnog izaslanika za misiju u Gruziji i Rusiji, a u svezi s projektilom koji je pao na gruzijski teritorij 6. kolovoza.
• Miomir Žužul posreduje između Rusije i Gruzije Jutarnji los/Hina 17.08.2007: Žužul je već sutra na putu za Tbilisi, gdje će početi misiju kao osobni izaslanik predsjedavajućeg OESS-a Miguela Angela Moratinosa..
• Miomir Žužul posreduje između Rusije i Gruzije Jutarnji list 17.08.2007 Žužul je već sutra na putu za Tbilisi, gdje će početi misiju kao osobni izaslanik predsjedavajućeg OESS-a Miguela Angela Moratinosa
• Žužul doputovao u Tbilisi Business.hr/Hina 20.08.2007
• Miomir Žužul: 'Neka Rusija i Gruzija nastave pregovore' Jutarnji list 06.09.2007
• I onda hladan tuš: „Miomir Žužul - gore od beskorisnog“ Jutarnji list od 14.09.2007 Britanski tjednik The Economist prozvao je bivšeg ministra Miomira Žužula zbog loše provedene OESS-ove istrage ruskog upada u Gruziju. Pod naslovom “Gore od beskorisnog” komentator Economista piše da su Žužul i OESS uspjeli doći tek do općenitog zaključka da je “teško utvrditi što se doista dogodilo”. „Nazvati to izbjeljivanjem bilo bi nepošteno. Bijelo ipak ostavlja dojam čistog i sjajnog. Ono što je OESS izvijestio o nedavnom napadu Rusije na Gruziju prljavština je, sluz i mulj koji prikrivaju istinu.

No ako ste promislili da je ovo još jedna ocrtana priča o Miomiru Žužulu prevarili ste se. Moja priča je priča o finoj i uglađenoj dami Kolindi Grabar-Kitarović i Ministarstvu kojem je na čelu:
• Kolindin pad- Nepotrebne zamjerke Večernji list 29.08.2007 Osim što se nije politički afirmirala, zbog čega je vodeće mjesto u 8. izbornoj jedinici dano Linu Červaru, izvori iz HDZ-a kažu da je Kolinda Grabar-Kitarović oslabila svoju poziciju u stranci primjedbama na neka rješenja u primorsko-goranskom HDZ-u. Imenovanje malološinjskog gradonačelnika Garija Cappellija za šefa Županijske organizacije HDZ-a nije navodno naišlo na njezino odobravanje.
• Kolinda Grabar-Kitarović iznenada je pod veoma čudnim okolnostima pala u nemilost Jutarnji list 15.09.2007 : Riječanka Kolinda Grabar-Kitarović, za koju se smatralo da će biti Sanaderova uzdanica za Rijeku, iznenada je pod veoma čudnim okolnostima pala u nemilost šefa stranke..

U međuvremenu su u našim medijima se počele provlačiti oko ministrice kuriozno žute vijestice s neugodnim konotacijama (da bi valjda pojačale sliku njene neuspješnosti koje se svodi na koketiranje s europskom diplomatskom elitom):

• Kolinda – predmet želje EU ministara Večernji list 11.09.2007 Urednik BBC-ja zadužen za praćenje političkih odnosa u Europi na svome je “Euroblogu” otkrio kako “ima dobrih vijesti za jednu državu koja nastoji ući u Europsku uniju”, no kako nije riječ o otvaranju novog pregovaračkog poglavlja jer je netko od odgovornih izrazio želju za približavanjem Hrvatskoj, već je jedan od ministara kolegama sugerirao kako bi za njega bili dobrodošli puno bliži osobni 'bilateralni’ odnosi s određenom ministricom vanjskih poslova” - te napis ilustrirao fotografijom naše ministrice vanjskih poslova i europskih integracija Kolinde Grabar - Kitarović

• Intelektualni seksipil ili diplomatski šarm Jutarnji List 16.09.2007 Koji je ministar vanjskih poslova jedne zemlje EU prošle subote u Portugalu svom kolegi rekao kako bi rado poboljšao bilateralne odnose s našom ministricom Kolindom Grabar-Kitarović? Je li to bio šarmantni Francuz Bernard Kouchner kako su dali naslutiti neki mediji, ili pak Belgijanac Karel De Gucht, a možda je to bio Jean Asselborn iz Luksemburga?

Ne krijem da je Kolinda i meni miljenica među tim mračnim tipovima s vrha HDZ-ovske „nomenklature“. I ja znam da je zovu „barbikom“, znam i da su joj rezultati mršavi (u kakvom je društvu i u čije ime nastupa i ne mogu joj biti bolji), ali eto - dijelim simpatije s europskim ministarima, njenim kolegama, bez obzira na neugodne konotacije žutila koje se provlači - ili možda baš zato, jer u ovako posloženim vijestima evidentno ima puno prikrivenog smisla i podlih namjera. Naime:

• Sanader se pohvalio imenovanjem Žužula izaslanikom OESS-a Business.hr/Hina 19.08.2007 : Hrvatski premijer Ivo Sanader je u subotu u Splitu nakon sastanka s bavarskim premijerom Edmundom Stoiberom ustvrdio kako je Hrvatska "od zemlje primatelja usluga postala zemlja koja sada pomaže drugima, što potvrđuje i imenovanje bivšeg šefa hrvatske iplomacije

