Neprincipijelna koalicija!

Nekoliko dana mi ne ide iz glave jedna usputno zapamćena „vjestica“, pa sam je jutros se potrudio potražiti u arhivama i umjesto uobičajenog komentara postaviti nekoliko pitanja bez odgovora(mada bih bio zahvalan ako bi netko još dodao svojih spoznaja da sam mučno ne kopam po starim novinskim arhivama):

U 2006. godini najveća dobit Zagrebačke banke (objavljeno 19.2.07 19:09 na business.hr)
Najveću dobit prije oporezivanja u 2006. godini imala je Zagrebačka banka - 1,079 milijardi kuna, prema privremenim nerevidiranim podacima o bankama, na dan 31. prosinca 2006., koje je objavila Hrvatska narodna banka.
Na drugom mjestu nalazi se Privredna banka koja je bez drugih banaka u vlasništvu PBZ grupe ostvarila 1,041 milijardu kuna dobiti prije oporezivanja. Treća je Raiffeisenbank Austria d.d. sa 544 milijuna.)
Sve 33 hrvatske banke poslovale su pozitivno i zajedno ostvarile 4,253 milijarde kuna dobiti prije oporezivanja.
Uvjerljivo najveći porast aktive među malim bankama zabilježila je VABA d.d. banka Varaždin - 153 posto, među srednjima Hrvatska poštanska banka d.d. - 54,81 posto, a od velikih Raiffeisen i Hypo - 17,69 odnosno 19,06 posto.
Stopa adekvatnosti kapitala kod svih je većih banaka očekivana i nalazi se postotak ili dva iznad propisanog minimuma od 10 posto.

A sada pitanja:

• - Ako su gornji iznosi godišnji prosjeci, što smo to napravili ovoj naciji da su im iz ruku otete "zlatne koke" prevažne za ukupni društveni razvoj; i dali ih strancima koji izvlače ovako velike profite iz ratom devastirane i pljačkama uništene zemlje. I koliko velike europske Banke - vlasnici naših banaka dodatno izvlače od osiromašenih građana ove "nesretne" zemlje kroz neeuropske kamate!!
• - Koliko su takve prodaje uništile radnih mjesta i koliko su hrvatskih građana isporučiki na državni proračun (na umirovljeničke, nezaposleničke ili socijalne fondove). Upravo prekjučer sam sreo prijatelja direktora nekad velike Dubrovačke Banke, koja je pokradena i potom sanirana iz proračunskih sredstava s cca milijardu maraka, a zatim prodana za mnogo manje Madžarima, koji su joj sjedište prebacili u Zadar, koji su već otpustili dosta zaposlenika, a sada otpuštaju i direktora (kojeg ne napadam zato što je radio to što je morao jer više ništa nije bilo u njegovim rukama)!!
• - Koliko velikih državnih tvrtki (npr. T-HT ali i drugih) je prodano, koliko su platili državi, koliko godišnje izvlače profita iz države, a koliko su povratno i dodatno još svojim racionalizacijama opteretili proračunske fondove ove države!!
• - i kakva je ukupna bilanca takvih privatizacijskih "bravura". I koliko ova i druge velike europske tvrtke vlasnici naših rasprodanih firmi dodatno izvlače od "usrećenih" potrošača ove "nesretne" zemlje kroz neeuropske telefonske (ili druge) tarife!!
• - Koliko ova unesrećena i prevarena zemlja uopće uknjiži poreza po ovim nevjerojatnim iznosima profita, kamo taj profit ide, a naročito koliko se slijeva onima koji su im to omogućili!!

Ovo su pitanja s uskličnicima:

Dakle ne očekuju se odgovori koji se nažalost podrazumijevaju kao svojevrstan način propitivanje svijesti i savjesti građana ove jadne zemlje, i vlastodržaca u toj istoj jadnoj zemlji, koji su rasprodali njeno "obiteljsko srebro", koji su umjesto ostvarenja predizbornog obećanje o „pokretanju Hrvatske, pretvorili je u "trkačicu olovnih nogu".

Sudeći prema gore spomenutim iznosima godišnjih profita, (koji u svakoj „blagoslovljenoj zemlji“ predstavljaju također dio njenog nacionalnog bogatstva) novaca za pokretanje Hrvatske očito ima na pretek, ali nitko na tome ne inzistira, na re-investiranju profita unutar hrvatske i u interesu jašanja Hrvatske, zapošljavanja u prvom redu (nego npr. T-HT trenutno liječi bolesnu matičnu tvrtku u Njemačkoj u kojoj se spremaju otpustiti gomilu radnika radi smanjene profitabilnosti), što im se vjerojatno omogućilo zato što im nitko nije ugradio u ugovore takve obveze.

O raznim ovim ugovorima nitko ništa ne zna, kao što još nije objavljen ni ugovor o Javno privatnom poduhvatu „Sunčanog Hvara“ (koje to nije) - i ne zna se kad će!!!

