Diplomati i dame!!!

Nekoliko recentnih novinskih napisa me je podsjetilo na jedan stari (bradati) vic:

Koja je razlika između diplomate i dame? Odgovor je sljedeći:
• Ako diplomat kaže da, to znači možda; ako diplomat kaže možda, to znači ne. A ako kaže ne – nije diplomat.
• Ako, pak, dama kaže ne – to znači možda. Ako dama kaže možda, to znači da. Ako dama kaže da – nije dama!

Taj „bradati“ vic je svojevremeno Damir Grubiša upotrijebio u komentaru Novog lista 04. 10. 2002 (.-Slučaj Bobetko: druga runda -Tomčić i Tomac očigledno ne znaju notorni vic o razlici između diplomata i dame ) povodom posjete naivnog "diplomatskog" dvojca Tomčić -Tomca Rimu i Vatikanu na zadatku lobiranja protiv Haškog Tribunala.

Ovaj talijanski izlet me podsjetio na još jedan stariji izlet negdašnjeg pred-reformskog predsjednika SIV-a Branka Mikulića pokojne Jugoslavije također Italiji, a ugostio ga je u povijesti zapamćeni najmlađi (ali uobičajeno kratkotrajni) talijanski premijer demokršćanin Giovanni Giuseppe Goria .

Za razliku od demokratskog dvojca Tomčić -Tomac koji su se 2002 godine vratili "kratkih rukava", jedan "prononsirani nedemokratski komunjara“ Branko Mikulić vratio se iz Italije odlično obavljenog posla. Naime, onda su se već osjećali demokratski vjetrovi u ustajaloj Jugoslaviji (na samrti) pa je fini gospodin Goria ne samo fino primio Mikulića, nego mu osigurao nevjerojatne kreditne linije za razvoj poduzetništva u Jugoslaviji. Treba razumjeti to vrijeme - u Europi se osjećao novi kurs s Istoka, veliki (više europski i svjetski nego ruski) reformator Mihail Gorbačov je već 3 godine na vlasti (istina prijevarom pri glasovanju, ali Gospode, kako drugačije jedan reformator uopće može doći na vlast unutar nomenklature koja čvrsto čuva svoje pozicije i privilegije - uostalom talvo nešto je i kod nas „déjà vue“ u poznatom slučaju „reformatorskog“ Sanaderovog preuzimanja pašalićevski orijentiranog HDZ-a).

Ono što je paradoksalno, ali ovdje treba posebno naglasiti, jest da je nedemokratska „komunjarska“ Jugoslavija tada uoči sve-istočnog sloma više uživala simpatija Zapada nego Hrvatska nakon rušenja Berlinskog zida i raspada mračnih komunističkih imperija na europskom istoku (Jugoslavija, SSSR, Čehoslovačka isl).

Tako se i Branko Mikulić vratio noseći u torbi enormne čekovne iznose namjenjene razvoju poduzetništva, nečega na što u Jugoslaviji još nitko nije bio spreman (ni sam Mikulič ni oni okolo njega). Ipak je Mikulić to marketinški slavodobitno iskoristio, posebno naglašavajući izuzetno srdačan prijem kod talijanskog premijera Gorije. Gorijina je vlada ubrzo pala, no njegov je također demokršćanski nasljednik Ciriaco De Mita između ostalih proglasa kontinuiteta potvrdio Mikuliću sve financijske tranše, pa ih poslije prenio i na Mikulićevog nasljednika reformskog Antu Markovića, što je sve nažalost ostalo neiskorišteno, jer se na Balkanu zaplelo kravo kolo. Zapad nam zapravo nikada nije posve oprostio naše doprinose takvom civilizacijskom srozavanju Balkana, bez obzira što su prave ratničke inicijative dolazile sa jugoslavenskog istoka (pa tako, sasvim prirodno, ni naivčine ranga Tomčić-Tomac nisu imali šansu išta postići u profinjenim diplomatskim kuloarima zapadnoeuropske visoke diplomacije). Uostalom kao i danas.