• Na stranicama MVPEI još od prošle godine stoji kako se postaje funkcioner u OESS-u pollitika ">(Ministarstva vanjskih poslova i europksih intergracija) : RH je uključena u terenske aktivnosti OESS-a sudjelovanjem u promatranju izbora koji se ostvaruje kroz OESS-ov Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) te od 2000. godine i slanjem građana u misije dugog trajanja (Kosovo, Albanija, Gruzija i Makedonija). Od sudjelovanja u promatranju referenduma u Albaniji 1997. godine, MVPEI Republike Hrvatske redovno šalje diplomate u promatranje izbora u zemlje regije i ostale zemlje sudionice OESS-a, uključujući Zakavkazje i Srednju Aziju. Od početka 2002. godine, uz pomoć ODIHR-a, MVPEI je nekoliko puta imao priliku poslati u promatranje izbora i predstavnike specijaliziranih hrvatskih nevladinih udruga (NGO).

Samo bi se maloj djeci moglo podvaliti da se Veliki Miomir našao na odgovornim pozicijama u OESS-u zato što spada u nezamjenljivi svjetski diplomatski krug. Njega je tamo vjerojatno „morala“ progurati ista ova Kolinda, koju očito vole europski ministri vole zato što je dama, ali ju ne vole HDZ-ovski farabuti koji pripremaju svoj veliki „come back“ (ukoliko osvoje vlast - Bog nas sačuvao od takve „nevere“).

Baš zato je ovakvo nešto i trebalo reći. Da birači, koje smatraju nedozrelom djecom shvate o čemu se tu radi. Zbogom Kolinda, jer ovako ili onako, europski ministri će se morati navikavati na neke druge, tamnije i ružnije figure. Ja sam barem bio zadovoljan da smo tamo među njima imali jednu damu umjesto ovog imoćanskog farabuta koji se sigurno dobro „snašao“ i u novim „istočnjačkim“ ulogama na svoj osebujan i specifičan način, a na što malo dalje u svome tekstu evidentno aludira „The Economist“:

Istraga OESS-a na čelu s Miomirom Žužulom, bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova, istraživala je incident. Da su iznijeli uvjerljive razloge zašto vjeruju Rusiji, a zašto ignoriraju švedske, poljske i druge stručnjake koje je angažirala Gruzija, to bi bilo jako zanimljivo. Ali, čini se, nastavlja komentator, da nisu imali nikakvu namjeru analizirati argumente. Došli su tek do općenitog i neutralnog zaključka da je “teško utvrditi što se dogodilo”. Rusi su na to odmah objavili kako ih time OESS oslobađa svake krivnje i obnovili svoj promidžbeni rat protiv bivše sovjetske republike.

I sretno ti hrvatski narode! Ako sve prođe po planu (a neki se svojski trude) u dolazećim vremenima ćeš imati prilike zasigurno uživati blagodati nekih ruskih Bechtela, kojima se „Veliki Miomir“ zna tako lijepo i snalažljivo podvući pod kožu!

Diplomati i dame!!!

Nekoliko recentnih novinskih napisa me je podsjetilo na jedan stari (bradati) vic:

Koja je razlika između diplomate i dame? Odgovor je sljedeći:
• Ako diplomat kaže da, to znači možda; ako diplomat kaže možda, to znači ne. A ako kaže ne – nije diplomat.
• Ako, pak, dama kaže ne – to znači možda. Ako dama kaže možda, to znači da. Ako dama kaže da – nije dama!

Taj „bradati“ vic je svojevremeno Damir Grubiša upotrijebio u komentaru Novog lista 04. 10. 2002 (.-Slučaj Bobetko: druga runda -Tomčić i Tomac očigledno ne znaju notorni vic o razlici između diplomata i dame ) povodom posjete naivnog "diplomatskog" dvojca Tomčić -Tomca Rimu i Vatikanu na zadatku lobiranja protiv Haškog Tribunala.

Ovaj talijanski izlet me podsjetio na još jedan stariji izlet negdašnjeg pred-reformskog predsjednika SIV-a Branka Mikulića pokojne Jugoslavije također Italiji, a ugostio ga je u povijesti zapamćeni najmlađi (ali uobičajeno kratkotrajni) talijanski premijer demokršćanin Giovanni Giuseppe Goria .

Za razliku od demokratskog dvojca Tomčić -Tomac koji su se 2002 godine vratili "kratkih rukava", jedan "prononsirani nedemokratski komunjara“ Branko Mikulić vratio se iz Italije odlično obavljenog posla. Naime, onda su se već osjećali demokratski vjetrovi u ustajaloj Jugoslaviji (na samrti) pa je fini gospodin Goria ne samo fino primio Mikulića, nego mu osigurao nevjerojatne kreditne linije za razvoj poduzetništva u Jugoslaviji. Treba razumjeti to vrijeme - u Europi se osjećao novi kurs s Istoka, veliki (više europski i svjetski nego ruski) reformator Mihail Gorbačov je već 3 godine na vlasti (istina prijevarom pri glasovanju, ali Gospode, kako drugačije jedan reformator uopće može doći na vlast unutar nomenklature koja čvrsto čuva svoje pozicije i privilegije - uostalom talvo nešto je i kod nas „déjà vue“ u poznatom slučaju „reformatorskog“ Sanaderovog preuzimanja pašalićevski orijentiranog HDZ-a).