Ono što se dade zaključiti jest, da je u Hrvatskoj na djelu "neprincipijelna koalicija" koja se realizira na štetu hrvatskih ljudi, i to između onih, koji su držeći u rukama poluge društvene moći su umislili da su oni ta država - a time da su oni ti vlasnici nacionalnih resursa koje mogu krčmiti po svom nahođenju, i to za male iznose "judinih škuda" (koje guraju u vlastite ili stranačke džepove), a pritom na ruke stavljaju satove (što je najbenigniji problem mada vrijedi kao jedan luksuzni automobil), i to kao "džontu" za podmuklu rabotu uperenu protiv vlastitog naroda.

Kojih li domoljuba!! Birajmo ih opet, možda je ipak još štogod vrijednoga ostalo da se može na vrijeme "trsiti", kako nam više ništa ne bi smetalo da uđemo u Europu "ko od majke rođeni"!

P.S.:

Htio sam popraviti neke

Napisao frederik u Ned, 25/02/2007 - 21:30.
Odgovor Simunu

Htio sam popraviti neke greške i nepreciznosti u odgovoru Simunu, ali server ne prima promjene, pa ih dodajem ovako, jer mislim da su vrijedne objelodanjivanja.
----------------------------

Pa, drago mi je da si se s ovakvim objašnjenjem javio jer ono i jest i mora biti bit svakog razmišljanja potaknutog vjestima o bankarskim superprofitima. I ja sam razmišljao o dimenzijama koje navodiš (za koje sam zaključio da su najmanje naivne). Nisi me u ništa uvjerio, osim da su ti teze, nadam se nenamjerno, krivo nasađene.

Zašto?

Ja nisam upao u tu zamku "zamijene teze", pa pošao od pretpostavke, da je cijeli onaj kupus izazvan pretvorbama i privatizacijom bio neko normalno prijelazno stanje, ono što je kod nas na skoro svim formalnim (državna revizija) i neformalnim razinama (od medija do blogova) okvalificirano kao "najveća pljačka Hrvatske", što do sada nitko nije osporavao (ali ni popravljao - a to je znak postojanja neprincipijelne koalicije). Pojam "tranzicije" kao nekakvog normalnog uzročno-posljedičnog stanja sam po sebi ne može ništa opravdati (jer je to definicija razine "lopata je lopata"). Takvo rezoniranje može biti samo namjerno mistificiranje stanja, ili opravdavanja pljački (što se čvrsto nadam nije tvoj motiv).

Za mene je ono što smo prošli bilo bilo duboko abnormalno, amoralno, bolesno stanje, u kojem je nama i naciji oteta, i iz Hrvatske iznesena gomila vrijednosti i novca. Oni koji su to činili ne bi smjeli igrati ključne uloge u suvremenom hrvatskom društvu ali ih mi i dalje vidimo tu oko nas, nitko ih ne goni niti odstranjuje, bolesno stanje je postalo kontinuum unutar kojega živimo. I to je trag postojanja neprincipijelne kolicije na djelu.

Ta kakvo je to opravdanje stanja u (ne)hrvatskom bankarstvu i visokih bankarskih profita kad se navodi da bankarske kamate "trenutno su možda oko 1/3 više nego u Europi". Pa i ADSL i telefonski impulsi su iznad europskih cijena (da su barem na razini njemačkog T-com-a). I automobili, i hrana su iznad europskih cijena! Samo su dohoci ispod! Sapienti sat!

Nisam toliko naivan da ne bih tzv. "ulazak kapitala" u vrijeme vrlo niskih ocjena sigurnosti ulaganja i ekonomskih slobode tretirao kao "povratak kapitala". Operacija je jasna - ovdje se plodi uz multiplikacije profita a negdje drugdje bi mu cijena bila i do 50% glavnice (toliko nisko ide cijena pranja novca). Nisam toliko naivan da bih svemu tome pridavao pozitivni značaj. To je za mene ipak najvećim dijelom nastavak one iste te amoralne rabote, u režiji one iste tzv. hrvatske "elite", koji su samo pronašli "putujuće glumce" kako bi sve izgledalo na visokim razinama svjetskog kapitala (glumce nije bilo teško naći, sami se nude, imamo ih svugdje okolo nas).

Ono što je najvažnije u svemu, (a što sam spomenuo u odgovoru AP-u na dnu), jest da je u ratnim i poratnim "šporkim" transakcijama učestvovala naša država, odnosno neki u ime te države (Zagorec je bio sporedni igrač koji je igrao za velike igrače i pritom uzeo svoj dio). Igra je bila velika, a država je glavni perač novca preko tajnih ali legalnih (naglašavam - legalnih) bankarskih računa (većinom u Austriji). Zato danas sav taj otuđeni kapital u formalnim međubankarskim transakcijama nema tretman klasičnog prljavog novca (koji izaziva pozornost organa gonjenja - kao ovaj naivni slučaj stranačke pljačke Brodosplita). Naš otuđeni kapital se danas lako i legalno seli iz banke u banku, iz banke u tvrtke, iz tvrtki u banke, iz Hrvatske i u Hrvatsku. On je samo za nas prljav, ali u "moralnom" smislu, jer treba biti slijep kod zdravih očiju pa ne vidjeti oko nas velo mnoštvo novopečenih kapitalista, koji poreznim karticama ne mogu opravdati ni kuću u kojoj stanuju, a kamoli osnove svog slobodnog "poduzetništva", ili druge vidove "ulaganja", time svakako i bankarskog. Banke uvijek raspolažu nečijim tuđim novcem, pa i kad se "omrse" ovoliko velikim profitima, oni su također nečiji, zar ne!? Primjer je Hypobanka koja je još sredinom devedesetih zvana "vešmašinom", koja je do raspada Jugoslavije bila mala lokalna banka pred bankrotom, da bi danas posjedovala direktno ili indirektno (putem kreditnih zaduženja) mnogo toga (Pašalićev čuveni kredit je očito garantiran nekim drugim bankarskim izvorima). Mesić se vara, taj u ratno vrijeme otuđeni kapital je tu, opet u Hrvatskoj, samo mu treba ući u bankovne ispise, tu ili tamo odakle je došao; slijediti trag novca koji sve otkriva!! Ali neprincipijelna koalicija to onemogućava!

