DAMA I RAZBOJNICI

Već odavna svaka zemlja jako pazi kako se predstavlja u svijetu. U suvremenim uvjetima tome služi vanjsko-politička operativa, poznatija kao diplomacija. To je i dar i zanat u kojem je u prvom redu i svakom trenutku važno biti i ostati gentleman (gospodin ili dama - ovisno o tome kojeg spola su ljude koji predstavljaju svoju zemlju u međunarodnim odnosima).

Mlada država bez obučenih diplomatskih kadrova, a pod naletima neumjerenih apetita političkih miljenika (kakva je kod nas situacija) s diplomacijom nije baš imala sreće. Sjetimo se Nevena „Juhice“ i njegovog skandaloznog boravka u Australiji, pa je ipak se uspio „skrasiti“ na još boljem mjestu u Americi (i u kratko vrijeme uspio ostvariti dodatne skandale. Ili ta grozomorna priča o Čučiću, koji je naprasno morao otići iz Belgije, a trenutno obiteljskim „gafovima“ zabavlja policiju dviju država i tabloide širom svijeta. I drugih koji se nisu najbolje snašli, ili onih koji su se naprotiv „fantastično“ snašli. Istovremeno, mjera uspješnosti naše diplomacije bi trebala biti prihvaćenost i poštovanost Hrvatske u međunarodnim okvirima – a ona nije baš najljepša. Zašto, pitanje je suptilno odgovor bi trebao biti još suptilniji: Civilizacijski kurs kojim Hrvatska brodi na vanjskom i unutarnjem planu ima mnogo skretanja, a i unutar diplomatskih struktura postoje tolike podmukle igre, spletke, podvale do divljačkog ponašanja za vanjsku i unutarnju upotrebu.

Gdje je danas naša diplomacija, i kakva je slika Hrvatske u međunarodnim odnosima najbolje pokazuju usporedbe Hrvatske s drugim međunarodnim subjektima nastalim poslije pada Berlinskog zida. Dok je Hrvatska (istina u okviru Jugoslavije ali kao samostalan subjekt) bila skupa sa Slovenijom ispred skoro svih Srednje i istočnoeuropskih zemalja, danas su sve one dio europske zajednice, pod njihovom jakom zaštitom i planiranim i programiranim brzim razvojem vlastitih resursa (toliko o tome da „plansko“ gospodarstvo više ne postoji!). EU danas odvaja ogromna sredstva u vlastite centralne fondove pomoću kojih dirigiraju razvoj određenih grana u svojem „ataru“, ili čak čitavih novoprodruženih članica kojima je pomoć potrebna da se prevelike razlike što prije smanje na podnošljivu mjeru. Čak i ta nesretna (nama stalno pred očima) Srbija postiže brze i neosporive uspjehe u međunarodnim odnosima iako su do pred koju godinu bili „zadnja kužna“ zemlja na samom europskom dnu. Pritom činjenica da smo mi već daleko odmakli u pregovorima o pristupanju EU, ne znači baš ništa, jer je otvoreno i zatvoreno masu pregovaračkih poglavlja a riješeno samo par nespornih.

Temom kvalitete kadrova sam se malo zabavio u postu „Diplomati i dame“, ali me je nekoliko posljednjih događaja na tom planu podsjetilo da priču započetu u prvom postu moram dodatno obraditi i u ovom drugom. Evo prve „vijestice“ iz Jutarnjeg lista od 14.09.2007 pod naslovom „Miomir Žužul - gore od beskorisnog“

Taj naš „nestaško“, bivši ambasador, pa lobbist, pa ministar vanjskih poslova, pa bivši ministar i zastupnik u Saboru, pa ljubitelj opere, a naročito poznat kao kolekcionar materijalnih vrednota, kako se uopće našao na tako „važnim“ funkcijama po svijetu (pa neka je i u Gruziji, Osetiji ili kako li se te zemlje već zovu)? Ima nekoliko linkova koji o tome ponešto govore.
• Žužul postao izaslanik OESS-a za Gruziju Business.hr/Hina od 17.08.2007 : Predsjedavajući Organizacije za europsku sigurnost i suradnju Španjolac Miguel Angel Moratinos, imenovao je u petak Miomira Žužula za osobnog izaslanika za misiju u Gruziji i Rusiji, a u svezi s projektilom koji je pao na gruzijski teritorij 6. kolovoza.
• Miomir Žužul posreduje između Rusije i Gruzije Jutarnji los/Hina 17.08.2007: Žužul je već sutra na putu za Tbilisi, gdje će početi misiju kao osobni izaslanik predsjedavajućeg OESS-a Miguela Angela Moratinosa..
• Miomir Žužul posreduje između Rusije i Gruzije Jutarnji list 17.08.2007 Žužul je već sutra na putu za Tbilisi, gdje će početi misiju kao osobni izaslanik predsjedavajućeg OESS-a Miguela Angela Moratinosa
• Žužul doputovao u Tbilisi Business.hr/Hina 20.08.2007
• Miomir Žužul: 'Neka Rusija i Gruzija nastave pregovore' Jutarnji list 06.09.2007
• I onda hladan tuš: „Miomir Žužul - gore od beskorisnog“ Jutarnji list od 14.09.2007 Britanski tjednik The Economist prozvao je bivšeg ministra Miomira Žužula zbog loše provedene OESS-ove istrage ruskog upada u Gruziju. Pod naslovom “Gore od beskorisnog” komentator Economista piše da su Žužul i OESS uspjeli doći tek do općenitog zaključka da je “teško utvrditi što se doista dogodilo”. „Nazvati to izbjeljivanjem bilo bi nepošteno. Bijelo ipak ostavlja dojam čistog i sjajnog. Ono što je OESS izvijestio o nedavnom napadu Rusije na Gruziju prljavština je, sluz i mulj koji prikrivaju istinu.

No ako ste promislili da je ovo još jedna ocrtana priča o Miomiru Žužulu prevarili ste se. Moja priča je priča o finoj i uglađenoj dami Kolindi Grabar-Kitarović i Ministarstvu kojem je na čelu:
• Kolindin pad- Nepotrebne zamjerke Večernji list 29.08.2007 Osim što se nije politički afirmirala, zbog čega je vodeće mjesto u 8. izbornoj jedinici dano Linu Červaru, izvori iz HDZ-a kažu da je Kolinda Grabar-Kitarović oslabila svoju poziciju u stranci primjedbama na neka rješenja u primorsko-goranskom HDZ-u. Imenovanje malološinjskog gradonačelnika Garija Cappellija za šefa Županijske organizacije HDZ-a nije navodno naišlo na njezino odobravanje.
• Kolinda Grabar-Kitarović iznenada je pod veoma čudnim okolnostima pala u nemilost Jutarnji list 15.09.2007 : Riječanka Kolinda Grabar-Kitarović, za koju se smatralo da će biti Sanaderova uzdanica za Rijeku, iznenada je pod veoma čudnim okolnostima pala u nemilost šefa stranke..

U međuvremenu su u našim medijima se počele provlačiti oko ministrice kuriozno žute vijestice s neugodnim konotacijama (da bi valjda pojačale sliku njene neuspješnosti koje se svodi na koketiranje s europskom diplomatskom elitom):

• Kolinda – predmet želje EU ministara Večernji list 11.09.2007 Urednik BBC-ja zadužen za praćenje političkih odnosa u Europi na svome je “Euroblogu” otkrio kako “ima dobrih vijesti za jednu državu koja nastoji ući u Europsku uniju”, no kako nije riječ o otvaranju novog pregovaračkog poglavlja jer je netko od odgovornih izrazio želju za približavanjem Hrvatskoj, već je jedan od ministara kolegama sugerirao kako bi za njega bili dobrodošli puno bliži osobni 'bilateralni’ odnosi s određenom ministricom vanjskih poslova” - te napis ilustrirao fotografijom naše ministrice vanjskih poslova i europskih integracija Kolinde Grabar - Kitarović

• Intelektualni seksipil ili diplomatski šarm Jutarnji List 16.09.2007 Koji je ministar vanjskih poslova jedne zemlje EU prošle subote u Portugalu svom kolegi rekao kako bi rado poboljšao bilateralne odnose s našom ministricom Kolindom Grabar-Kitarović? Je li to bio šarmantni Francuz Bernard Kouchner kako su dali naslutiti neki mediji, ili pak Belgijanac Karel De Gucht, a možda je to bio Jean Asselborn iz Luksemburga?

Ne krijem da je Kolinda i meni miljenica među tim mračnim tipovima s vrha HDZ-ovske „nomenklature“. I ja znam da je zovu „barbikom“, znam i da su joj rezultati mršavi (u kakvom je društvu i u čije ime nastupa i ne mogu joj biti bolji), ali eto - dijelim simpatije s europskim ministarima, njenim kolegama, bez obzira na neugodne konotacije žutila koje se provlači - ili možda baš zato, jer u ovako posloženim vijestima evidentno ima puno prikrivenog smisla i podlih namjera. Naime:

• Sanader se pohvalio imenovanjem Žužula izaslanikom OESS-a Business.hr/Hina 19.08.2007 : Hrvatski premijer Ivo Sanader je u subotu u Splitu nakon sastanka s bavarskim premijerom Edmundom Stoiberom ustvrdio kako je Hrvatska "od zemlje primatelja usluga postala zemlja koja sada pomaže drugima, što potvrđuje i imenovanje bivšeg šefa hrvatske iplomacije

• Na stranicama MVPEI još od prošle godine stoji kako se postaje funkcioner u OESS-u pollitika ">(Ministarstva vanjskih poslova i europksih intergracija) : RH je uključena u terenske aktivnosti OESS-a sudjelovanjem u promatranju izbora koji se ostvaruje kroz OESS-ov Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) te od 2000. godine i slanjem građana u misije dugog trajanja (Kosovo, Albanija, Gruzija i Makedonija). Od sudjelovanja u promatranju referenduma u Albaniji 1997. godine, MVPEI Republike Hrvatske redovno šalje diplomate u promatranje izbora u zemlje regije i ostale zemlje sudionice OESS-a, uključujući Zakavkazje i Srednju Aziju. Od početka 2002. godine, uz pomoć ODIHR-a, MVPEI je nekoliko puta imao priliku poslati u promatranje izbora i predstavnike specijaliziranih hrvatskih nevladinih udruga (NGO).

Samo bi se maloj djeci moglo podvaliti da se Veliki Miomir našao na odgovornim pozicijama u OESS-u zato što spada u nezamjenljivi svjetski diplomatski krug. Njega je tamo vjerojatno „morala“ progurati ista ova Kolinda, koju očito vole europski ministri vole zato što je dama, ali ju ne vole HDZ-ovski farabuti koji pripremaju svoj veliki „come back“ (ukoliko osvoje vlast - Bog nas sačuvao od takve „nevere“).

Baš zato je ovakvo nešto i trebalo reći. Da birači, koje smatraju nedozrelom djecom shvate o čemu se tu radi. Zbogom Kolinda, jer ovako ili onako, europski ministri će se morati navikavati na neke druge, tamnije i ružnije figure. Ja sam barem bio zadovoljan da smo tamo među njima imali jednu damu umjesto ovog imoćanskog farabuta koji se sigurno dobro „snašao“ i u novim „istočnjačkim“ ulogama na svoj osebujan i specifičan način, a na što malo dalje u svome tekstu evidentno aludira „The Economist“:

Istraga OESS-a na čelu s Miomirom Žužulom, bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova, istraživala je incident. Da su iznijeli uvjerljive razloge zašto vjeruju Rusiji, a zašto ignoriraju švedske, poljske i druge stručnjake koje je angažirala Gruzija, to bi bilo jako zanimljivo. Ali, čini se, nastavlja komentator, da nisu imali nikakvu namjeru analizirati argumente. Došli su tek do općenitog i neutralnog zaključka da je “teško utvrditi što se dogodilo”. Rusi su na to odmah objavili kako ih time OESS oslobađa svake krivnje i obnovili svoj promidžbeni rat protiv bivše sovjetske republike.

I sretno ti hrvatski narode! Ako sve prođe po planu (a neki se svojski trude) u dolazećim vremenima ćeš imati prilike zasigurno uživati blagodati nekih ruskih Bechtela, kojima se „Veliki Miomir“ zna tako lijepo i snalažljivo podvući pod kožu!

Diplomati i dame!!!