Ono što je paradoksalno, ali ovdje treba posebno naglasiti, jest da je nedemokratska „komunjarska“ Jugoslavija tada uoči sve-istočnog sloma više uživala simpatija Zapada nego Hrvatska nakon rušenja Berlinskog zida i raspada mračnih komunističkih imperija na europskom istoku (Jugoslavija, SSSR, Čehoslovačka isl).

Tako se i Branko Mikulić vratio noseći u torbi enormne čekovne iznose namjenjene razvoju poduzetništva, nečega na što u Jugoslaviji još nitko nije bio spreman (ni sam Mikulič ni oni okolo njega). Ipak je Mikulić to marketinški slavodobitno iskoristio, posebno naglašavajući izuzetno srdačan prijem kod talijanskog premijera Gorije. Gorijina je vlada ubrzo pala, no njegov je također demokršćanski nasljednik Ciriaco De Mita između ostalih proglasa kontinuiteta potvrdio Mikuliću sve financijske tranše, pa ih poslije prenio i na Mikulićevog nasljednika reformskog Antu Markovića, što je sve nažalost ostalo neiskorišteno, jer se na Balkanu zaplelo kravo kolo. Zapad nam zapravo nikada nije posve oprostio naše doprinose takvom civilizacijskom srozavanju Balkana, bez obzira što su prave ratničke inicijative dolazile sa jugoslavenskog istoka (pa tako, sasvim prirodno, ni naivčine ranga Tomčić-Tomac nisu imali šansu išta postići u profinjenim diplomatskim kuloarima zapadnoeuropske visoke diplomacije). Uostalom kao i danas.

Hrvatski (HDZ) „reformist“ Sanader šećući po Europi dobrano rasprodaje reformatorski kredibilitet uporno i arogantno pometajući doma pod tepih sve korupcionaške afere, vlastite i one svojih ministara, pritom čak demonstrirajući neciviliziranu i nedemokratsku prisilu preglasavanjima u Saboru (što u domaćoj i svjetskoj javnosti dodatno srozava ugled parlamenta kao najviše demokratske institucije svugdje u svijetu). To je svakako njegov loš izbor, ali kakav jest, njegov je, pa neka ga nosi kako zna i umije, na vlasitit rizik.

Mada korupcije ima svugdje u svijetu, kad se u demokratski stabilnim zemljama skandal otkrije nema toga tko bi ga prikrivao, a odlazak iz politike je neminovan, i obično znači gubitak političke karijere zauvijek. U Hrvatskoj se naprotiv, u Sanaderovskom stilu, umjesto vertikalne primjenjuje horizontalna rotacija, pa se tako ministar koji je demisioniran iz ministarske fotelje, preseli u saborske klupe, i eto ga opet se vrti po političkim i diplomatskim kuloarima Europe, umišljajući sebi da je općeprihvaćena veličina, pothranjujući tako svoju ranjenu sujetu „diplomatskom finoćom ophođenja“ koja u tim posvećenim krugovima tradicionalno i profesionalno sasvim svakodnevna pojava i mjera elementarne pristojnosti.

A što se o njima misli, takvih baš i nije briga, no mi to kao narod i država osjećamo na vlastitoj koži, radi neefikasnosti hrvatske politike i političara. Tu i tamo se u javnost probije poneki biser, kao što je bio svojevremeni koridorski sastanak pokojnog predsjednika Tuđmana s još živućim bivšim američkim predsjednikom Clintonom (koji opet ima dobrih šansi da se šeće i kreira po Bijeloj kući kao suprug prve u povijesti dame u funkciji američkog Predsjednika). Slična priča kruži i oko nedavnog susreta našeg premijera Sanadera s povijesno prvom njemačkom kancelarkom gospođom Angelom Merkel , koja je prema kuloarskim pričama navodno diplomatski korektno održala oficijelni dio susreta i onda se naglo izgubila (jer s nositeljem najkorumpiranije vlasti u novoj europskoj konfiguraciji nije željela suviše vremena provoditi).

Ta glasina me je podsjetila na ono kritično vrijeme hrvatskog domovinskog rata, kada su u generale prevođeni, (vojno ili civilno) neškolovani politički miljenici i niže rangirani legionarski probisvijeti po milosti „svevišnjeg“ (kako je od milja nazivao poznati general Rojs pokojnog ministra iseljeništva pa vojske Gojka Šuška). Na domovinski zov se odazvalo i dosta zaista visoko školovanih časnika sa zapadnih vojnih učilišta . Tako je jedan mladi i nadobudni hrvatski vojni časnik, školovan na visokim vojnim školama u zapadnoj Europi, kao nadareni poliglot služio jedno vrijeme kao organizator sastanaka vojnih delegacija Hrvatske i prijateljskih zemalja. On je to činio na najbolji mogući način, ali se privatno tužio, da se osjeća jadno i frustriran ponašanjem visokih časnika stranih vojnih delegacija, koji bi došli, "odverglali" službeni dio protokola i onda se naglo gubili, ne želeći popiti ni prijateljsku čašicu konjaka poslije sastanaka (kako je on prokomentirao „kao da su trčali oprati ruke poslije rukovanja“). Treba shvatiti situaciju u kojoj su se ti visoki vojni dužnosnici stjecajem okolnosti nalazili prigodom službenih posjeta hrvatskim vojnim snagama: Oni su visoko školovani vojni intelektualci, koji su prolazili vrlo zahtjevne teorijske i praktične obuke, a posebice visoke profesionalne i moralne filtre u karijerama, a koji su radi viših strateških interesa morali koordinirati sa svim balkanskim vojskama. Ne treba biti naivan - oni su od svojih vojnih obavještajnih struktura prije svakog sastanka zasigurno dobivali kompletne profile svih sudionika protokolarnih događanja s druge strane zelenog stola, i mi bismo se zasigurno grdno iznenadili što se sve u njihovim izvješćima nalazilo.