Eto zašto ja ne mislim da sam dao "nekvalitetan tekst", mada smatram da imaš pravo na svoje viđenje stvari, kao i ja na svoje. Ja sam jedino možda prvi progovorio o jednoj drugoj dimenziji naše kalvarije, koju do sada nisam vidio da itko tretirao na ovakav način. Nisam ni toliko naivan da izvlačim stvari iz ukupnog konteksta, nego optimistički čekam vrijeme kad će moral opet kotirati na našim prostorima. Jer ja ne smatram da je naš narod nesposoban (mnogo uspješnih ljudi vani to dokazuju, isto tako kao što moje teze potkrepljuju svi oni "gologuzi" koji su se pobjednički vratili da svoj "hrvatski san" ostvare ovdje). Ja ne smatram da su naši nacionalni potencijali bezvrijedni, pa da nam trebaju mudraci izvana. Ja samo mislim da smo blokirani kroz tu neprincipijelnu koaliciju, koju moramo razbiti i odstraniti, a prostor osloboditi za nacionalne resurse. To čini svaka nacija koja do sebe drži; čaki ni u EU gdje postoji slobodan protok roba, kapitala i rada, ne možete tek tako doći (npr. u Belgiju) i izvlačiti kapital izvan ekonomije (kako definira AP), ili izvan države (kako ja preciziram).

Ukupno smatram ovu razmjenu mišljenja vrlo korisnom za razbijanje iluzija i zabluda.

S obzirom na težak stil ovo

Napisao frederik u Ned, 25/02/2007 - 08:22.
Odgovor AP

S obzirom na težak stil ovo tvoje moram nekoliko puta prežvakati, no s nekima od tvojih naglasaka se slažem.

Ono što bih samo malo više naglasio, ako je u mome tekstu ostalo nejasno, jest da se osjeća postojanje "neprincipijelne koalicije" na razini onih koji za ovakvo stanje daju kapital, i onih koji beru efekte
takvog stanja i koji ga održavaju i podržavaju nasuprot nacionalnim interesima u ekonomiji.

Bankarstvo kao i drugi vidovi nacionalne ekonomije su dio u unutarnje snage i bogatstva macije, pa ako ti interesi nisu usklađeni na duži rok mnoge uspješnice će se "prosuti" kad dođe vrijeme u kojem će se promijeniti mentalitet ljudi koji raspolažu polugama društvene moći (politika), bez kojih se sve pve operacije ne bi mogle izvoditi.

Zato se moramo složiti oko toga da je ovaj navodno samo bankarski problem ustvari politički problem "par excellance", isto tako kao što je prvenstveno politički problem orjentacija države na uvoz, pri čemu je opet sve usmjereno na izvlačenje viška vrijednosti izvan ekonomije, time i izvan države (jer je svaka ekonomija i nacionalna).

Time se vraćam na početnu tezu da iako imamo većinu ljudi na vlasti iz blizine mora (Sanader, Kalmeta) ipak ne postoji tzv. jadranska orjentacija (koja je naša prirodna prednost) koja se zasada još ne koristi i pored činjenice da po stanovniku imamo najviše obale na svijetu, i da nismo više dio neke druge veće državne organizacije koja bi čuvala neke druge prioritete (činjenica kojoj sam se izrugao u "Vrana na provi!").

Ako sam te dobro shvatio, slažemo se u tome, da ne postoje neke razlike između političkih sistema (prijašnjeg i današnjeg tj. tzv. komunizma i kapitalizmna)nego u pristupu ekonomiji i načinu razmišljanja, koja bi trebala slijediti u prvom redu više nacionalne interese, nego interese kapitala "izvan ekonomije" (takvo nešto ustvari ne postoji, a ako ipak postoji onda to ima svoje drugo civilizirano ime - tj. pljačka).

Konačno, što sam htio naglasiti još jednom jest da "neprioncipijelna koalicija" kad i ako postoji (a njeni efekti se prepoznaju u svakodnevnoj praksi) jasno upućuje na stvarno porjeklo kapitala koji igra svoje nemilosrdne igre po Hrvatskoj: to je najvjerojatnije svojim najvećim dijelom reciklirani krvavi ratni novac (sa svih ovih prostora) koji se vraća u Hrvatsku (kao što se sada u Albanija naveliko vraća novac pokraden "piramidalnim fondovima") a koji je u našim uvjetima u međuvremenu "obogaćen" drugim vidovima i vezama sa "šporkim" ljudima i "prljavim" kapitalom na svjetskoj razini (oni jedni druge njuše i surađuju, jer novac nikada nema moralni predznak).