Nekoliko recentnih novinskih napisa me je podsjetilo na jedan stari (bradati) vic:

Koja je razlika između diplomate i dame? Odgovor je sljedeći:
• Ako diplomat kaže da, to znači možda; ako diplomat kaže možda, to znači ne. A ako kaže ne – nije diplomat.
• Ako, pak, dama kaže ne – to znači možda. Ako dama kaže možda, to znači da. Ako dama kaže da – nije dama!

Taj „bradati“ vic je svojevremeno Damir Grubiša upotrijebio u komentaru Novog lista 04. 10. 2002 (.-Slučaj Bobetko: druga runda -Tomčić i Tomac očigledno ne znaju notorni vic o razlici između diplomata i dame ) povodom posjete naivnog "diplomatskog" dvojca Tomčić -Tomca Rimu i Vatikanu na zadatku lobiranja protiv Haškog Tribunala.

Ovaj talijanski izlet me podsjetio na još jedan stariji izlet negdašnjeg pred-reformskog predsjednika SIV-a Branka Mikulića pokojne Jugoslavije također Italiji, a ugostio ga je u povijesti zapamćeni najmlađi (ali uobičajeno kratkotrajni) talijanski premijer demokršćanin Giovanni Giuseppe Goria .

Za razliku od demokratskog dvojca Tomčić -Tomac koji su se 2002 godine vratili "kratkih rukava", jedan "prononsirani nedemokratski komunjara“ Branko Mikulić vratio se iz Italije odlično obavljenog posla. Naime, onda su se već osjećali demokratski vjetrovi u ustajaloj Jugoslaviji (na samrti) pa je fini gospodin Goria ne samo fino primio Mikulića, nego mu osigurao nevjerojatne kreditne linije za razvoj poduzetništva u Jugoslaviji. Treba razumjeti to vrijeme - u Europi se osjećao novi kurs s Istoka, veliki (više europski i svjetski nego ruski) reformator Mihail Gorbačov je već 3 godine na vlasti (istina prijevarom pri glasovanju, ali Gospode, kako drugačije jedan reformator uopće može doći na vlast unutar nomenklature koja čvrsto čuva svoje pozicije i privilegije - uostalom talvo nešto je i kod nas „déjà vue“ u poznatom slučaju „reformatorskog“ Sanaderovog preuzimanja pašalićevski orijentiranog HDZ-a).

Ono što je paradoksalno, ali ovdje treba posebno naglasiti, jest da je nedemokratska „komunjarska“ Jugoslavija tada uoči sve-istočnog sloma više uživala simpatija Zapada nego Hrvatska nakon rušenja Berlinskog zida i raspada mračnih komunističkih imperija na europskom istoku (Jugoslavija, SSSR, Čehoslovačka isl).

Tako se i Branko Mikulić vratio noseći u torbi enormne čekovne iznose namjenjene razvoju poduzetništva, nečega na što u Jugoslaviji još nitko nije bio spreman (ni sam Mikulič ni oni okolo njega). Ipak je Mikulić to marketinški slavodobitno iskoristio, posebno naglašavajući izuzetno srdačan prijem kod talijanskog premijera Gorije. Gorijina je vlada ubrzo pala, no njegov je također demokršćanski nasljednik Ciriaco De Mita između ostalih proglasa kontinuiteta potvrdio Mikuliću sve financijske tranše, pa ih poslije prenio i na Mikulićevog nasljednika reformskog Antu Markovića, što je sve nažalost ostalo neiskorišteno, jer se na Balkanu zaplelo kravo kolo. Zapad nam zapravo nikada nije posve oprostio naše doprinose takvom civilizacijskom srozavanju Balkana, bez obzira što su prave ratničke inicijative dolazile sa jugoslavenskog istoka (pa tako, sasvim prirodno, ni naivčine ranga Tomčić-Tomac nisu imali šansu išta postići u profinjenim diplomatskim kuloarima zapadnoeuropske visoke diplomacije). Uostalom kao i danas.

Hrvatski (HDZ) „reformist“ Sanader šećući po Europi dobrano rasprodaje reformatorski kredibilitet uporno i arogantno pometajući doma pod tepih sve korupcionaške afere, vlastite i one svojih ministara, pritom čak demonstrirajući neciviliziranu i nedemokratsku prisilu preglasavanjima u Saboru (što u domaćoj i svjetskoj javnosti dodatno srozava ugled parlamenta kao najviše demokratske institucije svugdje u svijetu). To je svakako njegov loš izbor, ali kakav jest, njegov je, pa neka ga nosi kako zna i umije, na vlasitit rizik.

Mada korupcije ima svugdje u svijetu, kad se u demokratski stabilnim zemljama skandal otkrije nema toga tko bi ga prikrivao, a odlazak iz politike je neminovan, i obično znači gubitak političke karijere zauvijek. U Hrvatskoj se naprotiv, u Sanaderovskom stilu, umjesto vertikalne primjenjuje horizontalna rotacija, pa se tako ministar koji je demisioniran iz ministarske fotelje, preseli u saborske klupe, i eto ga opet se vrti po političkim i diplomatskim kuloarima Europe, umišljajući sebi da je općeprihvaćena veličina, pothranjujući tako svoju ranjenu sujetu „diplomatskom finoćom ophođenja“ koja u tim posvećenim krugovima tradicionalno i profesionalno sasvim svakodnevna pojava i mjera elementarne pristojnosti.

A što se o njima misli, takvih baš i nije briga, no mi to kao narod i država osjećamo na vlastitoj koži, radi neefikasnosti hrvatske politike i političara. Tu i tamo se u javnost probije poneki biser, kao što je bio svojevremeni koridorski sastanak pokojnog predsjednika Tuđmana s još živućim bivšim američkim predsjednikom Clintonom (koji opet ima dobrih šansi da se šeće i kreira po Bijeloj kući kao suprug prve u povijesti dame u funkciji američkog Predsjednika). Slična priča kruži i oko nedavnog susreta našeg premijera Sanadera s povijesno prvom njemačkom kancelarkom gospođom Angelom Merkel , koja je prema kuloarskim pričama navodno diplomatski korektno održala oficijelni dio susreta i onda se naglo izgubila (jer s nositeljem najkorumpiranije vlasti u novoj europskoj konfiguraciji nije željela suviše vremena provoditi).

Ta glasina me je podsjetila na ono kritično vrijeme hrvatskog domovinskog rata, kada su u generale prevođeni, (vojno ili civilno) neškolovani politički miljenici i niže rangirani legionarski probisvijeti po milosti „svevišnjeg“ (kako je od milja nazivao poznati general Rojs pokojnog ministra iseljeništva pa vojske Gojka Šuška). Na domovinski zov se odazvalo i dosta zaista visoko školovanih časnika sa zapadnih vojnih učilišta . Tako je jedan mladi i nadobudni hrvatski vojni časnik, školovan na visokim vojnim školama u zapadnoj Europi, kao nadareni poliglot služio jedno vrijeme kao organizator sastanaka vojnih delegacija Hrvatske i prijateljskih zemalja. On je to činio na najbolji mogući način, ali se privatno tužio, da se osjeća jadno i frustriran ponašanjem visokih časnika stranih vojnih delegacija, koji bi došli, "odverglali" službeni dio protokola i onda se naglo gubili, ne želeći popiti ni prijateljsku čašicu konjaka poslije sastanaka (kako je on prokomentirao „kao da su trčali oprati ruke poslije rukovanja“). Treba shvatiti situaciju u kojoj su se ti visoki vojni dužnosnici stjecajem okolnosti nalazili prigodom službenih posjeta hrvatskim vojnim snagama: Oni su visoko školovani vojni intelektualci, koji su prolazili vrlo zahtjevne teorijske i praktične obuke, a posebice visoke profesionalne i moralne filtre u karijerama, a koji su radi viših strateških interesa morali koordinirati sa svim balkanskim vojskama. Ne treba biti naivan - oni su od svojih vojnih obavještajnih struktura prije svakog sastanka zasigurno dobivali kompletne profile svih sudionika protokolarnih događanja s druge strane zelenog stola, i mi bismo se zasigurno grdno iznenadili što se sve u njihovim izvješćima nalazilo.

Isto tako je pretjerano očekivati da je jedan Sanader kad je ovih dana došao u posjetu kolegi danskom premijeru Andersu Foghu Rasmussenu (kao za nedavnog posjeta Angeli Merkel), da ga je ovaj primio a da ga njegove službe nisu dobro pripremile za taj susret. Uglađena pristojnost i protokolarne lijepe riječi danskog kolege, koje su kod nas slavodobitno naglašene kako je eto „Rasmussen impresioniran napretkom Hrvatske“ svakako nisu takvog značaja, nikakav znak ičega dramatičnog u odnosima između Hrvatske i Danske, ili Hrvatske i EU, niti olakšanje našem putu prema Europskoj Uniji (gdje je hrvatsko mjesto –zaista neosporno i zagarantirano, i kojeg nitko na Zapadu ne osporava, ali su očito spornin način i ljudi koji u ime Hrvatske nastupaju).

No, ako su Sanader i Rasmussen zaista imali prilike i volje prijateljski ćaskati, možda mu je danski kolega mogao detaljnije ispričatio vlastita neugodna iskustva iz jedne kritične faze svoje političke karijere, kada je 1992 godine kao Ministar financija morao odstupiti: Naime poslije nalaza istražne komisije koja je ustanovila nepravilnosti u premještanju nekih financijskih obveza nekim odabranim kompanijama iz jedne u drugu fiskalnu godinu, on je o tome Folketingu (danskom Parlamentu) davao neprecizne i nekompletne podatke. Bože,Bože, pa nije čak niti slagao, nego samo nije rekao cijelu istinu!? Kakvog li naivnog i pretjerano puritanskog ponašanja - naravno gledajući iz suvremene hrvatske sanaderovske perspektive.

No, danski premijer uopće nije ni kreten, ni tako naivan, iako bi to neki ovdje htjeli vidjeti. To pokazuje i dokazuje izjava jednog drugog danskog političara koji čuči u Europskoj komisiji na za nas vrlo značajnoj poziciji zamjenika deska za Hrvatsku. Tako je pred par dana rečeni gospodin Henrik Bendixen izrekao u ime Europske komisije ( (prema Jutarnjem listu od 12.09.) a skoro sve druge novine istu u vijest objavile na udarnim mjestima pod naslovom „Korupcija i pravosuđe i dalje hrvatske rak-rane“. Evo što je rekao:

Vrlo je neobično što Hrvatska kao relativno razvijena zemlja, kada je u pitanju korupcija, postiže slabije rezultate od nekih afričkih država. Ne razumijem to i možda to nije fer, ali Hrvatska ima problem i teško ćete naći nekoga u Hrvatskoj tko se s tim ne bi složio.

Ovakvu jednu izjavu, reklo bi se kod našeg naroda, ne bi pas s maslom pojeo. No eto, na određenim odgovornim razinama hrvatske politike se očekuje da će to hrvatski birač ipak polizati! Ta kako i ne bi kad jednog malog Henrika Bendixena (tog "beznačajnog" danskog političara), koji administrira tamo neke sitne poslove u europskoj administraciji u Bruxellesu – demantira glavom i bradom, Anders Fogh Rasmussen (tj. danski Premijer osobno)!?

O Sancta simplicitas!! Da nije žalosno bilo bi smiješno! Kao i ona gornja priča o diplomaciji i (lakim) damama, koja postaje otužna kad se transponira u hrvatski kontekst!!!

Koliko uopće poznajemo vlastitu povijest?

Na današnji dan je umro Markantun de Dominis (Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.) hrvatski matematičar, fizičar, filozof i biskup. Umro je prirodnom smrću zatočenika u tamnicama papinske tvrđave Sant'Angelo u Vatikanu (ako je prirodna smrt uopće moguća u zatočeništvu).

Došavši u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te pritvoren u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću. Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. ( Wikipedija )

Kao što se to po pravilu u povijesti događa, njegove suce i egzekutore čovječanstvo nije zabilježilo, mada su svoj zločin nad njim počinili u ime tog istog čovječanstva. Nastradao je radi osobne pobune protiv papinskih namjera da se stavljaju iznad zakona, što je za ona vremena bilo bogohulno, a suprotstavljanje državnim autoritetima ni danas nije lagan ni lagodan posao.