Isto tako je pretjerano očekivati da je jedan Sanader kad je ovih dana došao u posjetu kolegi danskom premijeru Andersu Foghu Rasmussenu (kao za nedavnog posjeta Angeli Merkel), da ga je ovaj primio a da ga njegove službe nisu dobro pripremile za taj susret. Uglađena pristojnost i protokolarne lijepe riječi danskog kolege, koje su kod nas slavodobitno naglašene kako je eto „Rasmussen impresioniran napretkom Hrvatske“ svakako nisu takvog značaja, nikakav znak ičega dramatičnog u odnosima između Hrvatske i Danske, ili Hrvatske i EU, niti olakšanje našem putu prema Europskoj Uniji (gdje je hrvatsko mjesto –zaista neosporno i zagarantirano, i kojeg nitko na Zapadu ne osporava, ali su očito spornin način i ljudi koji u ime Hrvatske nastupaju).

No, ako su Sanader i Rasmussen zaista imali prilike i volje prijateljski ćaskati, možda mu je danski kolega mogao detaljnije ispričatio vlastita neugodna iskustva iz jedne kritične faze svoje političke karijere, kada je 1992 godine kao Ministar financija morao odstupiti: Naime poslije nalaza istražne komisije koja je ustanovila nepravilnosti u premještanju nekih financijskih obveza nekim odabranim kompanijama iz jedne u drugu fiskalnu godinu, on je o tome Folketingu (danskom Parlamentu) davao neprecizne i nekompletne podatke. Bože,Bože, pa nije čak niti slagao, nego samo nije rekao cijelu istinu!? Kakvog li naivnog i pretjerano puritanskog ponašanja - naravno gledajući iz suvremene hrvatske sanaderovske perspektive.

No, danski premijer uopće nije ni kreten, ni tako naivan, iako bi to neki ovdje htjeli vidjeti. To pokazuje i dokazuje izjava jednog drugog danskog političara koji čuči u Europskoj komisiji na za nas vrlo značajnoj poziciji zamjenika deska za Hrvatsku. Tako je pred par dana rečeni gospodin Henrik Bendixen izrekao u ime Europske komisije ( (prema Jutarnjem listu od 12.09.) a skoro sve druge novine istu u vijest objavile na udarnim mjestima pod naslovom „Korupcija i pravosuđe i dalje hrvatske rak-rane“. Evo što je rekao:

Vrlo je neobično što Hrvatska kao relativno razvijena zemlja, kada je u pitanju korupcija, postiže slabije rezultate od nekih afričkih država. Ne razumijem to i možda to nije fer, ali Hrvatska ima problem i teško ćete naći nekoga u Hrvatskoj tko se s tim ne bi složio.

Ovakvu jednu izjavu, reklo bi se kod našeg naroda, ne bi pas s maslom pojeo. No eto, na određenim odgovornim razinama hrvatske politike se očekuje da će to hrvatski birač ipak polizati! Ta kako i ne bi kad jednog malog Henrika Bendixena (tog "beznačajnog" danskog političara), koji administrira tamo neke sitne poslove u europskoj administraciji u Bruxellesu – demantira glavom i bradom, Anders Fogh Rasmussen (tj. danski Premijer osobno)!?

O Sancta simplicitas!! Da nije žalosno bilo bi smiješno! Kao i ona gornja priča o diplomaciji i (lakim) damama, koja postaje otužna kad se transponira u hrvatski kontekst!!!

Koliko uopće poznajemo vlastitu povijest?

Na današnji dan je umro Markantun de Dominis (Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.) hrvatski matematičar, fizičar, filozof i biskup. Umro je prirodnom smrću zatočenika u tamnicama papinske tvrđave Sant'Angelo u Vatikanu (ako je prirodna smrt uopće moguća u zatočeništvu).

Došavši u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te pritvoren u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću. Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. ( Wikipedija )

Kao što se to po pravilu u povijesti događa, njegove suce i egzekutore čovječanstvo nije zabilježilo, mada su svoj zločin nad njim počinili u ime tog istog čovječanstva. Nastradao je radi osobne pobune protiv papinskih namjera da se stavljaju iznad zakona, što je za ona vremena bilo bogohulno, a suprotstavljanje državnim autoritetima ni danas nije lagan ni lagodan posao.

Inkvizicija mu je izgleda najviše zamjerila na priznanju da je redovito čitao zabranjene knjige ( Index librorum prohibitorum ) nadajući se da je u njima sadržano i poneko zrnce istine. No njegovo ime je ostalo zapisano na najsvjetlijim stranicama ljudske povijesti, pa je sam veliki Isaac Newton početkom 18. stoljeća upravo De Dominisu odao priznanje za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.

