Mitovi privatizacije 2. – Tranzicijske avetinje !

„Avet kruži prostorima polovine Europe- avetinja tranzicije!“

Ovaj drugi dio o privatizacijskoj mitologiji namjerno sam započeo parafraziranjem početne rečenice iz Marxovog Komunističkog Manifesta. Daljnji tekst ovog ogleda će pokazati zašto.

A: NAMJERNO IZAZVANE ZBRKE

Generalno gledajući u današnjoj hrvatskoj javnosti postoje prisutne teorijsko-praktične manipulacije koje se vrte kao opravdavanja onog što se do sada u pretvorbi i privatizaciji postiglo. Pritom manipulacije oko značenja pojma tranzicije igraju vrlo važnu ulogu. Pa za sam početak pogledajmo kako se taj pojam definira s različitih strane „bojišnice“:

Na engleskoj „Wikipediji“ - Uopćeno, nepristrano i vrijednosno neutralno!":

A transition economy is an economy which is changing from a planned economy to a free market. Transition economies undergo economic liberalization, letting market forces set prices and lowering trade barriers, macroeconomic stabilization, where immediate high inflation is brought under control, and restructuring and privatization, in order to create a financial sector and move from public to private ownership of resources. These changes often may lead to increased inequality of incomes and wealth, dramatic inflation and a fall of GDP.

Na hrvatskoj „Wikipediji“ -Ne može bez politiziranja!:

Tranzicija (prijelaz) je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz komandnog gospodarstva u tržišno, tj. iz socijalizma u kapitalizam.
Tranzicija iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno te transformiranje nedemokracije u demokraciju, sastavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren sa novim tržišnim konkurentima te na kraju, pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim tek onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 90-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sami uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u tim socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi puta provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:

Ako kritički analiziramo ove dvije definicije, nastale s onu i ovu stranu tranzicijskih graničnih (zemljopisnih i mentalnih) linija , sve postaje mnogo jasnije.

Zašto se na Zapadu na procese (kroz koje mi prolazimo) gleda kroz čisto ekonomsku vizuru, posve je razumljivo.

Zašto se u te procese kod nas ubacuju ideologija i dnevna politika također je više nego jasno.

Kad se vrednuju rezultati i efekti ovih promjena, samo se uočava borba „novo-stare elite“ za osvajanje i stabilizaciju svojih „novo-starih pozicija!“

B. TRANZICIJA - KAO AVETINJA

Za početak - dvije male ilustracije:

Prva ilustracija – postojanje planirane namjere:
Još u vrijeme rata sam svako jutro po dnevnim ratnim zadacima odlazio na teren Župe i Konavala (već oslobođenih ali još svakodnevno bombardiranih). Za pomoćnika su mi pridodali jednog više prijatelja nego poznanika. Tako mi je jedno jutro u povjerenju počeo govoriti otprilike ovako: „Znaš, mi smo tako dogovorili i odlučili da ovaj put ništa ne pustimo iz ruku!“ Kad sam ga počeo ispitivati detalje, spomenuo je temeljiti ulazak u Dubrovačku Banku i gospodarske resurse Dubrovnika. Kad sam ga počeo ispitivati tko su to „mi“ nije više nastavio. Poslije smirivanja neposrednih ratnih opasnosti moj prijatelj je bio proizveden na jednu od odgovornih direktorskih funkcija, i stalno je bio viđan u društvu trojice od petorice poznatih „ortaka“ u skandalu Dubrovačke banke. No on je ipak bio „sporedni igrač“, i kao takav eliminiran iz „prve ekipe“ još prije kraha Dubrovačke banke (a još mu se vuku zakonski repovi iz te životne epizode).

Druga ilustracija – „teorijska opravdavanja“:

Nekom prilikom protokolarnog događaja unutar zidina starog Grada (gdje domaći ljudi inače ne idu radi teške pristupačnosti), čekajući sam čavrljao s mojim poznanikom, tada na visokoj političko-administrativnoj funkciji. Tom prigodom mi je objašnjavao logiku „prvobitne akumulacije kapitala “ kao potrebne stepenice u razvoju pluralne ekonomije, gdje su grabež i kriminal normalna tranzicijske pojave, jer eto - i „Fordovi prethodnici su počeli svoj business pljačkajući kočije!“ Zašutio je tek kad sam se usprotivio „revolucionarnom teoretiziranju“ navevši kako je besmisleno današnje devijacije opravdavati idejama i događajima iz 19. stoljeća (Marxovim tezama iz Kapitala ili događajima s Divljeg zapada), jer onda nikako ne bismo mogli objasniti pojavu jednog Billa Gatesa i druga događanja s kraja 20 vijeka). Napustio me je kad sam počeo zastupati prednost stvaranja novih vrijednosti umjesto recikliranja onih koje je netko drugi već stvarao.