Inkvizicija mu je izgleda najviše zamjerila na priznanju da je redovito čitao zabranjene knjige ( Index librorum prohibitorum ) nadajući se da je u njima sadržano i poneko zrnce istine. No njegovo ime je ostalo zapisano na najsvjetlijim stranicama ljudske povijesti, pa je sam veliki Isaac Newton početkom 18. stoljeća upravo De Dominisu odao priznanje za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.

De Dominisovu sudbinu je opisao u djelu Heretik njegov nedavno umrli intelektualni slijednik (kao fizičar, filozof, humanist, slobodoumni intelektualac i heretik) Ivan Supek . Ostao sam mu dužan pažljivije pročitati tu knjigu (imao sam je davno ali nedovoljno pažljivo u rukama). No zato trenutno daleko pažljivije iščitavam njegovu drugu knjigu o također velikom Hrvatu i Dubrovčaninu Ruđeru Boškoviću (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), i to s velikim zadovoljstvom koje me ispunjava ponosom.

Negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća na policama antikvarijata „Tin Ujević“ na Zrinjevcu slučajno sam pronašao dvotomno djelo akademika Žarka Dadića „ Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata“ (istanje Sveučilišne naklade Liber – Zagreb 1982 godine), za sramotno malo dinara - što je sramotni znak da jedna kapitalna knjiga o jednoj kapitalnoj hrvatskoj dimenzija - u Hrvata nije imala neku prođu. Nažalost nema ni danas veliku cijenu budući da se još uvijek za malo kuna može naći na policama antikvarijata, što sam nedavno otkrio tražeći jedno drugo Dadićevo djelo (u ratu izgorjelo) o još jednom velikom Hrvatu i Dubrovčaninu Stijepu Gradiću (u svijetu poznatom filozofu i znanstveniku 1613- 1683), koji je bio dogurao do upravitelja Vatikanske knjižnice (položaja kojeg bi se danas moglo mjeriti s predstojnikom svjetske Akademije nauka kad bi takvo što danas postojalo). Koliko je takva pozicija svevremenski značajna svjedoči nedavna izjava današnjeg Pape Benedikta XVI o njegovoj neispunjenoj težnji da ga Ivan Pavao II imenuje ravnateljem Vatikanske knjižnice . A možda baš iz tih vremena je u Dubrovniku ostala još uvijek živuća izreka „da bi današnje vjerske i naučne spoznaje svijeta bile radikalno drugačije kad ni se objelodanilo sve tajne koje ta knjižnica čuva“.

Kad gledamo ovako, iz ove perspektive, mi smo sami sebi najveći neprijatelji, jer se primarno opterećujemo nevažnim ili barem podprosječnim događajima iz naše povijesti, a zapuštamo vlastite doprinose svjetskoj kulturnoj baštini. Bavimo se tričarijama umjesto da na ovakvim primjerima i činjenicama gradimo nacionalni ponos, bez kojeg nijedna država niti nacija ne mogu normalno funkcionirati.

Eh, kad bi danas netko htio naučiti iz povijesnih činjenica unutar kojih je jedan mali Dubrovnik, njegujući vlastitu slobodu i na vlastitim intelektualnim i ekonomskim resursima stvorio mnogo u svijetu priznatih činjenica i autoriteta!? Znao bi što za narod treba činiti. A i mi svi bi postali svjesniji kakvim ljudima trebamo davati prednost. Nažalost to nije nimalo lako, jer na našim prostorima još uvijek caruje neznanje i nepoštivanje vlastitih korijena i izvora.

Mitovi privatizacije 2. – Tranzicijske avetinje !

„Avet kruži prostorima polovine Europe- avetinja tranzicije!“

Ovaj drugi dio o privatizacijskoj mitologiji namjerno sam započeo parafraziranjem početne rečenice iz Marxovog Komunističkog Manifesta. Daljnji tekst ovog ogleda će pokazati zašto.

A: NAMJERNO IZAZVANE ZBRKE

Generalno gledajući u današnjoj hrvatskoj javnosti postoje prisutne teorijsko-praktične manipulacije koje se vrte kao opravdavanja onog što se do sada u pretvorbi i privatizaciji postiglo. Pritom manipulacije oko značenja pojma tranzicije igraju vrlo važnu ulogu. Pa za sam početak pogledajmo kako se taj pojam definira s različitih strane „bojišnice“:

Na engleskoj „Wikipediji“ - Uopćeno, nepristrano i vrijednosno neutralno!":

A transition economy is an economy which is changing from a planned economy to a free market. Transition economies undergo economic liberalization, letting market forces set prices and lowering trade barriers, macroeconomic stabilization, where immediate high inflation is brought under control, and restructuring and privatization, in order to create a financial sector and move from public to private ownership of resources. These changes often may lead to increased inequality of incomes and wealth, dramatic inflation and a fall of GDP.

Na hrvatskoj „Wikipediji“ -Ne može bez politiziranja!:

Tranzicija (prijelaz) je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz komandnog gospodarstva u tržišno, tj. iz socijalizma u kapitalizam.
Tranzicija iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno te transformiranje nedemokracije u demokraciju, sastavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren sa novim tržišnim konkurentima te na kraju, pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim tek onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 90-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sami uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u tim socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi puta provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:

Ako kritički analiziramo ove dvije definicije, nastale s onu i ovu stranu tranzicijskih graničnih (zemljopisnih i mentalnih) linija , sve postaje mnogo jasnije.

Zašto se na Zapadu na procese (kroz koje mi prolazimo) gleda kroz čisto ekonomsku vizuru, posve je razumljivo.

Zašto se u te procese kod nas ubacuju ideologija i dnevna politika također je više nego jasno.

Kad se vrednuju rezultati i efekti ovih promjena, samo se uočava borba „novo-stare elite“ za osvajanje i stabilizaciju svojih „novo-starih pozicija!“

B. TRANZICIJA - KAO AVETINJA

Za početak - dvije male ilustracije:

Prva ilustracija – postojanje planirane namjere:
Još u vrijeme rata sam svako jutro po dnevnim ratnim zadacima odlazio na teren Župe i Konavala (već oslobođenih ali još svakodnevno bombardiranih). Za pomoćnika su mi pridodali jednog više prijatelja nego poznanika. Tako mi je jedno jutro u povjerenju počeo govoriti otprilike ovako: „Znaš, mi smo tako dogovorili i odlučili da ovaj put ništa ne pustimo iz ruku!“ Kad sam ga počeo ispitivati detalje, spomenuo je temeljiti ulazak u Dubrovačku Banku i gospodarske resurse Dubrovnika. Kad sam ga počeo ispitivati tko su to „mi“ nije više nastavio. Poslije smirivanja neposrednih ratnih opasnosti moj prijatelj je bio proizveden na jednu od odgovornih direktorskih funkcija, i stalno je bio viđan u društvu trojice od petorice poznatih „ortaka“ u skandalu Dubrovačke banke. No on je ipak bio „sporedni igrač“, i kao takav eliminiran iz „prve ekipe“ još prije kraha Dubrovačke banke (a još mu se vuku zakonski repovi iz te životne epizode).

Druga ilustracija – „teorijska opravdavanja“:

Nekom prilikom protokolarnog događaja unutar zidina starog Grada (gdje domaći ljudi inače ne idu radi teške pristupačnosti), čekajući sam čavrljao s mojim poznanikom, tada na visokoj političko-administrativnoj funkciji. Tom prigodom mi je objašnjavao logiku „prvobitne akumulacije kapitala “ kao potrebne stepenice u razvoju pluralne ekonomije, gdje su grabež i kriminal normalna tranzicijske pojave, jer eto - i „Fordovi prethodnici su počeli svoj business pljačkajući kočije!“ Zašutio je tek kad sam se usprotivio „revolucionarnom teoretiziranju“ navevši kako je besmisleno današnje devijacije opravdavati idejama i događajima iz 19. stoljeća (Marxovim tezama iz Kapitala ili događajima s Divljeg zapada), jer onda nikako ne bismo mogli objasniti pojavu jednog Billa Gatesa i druga događanja s kraja 20 vijeka). Napustio me je kad sam počeo zastupati prednost stvaranja novih vrijednosti umjesto recikliranja onih koje je netko drugi već stvarao.

Zaključak:

Mada bi se moglo naći mnogo sličnih primjera iz hrvatskih tranzicijskih konfuzija, ova su vrlo slikoviti pokazatelji bijedu novokomponirane hrvatske elite, kojoj se zamračio sav patriotizam i izgubio svaki smisao za više interese pred društvenim bogatstvima koja su se valjala ulicama, i koje je samo trebalo skupljati, na ovaj ili onaj način.

Osim „kriminalnih umova“ koji su se našli u svom prirodnom elementu, najveća zabuna koja je nastala u glavama kreatora „novog hrvatskog poretka“ (i koja još traje u mnogim glavama današnjih moćnika bez obzira na ideološke potke) jest da privatno (privatizirano) vlasništvo nema nikakvu društveno važnu ulogu niti odgovornost (jer eto, ni društvo niti društveno ne postoji – to su samo zaostale „opsjene iz komunističkih vremena“). Jednom Fordu (Rockfelleru, Gatesu, isl.) na um ne bi palo da izdvajaju sebe, svoje tvrtke i svoje bogatstvo izvan društvene okoline u koje su nastajali.

Danas se politička efikasnost svih političkih opcija u razvijenom svijetu vrjednuje samo po društvenim efektima koji se postižu, a među njima indeks zaposlenosti je apsolutno najznačajniji; i na njemu Vlade i političari opstaju ili padaju. Kod nas se društvena efikasnost pojedinih političkih opcija mjeri promilskim promjenama u zaposlenosti, a nitko neće da preuzme odgovornost za raspad gospodarskog sustava (i ogromnim gubicima radnih mjesta) sustava, koji je i prije ovih promjena bio vrlo tržišan, i spadao među najbolje i najpotentnije u prostorima Mitteleurope. Stanje zaposlenosti je jedina prava mjera i svega onoga što se nama dogodilo, i što nam se još događa, i te sramotne činjenice nikakve kadrovske promjene u statističkim zavodima ne mogu prekriti.

C. TRANZICIJA - „NOVOVJEKA MISTERIJA“!?

Radi svega gornjega bilo je potrebno prići mistifikacijama kako bi se glasačko tijelo zavelo i zbunilo. Tako se pojam tranzicije postao nekakav magični naziv za prijelazno vrijeme (sistemskih promjena) koji se počeo upotrebljavati kao opravdanje „per se“ (samo po sebi)! Pa je tako tranzicija postala nešto nužno, neizbježno i kauzalno, što se događa svim zemljama u negdašnjim komunističkim prostorima, sila kojoj se ne možemo oduprijeti. To je „zakonitost prvobitne akumulacije kapitala“ (pri čemu smo se našli u apsurdnoj situaciji da je s jedne strane marksizam postao kriv za sve što nam se dogodilo, ali s druge strane su Marxove mehanicističke teorije i kategorije i dalje bile dobrodošle da bi se opravdala enormna provala nemorala, korupcije i kriminal na kojem se gradi novo hrvatsko društvo).

„Novo-hrvatske elite“ se međusobno koordiniraju i dogovaraju (u prvom redu unutar bankarskog segmenta – prednjačila je Zagrebačka i privredna Banka, a Dubrovačka se autsajderski ubacila, pa je ubrzo pometena). „Novo-hrvatske elite“ su marketinški dobro obrađivala maglu kojom su zastirali hrvatski medijski prostor (koji je ionako bio zamagljen ratom i katastrofalnim ratnim posljedicama). „Novo-hrvatska elita“ je u dezorijentiranu i ranjenu hrvatsku javnost promišljeno plasirala shvaćanja po kojima je pojava tranzicije nužnost koja se normalno očituje kao „vrijeme slobodnog lova“, u kojem se ne poštuju nikakva pravila niti zakoni. A „bolji život“ će nastati tek kad se nova vlasnička struktura ukotvi i stabilizira. To je ta priča o "famoznih 200 obitelji" - koje navodno neće biti komunističke provenijencije – mada se „novo-hrvatska elita“ uglavnom regrutirala iz redova tzv. suputnika Partije, tj. otpadnika na njenom logičnom putu ka demokratizaciji. Tako smo se našli u apsurdu, u kojem su nedemokratski otpadnici prošlog (komunističkog) sustava postajali demokratske perjanice novog (demokratskog) sustava. Pritom se nitko nije pitao što će se s hrvatskim društvom stvarno dogoditi, kad kriminalci, nesposobnjakovići i "politički podobni" kadrovi zauzmu ključne društvene pozicije i zaposjednu hrvatske gospodarske i druge resurse. Rezultate danas vidimo, osjećamo ih na svojoj koži.