De Dominisovu sudbinu je opisao u djelu Heretik njegov nedavno umrli intelektualni slijednik (kao fizičar, filozof, humanist, slobodoumni intelektualac i heretik) Ivan Supek . Ostao sam mu dužan pažljivije pročitati tu knjigu (imao sam je davno ali nedovoljno pažljivo u rukama). No zato trenutno daleko pažljivije iščitavam njegovu drugu knjigu o također velikom Hrvatu i Dubrovčaninu Ruđeru Boškoviću (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), i to s velikim zadovoljstvom koje me ispunjava ponosom.

Negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća na policama antikvarijata „Tin Ujević“ na Zrinjevcu slučajno sam pronašao dvotomno djelo akademika Žarka Dadića „ Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata“ (istanje Sveučilišne naklade Liber – Zagreb 1982 godine), za sramotno malo dinara - što je sramotni znak da jedna kapitalna knjiga o jednoj kapitalnoj hrvatskoj dimenzija - u Hrvata nije imala neku prođu. Nažalost nema ni danas veliku cijenu budući da se još uvijek za malo kuna može naći na policama antikvarijata, što sam nedavno otkrio tražeći jedno drugo Dadićevo djelo (u ratu izgorjelo) o još jednom velikom Hrvatu i Dubrovčaninu Stijepu Gradiću (u svijetu poznatom filozofu i znanstveniku 1613- 1683), koji je bio dogurao do upravitelja Vatikanske knjižnice (položaja kojeg bi se danas moglo mjeriti s predstojnikom svjetske Akademije nauka kad bi takvo što danas postojalo). Koliko je takva pozicija svevremenski značajna svjedoči nedavna izjava današnjeg Pape Benedikta XVI o njegovoj neispunjenoj težnji da ga Ivan Pavao II imenuje ravnateljem Vatikanske knjižnice . A možda baš iz tih vremena je u Dubrovniku ostala još uvijek živuća izreka „da bi današnje vjerske i naučne spoznaje svijeta bile radikalno drugačije kad ni se objelodanilo sve tajne koje ta knjižnica čuva“.

Kad gledamo ovako, iz ove perspektive, mi smo sami sebi najveći neprijatelji, jer se primarno opterećujemo nevažnim ili barem podprosječnim događajima iz naše povijesti, a zapuštamo vlastite doprinose svjetskoj kulturnoj baštini. Bavimo se tričarijama umjesto da na ovakvim primjerima i činjenicama gradimo nacionalni ponos, bez kojeg nijedna država niti nacija ne mogu normalno funkcionirati.

Eh, kad bi danas netko htio naučiti iz povijesnih činjenica unutar kojih je jedan mali Dubrovnik, njegujući vlastitu slobodu i na vlastitim intelektualnim i ekonomskim resursima stvorio mnogo u svijetu priznatih činjenica i autoriteta!? Znao bi što za narod treba činiti. A i mi svi bi postali svjesniji kakvim ljudima trebamo davati prednost. Nažalost to nije nimalo lako, jer na našim prostorima još uvijek caruje neznanje i nepoštivanje vlastitih korijena i izvora.

Mitovi privatizacije 2. – Tranzicijske avetinje !

„Avet kruži prostorima polovine Europe- avetinja tranzicije!“

Ovaj drugi dio o privatizacijskoj mitologiji namjerno sam započeo parafraziranjem početne rečenice iz Marxovog Komunističkog Manifesta. Daljnji tekst ovog ogleda će pokazati zašto.

A: NAMJERNO IZAZVANE ZBRKE

Generalno gledajući u današnjoj hrvatskoj javnosti postoje prisutne teorijsko-praktične manipulacije koje se vrte kao opravdavanja onog što se do sada u pretvorbi i privatizaciji postiglo. Pritom manipulacije oko značenja pojma tranzicije igraju vrlo važnu ulogu. Pa za sam početak pogledajmo kako se taj pojam definira s različitih strane „bojišnice“:

Na engleskoj „Wikipediji“ - Uopćeno, nepristrano i vrijednosno neutralno!":

A transition economy is an economy which is changing from a planned economy to a free market. Transition economies undergo economic liberalization, letting market forces set prices and lowering trade barriers, macroeconomic stabilization, where immediate high inflation is brought under control, and restructuring and privatization, in order to create a financial sector and move from public to private ownership of resources. These changes often may lead to increased inequality of incomes and wealth, dramatic inflation and a fall of GDP.

Na hrvatskoj „Wikipediji“ -Ne može bez politiziranja!:

Tranzicija (prijelaz) je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz komandnog gospodarstva u tržišno, tj. iz socijalizma u kapitalizam.
Tranzicija iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno te transformiranje nedemokracije u demokraciju, sastavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren sa novim tržišnim konkurentima te na kraju, pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim tek onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 90-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sami uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u tim socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi puta provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:

Ako kritički analiziramo ove dvije definicije, nastale s onu i ovu stranu tranzicijskih graničnih (zemljopisnih i mentalnih) linija , sve postaje mnogo jasnije.