Ovakve krugove se jedino može otkrivati slijedeći tragove novca. Počnimo od toga da je Hypobanka bila mala lokalna banka pred bankrotom kad je ratna kataklizma na Balkanu započela (a da joj je trenutna imovina pogolema), a nimalo nije slučajno ni da je ORCO započeo svoj put ne iz Francuske ili Malezije (što bi bilo logično s obzirom na porjeklo tzv "vlasnik", nego u našem susjedstvu u Pragu u ono opet znakovito vrijeme 1991 godine). A u jednom Zagorčevom poduzeću je sjedio kao član uprave i jedan od nižih direktora iz Hypobankinog carstva. Da bude jasnija tehnologija, koja se naveliko primjenjuje, ovdje je kupovano jedno hotelsko poduzeće (Vrtovi sunca) formalno preko jednog navodnog uspješnog poslovnog čovjeka iz Južne Amerike a našeg iseljenika (da bi se kasnije ustanovilo da je taj bio ustvari gologuz i da je zaradio neku crkavicu da bi odigrao ulogu za Jamba i njegove pajdaše).

Dok "piramidalni" novac u Albaniji sada stvara nove vrijednosti, kod nas još uvijek služi dodatnom izvlačenju viška vrijednosti. Valjda se još ima štogod otrgnuti, a i Hrvatski fond za privatizaciju (kao nužna tehnološka transmisija) nije sve rasprodao. Prodor prljavog kapitala sam po sebi i ne bi terbao biti preveliki problem ako bi se ubacio u razvojne tokove, ali on istovremeno znači uvoz ljudi koji s njime manipuliraju, a najviše stvaranje ozračja i mentaliteta da je sve dozvoljeno što obrušava nacionalni interes na duži rok. Naša djeca uče svakodnevno da postoji "hrvatski san" kao pandan onom poznatom "američkom snu",

Bojim se da smo svi mi taoci u rukama ljudi i struktura koji su lukavo izmanipulirali novac otuđen u vrijeme rata državnim transakcijama, pa je on "prljav" samo s moralnog stanovišta ali ne i formalno s stanovišta legalnih međunarodnih bankarsko -financijskih običaja, pa se lako se li u druge banke (Hypobanka), i pojedine institucije ili tvrtke (ORCO Styrija isl.). Zato im je tako teško staviti "soli na rep!

Nečastivi na Otoku znanja!

Ovih dana u javnost se probila jedna već duže vremena latentno prisutna privatizacijska afera, po ozbiljnosti i dometima možda čak jedna od do sada najozbiljnijih, budući da njen koncept i smisao ukazuju na mnogo dublju praksu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Uz institucionalnu i vaninstitucionalnu umiješanost najviših vrhova vlasti proizvodi se i održava alkemija kojom se bez novca i odgovornosti društveni resursi pretvaraju u privatne, i, radi ponekad sitnih interesa, pretvaraju u ruševine.

Temu „Otoka Znanja“, tog projekta komičnog imena i čisto tragičnih posljedica, već sam dotaknuo u polusarkastičnom napisu Đavolov šegrt u „Odaji tajni“ . Razvoj daljnjih događaja potvrđuju tamo iznesene „mogućnosti“, da zaista postoje namjere, koje se kreiraju kroz HFP kao „tvrđavu zlih namjera“. No, kako po svojoj organizaciji, HFP nema samostalnost ni u kreiranju ni donošenju odluka, nego je to njegov Upravni odbor, u kojem sjedi pet najmoćnijih vladinih ministara (samo i isključivo iz jedne vladajuće stranke), transparentnim postaje komplot koji beskrupulozno traje.

Traje stalno i već dugo, i neovisno o trenutnim snagama na vlasti, jer treba naglasiti, da iako je HDZ trenutno u igri, formalna organizacija te način funkcioniranja i donošenja odluka u Fondu su postavljeni od ranije (vjerojatno od njegovog formiranja, kad je HFP potpuno integriran u strukture vlasti). I bilo tko da se nađe na vlasti ništa ne mijenja jer im to odgovara - jer je raspolaganje tuđim (sporedno da li privatnim ili društvenim) postalo narkotična ovisnost.

Tehnologija je jasna i jednostavna: Općenito je sveprisutna nedodirljiva impregniranost politike (i političara na vlasti) s poslovima koji bi po prirodi posla i društveno opravdanim ciljevima trebali biti autonomni i transparentni (jer imaju pravila po kojima bi samostalno trebali i morali djelovati).