Oni malobrojni hrabriji pojedinci, koji „nisu shvaćali te specijalne tranzicijske potrebe“ te su iznosili druge ideje, galamili, prosvjedovali i objelodanjivali privatizacijsko biserje“ „novo-hrvatske elite“ ili su neobjašnjivo nestajali (još uvijek ima nerazjašnjenih zločina od prvoboraca Blaža Kraljevića, Paradžika do željezničkog sindikaliste Krivokuće), ili su potapani ispod egzistencijalne površine (od dobro poznate Ankice Lepej do mnogo manje poznatih), ili su potiskivani na sam rub egzistencije (mnoštvo nepoznatih koji su brzo zašućivali u strahu od sutrašnjice).

Velika je krivnja „novo-hrvatske elite“, koja je bila u prilici kreirati novu hrvatsku situaciju (a u nju ulazi i dio gornjih crkvenih struktura, kojima je - ideološki i ekonomski - važniji bio gornji sloj „pastira“ nego široko stado „ovaca“). Mada bez ovaca ni oni sami, ni gornji sloj hrvatske elite ne može opstojati.

A i sam glavni pastir Crkve u Hrvata je dosta dezorijentiran. Slušao sam ga u poznatoj (antologijskoj) emisiji Branimira Bilića na samom završetku prošle sezone (kad je Sanaderu i Bozaniću omogućio jednosatnu emisiju s očitim propagandnim namjerama). Uzoriti kardinal u Hrvata je i sam redukcionistički upotrijebio pojam tranziciju kao neku novovjeku pojavu koju isključivo vezuje samo za ovo naše sadašnje vrijeme prijelaza iz komunizma u kapitalizam, bar se sam tako izjasnio pred Branimirom Bilićem i hrvatskim TV auditorijem ( vidi link na Radio Dalmacija):

Prema kardinalovim riječima hrvatsko društvo se nalazi u tranziciji, a privatizacija je posljedica nacionalizacije, koju su prije pedeset godina provele komunističke vlasti. Odgovarajući na pitanje voditelja o korupciji, ocijenio je kako je ona povezana s funkcioniranjem pravne države.
"Ispravljanje korupcije treba biti na dobrobit svih građana", rekao je, dodavši kako u tome trebaju svi sudjelovati.
Bozanić smatra kako je poljuljan odnos prema temeljnim vrednotama te kako živimo u doba diktature relativizma. Nema kriterija, nema načela, dodao je.

Opće teoretiziranje o neizbježnim tranzicijskim zlima (kardinal i sam pripada toj zaštićenoj „novo-hrvatskoj eliti“) nije više dovoljno; nije to ono što običan čovjek i bogobojazni vjernik očekuje od svog prvog pastira – danas se traži konkretna akcija, da se imenuju i izopće vukovi koji trče svugdje naokolo, i koji se hrane proždirući Hrvatsku budućnost. Ne plediram za to da uzoriti kardinal uzme bič i, kao nekada Isus, istjera sve te farizeje i pokvarene trgovce iz prvih redova hrama božjeg (ta danas su druga vremena i drugi običaji). Ali bi neki minimum njegovog angažmana bio da svakome kaže svoje bez oblačenja riječi u ruho puku nerazumljivih visokoumnih fraza– najmanje to se od njega očekuje.

S crkvenih oltara, župnih dvorova i biskupskih konferencija treba prognati politiku, a baviti se pastvom, koja „visoku politiku“ najčešće niti shvaća, niti želi razumjeti. Ovo je prokleto vrijeme u kojem svrstavanje protiv zla, nemorala i korupcije mora biti znatno konkretnije od uopćenih i lijepo sročenih mudrih izreka. Zato bi se kardinal trebao prestati čuditi činjenici zašto je Crkva stalno na udaru kritika, jer će tako, na vjetrometini i dalje ostati, ukoliko on ne može shvatiti da njegova pastva živi danas, i od danas, da je, za razliku od "elite iz prvih crkvenih redova" više nego osjetljiva na pitanja morala, da „raja“ traži da joj se nagomilani problemi sada rješavaju i stalno utiru temelji boljeg sutra.

Veleučene se fraze u javnosti ne mogu uzimati „nazbilj“ dokle god oni socijalno senzitivniji pastiri unutar crkvenih struktura ostaju izrazita manjina, „bijele“ ovce u crnom svećeničkom stadu. To lijepo objašnjava jedan drugi skromniji vjerski veledostojnika don Ivan Grubišić na stranicama Hrvatskog novinarskog društva:

Tako je i ovom prilikom istaknuo da između nastupa premijera Ive Sanadera i kardinala Josipa Bozanića u HTV-ovoj emisiji "Lica nacije" nije bilo prevelike razlike. "I Bozanić se pretežno bavio političkim temama, umjesto o moralu i etici", kaže dr. Grubišić, primijetivši kako je Crkva nervozna jer joj u društvu ne ide onako kako je zamislila. Njezina uloga čuvara društvenog morala nije došla do izražaja i moral je trenutno u direktnoj suprotnosti sa željama Crkve.

D. TRANZICIJA KAO KANTA ZA SMEĆE

Tako se pojam i shvaćanje tranzicije (kako u glavama „novo-hrvatske elite“ tako i njenom marketinškom djelovanju) pretvorio u svojevrsnu „kantu za smeće“, u koju se trpa sve što u ovim novo-hrvatskim uvjetima ne valja, što nije u skladu s civilizacijskim normama ili Božjim pretpostavkama. Čim nešto nije lijepo za čuti ili vidjeti – šutira se u kante za smeće - i stvar bezbrižno „hoda dalje“. Kad se opet nakupi smeća, samo se napune kante, i istresaju na "civilizacijsku" deponiju. No hrvatska civilizacijska deponija nije socijalno-ekološki opremljena pa dalje permanentno zagađuje socijalni i moralni prostor Hrvatske, u kojima počinju dominirati razmišljanja da je najbolje što prije se riješiti svih tih remetilačkih faktora („mrskih radnika“, „mrskih sindikata“, „mrskih umirovljenika“ itd.), koji stvaraju nepotrebnu galamu i gužvu na izuzetno lijepo osmišljenoj arkadijskoj sceni „novo-komponirane Hrvatske“.

Strah, kao nezaobilazna posljedica zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti postaje široko rasprostranjen, i bitan preduvjet za postizanje ovako nakazno shvaćenih „elitistički“ modeliranih procesa tranzicije. Taj strah koji se stalno, pa i danas primjenjuje kao dnevno-politička praksa kroz metode nepravne države, činjenice koju svi znaju ali nitko za nju ne haje (jer se pridržavaju one uvijek efikasne „pas laje dok karavana prolazi).

Dotle, oni koji bi imali što reći, koji bi morali i reći i napraviti, za sve ovo bacaju krivnja na „mističnu i običnom umu neshvatljivu“ pojavu zvanu „tranzicija“, tu magičnu pojavu nad svim pojavama, zli usud koji neumitno utječe na sve ljude i događaje. Što je tranzicija zaista nitko od društvenih autoriteta (ili crkvenih koji su stručnjaci za moral) ne objašnjava, nego se radi praktičnih razloga drže poznate logičke varke da je „da je tranzicija - tranzicija“ (po konceptu „lopata je lopata“).

Ali molim vas, kakve veze imaju tranzicija, komunizam, kapitalizam, socijalizam, fašizam ili bilo koji -izam s moralnim integritetom čovjeka, bio on na vlasti ili ne! Običan čovjek i bez prevelikog školskog staža ili teorijskog predznanja ne pije sve to tako olako. Jer, iznad te „magične utvare“ koju neki nazivaju tranzicija, iznad sveg tog „anomičnog“ stanja bezakonja (pri čemu hiperprodukcija zakona služi dodatnom obezvrjeđivanju pravne države) stoje opći civilizacijski, ili ako želite Božji zakoni.

Jednom sam ovdje rekao, i danas stojim iza toga, da bi se hrvatsku tranzicijsku zbrku lako i brzo ozdravilo izbacivanjem sveg tog „zakonodavnog smeća“ (proizvedenog po tsunami tehnologiji kako kaže kolega Lesar) a kojeg je hrvatski sabor proizveo u slijedu mandata slobodne Hrvatske, kad bi se pravna država naslonila na Rimsko pravo i počela ga primjenjivati u praksi.

Mitovi privatizacije 1. - Tko je jamio, jamio!?

Kamo plovi Državni odvjetnik? Pitanje je umjesno, jer htjeli mi ili ne, ta funkcija je uvijek i svugdje visoko politizirana, jer u krajnjoj liniji barem kod imenovanja ovisi od politike, a samostalna je onoliko koliko nositelji tih visokih i časnih dužnosti žele i imaju hrabrosti uzeti u ruke sve one ovlasti koje im se pružaju, koje se od njih traže, i to ne samo na unutarnjem nego na međunarodnom planu. Naime, pravila i običaji takvim institucijama i nositeljima funkcija osiguravaju veliku autonomiju, pa ako postoji hrabrost se nositi s „moćnicima“ koji stalno rastežu zakone po svojem nahođenju, korektni i dosljedni Državni odvjetnik će uvijek odnijeti pobjedu nad prljavcima u politici.

Poučan je recentni primjer iz Bushove administracije povodom ostavke Ministra pravde Alberta Gonzalesa (vidi Večernji: Bush nezadovoljan ostavkom ministra pravosuđa! .

Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma Kongresa je povodom ostavke Alberta Gonzalesa radi afere otpuštanja saveznih tužitelja izjavila nešto vrlo znakovito:

"Snažna politizacija federalnog pravosudnog sustava koja se dogodila pod njegovim mandatom ozbiljno je narušila povjerenje javnosti u naše pravosuđe. Predsjednik sada mora obnoviti kredbilitet ministra pravosuđa".

Čelnik demokratske većine u Senatu Harry Reid je također prokomentirao:

"Alberto Gonzales nikada nije bio pravi čovjek za tu dužnost. Manjkala mu je nezavisnost, prosuđivanje i kičma da kaže ne Karlu Roveu (Bushev savjetnik, također u ostavci)", On je najavio kako "ostavka nije kraj priče" i da će Kongres rasčistiti tu "zbrku" i sljediti trag do Bijele kuće. .

Čak je i republikanska senatorica Susan Collins ocijenila da je Gonzalesovo odstupanje kao

"…korak naprijed za ministarstvo pravosuđa"..

Tako je to tamo gdje je glas javnosti jači čak i od skoro neograničenih ovlasti američkog Predsjednika, koji je svom dugogodišnjem političkom savezniku i prijatelju iz Teksasa Gonzalesu do zadnjeg časa pružao punu podršku odlučno odbacujući sve zahtjeve za njegovom ostavkom - dok Gonzales sam nije pokleknuo pod teretom javnosti.

Gosp. Mladen Bajić je prigodom svog izbora za Državnog odvjetnika imao nepodijeljenu podršku svih političkih čimbenika, ali i veliku podršku još uvijek dosta slabašne hrvatske javnosti. To što se dogodilo s jedne strane ga obvezuje, a s druge strane ga gura, želio ne želio, da mora ići dalje, do kraja. Za sve nas i za samoga Bajića je jako važno da on shvati kako imenovanjem na tu dužnost nikome nije ništa dužan, jer mu je teret odgovornosti daleko veći od onog što mjesečno primi u platnoj vrećici, a da je slava i zahvalnost naroda koju može steći daleko veća od one koja će viti iza npr. jednog Sanadera.

Oni koji su smatrali hrvatske građane glupanima, neznalicama, žutim i crvenim vragovima, stokom sitnog zuba, malo su se prevarili - vrč ide na vodu dok se ne razbije. U vrijeme rata i poraća, u Hrvatskoj su se dogodile mnoge necivilizirane stvari, koje su Hrvati počinili Hrvatima, neodgovorni pojedinci svome vlastitom narodu! U tim pljačkaškim pohodima su nastojali ovladati političkim i pravnim sustavom, grabeći se za ekonomske resurse, i pritom se nisu birala sredstva, pa su mnoge stvari ostale prešućene. No narod vrlo dobro zna kako stvari zaista stoje, pa će pritisak javnosti da se stvari dovedu do kraja biti sve jači, i neugodno će završiti po sve one koji to ne budu mogli ili htjeli razumjeti.