Zašto se na Zapadu na procese (kroz koje mi prolazimo) gleda kroz čisto ekonomsku vizuru, posve je razumljivo.

Zašto se u te procese kod nas ubacuju ideologija i dnevna politika također je više nego jasno.

Kad se vrednuju rezultati i efekti ovih promjena, samo se uočava borba „novo-stare elite“ za osvajanje i stabilizaciju svojih „novo-starih pozicija!“

B. TRANZICIJA - KAO AVETINJA

Za početak - dvije male ilustracije:

Prva ilustracija – postojanje planirane namjere:
Još u vrijeme rata sam svako jutro po dnevnim ratnim zadacima odlazio na teren Župe i Konavala (već oslobođenih ali još svakodnevno bombardiranih). Za pomoćnika su mi pridodali jednog više prijatelja nego poznanika. Tako mi je jedno jutro u povjerenju počeo govoriti otprilike ovako: „Znaš, mi smo tako dogovorili i odlučili da ovaj put ništa ne pustimo iz ruku!“ Kad sam ga počeo ispitivati detalje, spomenuo je temeljiti ulazak u Dubrovačku Banku i gospodarske resurse Dubrovnika. Kad sam ga počeo ispitivati tko su to „mi“ nije više nastavio. Poslije smirivanja neposrednih ratnih opasnosti moj prijatelj je bio proizveden na jednu od odgovornih direktorskih funkcija, i stalno je bio viđan u društvu trojice od petorice poznatih „ortaka“ u skandalu Dubrovačke banke. No on je ipak bio „sporedni igrač“, i kao takav eliminiran iz „prve ekipe“ još prije kraha Dubrovačke banke (a još mu se vuku zakonski repovi iz te životne epizode).

Druga ilustracija – „teorijska opravdavanja“:

Nekom prilikom protokolarnog događaja unutar zidina starog Grada (gdje domaći ljudi inače ne idu radi teške pristupačnosti), čekajući sam čavrljao s mojim poznanikom, tada na visokoj političko-administrativnoj funkciji. Tom prigodom mi je objašnjavao logiku „prvobitne akumulacije kapitala “ kao potrebne stepenice u razvoju pluralne ekonomije, gdje su grabež i kriminal normalna tranzicijske pojave, jer eto - i „Fordovi prethodnici su počeli svoj business pljačkajući kočije!“ Zašutio je tek kad sam se usprotivio „revolucionarnom teoretiziranju“ navevši kako je besmisleno današnje devijacije opravdavati idejama i događajima iz 19. stoljeća (Marxovim tezama iz Kapitala ili događajima s Divljeg zapada), jer onda nikako ne bismo mogli objasniti pojavu jednog Billa Gatesa i druga događanja s kraja 20 vijeka). Napustio me je kad sam počeo zastupati prednost stvaranja novih vrijednosti umjesto recikliranja onih koje je netko drugi već stvarao.

Zaključak:

Mada bi se moglo naći mnogo sličnih primjera iz hrvatskih tranzicijskih konfuzija, ova su vrlo slikoviti pokazatelji bijedu novokomponirane hrvatske elite, kojoj se zamračio sav patriotizam i izgubio svaki smisao za više interese pred društvenim bogatstvima koja su se valjala ulicama, i koje je samo trebalo skupljati, na ovaj ili onaj način.

Osim „kriminalnih umova“ koji su se našli u svom prirodnom elementu, najveća zabuna koja je nastala u glavama kreatora „novog hrvatskog poretka“ (i koja još traje u mnogim glavama današnjih moćnika bez obzira na ideološke potke) jest da privatno (privatizirano) vlasništvo nema nikakvu društveno važnu ulogu niti odgovornost (jer eto, ni društvo niti društveno ne postoji – to su samo zaostale „opsjene iz komunističkih vremena“). Jednom Fordu (Rockfelleru, Gatesu, isl.) na um ne bi palo da izdvajaju sebe, svoje tvrtke i svoje bogatstvo izvan društvene okoline u koje su nastajali.

Danas se politička efikasnost svih političkih opcija u razvijenom svijetu vrjednuje samo po društvenim efektima koji se postižu, a među njima indeks zaposlenosti je apsolutno najznačajniji; i na njemu Vlade i političari opstaju ili padaju. Kod nas se društvena efikasnost pojedinih političkih opcija mjeri promilskim promjenama u zaposlenosti, a nitko neće da preuzme odgovornost za raspad gospodarskog sustava (i ogromnim gubicima radnih mjesta) sustava, koji je i prije ovih promjena bio vrlo tržišan, i spadao među najbolje i najpotentnije u prostorima Mitteleurope. Stanje zaposlenosti je jedina prava mjera i svega onoga što se nama dogodilo, i što nam se još događa, i te sramotne činjenice nikakve kadrovske promjene u statističkim zavodima ne mogu prekriti.

C. TRANZICIJA - „NOVOVJEKA MISTERIJA“!?

Radi svega gornjega bilo je potrebno prići mistifikacijama kako bi se glasačko tijelo zavelo i zbunilo. Tako se pojam tranzicije postao nekakav magični naziv za prijelazno vrijeme (sistemskih promjena) koji se počeo upotrebljavati kao opravdanje „per se“ (samo po sebi)! Pa je tako tranzicija postala nešto nužno, neizbježno i kauzalno, što se događa svim zemljama u negdašnjim komunističkim prostorima, sila kojoj se ne možemo oduprijeti. To je „zakonitost prvobitne akumulacije kapitala“ (pri čemu smo se našli u apsurdnoj situaciji da je s jedne strane marksizam postao kriv za sve što nam se dogodilo, ali s druge strane su Marxove mehanicističke teorije i kategorije i dalje bile dobrodošle da bi se opravdala enormna provala nemorala, korupcije i kriminal na kojem se gradi novo hrvatsko društvo).