Razmotrimo realno što bi to pod normalnim okolnostima trebala biti uloga Fonda. Samo ime kaže:
• Poslije promjena političkog sustava ostalo je mnogo društvenih tvrtki koje je trebalo privatizirati, jer je poznato da država i u ime države se ne može organizirati normalno tržišno funkcioniranje trgovačkog društva. To je neosporno.
• Moderno shvaćanje države se inače zasniva na shvaćanju da tržišna privreda mora biti samostalna, a iz državnog proračuna se ne mogu niti smiju pokrivati nikakve dubioze, nego isključivo funkcioniranje države. I to je neosporno.
• Iz ovog proizlazi i treći cilj: Fond za privatizaciju je prilikom traženja vlasnika dužan paziti na buduće funkcioniranje takvih subjekata, koji su potencijalni subjekti za punjenje državnog proračuna, a ne isisavati iz njega na ove ili one načine. I ovo bi trebalo biti neosporno, ali nije baš tako.

Fond za privatizaciju je od samog svog formiranje do današnjeg dana bio i ostao transmisija „najveće pljačke u hrvatskoj povijesti“ (ni ovu formulaciju nažalost nitko ne osporava - ali na temeljima takvih spoznaja nitko nikada nije ništa napravio - iako su se i izbori na takvim obećanjima dobijali). Radi toga ozračja i takvog stanja uništeno je mnogo tvrtki koje su mogle, a nisu nastavile uspješno djelovati. Posljedice su bile katastrofalne.

Ovom prilikom spomenimo već pomalo „ad acta“ horor priču o Kutli i njegovom "carstvu" (no ima i mnogo drugih primjera). Nitko nikada nije vidio ugovore pod kojima su od Fonda ta poduzeća preuzimana, a novčane posudbe su najviše išle iz mirovinskih fondova, koji su takvim akcijama dovedeni na prosjački štap. U krajnjoj liniji za ono što se dogodilo nitko nije nikada odgovarao (jer je Kutle na kraju dobro plaćen da šuti i izigrava krivca koji će u konačnici biti oslobođen). Cijeli taj „Kutleraj“ je u osnovi bio zamišljen da stvori financijsku snagu novoj vladajućoj kasti na kojoj bi se osiguralo dugoročno financiranje vladajuće strukture, dakle i partije. Sve to je samo dodatno opteretio socijalne i mirovinske fondove prelijevanjem zaposlenih iz do tada manje više uspješnih tvrtki u državne potpore nezaposlenima i mirovine prerano umirovljenjima (danas umirovljenika imamo zavidnih 25 % ukupnog pučanstva).

Ista stvar se dogodila sa serijom bankarskih kolapsa, od kojih je Dubrovačka banka posebno eklatantan primjer, najviše radi njenih posljedica na vladajući establišment. Od te nekada moćne Banke nije ostalo ni D, prave gubitke je platila država iz proračuna, a vlasništvo je završilo u rukama stranaca, koji godišnje izvlače iz nje onoliko koliko su platili za njeno preuzimanje. I naravno - već dobar dio njenih radnika je napučio fondove nezaposlenih i umirovljeničke redove. No, to nije jedini slučaj.

Ima jedna stvar koju sam više puta isticao (pred nekim „viđenim prijateljima“ pa čak i ovdje na Pollitika blogu - vidi Dugo putovanje u noć pollitika). Radi se o činjenici da je Dubrovnik, kao najljepši i najslavniji hrvatski grad, te najeuropskiji dio Hrvatske, sasvim logično postao istovremeno njenim izlogom u svijet. Te činjenice imaju višestruko značajne posljedice.

Prvo: kao najvrjedniji dio Hrvatske Dubrovnik na sebe navlači razne probisvijete, lopove i beskrupulozne tipove, koji se guraju kako bi u njemu uzeli svoj dio radi velike potencijalne vrijednosti (po mogućnosti za mala sredstva, a najbolje, ako može besplatno). To nam se stalno događa pred očima, jer Fond po običaju na natječajima daje prednost onima koji više obećaju (no od svojih "miljenika" nikada više ne pita što bi s obećanjima).

Drugo: Dubrovnik je uvijek bio dio Europe, samo življenje u njemu je školovanje, a naročito boravak po svijetu (pomorstvo i turizam). Zato su ovakvi prizemni „poduhvati“ lokalnom stanovništvu vrlo transparentni. Priča o „crnom komunističkom vremenu“ ovdje ne pale, jer je ovaj prostor ostvarivao dobar život svojim građanima i dobre poslovne rezultate u turizmu i pomorstvu, na najrazvijenijem svjetskom tržištu, pod najoštrijom svjetskom konkurencijom.

Zato se i jest upravo ovdje dogodilo (dok su npr. druge banke prolazile kroz svoje tranzicijske kalvarije i po nekoliko puta bez previše pitanja), da je krah Dubrovačke Banke potresao cijelu državu i promijenio političke silnice. Ista stvar se sada događa i s privatizacijskim podvalama. Dubrovnik radi svoje velike potencijalne vrijednosti se danas nalazi u razvojnoj blokadi (skoro 10.000 hotelskih soba još uvijek nije u funkciji jer se nikome od protežiranih novopečenih vlasnika ne žuri trošiti pare kad vrijeme čini svoje i donosi višak vrijednosti sam od sebe). Oni pak koji su nešto investirali čine to pod takvim abnormalnim uvjetima, da je i golubu na Stradunu jasno, kako se radi o pranju novca.