Posljednjih osam godina Hrvatsko glasačko tijelo se ponaša vrlo razumno: Godine 1999 glasači su presudili HDZ-u radi makinacija i muljanja, krađi i podvala koje su vapile za kažnjavanjem. Godine 2003 SDP-u i koaliciji su također presudili jer su „pročitali“ njihovu neodlučnost, a naročito jer nisu oprostili neizvršavanje predizbornih obećanja o čišćenju kriminala. Sada 2007 godine javnost opet traži isto, tj. da se sva ta kaljuža raščisti, jer je neprihvatljivo i necivilizirano da ostane po Rojsovoj „Tko je jamio, jamio!“. Na sljedećim izborima će pobijedit onaj koji bude uvjerljivije nudio konačno čišćenje hrvatskih „Augijeve staje“, a svaki onaj koji se za to založi mora računati da mu se neće oprostiti ponovno izigravanje povjerenja javnosti.

Ušavši u zadnjih sto dana pred izbore već se jasno uočava tko bježi od takvih obećanja i preuzimanja odgovornosti za takve procese, a tko se tek stidljivo za njih izjašnjava. No svi oni bi morali se požuriti ako žele pokupiti simpatije sve strože javnosti. Narod i javnost u Hrvatskoj pomalo ali sigurno sazrijevaju. Pa tako i svijest o značaju takvih procesa u vrhovima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti – jer se mišljenje javnosti se sve više uvažava, ali i sve više obvezuje. Zato neki, naučeni da kad god se trebaju zakloniti to čine iza pozicija moći, postaju nervozni jer očito slute kamo sve to vodi (sve se može kretati jedino tamo gdje teži i cijela država– ka stabilnoem političkom, pravnom i ekonomskom poretku unutar Europske Unije). Tako trenutni „tranzicijski“ hrvatski poredak, iako još egzistira, postaje anakronizam, slamnato strašilo za ptice, koji će sve teže funkcionirati na način kakov se do sada provlačio, jer postaje civilizacijski i pravno potpuno neprihvatljiv i neprobavljiv.

Zato nije uopće dobrodošlo (i za SDP je potpuino kontraproduktivno) Linićevo obranaško ponašanje, kojim sve svoje „miljenike“ pokušava iskupljivati – Milanović bi, ako želi dobro sebi i svojima, treba oštro presjeći praksu u kojoj je i SDP (pod Linićem) učestvovao. Tako čitam i njegovu naoko nekonzistentnu izjavu: Slučajevi KIM i Alan su kraj HDZ-ova koncepta privatizacije:
Predsjednik SDP-a Zoran Milanović izjavio je danas u Kneževim Vinogradima kako posljednje privatizacijske afere u slučajevima tvornice KIM te hotela "Alan" znače kraj HDZ-ova koncepta privatizacije.
Iako su mnogi odmah pokušavali umanjiti značenje te izjave, ja se nadam da je mislio upravo na činjenicu da je SDP, umjesto da slijedi svoja predizborna obećanja, cijeli svoj mandat utrošio na produžavanju u HDZ-i zasnovanog privatizacijskog koncepta. Ako nije svjestan da je SDP najviše zato izgubio vlast na izborima 2003, najbolje je da odmah pokupi svoje „krpice i bebe“ i izgubi se u hrvatskoj podprosječnosti.

S druge strane, zaludu se Sanader onoliko trudio obraniti svoje „dugoprste“ ministre u Saboru – javnost ih je već označila kao nepodobne i neprihvatljive, pa se do izbora i on i HDZ moraju prema njima precizno odrediti: Ili će se HDZ morati uvjerljivo distancirati od njih, i prakse koju su provodili - ili će svi zajedno biti otpuhnuti s političke scene.

A ovaj „mudrijaš“ Hebrang i njegova privatna tužba protiv Lesara: nikome neće poslužiti (a pogotovu ne njemu) da prebacuje bitno na sporedne kolosjeke. U akciji „Maestro“ i „Slučaju Hoteli Srebreno“ je manje važan je detalj pogodovanje prigodom izbora kupca; jer pravo pogodovanje ustvari se očitovalo u omogućavanju kupcu da se ne pridržava uvjeta (kupnje i ugovora - a tu ni kupac ni HFP ne mogu pružiti suvisla objašnjenja). No, ono što je najozbiljnije a za Hebranga najveći i najneoprostiviji grijeh jest to, da je kao Predsjednik Upravnog odbora HFP-a „spasio“ Ivana Gotovca zadržavši ga u najvišim vrhovima HFP-a kako bi ovaj nastavio provoditi kriminal i nanositi štetu. Može se Gosp. Hebrang sudovati koliko želi, i s kim god želi, te pritom svojim „autoritetom“ pritiskati suce i odvjetnike, no on javnosti ostaje dužan objašnjenje za svoju političku odgovornost u ovom slučaju - i sve drugo ostaje sporedno.

A sve oči javnosti su uprte u Bajića, sve naše nade i sumnje. Treba razumjeti strpljivost i postupnost koju Državni odvjetnik mora slijediti, ali se od njega s pravom mnogo više očekuje. Mada procesuiranje pretvorbe i privatizacije nije nimalo jednostavno, nije lagan posao, pogotovo ako se pri njegovom rješavanju prelamaju sve moguće silnice, nestrpljiva javnost želi rezultate. Zato svakako djeluje ohrabrujuće pročitati u Večernjem od 27.08.2007 znakoviti naslov s podnaslovima: Češljanje nakon Maestra: Državno odvjetništvo traži novu provjeru pretvorbe - Bajić širi istragu: Nezakonito pola prodaja. Jer zaista, svakim danom se otkriva sve više detalja, a kako se radi o HFP-u kao visokoj državnoj instituciji, koju su popunjavali ljudi iz različitih državnih administracija (tj. HDZ prije i poslije Tuđmana, SDP i koalicionaši), da su različiti ljudi uvijek činili isto (Penić - Kovač - Družak; Vojković - Starčević; Ostović - Ivezić, da ne govorimo o realno najmanje odgovornim „tenorima“), problem se pokazuje sve složenijim, a potreba za razrješavanjem sve akutnijom.

Dok se na jednoj strani provlači Rojsova teza „Tko je jamio jamio! (kao proglašavanje sadašnjeg stanja konačnim), s druge strane se sve ozbiljnije postavlja pitanje kako popraviti negativne posljedice manje-više kriminalne privatizacije??

Kao opravdanje Rojsove, i argument protiv mogućnosti ispravljanja nepravdi, navode se mogući poremećaji i štete koje bi mogle nastati kažnjavanjem „vlasnika“, tj. da bi eventualno ispravljanje kriminala izazvalo poteškoće u funkcioniranju tvrtki, pa time još veću štetu?! To je obična laž, jer je vlasništvo locirano u dionicama, a tekuće poslovanje u Upravi i poslovnoj strukturi tvrtke. Kad bi došlo do razvlašćivanja vlasnika koji su do svojih udjela došli na nezakonit način, za tvrtku se ništa tragično ne bi dogodilo: samo bi se stvorila nova vlasnička struktura. Takvo nešto se ionako u tržišnom gospodarstvu (i kod nas i u svijetu) stalno događa (prodajom, kupnjom, gubitkom, prijateljskim ili neprijateljskim preuzimanjima, pa tako i sudskim odlukama). Kako smo već kod Hebranga, Lesara, Leka, i Župe dubrovačke, najbolje ćemo shvatiti nijanse ako upotrijebimo slučaj Hotela Mlini, (kojeg je grupa vijećnika općine Župa Dubrovačka ionako stavila također kao predmet rasprava na tematskoj sjednici posvećenoj Lekovom izbjegavanju obveza):

HUP Zagreb je prije četiri godine preuzeo tvrtku Hoteli Mlini d.d. Iako su trebali uložiti 160 milijuna kuna nisu uložili ništa, ali su, budući da je poduzeće bilo uhodano i dobro radilo, promijenili Nadzorni odbor, ostavivši istu Upravu. Društvo je tako nastavilo normalno raditi, poslovalo pozitivno zadovoljavajući sve svoje obveze. Sve što se u međuvremenu investiralo uložili su (iako je Gosp. Leko to sebi prisvajao u nekoliko navrata) iz vlastitih ostvarenih sredstava (ne HUP-ovih obećanja). Hipotetski, ukoliko se u postupku koji mora slijediti, ustanovi da je gosp. Leko prekršio ugovor, da mu eventualno treba poništiti ugovor, i obračunati proizvedenu štetu, to se može odlukom npr. Trgovačkog suda učiniti odbijanjem šteta kroz povlačenje odgovarajućeg broja dionice: time bi samo nastala nova vlasnička struktura, koja bi imenovala drugi Nadzorni odbor, koji bi možda zadržao ili promijenio Upravu. Tvrtka bi nastavila raditi bez zastoja, nitko se živ u Župi ili Hrvatskoj, a pogotovo ne u svijetu (a hotel radi uglavnom na svjetskom tržištu) ne bi uzbudio zato što gosp. Anđelko Leko više ne bi bio većinski vlasnik Hotela Mlini. Dapače u svijetu se to ne bi ni primijetilo.

Svakako, osjetio bi vlasnik koji je izigravao svoje ugovorom preuzete obveze. Moglo bi se eventualno događati da takav vlasnik počne činiti podvale i namjerne blokade, ali je to onda predmet kaznene odgovornosti. Takvo nešto se može prevenirati. Ako ne eto opet Bajića na djelu.

Ta negdje ovome konačno treba biti kraj! A „Tko je jamio jamio!“ – je običan mit kojeg treba raskrinkati!

Super Andrija!

Ljeta Gospodnjega 1962 održao se Festival zabavne muzike, poslije kojeg se po svim kantunima lijepe naše i zajedničke pjevušila pjesmica „Andrija, super momak si ti!“ autora glazbe Alfonsa Vučera i teksta Blanke Chudobe. Toliko je bila popularna da je utjecala na mnoga imena u matičnim listovima, a dala je i ime onom grdnom stambenom mastodontu nazvanom „Superandrija“. Da li je junak naše priče dobio ime po tom Alfonsovom uratku ili tradicionalnim obiteljskim slijedom zaista ne znam, ali - da se pretvorio u Super Andriju (barem u svojim očima) - što jest jest!

Uostalom, i samo ime svojom etimologijom upravo to znači u svojim grčkim korijenima: Andrija bi značio (po Klaiću „hrabri“, „muževni“) dakle hrabar čovjek, junak, muškarčina. Pamtim ga još kao novinara Nedjeljne Dalmacije u onom sistemu, ali što je i kako pisao više se ne sjećam (a Internet toliko daleko ne može potegnuti). No to i nije toliko važno.

Pamtim ga iz vremena ratnog Dubrovnika, kao Bobetkovog miljenika ( o čemu piše Večernji list u članku ( Tko je zapravo kontroverzni Andrija Popović ). Nisam imao osobnih kontakata a niti želja za njima, no pitanje iz Večernjaka stoji.

Zaista tko je zapravo Andrija Popović!

Jednom će se i o ovom liku znati mnogo više, a njegov životni i ratni put je zasada još uvijek u dubokoj sjeni, kao što i priliči jednom pretežnom „obavještajcu“ (ma što to u hrvatskim primitivnim uvjetima značilo). No postoje neke postavke i pretpostavke koje je moguće pronaći na Internetu (npr. kolege Peratovića u Vjesniku od Vjesnik: 08. 10. 2001. pod naslovom Izvješća IPD-a 72. bojne Vojne policije otkrivaju kriminal i zločin ). Dok se njegov rad u IPD-u ili na obavještajnim poslovima u ratnim uvjetima mogao smatrati manje-više normalnim zadacima (iako je očito da se vrtio i tamo gdje su se dokazano vršili zločini – ali on navodno za njih nije znao), rad na čuvenom „dokumentarcu“ o Brunu Bušiću u suradnji s Vicom Vukojevićem i drugovima ga je definitivno gurnuo u obavještajno podzemlje – unutar onih posebnim interesima impregniranih „domoljuba“, koji su svugdje i posvuda širili svoje pipke uz rodijačke tzv. „janjičarske simpozije“ (symposion na grčkome znači gozba). I tu je očito ostao.