„Novo-hrvatske elite“ se međusobno koordiniraju i dogovaraju (u prvom redu unutar bankarskog segmenta – prednjačila je Zagrebačka i privredna Banka, a Dubrovačka se autsajderski ubacila, pa je ubrzo pometena). „Novo-hrvatske elite“ su marketinški dobro obrađivala maglu kojom su zastirali hrvatski medijski prostor (koji je ionako bio zamagljen ratom i katastrofalnim ratnim posljedicama). „Novo-hrvatska elita“ je u dezorijentiranu i ranjenu hrvatsku javnost promišljeno plasirala shvaćanja po kojima je pojava tranzicije nužnost koja se normalno očituje kao „vrijeme slobodnog lova“, u kojem se ne poštuju nikakva pravila niti zakoni. A „bolji život“ će nastati tek kad se nova vlasnička struktura ukotvi i stabilizira. To je ta priča o "famoznih 200 obitelji" - koje navodno neće biti komunističke provenijencije – mada se „novo-hrvatska elita“ uglavnom regrutirala iz redova tzv. suputnika Partije, tj. otpadnika na njenom logičnom putu ka demokratizaciji. Tako smo se našli u apsurdu, u kojem su nedemokratski otpadnici prošlog (komunističkog) sustava postajali demokratske perjanice novog (demokratskog) sustava. Pritom se nitko nije pitao što će se s hrvatskim društvom stvarno dogoditi, kad kriminalci, nesposobnjakovići i "politički podobni" kadrovi zauzmu ključne društvene pozicije i zaposjednu hrvatske gospodarske i druge resurse. Rezultate danas vidimo, osjećamo ih na svojoj koži.

Oni malobrojni hrabriji pojedinci, koji „nisu shvaćali te specijalne tranzicijske potrebe“ te su iznosili druge ideje, galamili, prosvjedovali i objelodanjivali privatizacijsko biserje“ „novo-hrvatske elite“ ili su neobjašnjivo nestajali (još uvijek ima nerazjašnjenih zločina od prvoboraca Blaža Kraljevića, Paradžika do željezničkog sindikaliste Krivokuće), ili su potapani ispod egzistencijalne površine (od dobro poznate Ankice Lepej do mnogo manje poznatih), ili su potiskivani na sam rub egzistencije (mnoštvo nepoznatih koji su brzo zašućivali u strahu od sutrašnjice).

Velika je krivnja „novo-hrvatske elite“, koja je bila u prilici kreirati novu hrvatsku situaciju (a u nju ulazi i dio gornjih crkvenih struktura, kojima je - ideološki i ekonomski - važniji bio gornji sloj „pastira“ nego široko stado „ovaca“). Mada bez ovaca ni oni sami, ni gornji sloj hrvatske elite ne može opstojati.

A i sam glavni pastir Crkve u Hrvata je dosta dezorijentiran. Slušao sam ga u poznatoj (antologijskoj) emisiji Branimira Bilića na samom završetku prošle sezone (kad je Sanaderu i Bozaniću omogućio jednosatnu emisiju s očitim propagandnim namjerama). Uzoriti kardinal u Hrvata je i sam redukcionistički upotrijebio pojam tranziciju kao neku novovjeku pojavu koju isključivo vezuje samo za ovo naše sadašnje vrijeme prijelaza iz komunizma u kapitalizam, bar se sam tako izjasnio pred Branimirom Bilićem i hrvatskim TV auditorijem ( vidi link na Radio Dalmacija):

Prema kardinalovim riječima hrvatsko društvo se nalazi u tranziciji, a privatizacija je posljedica nacionalizacije, koju su prije pedeset godina provele komunističke vlasti. Odgovarajući na pitanje voditelja o korupciji, ocijenio je kako je ona povezana s funkcioniranjem pravne države.
"Ispravljanje korupcije treba biti na dobrobit svih građana", rekao je, dodavši kako u tome trebaju svi sudjelovati.
Bozanić smatra kako je poljuljan odnos prema temeljnim vrednotama te kako živimo u doba diktature relativizma. Nema kriterija, nema načela, dodao je.

Opće teoretiziranje o neizbježnim tranzicijskim zlima (kardinal i sam pripada toj zaštićenoj „novo-hrvatskoj eliti“) nije više dovoljno; nije to ono što običan čovjek i bogobojazni vjernik očekuje od svog prvog pastira – danas se traži konkretna akcija, da se imenuju i izopće vukovi koji trče svugdje naokolo, i koji se hrane proždirući Hrvatsku budućnost. Ne plediram za to da uzoriti kardinal uzme bič i, kao nekada Isus, istjera sve te farizeje i pokvarene trgovce iz prvih redova hrama božjeg (ta danas su druga vremena i drugi običaji). Ali bi neki minimum njegovog angažmana bio da svakome kaže svoje bez oblačenja riječi u ruho puku nerazumljivih visokoumnih fraza– najmanje to se od njega očekuje.