Zato tinjajuće skandalozne situacije u Dubrovniku treba shvatiti više nego ozbiljno. Bajka o „Otoku znanja“ ne samo da više ne drži vodu, nego više nego jasno ukazuje na visoku nemoralnost u kojoj pet najjačih državnih ministara (kao „vijeće mudraca“ u Upravnom odboru Fonda) donosi odluku da se neprofitnoj organizaciji, koji su „by the way“ bili među slabijim ponuđačima na natječaju (a svaki natječaj Fonda ima karakter međunarodnog tendera što obrušava ugled države), dade jedno profitno trgovačko društvo, da bi se potom neprofitna udruga ponašala potpuno neprofesionalno i neprofitno te financijski upropastila jedno dobro uhodano hotelsko poduzeće; k tome uništila dobar glas turistički fino profiliranoj destinaciji, i ugrozila razvoj otoka.

Kako to protumačiti?? Pa naravno na jedan jedini način, onaj isti radi kojeg se sada traže načini, kako da se promašaji i gubici na otoku pokriju iz proračunskih sredstava, jer inače propadoše lijepe prilike finom društvu, koje se bilo poslagalo iza famoznog „Otoka znanja“ (jer konačno i malom djetetu mora biti jasno da su i Fond i „Otok znanja“ samo transmisije nekih zakukuljenih privatnih ili privatiziranih interesa). Linićevo iniciranje skandala zvanog „Otok znanja“ nije bilo nimalo slučajno, jer bi se to ionako bilo prije ili kasnije probilo na udarna mjesta u medijima (ovaj skandal u Dubrovniku je već duže vremena prisutan, još od polovine sezone kad su se prvi puta pokazale neugodne tendencije, pa sve do zaključivanja poslovne godine (na sastanku Županijske gospodarske komore u Dubrovnik Presidentu 19.12.2006 vidi ( Slobodna Dalmacija , Dubrovački vjesnik , Dubrovački portal , Jutarnji list , Feral Tribune ). Oni koji budu ove probleme u Dubrovniku podcijenjivali možda će platiti gorku cijenu! Ovdje nema previše glupih, možda samo na vlast "guloznih", ali su manjina koju promjene mogu otpuhati.

Ono što bi vrli kreatori sirovih i surovih privatizacijskih manipulacija trebali znati jest da ovaj „slučaj“ nije jedini, da ih samo u Dubrovniku tinja još nekoliko, kao problem Hotela Srebreno i Mlini koje je vlasnik preuzeo uz natječajem precizirane velike obveze ulaganja a nije napravio ništa – i ne zna se kad će. Poznat je i problem Hotela Maestral, koji je predstavljao čistu pobunu protiv manipulacija, i čeka da se stvar opet aktualizira čim se pojavi na tenderu. Da ne spominjemo Sunčani Hvar, Opatijske Hotele, Crikvenički Jadran koji su s još upaljenim fitiljima!

Pravi problem je svojevremeno začet, i danas se temelji na shvaćanju društvenog vlasništva kao državnog, što samo po sebi ne bi bio neki problem. Problem je kad visoke državne ustanove (i visoki dužnosnici u njima) shvaćaju da su oni ta država, dakle da su oni ti koji mogu sve to krčmiti kako se njima sviđa, i da za to nikome ne polažu račune. No, je li baš to tako??. Transparentnost rada, a pogotovo ukidanje tajnosti ugovora treba inaugurirati u javnu praksu, i konačno više ne dopuštati tajnost rada Hrvatskog Fonda za privatizaciju. To mora postati javni posao od izuzetnog javnog interesa.

I na kraju - javnom političkom i društvenom akcijom treba postići da se nikada više ne dogodi, da Hrvatski fond za privatizaciju (niti slične ustanove) ima isključivo jednostranačke Upravne odbore.


Dodatni komentari:

Pročitao sam Brailov napis,

Napisao frederik u Sri, 21/02/2007 - 16:06. (pollitika)

Pročitao sam Brailov napis u Feralu, koji lukavo poentira na glavnog "čarobnjaka" iza ovog projekta, samog premijera. Otok Koločep je prvi naseljeni otok pored Dubrovnika, 3-5 milja daleko, smješten preko puta naselja Babink Kuk. Tako lociran ima potencijal pretvaranja u Dubrovački Capri, rezidencijalni otok Dubrovnika, a on to po svojoj nekakvoj dosadašnjoj spontano-stihijskoj orjentaciji je i postao, ali je i prije bio. U sastavu društva koje je kupljeno postoje dvije prelijepe ville od prije Drugog svjetskog rata, napravljene od strane ondašnjih bogataša koji su se obogatili od u Južnoj Americi. Posebna je vrijednost Villa Ruža (pogledajte vrijednost Villa Ruža 1 , Villa Ruža 2, Villa Ruža 3 , pravi arhitektonski dragulj, cijelo imanje. Pripadala je obitelji Rusko, koji su je se morali odreći da bi zadržali kuću u Gradu Dubrovniku (jer po ondašnjim zakonima nisu smjeli imati više od jedne kuće).

Druga je Villa Lovor, obitelji od najstarije kalamotske loze Svilokos (vlasnik Pavo je bio proglašen neprijateljem države da bi ga se moglo razvlastiti).