Zaključak:

Mada bi se moglo naći mnogo sličnih primjera iz hrvatskih tranzicijskih konfuzija, ova su vrlo slikoviti pokazatelji bijedu novokomponirane hrvatske elite, kojoj se zamračio sav patriotizam i izgubio svaki smisao za više interese pred društvenim bogatstvima koja su se valjala ulicama, i koje je samo trebalo skupljati, na ovaj ili onaj način.

Osim „kriminalnih umova“ koji su se našli u svom prirodnom elementu, najveća zabuna koja je nastala u glavama kreatora „novog hrvatskog poretka“ (i koja još traje u mnogim glavama današnjih moćnika bez obzira na ideološke potke) jest da privatno (privatizirano) vlasništvo nema nikakvu društveno važnu ulogu niti odgovornost (jer eto, ni društvo niti društveno ne postoji – to su samo zaostale „opsjene iz komunističkih vremena“). Jednom Fordu (Rockfelleru, Gatesu, isl.) na um ne bi palo da izdvajaju sebe, svoje tvrtke i svoje bogatstvo izvan društvene okoline u koje su nastajali.

Danas se politička efikasnost svih političkih opcija u razvijenom svijetu vrjednuje samo po društvenim efektima koji se postižu, a među njima indeks zaposlenosti je apsolutno najznačajniji; i na njemu Vlade i političari opstaju ili padaju. Kod nas se društvena efikasnost pojedinih političkih opcija mjeri promilskim promjenama u zaposlenosti, a nitko neće da preuzme odgovornost za raspad gospodarskog sustava (i ogromnim gubicima radnih mjesta) sustava, koji je i prije ovih promjena bio vrlo tržišan, i spadao među najbolje i najpotentnije u prostorima Mitteleurope. Stanje zaposlenosti je jedina prava mjera i svega onoga što se nama dogodilo, i što nam se još događa, i te sramotne činjenice nikakve kadrovske promjene u statističkim zavodima ne mogu prekriti.

C. TRANZICIJA - „NOVOVJEKA MISTERIJA“!?

Radi svega gornjega bilo je potrebno prići mistifikacijama kako bi se glasačko tijelo zavelo i zbunilo. Tako se pojam tranzicije postao nekakav magični naziv za prijelazno vrijeme (sistemskih promjena) koji se počeo upotrebljavati kao opravdanje „per se“ (samo po sebi)! Pa je tako tranzicija postala nešto nužno, neizbježno i kauzalno, što se događa svim zemljama u negdašnjim komunističkim prostorima, sila kojoj se ne možemo oduprijeti. To je „zakonitost prvobitne akumulacije kapitala“ (pri čemu smo se našli u apsurdnoj situaciji da je s jedne strane marksizam postao kriv za sve što nam se dogodilo, ali s druge strane su Marxove mehanicističke teorije i kategorije i dalje bile dobrodošle da bi se opravdala enormna provala nemorala, korupcije i kriminal na kojem se gradi novo hrvatsko društvo).

„Novo-hrvatske elite“ se međusobno koordiniraju i dogovaraju (u prvom redu unutar bankarskog segmenta – prednjačila je Zagrebačka i privredna Banka, a Dubrovačka se autsajderski ubacila, pa je ubrzo pometena). „Novo-hrvatske elite“ su marketinški dobro obrađivala maglu kojom su zastirali hrvatski medijski prostor (koji je ionako bio zamagljen ratom i katastrofalnim ratnim posljedicama). „Novo-hrvatska elita“ je u dezorijentiranu i ranjenu hrvatsku javnost promišljeno plasirala shvaćanja po kojima je pojava tranzicije nužnost koja se normalno očituje kao „vrijeme slobodnog lova“, u kojem se ne poštuju nikakva pravila niti zakoni. A „bolji život“ će nastati tek kad se nova vlasnička struktura ukotvi i stabilizira. To je ta priča o "famoznih 200 obitelji" - koje navodno neće biti komunističke provenijencije – mada se „novo-hrvatska elita“ uglavnom regrutirala iz redova tzv. suputnika Partije, tj. otpadnika na njenom logičnom putu ka demokratizaciji. Tako smo se našli u apsurdu, u kojem su nedemokratski otpadnici prošlog (komunističkog) sustava postajali demokratske perjanice novog (demokratskog) sustava. Pritom se nitko nije pitao što će se s hrvatskim društvom stvarno dogoditi, kad kriminalci, nesposobnjakovići i "politički podobni" kadrovi zauzmu ključne društvene pozicije i zaposjednu hrvatske gospodarske i druge resurse. Rezultate danas vidimo, osjećamo ih na svojoj koži.