Kad je Sanader krao stranku od Pašalića (za naše opće dobro – mada to nije polučilo odgovarajuće efekte), izvjesnim izgleda da mu je i Super Andrija pomagao, pa je za to nagrađen državnom sinekurom (mjestom ravnatelja Fonda za razvoj i zapošljavanje), političkim počastima (mjesta predsjednika vrhunskih sportskih saveza kao što je HOS su uvijek takva), te značajnom ulogom u stranačkim aktivnostima (koordinator i izborni promotor desete izborne jedinice). Njegov uspon, kao mlađeg hadezeovskog lava (starog samo 42 godine) je bio više nego značajan i znakovit. Nacional ga je čak stavio na listu od 1000 najmoćnijih Hrvata, istina na tek na 953 mjesto (ali nas Hrvata ima oko pet milijuna, zar ne!?)..

Da je bio miljenik utjecajnih vrhova dokazuje i to da je ostajao netaknut i kad je trtljao gluposti, kao u intervjuu Nacionalu pod nezgodnim naslovom „Financijer rizičnih projekata“ ali još gorim podnaslovom „Kreditiramo tvrtke koje banke ne žele“. Zaista kakvi su to projekti koje banke ne žele financirati. Vjerojatno se radi o onom klasičnom konceptu lupanja tuđim spravama po gloginjama, o čemu ćemo možda uskoro više slušati, jer je svojim robusnim stilom postao zanimljiv i državnom odvjetniku ( Večernjak: Sanader i Bajić uključili se u krizu . A kako i ne bi, kad imamo posla s čovjekom koji je evidentno sklon krivotvorenjima (od „dokumentirane istine“ o Brunu Bušiću, do proizvoljnih intervencija u „ministarske zapisnike“), - a pritom gospodari proračunskim milijunima.

Ta sklonost ka voluntarizmu se najbolje ogledala u ovom smiješnom slučaju sukoba sa hrvatskim odbojkaškim reprezentativcima. Doista stoji u pravilima da se reprezentativcima ili trenerima mogu dijeliti otkazi bez suvišnih zašto, ali to samo zadnja budala ili pokvarenjak radi. Pa Hrvatski odbojkaški savez je nacionalna institucija od sveopćeg značaja, a najkvalitetniji sportski djelatnici su naša zajednička dragocjenost, da bi otkazivanje bez objašnjenja i odgovornosti za počinjeno prošlo bez sankcija. Očito su gosp. Malević i njegovi reprezentativci puno bolje upoznati s likom i djelom Super Andrije, jer je Malević još iz Sarajeva poručio javnosti da se radi o veleizdajničkom činu. Zaista, možda je i vrijeme da se unutar hrvatskog društva definiraju (ili redefiniraju) pojmovi nacionalnog izdajnika, a to je svakako svaki onaj koji radi protiv imovine i ugleda hrvatske države, te protiv državnih i nacionalnih interesa.

On sa odbojkom vjerojatno nema ništa zajedničko, pa ne ćudi zašto se đonom osvrnuo na prave sportske trudbenike, koji imaju rezultate iza sebe i svoj sportski potencijal. Njemu, iz njegove „janjičarske“ perspektive to ne znači ništa, jer mu je od drugih neoprezno poklonjena moć udarila u glavu. Sve što se događalo na odbojkaškoj sceni nije s odbojkom imalo nikakve veze, jer je to bilo samo demonstriranje političke sile. Neočekivani neposluh je to sve razotkrio i razorio Super Andrijinu svetačku aureolu, a ta demontaža se konačno završila u Sanaderovom „gogoljevskom“ finalu, kad ga je kao Taras Buljba razriješio nezaslužene državne sinekure ( po onoj: ja sam te stvorio, ja ću te i uništiti!). Ona sportska razrješnica neminovno slijedi.

Mada treba Sanaderu čestitati na ovakvom razrješenju jednog apsurdnog spora, on bi se trebao se upitati za razloge Super Andrijinog odmetništva, jer se možda ipak ne radi o samo benignom napuhavanju jednog očito nedozrelog mulca. Kako smo svjedoci sve agresivnijih zaleta obavještajnog podzemlja u visoku i nisku politiku, treba se upitati je li zaista taj naš Super Andrija ipak ostao vjeran svojim rodijačkim krugovima (do bijelih čarapa koje više nitko ni po Hercegovini ne nosi), i to toliko da igra po njihovim guslama.

Mi smo svjedoci da Sanaderova „pozitivna krađa“ stranke u HDZ-ovom djelovanju nije donijela Hrvatskoj željenog preokreta, što bi samo moglo značiti, da je ta suprotstavljena struja, potkožena pokradenim nacionalnim milijunima, još uvijek jaka i unutar samog ovog HDZ-u, a kamoli u tajnim, i sve kreativnijim sferama. I slijedi li Sanaderu, i njegovom krugu ljudi ponovno najprije borba za stranku, pa tek onda za izbore (jer su mnoge zmije izmilile iz svojih rupa i podigle glave).

Ili je za njega na djelu još gori scenarij: Da ti moćnici iz sjene su ga već otpisali kao mogućeg izbornog pobjednika (što sve ozbiljne ankete pokazuju), pa ga se spremaju baciti pod vodu i onda tražeći krivce za izgubljenu vlast njemu „podnijeti račun“ na isti način kako je to on, Sanader napravio svojim smrtnim neprijateljima od gubitka izbora 2000 do onih dobivenih 2003. Jer više je nego izvjesno, da unutar Sanaderovog kruga Super Andrija nije jedini koji je u međuvremenu sjedio na dvije stolice.

Veselo je na Brabantu!

O Belgijo! O draga mati!
Tebi naša srca, tebi naše ruke,
Tebi naša krv, o Domovino
Kunemo ti se, svi, živjet ćeš
Ti češ živjeti, uvijek velika i lijepa,
I tvoje neuništivo jedinstvo
će imati besmrtno geslo
Kralj, Zakon, Sloboda
( La Brabançonne Belgijska himna )



Izbilo je veliko „veselje“ u Brabantu ., ili Belgiji po novome. O tome piše naš Hr.Business a ima i video. VIDEO: „Budući belgijski premijer umjesto belgijske himne zapjevao francusku Marseljezu“, gdje možete pogledati i video.

Yves Leterme (čelnik flamanskih demokršćana, kojem je belgijski kralj povjerio sastavljanje nove belgijske vlade) svojevremeno je uvrijedio svoje Valonce (ili preciznije frankofonske Belgijance) kad je za medije izjavio da su Valonci ili preglupi ili ne žele naučiti flamanski.

Prošli tjedan je i sam pokazao nacionalno neznanje (katastrofalno po njegovu političku karijeru u jednoj nacionalno složenoj zemlji) pa se za vrijeme belgijskog nacionalnog svetkovanja nije sjetio teksta i melodije belgijske himne, te je u kameru i mikrofone zapjevao francusku himnu „Marseilleuse“.

Time je izazvao još veću zbrko koja prijeti da ga potpuno izbaci iz sedla.

Moj belgijski prijatelj i „homo polliticus“ mi jutros ovako komentira ovaj slučaj:
Dear friend,
To je trenutno veliki skandal u Belgiji. Počelo je 21 srpnja (na dan nacionalne svektovine u Belgiji), a današnji rezultat je sljedeći:
Frankofonski dio Belgije ga odbija kao Premijera, kardinal ga je kritizirao za vrijeme služenja nacionalnog „Te Deum“ u katedrali prenošenog na svim televizijama i radiju,.
Kao što sam rekao mojoj supruzi prije par dana, on neće postati Premijer Belgije. Političke partije ga žestoko kritiziraju, protiv sebe ima socijaldemokrate u Flandriji i Walloniji, protiv njega su svi „zeleni“, a također i njegova stranka demokršćana u Waloniji. Mnogo se veselih video uradaka vrti po Internetu (šaljem ti jedan na Flamanskom: „A Holland man and workless man“).

A onda je na kraju dodao (pošto dobro i svakodnevno prati hrvatske prilike čitajući prilično dobro hrvatske medije):

Ali što je to prema financijskim skandalima kakvi su u Hrvatskoj.

A i ja sam se također pitam:

Što će naša jadna elita, naučena na ovakvu bezgraničnu komociju u Hrvatskoj, kad jednom zaista uđemo u ujedinjenu Europu, pa se budu morali pridržavati ovakvih visoko postavljenih kriterija.

Jadni oni, a do tada jadni i mi s njima. Jedva čekam da ovakvo "veselje" dođe i u Hrvatsku. Ili da mi, glasači i građani Hrvatske „preokrenemo kožuh“ odmah, pa za promjenu počnemo insistirati na europskim kriterijima za političku odgovornost. Hm, ideja nije loša, zar ne!!

Claus von Stauffenberg: Jedan prigodni tekst!

Na današnji dan prije 63 godine je propao atentat na Hitlera poznat kao „Dvadestosrpanjska urota“ ( The July 20 Plot ) kad je pukovnik Claus von Stauffenberg pukim slučajem propustio ubiti Hitlera. Kako je u zavjeru bio uključen značajan dio vojnog vrha Njemačke (s istaknutijim njemačkim vojnim zapovjednikom i feldmaršalom Erwinom Rommelom na čelu), nema sumnje da bi Drugi svjetski rat bio završio skoro godinu dana ranije.

Slučajni sklop okolnosti je htio da Hitler preživi, ali je to izazvalo veliku sječu glava, i čišćenja u vojnim i civilnim strukturama tadašnjeg njemačkog društva. Hitler je neke urotnike odmah postrijeljao, ali je Rommelu pružio šansu da to sam učini, da bi mu onda licemjerno organizirao veličanstveni pogreb. Naime bojao se karizme koju je Rommel stekao kao veliki ratni heroj Drugog svjetskog rata.

Koliko bi samo bilo manje rušenja, manje mrtvih, sakatih, manje gladnih i prognanih da je Von Stauffenberg tada uspio. Sva zla počinjena do tada se ne bi mogla lako izbrisati, ali bi nesreća bila bitno umanjena. Slika post-ratovske Europe bi bila posve drugačije, „istočno carstvo zla“ se ne bi bilo toliko proširilo i izazvalo mnoge druge nevolje i smrti.

Ono što iznad svega zapanjuje jest ta samoubilačka upornost s kojom je Hitler gurao svoj projekt do samog kraja, projekt koji je njega zasluženo stajao glave, ali je svoj vlastiti narod odvukao u pravu katastrofu golemih razmjera, ispod svih civilizacijskih razina. Hitler je definitivno najveći njemački zločinac svih vremena, i to velika većina njemačkog naroda shvaća, oni su naučili iz svoje nevolje, pa je Njemačka danas, bez imalo dilema, jedna od ključnih demokratskih perjanica Europe i svijeta.

Ipak dogodilo se tako kako se već dogodilo. Prošlost ne možemo promijeniti pa nama ostaju sjećanja, iz kojih bismo trebalo učiti i naučiti za budućnost. Tako ostaje vječnim pitanje što sve možemo i smijemo činiti u svoje ime i za svoj račun, a što si smijemo dozvoliti kad odlučujemo o tuđim sudbinama. Vjerujem da su u novu Europu ugrađene spoznaje do kojih je čovječanstvo došlo nakon Drugog svjetskog rata.

Ali pogledajmo što je donijela ta 1944 godina, što je vjerojatno izazvalo tu urotu:

U vremenu od siječnju do srpnja 1944 je započeta bitka u Italiji kod Monte Cassina , završena je legendarna opsada Lenjingrada. RAF (englesko kraljevsko zrakoplovstvo) je već redovito bombardiralo Berlin i druge gradove u Njemačkoj. Saveznici se već iskrcali kod Anzia. U travnju su Nijemci na istoku napustili Odesu, a u svibnju Sevastopolj i Krim. Na zapadu su u lipnju saveznici ušli u Rim, i uspješno je izvršeno iskrcavanje u Normandiji. Na sjeveru su Rusi započeli ofenzivu na Finsku, istjerali Nijemace iz Bjelorusije te oslobodili Minsk na istoku, a Cherbourg i Caen na zapadu. Svakome normalnom i razumnom čovjeku je tih dana polovinom srpnja 1944 bilo jasno da je rat praktički odlučen. Zato je 1944 godina bila godina dilema i pobuna (ne samo u Njemačkoj, nego i u Warszawi, i u Slovačkoj).