Hrvatski (HDZ) „reformist“ Sanader šećući po Europi dobrano rasprodaje reformatorski kredibilitet uporno i arogantno pometajući doma pod tepih sve korupcionaške afere, vlastite i one svojih ministara, pritom čak demonstrirajući neciviliziranu i nedemokratsku prisilu preglasavanjima u Saboru (što u domaćoj i svjetskoj javnosti dodatno srozava ugled parlamenta kao najviše demokratske institucije svugdje u svijetu). To je svakako njegov loš izbor, ali kakav jest, njegov je, pa neka ga nosi kako zna i umije, na vlasitit rizik.

Mada korupcije ima svugdje u svijetu, kad se u demokratski stabilnim zemljama skandal otkrije nema toga tko bi ga prikrivao, a odlazak iz politike je neminovan, i obično znači gubitak političke karijere zauvijek. U Hrvatskoj se naprotiv, u Sanaderovskom stilu, umjesto vertikalne primjenjuje horizontalna rotacija, pa se tako ministar koji je demisioniran iz ministarske fotelje, preseli u saborske klupe, i eto ga opet se vrti po političkim i diplomatskim kuloarima Europe, umišljajući sebi da je općeprihvaćena veličina, pothranjujući tako svoju ranjenu sujetu „diplomatskom finoćom ophođenja“ koja u tim posvećenim krugovima tradicionalno i profesionalno sasvim svakodnevna pojava i mjera elementarne pristojnosti.

A što se o njima misli, takvih baš i nije briga, no mi to kao narod i država osjećamo na vlastitoj koži, radi neefikasnosti hrvatske politike i političara. Tu i tamo se u javnost probije poneki biser, kao što je bio svojevremeni koridorski sastanak pokojnog predsjednika Tuđmana s još živućim bivšim američkim predsjednikom Clintonom (koji opet ima dobrih šansi da se šeće i kreira po Bijeloj kući kao suprug prve u povijesti dame u funkciji američkog Predsjednika). Slična priča kruži i oko nedavnog susreta našeg premijera Sanadera s povijesno prvom njemačkom kancelarkom gospođom Angelom Merkel , koja je prema kuloarskim pričama navodno diplomatski korektno održala oficijelni dio susreta i onda se naglo izgubila (jer s nositeljem najkorumpiranije vlasti u novoj europskoj konfiguraciji nije željela suviše vremena provoditi).

Ta glasina me je podsjetila na ono kritično vrijeme hrvatskog domovinskog rata, kada su u generale prevođeni, (vojno ili civilno) neškolovani politički miljenici i niže rangirani legionarski probisvijeti po milosti „svevišnjeg“ (kako je od milja nazivao poznati general Rojs pokojnog ministra iseljeništva pa vojske Gojka Šuška). Na domovinski zov se odazvalo i dosta zaista visoko školovanih časnika sa zapadnih vojnih učilišta . Tako je jedan mladi i nadobudni hrvatski vojni časnik, školovan na visokim vojnim školama u zapadnoj Europi, kao nadareni poliglot služio jedno vrijeme kao organizator sastanaka vojnih delegacija Hrvatske i prijateljskih zemalja. On je to činio na najbolji mogući način, ali se privatno tužio, da se osjeća jadno i frustriran ponašanjem visokih časnika stranih vojnih delegacija, koji bi došli, "odverglali" službeni dio protokola i onda se naglo gubili, ne želeći popiti ni prijateljsku čašicu konjaka poslije sastanaka (kako je on prokomentirao „kao da su trčali oprati ruke poslije rukovanja“). Treba shvatiti situaciju u kojoj su se ti visoki vojni dužnosnici stjecajem okolnosti nalazili prigodom službenih posjeta hrvatskim vojnim snagama: Oni su visoko školovani vojni intelektualci, koji su prolazili vrlo zahtjevne teorijske i praktične obuke, a posebice visoke profesionalne i moralne filtre u karijerama, a koji su radi viših strateških interesa morali koordinirati sa svim balkanskim vojskama. Ne treba biti naivan - oni su od svojih vojnih obavještajnih struktura prije svakog sastanka zasigurno dobivali kompletne profile svih sudionika protokolarnih događanja s druge strane zelenog stola, i mi bismo se zasigurno grdno iznenadili što se sve u njihovim izvješćima nalazilo.