Oni malobrojni hrabriji pojedinci, koji „nisu shvaćali te specijalne tranzicijske potrebe“ te su iznosili druge ideje, galamili, prosvjedovali i objelodanjivali privatizacijsko biserje“ „novo-hrvatske elite“ ili su neobjašnjivo nestajali (još uvijek ima nerazjašnjenih zločina od prvoboraca Blaža Kraljevića, Paradžika do željezničkog sindikaliste Krivokuće), ili su potapani ispod egzistencijalne površine (od dobro poznate Ankice Lepej do mnogo manje poznatih), ili su potiskivani na sam rub egzistencije (mnoštvo nepoznatih koji su brzo zašućivali u strahu od sutrašnjice).

Velika je krivnja „novo-hrvatske elite“, koja je bila u prilici kreirati novu hrvatsku situaciju (a u nju ulazi i dio gornjih crkvenih struktura, kojima je - ideološki i ekonomski - važniji bio gornji sloj „pastira“ nego široko stado „ovaca“). Mada bez ovaca ni oni sami, ni gornji sloj hrvatske elite ne može opstojati.

A i sam glavni pastir Crkve u Hrvata je dosta dezorijentiran. Slušao sam ga u poznatoj (antologijskoj) emisiji Branimira Bilića na samom završetku prošle sezone (kad je Sanaderu i Bozaniću omogućio jednosatnu emisiju s očitim propagandnim namjerama). Uzoriti kardinal u Hrvata je i sam redukcionistički upotrijebio pojam tranziciju kao neku novovjeku pojavu koju isključivo vezuje samo za ovo naše sadašnje vrijeme prijelaza iz komunizma u kapitalizam, bar se sam tako izjasnio pred Branimirom Bilićem i hrvatskim TV auditorijem ( vidi link na Radio Dalmacija):

Prema kardinalovim riječima hrvatsko društvo se nalazi u tranziciji, a privatizacija je posljedica nacionalizacije, koju su prije pedeset godina provele komunističke vlasti. Odgovarajući na pitanje voditelja o korupciji, ocijenio je kako je ona povezana s funkcioniranjem pravne države.
"Ispravljanje korupcije treba biti na dobrobit svih građana", rekao je, dodavši kako u tome trebaju svi sudjelovati.
Bozanić smatra kako je poljuljan odnos prema temeljnim vrednotama te kako živimo u doba diktature relativizma. Nema kriterija, nema načela, dodao je.

Opće teoretiziranje o neizbježnim tranzicijskim zlima (kardinal i sam pripada toj zaštićenoj „novo-hrvatskoj eliti“) nije više dovoljno; nije to ono što običan čovjek i bogobojazni vjernik očekuje od svog prvog pastira – danas se traži konkretna akcija, da se imenuju i izopće vukovi koji trče svugdje naokolo, i koji se hrane proždirući Hrvatsku budućnost. Ne plediram za to da uzoriti kardinal uzme bič i, kao nekada Isus, istjera sve te farizeje i pokvarene trgovce iz prvih redova hrama božjeg (ta danas su druga vremena i drugi običaji). Ali bi neki minimum njegovog angažmana bio da svakome kaže svoje bez oblačenja riječi u ruho puku nerazumljivih visokoumnih fraza– najmanje to se od njega očekuje.

S crkvenih oltara, župnih dvorova i biskupskih konferencija treba prognati politiku, a baviti se pastvom, koja „visoku politiku“ najčešće niti shvaća, niti želi razumjeti. Ovo je prokleto vrijeme u kojem svrstavanje protiv zla, nemorala i korupcije mora biti znatno konkretnije od uopćenih i lijepo sročenih mudrih izreka. Zato bi se kardinal trebao prestati čuditi činjenici zašto je Crkva stalno na udaru kritika, jer će tako, na vjetrometini i dalje ostati, ukoliko on ne može shvatiti da njegova pastva živi danas, i od danas, da je, za razliku od "elite iz prvih crkvenih redova" više nego osjetljiva na pitanja morala, da „raja“ traži da joj se nagomilani problemi sada rješavaju i stalno utiru temelji boljeg sutra.