S crkvenih oltara, župnih dvorova i biskupskih konferencija treba prognati politiku, a baviti se pastvom, koja „visoku politiku“ najčešće niti shvaća, niti želi razumjeti. Ovo je prokleto vrijeme u kojem svrstavanje protiv zla, nemorala i korupcije mora biti znatno konkretnije od uopćenih i lijepo sročenih mudrih izreka. Zato bi se kardinal trebao prestati čuditi činjenici zašto je Crkva stalno na udaru kritika, jer će tako, na vjetrometini i dalje ostati, ukoliko on ne može shvatiti da njegova pastva živi danas, i od danas, da je, za razliku od "elite iz prvih crkvenih redova" više nego osjetljiva na pitanja morala, da „raja“ traži da joj se nagomilani problemi sada rješavaju i stalno utiru temelji boljeg sutra.

Veleučene se fraze u javnosti ne mogu uzimati „nazbilj“ dokle god oni socijalno senzitivniji pastiri unutar crkvenih struktura ostaju izrazita manjina, „bijele“ ovce u crnom svećeničkom stadu. To lijepo objašnjava jedan drugi skromniji vjerski veledostojnika don Ivan Grubišić na stranicama Hrvatskog novinarskog društva:

Tako je i ovom prilikom istaknuo da između nastupa premijera Ive Sanadera i kardinala Josipa Bozanića u HTV-ovoj emisiji "Lica nacije" nije bilo prevelike razlike. "I Bozanić se pretežno bavio političkim temama, umjesto o moralu i etici", kaže dr. Grubišić, primijetivši kako je Crkva nervozna jer joj u društvu ne ide onako kako je zamislila. Njezina uloga čuvara društvenog morala nije došla do izražaja i moral je trenutno u direktnoj suprotnosti sa željama Crkve.

D. TRANZICIJA KAO KANTA ZA SMEĆE

Tako se pojam i shvaćanje tranzicije (kako u glavama „novo-hrvatske elite“ tako i njenom marketinškom djelovanju) pretvorio u svojevrsnu „kantu za smeće“, u koju se trpa sve što u ovim novo-hrvatskim uvjetima ne valja, što nije u skladu s civilizacijskim normama ili Božjim pretpostavkama. Čim nešto nije lijepo za čuti ili vidjeti – šutira se u kante za smeće - i stvar bezbrižno „hoda dalje“. Kad se opet nakupi smeća, samo se napune kante, i istresaju na "civilizacijsku" deponiju. No hrvatska civilizacijska deponija nije socijalno-ekološki opremljena pa dalje permanentno zagađuje socijalni i moralni prostor Hrvatske, u kojima počinju dominirati razmišljanja da je najbolje što prije se riješiti svih tih remetilačkih faktora („mrskih radnika“, „mrskih sindikata“, „mrskih umirovljenika“ itd.), koji stvaraju nepotrebnu galamu i gužvu na izuzetno lijepo osmišljenoj arkadijskoj sceni „novo-komponirane Hrvatske“.

Strah, kao nezaobilazna posljedica zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti postaje široko rasprostranjen, i bitan preduvjet za postizanje ovako nakazno shvaćenih „elitistički“ modeliranih procesa tranzicije. Taj strah koji se stalno, pa i danas primjenjuje kao dnevno-politička praksa kroz metode nepravne države, činjenice koju svi znaju ali nitko za nju ne haje (jer se pridržavaju one uvijek efikasne „pas laje dok karavana prolazi).

Dotle, oni koji bi imali što reći, koji bi morali i reći i napraviti, za sve ovo bacaju krivnja na „mističnu i običnom umu neshvatljivu“ pojavu zvanu „tranzicija“, tu magičnu pojavu nad svim pojavama, zli usud koji neumitno utječe na sve ljude i događaje. Što je tranzicija zaista nitko od društvenih autoriteta (ili crkvenih koji su stručnjaci za moral) ne objašnjava, nego se radi praktičnih razloga drže poznate logičke varke da je „da je tranzicija - tranzicija“ (po konceptu „lopata je lopata“).

Ali molim vas, kakve veze imaju tranzicija, komunizam, kapitalizam, socijalizam, fašizam ili bilo koji -izam s moralnim integritetom čovjeka, bio on na vlasti ili ne! Običan čovjek i bez prevelikog školskog staža ili teorijskog predznanja ne pije sve to tako olako. Jer, iznad te „magične utvare“ koju neki nazivaju tranzicija, iznad sveg tog „anomičnog“ stanja bezakonja (pri čemu hiperprodukcija zakona služi dodatnom obezvrjeđivanju pravne države) stoje opći civilizacijski, ili ako želite Božji zakoni.

Jednom sam ovdje rekao, i danas stojim iza toga, da bi se hrvatsku tranzicijsku zbrku lako i brzo ozdravilo izbacivanjem sveg tog „zakonodavnog smeća“ (proizvedenog po tsunami tehnologiji kako kaže kolega Lesar) a kojeg je hrvatski sabor proizveo u slijedu mandata slobodne Hrvatske, kad bi se pravna država naslonila na Rimsko pravo i počela ga primjenjivati u praksi.