Obje ville su nacionalizirane, i od njih (kao i starog sada devastiranog hotela na drugom dijelu otoka je poslije napravljeno hotelsko poduzeće). Ova Villa Ruža je posebno važna. Nema mnogo smještajnih kapaciteta, ali je veliko prostrano imanje, na koje su uvijek bacali oko razni moćnici. Iza Drugog svjetskog rata je bila ekskluzivno odmaralište Centralne planske komisije iz Beograda, ljetovali su razni ondašnji "velikaši", čak lokalni stariji ljudi su pamtili i Hebranga starijeg.

Obje ove Ville nitko nije dao natrag vlasnicima, što bi bilo normalno, nego je u tijeku pretvorbe HFP tretirao samo cjelovito poduzeće a kroz tzv. "rezervacije" davao bivšim vlasnicima dionice u kojem je npr. Villa Ruža u knjigama procijenjena na manje od pola milijuna eura, iako bi danas na slobodnom tržištu zasigurno donijela najmanje 5 milijuna eura. Villa Lovor isto tako. Nasljednici bivših vlasnika su uvrijeđeno odbili "rezervirane" dionice, jer su tražili cijela imanja natrag. I naravno nisu dobili ništa

Villa Ruža je idealna za tihi, siguran i zaštićen odmor posebno "odabranih". Veliki manipulator Neven Barać je kroz Dubrovačku Banku bio ušao u Hotele Koločep vjerojatno radi istih motiva (ali se poslije morao zadovoljiti vilom u Lozici), no tijekom njegove vlasti se u obnovu ubacivalo toliko previše novaca da je na kraju od svega ispao skandal (čiji repovi se još vuku). Kad je HFP na tenderu prodavao ovo poduzeće mnogi su dolazili u prvom redu da bi uzeli tu Villu za svoju rezidenciju (od Tedeskog do Dikana). Zato pretpostavljam da je Brailo u pravu kad je upravo tu mogućnost naznačio, ali je locirao na najvišem vrhu hrvatske države.

Jutros sam o tome slične stvari slušao od otočana. Cijela stvar je definitivno predmet velike manipulacije koja je nevješto izvedena jer "mulci" kao formalni vlasnci su poslovanje poduzeća vodili tako da su napravili ogromne gubitke i upropastili turistički image otoka, koji je bio jako dobro etabliran na tržištu. Brailo ne spominje eksecsno poslovanje "vlasnika", ali mnogi otočani i drugi u tome vide namjeru pretvaranja otoka u rezervat. Svakako, kad dugovi pređu vrijednost temeljnog kapitala trebalo bi po sili zakona rapisati stečaj i sve dati na bubanj, što se ovom kombinacijom s FINA-om moglo efektno izbjeći- Neki su ovdje bijesni na Linića što je prerano istrčao, jer je za skandal većeg razmjera trebalo pustiti da FINA zaista uđe u vlasništvo "Otoka znanja". Radi te dimenzije sam i rekao u mom tekstu
Ovih dana u javnost se probila jedna već duže vremena latentno prisutna privatizacijska afera, po ozbiljnosti i dometima možda čak jedna od do sada najozbiljnijih, budući da njen koncept i smisao ukazuju na mnogo dublju praksu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Uz institucionalnu i vaninstitucionalnu umiješanost najviših vrhova vlasti proizvodi se i održava alkemija kojom se bez novca i odgovornosti društveni resursi pretvaraju u privatne, i, radi ponekad sitnih interesa, pretvaraju u ruševine.

Ispalo je malo duže ali ovakve akrobacije noje lako opsiati u par riječi.

Naravno, višestranačka

Napisao frederik u Ned, 18/02/2007 - 22:13. pollitika

Naravno, višestranačka zastupljenost u upravi (ili upravama) ove (ili sličnih) institucija nije nikakva garancija ničega.

Ja nažalost u praksi ove "posvećene" institucije prepoznajem jedan primitivni komplot domaćih "siromaha" (više duhovnih nego materijalnih) i neuspješnih "povratnika" (koji u svijetu nisu uspjeli - oni koji su vani nešto imali nisu se vraćali - a i vlast je više nego "uspješno" obeshrabrila ono malo idealiste na razne načine). Svi ti su se ubacili u politiku u cilju drpanja vlastitog dijela kolača.

U našem neciviliziranome privatizacijskom konceptu nije poštivan onaj civilizacijski minimum da se tuđe vrati izvornim vlasnicima. Naprotiv, podmuklo su im se kroz tzv. "rezervacija" nudili udjeli, dionice u tvrtkama, koje bi potom bile ruinirane uz izvlačenje novaca ili drugih vrijednosti. Uveden je u praksu jedan mimikrirani nevlasnički koncept, koji je od komunističkog zajedničkog promijenjen u "tko prije zgrabi". To ima svoje ime i to se nazvalo pljačka, i tu definiciju nitko ne osporava, ali ni ne korigira.

Ja sam optimist i mislim da će se jednom stvari nazvati svojim pravim imenom. Zato mislim da već sada je dovoljno dozrela stvar za korjenite promjena u odnosu na tretman vlasništva. Definitivno - revizija onog što je učinjeno, bi bila pobjednički model osvajanja vlasti. Ali da se potom nešto i napravi.