Veleučene se fraze u javnosti ne mogu uzimati „nazbilj“ dokle god oni socijalno senzitivniji pastiri unutar crkvenih struktura ostaju izrazita manjina, „bijele“ ovce u crnom svećeničkom stadu. To lijepo objašnjava jedan drugi skromniji vjerski veledostojnika don Ivan Grubišić na stranicama Hrvatskog novinarskog društva:

Tako je i ovom prilikom istaknuo da između nastupa premijera Ive Sanadera i kardinala Josipa Bozanića u HTV-ovoj emisiji "Lica nacije" nije bilo prevelike razlike. "I Bozanić se pretežno bavio političkim temama, umjesto o moralu i etici", kaže dr. Grubišić, primijetivši kako je Crkva nervozna jer joj u društvu ne ide onako kako je zamislila. Njezina uloga čuvara društvenog morala nije došla do izražaja i moral je trenutno u direktnoj suprotnosti sa željama Crkve.

D. TRANZICIJA KAO KANTA ZA SMEĆE

Tako se pojam i shvaćanje tranzicije (kako u glavama „novo-hrvatske elite“ tako i njenom marketinškom djelovanju) pretvorio u svojevrsnu „kantu za smeće“, u koju se trpa sve što u ovim novo-hrvatskim uvjetima ne valja, što nije u skladu s civilizacijskim normama ili Božjim pretpostavkama. Čim nešto nije lijepo za čuti ili vidjeti – šutira se u kante za smeće - i stvar bezbrižno „hoda dalje“. Kad se opet nakupi smeća, samo se napune kante, i istresaju na "civilizacijsku" deponiju. No hrvatska civilizacijska deponija nije socijalno-ekološki opremljena pa dalje permanentno zagađuje socijalni i moralni prostor Hrvatske, u kojima počinju dominirati razmišljanja da je najbolje što prije se riješiti svih tih remetilačkih faktora („mrskih radnika“, „mrskih sindikata“, „mrskih umirovljenika“ itd.), koji stvaraju nepotrebnu galamu i gužvu na izuzetno lijepo osmišljenoj arkadijskoj sceni „novo-komponirane Hrvatske“.

Strah, kao nezaobilazna posljedica zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti postaje široko rasprostranjen, i bitan preduvjet za postizanje ovako nakazno shvaćenih „elitistički“ modeliranih procesa tranzicije. Taj strah koji se stalno, pa i danas primjenjuje kao dnevno-politička praksa kroz metode nepravne države, činjenice koju svi znaju ali nitko za nju ne haje (jer se pridržavaju one uvijek efikasne „pas laje dok karavana prolazi).

Dotle, oni koji bi imali što reći, koji bi morali i reći i napraviti, za sve ovo bacaju krivnja na „mističnu i običnom umu neshvatljivu“ pojavu zvanu „tranzicija“, tu magičnu pojavu nad svim pojavama, zli usud koji neumitno utječe na sve ljude i događaje. Što je tranzicija zaista nitko od društvenih autoriteta (ili crkvenih koji su stručnjaci za moral) ne objašnjava, nego se radi praktičnih razloga drže poznate logičke varke da je „da je tranzicija - tranzicija“ (po konceptu „lopata je lopata“).

Ali molim vas, kakve veze imaju tranzicija, komunizam, kapitalizam, socijalizam, fašizam ili bilo koji -izam s moralnim integritetom čovjeka, bio on na vlasti ili ne! Običan čovjek i bez prevelikog školskog staža ili teorijskog predznanja ne pije sve to tako olako. Jer, iznad te „magične utvare“ koju neki nazivaju tranzicija, iznad sveg tog „anomičnog“ stanja bezakonja (pri čemu hiperprodukcija zakona služi dodatnom obezvrjeđivanju pravne države) stoje opći civilizacijski, ili ako želite Božji zakoni.

Jednom sam ovdje rekao, i danas stojim iza toga, da bi se hrvatsku tranzicijsku zbrku lako i brzo ozdravilo izbacivanjem sveg tog „zakonodavnog smeća“ (proizvedenog po tsunami tehnologiji kako kaže kolega Lesar) a kojeg je hrvatski sabor proizveo u slijedu mandata slobodne Hrvatske, kad bi se pravna država naslonila na Rimsko pravo i počela ga primjenjivati u praksi.