I puč Vokić-Lorković se u Hrvatskoj događao samo mjesec dana iza Von Stauffenbergova neuspješnog atentata, kad je na zapadu već bio oslobođen Pariz, a na istoku Rumunjska se predala. Mladen Lorković je još u svibnju 1944 zajedno s ministrom oružanih snaga Antom Vokićem , održao tajni sastanak sa predstavnicima HSS-a Košutićem i Ivankom Farolfijem To je bio početak tzv. "puča Vokić-Lorković" , u kojem je bilo planirano da se korištenjem domobrana kao regularne hrvatske vojske, NDH okrene protiv Njemačke, i pređe na stranu Saveznika. No, na sjednici vlade održanoj noću 30. kolovoza 1944., Pavelić je razotkrio urotu, naredio uhićenje sudionika. Jedino je August Košutić uspio prebjeći k partizanima (koji su ga ubrzo zatvorili, ali je preživio i još dugo živio). Ostali zavjerenici su zatvoreni u Lepoglavu do pred sam kraj rata, da bi krajem travnja 1945., dakle pred sam bijeg Pavelića i vjernihg mu sljedbenika iz zemlje prema Bleiburgu, u zatvoru bili ubijeni Mladen Lorković, Ante Vokić, Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić (kažu da je to sredio Maks Luburić ).

To je onaj neshvatljivi i zaprepašćujući kraj tih obećavajućih događaja kritične ratne 1944 godine, kad se uz malo manje sebičnosti a malo više razuma i domoljublja mogla promijeniti povijest Hrvatske. Nažalost, neki „najveći hrvatski sinovi“ (koje neki i danas glorificiraju) radije su pokupili narodno blago i pobjegli u inozemstvo, prije toga pobivši svoje najbliže suradnike, i prepustivši svoj narod hudoj sudbini. Povijest to ne smije zaboraviti, a oni koji danas veličaju te „sebičnjake upitnog domoljublja“ (jer se računaju samo konačni rezultati), trebali bi sami sebe dobro preispitati.

Orke- kitovi ubojice 2.

• Pismo saborskim zastupnicima Vesni Škare-Ožbolt, Tonću Tadiću (koji se oko "Sunčanog Hvara" najviše trude)
• and to whom to be concerned, as well!

Namjeravao sam napistati komentar na Vesnin post ( na pollitika.com - Tko laže Damir Polančec ili Jean Francois-Ott? ), ali je narastao do samostalnog posta, kojeg je bilo šteta ne istaknuti, pa ga lansiram u cyberspace. On predstavlja jedan realistički pogled na tu stalno vruću temu, iz perspektive praktičara. A oni iz politike neka nađu neku korisnu i pogodnu mjeru.

Možda se više ne bih bio javljao na ovu temu, mada je ona ionako stalno tu, prisiutna (i kako bi mi rekli - "flaša" crveno) jer sam o tome već dosta rekao (pozvao bih se na moja dva prethodna posta koji su još uvijek aktualni Orke-kitovi ubojice i Pobuna pučana ). Na moj najnoviji iskorak me je potaknuo moj sugrađanin i prijatelj Niko Bulić, koji je upravo tu, na TV i pred mojim očima, hvalio koncept Sunčanog Hvara!? Valjda on sada već pretežni "homo polliticus" zaista tako mora, jer evidentno zna da je neko iz poilitičkih vrhova u sve ovo duboko involviran (a Nino je dovoljno oprezan i lukav, da ne ulazi u nepotrebne okršaje - ta već su ga sjekli po prstima i za manje stvari). Tako sada i naš Niko Bulić razbacuje maglu po Hvaru i okolini. No, kako on, za razliku od Otta i njegove kompanije, ipak nije turistički neznalica, čitajmo ga kreativno!

Gdje zaista i stvarno postoji problem u svezi "Sunčanog Hvara".

1. To je definitivno bila klasično namještena prodaja (ma kakvo JPP Javno -privatno -partnerstvo - judi moji), prodaja bez javnog natječaja i - bez plaćanja. Lukavo, nema šta: tako su tzv. novopečeni "vlasnici" uspjeli "Sunčani Hvar" preuzeti bez kune (za preuzimanje tvrtke), i samo uz obećanja (investiranja). Ako su nešto novca dosada zaista tamo uopće investirali, to je bilo tek na razini onih novaca koje su oni "uštedili" (a drugi investitori u drugim privatizacijama morali platiti da bi uopće dobili hotele - uz naravno, razna obećavanja da će ulagati u razvoj- što neki zaista čine a većina ne - i "pojeo vuk magare"). O kako velikim sredstvima izgubljenim za državni proračun se ovdje radi, treba samo pogledati koliko je svojevremeno Kompas nudio za preuzimanje Sunčanog Hvara - i nije mu bilo dozvoljeno.

2. Budući da je Sunčani Hvar preuzet bez novaca, sada se "navodni vlasnici" mogu komotno "truditi" da podignu vrijednost (hotelima i destinaciji) kroz indirektno investiranje državnog novca - ali u svoje ime. Ono što Niko Bulić javno hvali, ustvari predstavlja jednu veliku opsjenu: Naime, Hvar nema klijentelu za njihove fiktivno zamišljene, tj. previsoko postavljene ciljeve (kao što uostalom trenutačno isto pati i Dubrovnik). Radi toga se opet i ove godine na Hvaru ostvaruju vrlo loši poslovni rezultati glede popunjavanja. Eh sad, (ono što možda niste znali, a zna svaki turistički praktičar), kad se hotelijeri suoče s lošim rezultatima, onda počme opća grabež i trka za gostima, bez ikakvih ograničenja i na sve moguće načine - a najviše spuštanjem cijena. Tako umjesto javno objavljenih a visokih, tzv. ekskluzivnih cijena, ostvaruju se realno neobično niske prosječne cijene. Tako nastaje sada već druga šteta za državni proračun: država koja se najprije odrekla svojih proračunskih sredstava kad je hotele dala besplatno (uz lažnu formulu), sada se još dodatno mora odricati značajnih poreznih prihoda. Naime, ovi novi "vlasnici" ništa ne čine da bi normalno poslovali, pa ostvaruju mali fizički promet, što se nužno reflektira na financijski uspjeh i veličinu ukupne porezne osnovice, a paničnim obaranjem cijene porezne osnovice još dodatno smanjuju. K tome, gubi i lokalna zajednica prireze, takse, zaposlenici svoje dohodatke, mirovinski i zdravstveni fondovi svoje doprinose. Šteta se multiplicira.

3. Tako smo izloženi apsurdnoj situaciji, u kojoj Ott i kompanija umjesto da plate nešto što doista ima visoku vrijednost, i da ulažu u razvoj ako već žele s takvim vrijednim resursima upravljati, mi plaćamo ustvari njima, i još im se dodatno pogoduje na razne načine. Ovakvo neprofesionalno i nemoralno "muljanje" i mešetarenje stvara vrlo neposlovnu sliku Hvara, i inducira dubok i dugoročan tržišni poremećaj, radi čega treba očekivati da će normaliziranje turističke tražnje Hvara (i to po realnim i tržišno prihvatljivim cijenama - a ne onim praznim priželjkivanima), se može očekivati tamo negdje daleko - tek kad budemo u EU.

4. No, to i jest bila prava namjera onih koji su kreirali ovu lažnu JPP magiju, (tj. da se bez novca, i uz angažiranje državnih sredstava za vlastite potrebe) napravi nešto, bilo što, i da se ubere vrhnje, kad se vrijednost nekretnina poveća. Oni (Ott i kompanija) nisu došli tamo na "ostrvo" da razvijaju turizam, nego da mešetare nekretninama. Pa, Ott je specijalista baš za to, ne za hotelijerstvo i turizam. Kakav je stvarno turistički znalac najbolje dokazuje činjenica da je na "ostrvo" za direktora doveo Srbina iz Bosne (što je bila uvreda za sve Dalmatince, a da ne govorimo Hvarane, koji su nekada, sami i bez Otta ili Srbina Lazukića, zaista bili dosegli zvjezdani vrh mediteranskog turizma - a sada su svjetlosne godine daleko od toga). No, za Otta ikompaniju je najvažnije je da ovaj ekskluzivni "luksuz" ide na račun hrvatska država. (Da se razmijemo, ništa protiv Srba, a Lazukića su sada oni sami istjerali s Hvara jer su ga, ni kriva ni dužna, morali proglasiti žrtvenim jarcom).

5. Dakle, ovo sa Sunčanim Hvarom nije bilo nikakav JPP, čak ni normalna privatizacija, nego čisto-načisto mešetarenje. Polančec se sam odao, kad je jednom prilikom rekao (svojevremeno opravdavajući hvarski JPP koncept), da se "nije pogriješilo s Hvarom, jer je u trenutku preuzimanja vrijednost tvrtke bila minimalna, a danas visoka". Eh, moj Polančecu, danas je vrijednost "Sunčanog Hvara" visoka samo zato, što se država odrekla svojih novaca, s kojima su potom navodni vlasnici (pod imeno ORCO) investirali u neke hvarske hotele, ali najviše zato što su vrijednosti zemljišta i objekata porasli sami od sebe, kao i svugdje u Hrvatskoj.

Zato bi, suočeni s ovakovim nevjerojatnim pogodovanjem, bilo krajnje umjesno postaviti pitanje: Tko je taj Ott, i tko su stvarni Ott-ovi partneri iz tajnovitih struktura hrvatske države? Jer, iako je iza JPP-a navodno hrvatska država; iako je hrvatska država indirektno dala novac za dosadašnja ulaganja, konačni rezultati su vrlo privatni i privatizirani (a hrvatske države nigdje nema).

Možda bi uhapšeni potpredsednik Hrvatskog fonda za privatizaciju Ivan Gotovac mogao više znati, ali je, ne slučajno, istraga tajna, a možda i ostane takva, tajanstvena (ukoliko se vlast na sljedećim izborima ne promijeni).

U cara Trajana kozje uši !

Pročitajte u cijelosti ovu staru bajku:

Bio jedan car koji se zvao Trajan. Imao je kozje uši. Svakoga dana dolazio je po jedan brijač da ga brije. Poslije brijanja, car bi svakog od njih upitao što je vidio. Svaki je odgovorio: „Kozje uši!“. Potom bi car naredio da ih sasijeku. Došao je red na jednog brijača koji se napravi bolestan i posla svojeg mlađeg učenika k caru. Nakon što je mladić cara obrijao, car i njega upita što je vidio, na što on odgovori da nije vidio ništa. Car mu dade 12 zlatnika i reče mu da ga od sada samo on dolazi brijati. Mladić je redovno dolazio brijati cara i od svih tajio da car ima kozje uši.
Čuvanje tajne ga je s vremenom sve više mučilo, te se zbog toga zamalo razbolio. To je njegov majstor primijetio i stalno ga je pitao što mu je. Mladić mu jednom odgovori: „Da mi je nekome reći odmah bi mi bilo lakše. Majstor mu predlože. „Reci meni, ja neću nikom reći, a ako nećeš meni, a ti izađi u polje pa iskopaj rupu, zavuci glavu u nju i tri puta reci što te muči, pa opet rupu zatrpaj“.
Momak tako i učini. Iskopa jamu, zavuče glavu u nju i tri puta reče. „U cara Trajana kozje uši“, zagrnu zemlju i ode kući. Nakon nekog vremena iz tog mjesta je niknula bazga. Pastiri od nje napraviše sviralu. Kad su počeli svirati iz svirale iziđe glas: „U cara Trajana kozje uši“. To se odmah razglasilo po cijelom carstvu i na kraju saznao za to i car. Car tada pozove mladića i upita ga zašto je cijelom puku oglasio da su u njega kozje uši. Mladić se počeo opravdavati i ispriča caru sve kako je bilo. Car odluči provjeriti njegovu priču, pa zajedno s njim ode na mjesto gdje je mladić jamu iskopao. Kad tamo, a ono neposječen još samo jedan prut bazge. Car naredi da se od njega napravi svirala. Odmah tako uradiše. Kad su počeli svirati, a ono iz svirale izlazi glas: „U cara Trajana kozje uši“.
Onda se car Trajan uvjeri da se na zemlji ništa ne može sakriti.
(Pučka narodna pripovijetka, ispričao ju je vjerojatno s nekim jakim razlogom na diskusijskim stranicama veterana domovinskog rata. Author: C Date: Jul 9, 2007 22:58 )

Stavio sam u citat cijelu bajku, jer je po mnogome znakovita, a možda nekima i nepoznata, jer dobro je razmotriti njenu simboliku. Kod nas se često idealiziraju stvari glede hrvatske države (kao to bi nam trebalo biti dovoljno) pa tako i o hrvatskom pravnom poretku (gdje se lansira polazna pretpostavka da on, samo što je hrvatski unutar hrvatske države, zasnovan normalno funkcionira. Nažalost to nije tako - jer skoro cijeli trenutni hrvatski gospodarski i politički vrhe, pa tako i pravosudni, temelji se na kriminalnim zasadama iz našeg posljednjeg, domovinskog, rata i poraća (a vuku se korijeni i iz onog Drugog svjetskog rata) gdje je bilo mnogo njih koji su navodno zastupali narodne interese, a držali fige u džepovima, a nacionalno bogatstvo krčmili po nahođenju! Treba razlikovati - ne Hrvatska država, nego odredjene strukture koje su se etablirale u vrhovima.