Isto tako je pretjerano očekivati da je jedan Sanader kad je ovih dana došao u posjetu kolegi danskom premijeru Andersu Foghu Rasmussenu (kao za nedavnog posjeta Angeli Merkel), da ga je ovaj primio a da ga njegove službe nisu dobro pripremile za taj susret. Uglađena pristojnost i protokolarne lijepe riječi danskog kolege, koje su kod nas slavodobitno naglašene kako je eto „Rasmussen impresioniran napretkom Hrvatske“ svakako nisu takvog značaja, nikakav znak ičega dramatičnog u odnosima između Hrvatske i Danske, ili Hrvatske i EU, niti olakšanje našem putu prema Europskoj Uniji (gdje je hrvatsko mjesto –zaista neosporno i zagarantirano, i kojeg nitko na Zapadu ne osporava, ali su očito spornin način i ljudi koji u ime Hrvatske nastupaju).

No, ako su Sanader i Rasmussen zaista imali prilike i volje prijateljski ćaskati, možda mu je danski kolega mogao detaljnije ispričatio vlastita neugodna iskustva iz jedne kritične faze svoje političke karijere, kada je 1992 godine kao Ministar financija morao odstupiti: Naime poslije nalaza istražne komisije koja je ustanovila nepravilnosti u premještanju nekih financijskih obveza nekim odabranim kompanijama iz jedne u drugu fiskalnu godinu, on je o tome Folketingu (danskom Parlamentu) davao neprecizne i nekompletne podatke. Bože,Bože, pa nije čak niti slagao, nego samo nije rekao cijelu istinu!? Kakvog li naivnog i pretjerano puritanskog ponašanja - naravno gledajući iz suvremene hrvatske sanaderovske perspektive.

No, danski premijer uopće nije ni kreten, ni tako naivan, iako bi to neki ovdje htjeli vidjeti. To pokazuje i dokazuje izjava jednog drugog danskog političara koji čuči u Europskoj komisiji na za nas vrlo značajnoj poziciji zamjenika deska za Hrvatsku. Tako je pred par dana rečeni gospodin Henrik Bendixen izrekao u ime Europske komisije ( (prema Jutarnjem listu od 12.09.) a skoro sve druge novine istu u vijest objavile na udarnim mjestima pod naslovom „Korupcija i pravosuđe i dalje hrvatske rak-rane“. Evo što je rekao:

Vrlo je neobično što Hrvatska kao relativno razvijena zemlja, kada je u pitanju korupcija, postiže slabije rezultate od nekih afričkih država. Ne razumijem to i možda to nije fer, ali Hrvatska ima problem i teško ćete naći nekoga u Hrvatskoj tko se s tim ne bi složio.

Ovakvu jednu izjavu, reklo bi se kod našeg naroda, ne bi pas s maslom pojeo. No eto, na određenim odgovornim razinama hrvatske politike se očekuje da će to hrvatski birač ipak polizati! Ta kako i ne bi kad jednog malog Henrika Bendixena (tog "beznačajnog" danskog političara), koji administrira tamo neke sitne poslove u europskoj administraciji u Bruxellesu – demantira glavom i bradom, Anders Fogh Rasmussen (tj. danski Premijer osobno)!?

O Sancta simplicitas!! Da nije žalosno bilo bi smiješno! Kao i ona gornja priča o diplomaciji i (lakim) damama, koja postaje otužna kad se transponira u hrvatski kontekst!!!