Istine iz ovog vremena dakako treba razriješiti - i prije ili kasnije će se sve to jednom saznati, kao i u priči o „Caru Trajanu i kozjim ušima“. Bajka, koja je gore citiran potječe iz daleke narodne predaje. Naime, prije je u povijesti u vrijeme vrlo ograničene pismenosti i njenog ekskluzivnog prisvajanja u uskom krugu oko moćnika, informacija je zloupotrebljava do one floskule da - „pobjednici pišu povijest“. Narodna predaja je ipak i u tima dalekim vremenima sačuvala mnoge zapretane istine, a današnje dubinske analize mogu ponirati i u ono što je naizgled bilo posve izgubljeno, čemu se pripomažući najnovijim znanstveno -tehnološkim metodama.

Danas je informacija puno razvijenija, šire dostupnija. Postala je čak roba kojom se trguje, oružje kojim se ratuje, sredstvo kojim se manipulira, ali način borbe za istinom. Istinita informacija, konkretno argumentirana postala je lijek protiv devijantnosti i zloupotreba. Zato je posve razumljiva panika u izvjesnim skrivenim krugovima otuđene društvene moći (političke, gospodarske itd.), koja zavlada kad god postane jasno da će neke kritične informacija možda osvijetliti neka sada neprozirna stanja.

Pođimo samo od Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ja sam npr. gotovo posve siguran, da je mnoštvo dokumentacije iz Fonda za privatizaciju trenutno razbacano po privatnim arhivama; i da je pitanje trenutka, kad će netko osjetiti patriotski poriv, osobnu ugroženost, ili biti privučen mirisom novca, pa takve dokumente lansirati u javnost. Ista stvar je i u drugim sferama javnog i tajnog života Hrvatske. Nema više šanse da tzv. „pobjednici pišu povijest“, da se npr. ponašanje u tijeku jednog razdoblja ili mandata može pokopati, prebrisati i zaboraviti, pa da onda neki drugi mogu doći i početi posve iznova, i tako redom. To su danas utopije, zaludne nade onih koji su manipulacijama mislili da mogu trajno prekrivati istine.

Sada se trenutno stvara zaglušna buka oko slučaja Zagorec i njegovog sastanka s Mesićevim izaslanikom. Za konkretni slučaj na relaciji Zagorec-Perković treba pričekati i vidjeti, što je stvarno u pozadini tog po mnogo čemu smiješnog slučaja, jer je više nego očito, da se preko njega prebijaju neki stari računi i obračuni. Tko kakvu ulogu igra i tko koje interese zastupa treba dobro provjeriti. Danas se trguje informacijama, za novac, za ucjenjivanje, no možda i s poštenim namjerama – jer ni to ne treba isključiti, a hrvatskom društvu samo istina može pomoći. Informacije se u jednom nekonzistentnom i pravno nestabilnom društvenom poretku može dokopati bilo tko, vidjeli smo - po sistemu samoposluge "tko voli nek' izvoli". Zato je posve logično i legitimno, da se pojedine strukture ili institucije unutar Hrvatske, žele dokopati vrućih stvari prije drugih - u prvom redu državne tajne službe, pa tako i sam predsjednički stručnjak za tajne poslove, koji je dio općeg sigurnosnog sustava.

U tome ničeg neobičnog nema - trči se za vrućim informacijama radi raznih motiva, od privatnih do javnih interesa. Neobičnim i naivnim bi jedino bilo tretirati „Slučaj Zagorec“ kao usko pravosudni i čisto kriminalni slučaj - jer on to po ničemu nije. To je politički slučaj „par excellance“, prvorazredna politika! Sam izuzetan interes austrijskih državnih, pravosudnih, pa i tajnih službi to dokazuje a može biti iniciran više njihovim unutarnjim potrebama, nego neko međudržavnim interesima, jer su se pipci hrvatske „ratne“ hobotnice uspješno infiltrirali duboko u austrijski društveni život, sa svim negativnim posljedicama, koje korupcija i kriminal proizvode u jednom stabilnom poretku kakav je austrijski. Zato ga se tamo od samog početka tretira kao stvar najviše politike, sviđalo se to nama ili ne!

Ja osobno sam skoro posve uvjeren da je ovim „ratnim igrama“ zaista bilo i dolara i maraka (možda čak s čudnim datumima izdanja jer su se čistile čarape i razni tajni bankovni račun i sefovi po švicarskim bankama, pa onda priče o draguljima i zlatnih poluga nisu više samo fikcije. Baš kao u onoj još jednoj romantičnoj bajci o Monte Cristu, s time da je u rezultatu koji je nama građanima Hrvatske bo nametnut, nije ostalo nimalo romantike. Svi oni koji su profitirali iz proteklog nejasnog stanja sada su nervozni, i imaju debelih razloga za to. Same naznake mogućih poplava vrućih dokumenata je moralo rezultirati panikama, i oko Sanadera i oko Mesića, i tko sve zna gdje ne!

Dakle, na jednoj strani postoji trka, da se do vrućih detalja dođe prije drugih, a na drugoj, da ih se što više uništi. Zato ni lustracije nije bilo, ni one prije ni ove danas (jer lustracija se ne može ograničiti na sami jedan dio povijesti, ma kako to neki žarko željeli). Nama preostaje da saznamo što više, ako ništa drugo barem da „neki“ više nikada ne budu u prilici da utječu na tuđe živote.

Prohodnost informacija je ustvari temelj suvremene demokracije. Mi svi u prvom planu u elektronskim medijima i blogerskim zajednicama (koji su objektivno najslobodniji - jer su klasični mediji pod kontrolom također "vlasništva" nejasnog porijekla) bi se trebali založiti, da se što više istina preda javnosti.

Bog na partijskom zadatku !!

Ta nesritna kriza vlasti u Splitu, umisto izborima (šta bi bilo metmoreč ka ljudsko rišenje), razrišena je uz Božju pomoć, priko Božji posrednika, ( prema Hr.Businessu ) pri čemen je Božji glasnik anđeo Jerko Gabrijel Rošin ima glavnu rič.

Iza posljednjih smjena u gradskim vlastima Splita stoji Ivo Sanader, zajednička je ocjena većine političkih analitičara. Neopozivu ostavku donedavnog gradonačelnika Zvonimira Puljića i ustoličenje javnosti nepoznatog HDZ-ovca Ivana Kurete u gradonačelničku fotelju po Sanaderovu je nalogu proveo Jerko Rošin, splitski arhitekt i urbanist, jedan od najbližih Sanaderovih prijatelja, a odnedavno potpredsjednik splitskog HDZ-a, koji, prema pisanju Globusa, smatra da "Sanadera vodi Božja ruka".

Zbogradičega je juopće izbila kriza jasno more biti samo Splićanima, jerbo oni nesritni jarboli i baldakini na rivi su bili samo povod. „Velomišćani“ i ADZ ne daju vlast iz ruk, doklen god se ima još šta za oglodat. Izbori su uvijek neizvisni, nepridvidivi, pa zašta se s tizim opterećivat.

Jerka Gabrijela Rošina je Sanader uveja u Božje svere kad ga je s početka 2004 imenova pridsidnikom Vladina „Savjeta za prostorno uređenje“. Mada je prin tega stalno ponavlja da ga pulitika ne zanima, da nije član ikakve stranke, uoči poslidnjih izbor prominija je mišljenje - i učlanija se u ADZ.

Zašto - kaže sam Rošin?

"Zato što imam apsolutno povjerenje u ono što predsjednik HDZ-a i Vlade radi. I zadnji stranački sabor potvrdio je da HDZ sa Sanaderom na čelu na najbolji mogući način zadovoljava moj svjetonazor, da mi je blisko to što radi i kako razmišlja. U Sanadera vjerujem i naprosto mi se čini kao da ga Božja ruka vodi".

Poznato je da je posebita Božanska osobina bit u isto vrime na raznin mistima, siditi na više razni stolica pa baš na to lipo ukazuje i dokazuje postojanje i dilovanje blaženika Jerka Rošina, oliti Gabrijela, božjeg odabranika i glasnika.

Splitski arhitekt u poslovnom je odnosu s poduzetnikom Željkom Kerumom, za kojeg je napravio projekt rekonstrukcije hotela Marjan, ali je u isto vrijeme prijatelj nekolicine političara s Liste Velog mista, koje je Kerum nedavno oštro napao i prozvao "kokošarima" .

Ma ne triba se priveć ozirati na soćijalne dimenzije i egzištencijalne probleme virnika, koji su samo slučajno i porezni obveznici (jerbo u isto vrime financiraju Rošinovu plaću, Velomišćanske bravure, pa i samu Crikvu ka Božju ustanovu). Kad se Rošina pita o Kerumovom odnosu prema njegovin zaposlenima Gabrijel sam kaže:

"On vjerojatno radnu snagu plaća upravo onoliko koliko misli da na tržištu treba plaćati, a tako valjda misli i Konzum i Lidl i ostali. Ušli smo u kapitalizam koji je nostalgičan u odnosu na bivšu državu u kojoj je navodno socijalna komponenta bila izraženija".

Nasuprot ton vrimenu, kad je vlada najcrnji komunistički mrak, zbogradičega je sam Bog lično mora po zemlji odati da bi štitijo dostojanstvo i dobar život svoji ovac i koz (barenko iz perspektive ne samo Kerumovih radnika), eto sada je zavladala svitlost koju rasiplju Božji poslanici, i oni bi sad tribali lipo objasniti „stoci zitnog zuba“ (ma oni ni volovi nisu), da je Kerumu dozvoljeno ka i Jupiteru, ono šta njima nije. Jerbo je i sam Kerum Božji pomazanik - jerbo ga anđeo Gabriel Rošin posebno cini. A jopet i rad posebne i znakovite božanske osobine Kerumove (tj. ima Kerum para, a oduvik je poznato, jošte od Mojsijeve „zlatne teladi“ da se na puno mist i pare Bogom nazivju, a najčešće pare Boga skroz zaminjuju). Gabrijel Rošin je u to sasma sikur kad kaže:

"Kerumu pomažem jer on zaslužuje da mu se pomogne, jer Kerum velik novac donosi u Split, daje Splitu kruha, ali i objektivno, uvrijedio je neke moje druge prijatelje, no neću se time opterećivati".

Je zaista, šta je nikoliko dobri prijateja prema Kerumu. Ništa!
Šta je tu i tamo jena briškula s takim prijatejima na Matejuški (za najviše „žmul“ vina) suprot skupocinim, i vele-važnim i visoko-intelektualnim „igrama“ koje se s punim guštom moredu igrat s božjin pomazaniciman u likoviman Keruma (spliskog spasiteja), oli onizir „Velemišćana koji od Smoje“ (sada se u grebu okriće!) samo ime stranke posudiše (ma su oni bili lukavi pa priminili onu staru narodnu „o pokojniku sve najboje ali ništa po njegovom“). Kad su Božji posli u igri, ne postavjadu se privelika pitanja.

Eh, Jerko, Jerko, ti si Petar na kojem će Bog sagraditi Crikvu svoju! Samo narod još triba svatit i sagledat di je ti Bog, ko je on i di ima njegovi agenat!

A Split bi najboje bilo poravnati, pa umisto njega učiniti velebno dilo Božije, novij i starije (ka šta je zna reć, pomazanik jedne druge Crikve, a čuveni kamiondžija i kolega gradonačelnik trebinjski!).