Promjene vlasništva nisu katastrofalne, jer one u principu ne znače ništa za samo poslovanje, ako je organizirano kako treba. Moj prijatelj i hrvatski hotelijer Lovro Misir (ima tri hotela i agenciju u Njemačkoj) je jednom rekao Štroku koji je pun sebe nešto tumačio u društvu novopečenih bogataša: "Čuješ Štrok, malo smiri loptu, ovo sada je samo privremeno naše, ako je uopće naše (koliko plaćamo poreza doprinosa i trpimo kontrola). Brzo ti se stvari mogu promijeniti." Nije zazivao komunističku revluciju nego je mislio na ono što je nepravedno i što bi trebalo popraviti (ali je on sve sam stvarao za razliku od drugih mudraca).

Đavolov šegrt u "Odaji tajni“

„Đavolov učenik“ Bernarda Shaw-a:
Richard : Nije vjerojatno da će mene objesiti. To im se ne bi isplatilo. Kakav je to moralni efekt ako se đavolov učenik njiše u zraku. Ali župnik? Ili bilježnik..."

Tako se i bilo, unatoč tome što je Veliki Meštar na telefonskoj sjednici presudio:
Vlada povukla suglasnost o Liburniji i razriješila Ostovića ZAGREB, 17.8.2005 - Hrvatska Vlada danas je na telefonskoj sjednici povukla odluku o suglasnosti da se većinski paket dionica opatijskih Liburnia Riviera Hotela preda dvama holdinzima radi namirenja državnog duga iz postupka kuponske privatizacije te je dužnosti razriješila predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) Damira Ostovića.
Kako je priopćeno iz Vladina Ureda za odnose s javnošću, Vlada je danas time stavila izvan snage svoju odluku od 4. kolovoza o davanju suglasnosti na prijedlog HFP-a na Sporazum o nagodbi HFP-a sa SN Holdingom i DOM Holdingom.
Vlada je također donijela zaključak da se zbog propusta u postupku pripreme prijedloga za Vladu o izuzimanju od prodaje i prijenosu dionica Liburnia Riviera Hotela d.d. i davanju suglasnosti na Sporazum o nagodbi HFP-a sa SN Holdingom i DOM Holdingom, razrješuje predsjednik HFP-a Damir Ostović. Upućen je i prijedlog Upravnom odboru HFP-a da se dužnosti razriješi potpredsjednik HFP-a Ivan Gotovac

Dok je glavni vrač u „Odaji tajni“ (Damir Ostović) sklonjen (i plaćen da šuti - kao i hvarski gradonačelnik), maleni Harry (Ivan Gotovac) je pod nejasnim okolnostima preživio unatoč presudi „Velikog Meštra“ (uz poseban tajni i nikada objašnjeni konsenzus velikog čarobnjačkog vijeća). Budimo razumni, za razliku od izvornog Harryja Pottera ), u varijanta bajke o „američkom snu u Hrvatskoj“) „šegrt u Odaji tajni“ nije pozitivni lik, jer je postao dio faustovskog projekta, u kojem igra prevažnu ulogu (i doživljava uzbudljivu avanturu punu tajnovitih podzemnih događaja). On je ustvari egzekutor u istinskoj suvremenoj hrvatskoj „horor“ priči, neka vrsta šegrta „ onog istinskog Faustovog "đavolovog učenika"

Svoju varijantu „hrvatskog sna“ donijeli su gologuzi poklonici „Norvalskog“ čarobnjačkog kruga (picameni, ali ne samo oni); oni koji, ako već nisu uspjeli ostvariti svoj američki, su požurili dosanjati vlastiti „hrvatski san“ koristeći se kriznim vremenima i ratom.

Hrvatski fond za privatizaciju je njihova „Odaja tajni“ (mada možda ima i drugih – no HFP je bio Alibabina pećina u kojoj je država skupila najveći dio nacionalnog blaga), koja je jarkim svjetlom privukla sve te insekte. „Odaja tajni“ i danas funkcionira po istoj tajanstvenoj alkemiji kojom se pomoću „kamena mudraca“ gologuzi "čarobnjaci" pretvaraju u svemoćnu novohrvatsku elitu .

Samo mala ilustriracija: U vrijeme rata su mi pridodali jednog „šegrtskog pripravnika“ (da zaradi barem malo ratnog staža - bili smo inače prijatelji, iako nismo pripadali istom krugu). On mi jednom reče: „Znaš, mi smo odlučili da ovaj puta ništa nećemo ispustiti iz ruku!“ Kad sam ga, znatiželjan, počeo ispitivati tko su to „mi“ i što to „neće ispustiti iz ruku“, zatvorio se. Mada sam ga upozorio da se čuva, poslije sam ga viđao među „novopečenom elitom“ koje su posjećivali razni „magovi“ iz Zagreba, a sam je uskoro „zajašio“ na visoku lokalnu funkciju. No njegovi „pokrovitelji“ su ga uskoro otpisali, ostao je bez posla, povlačio se po sudovima. Priznao mi je da nije bio sazdan od dovoljno čvrstog amoralnog tkiva kako bi postao Shaw-ov Richard, koji je rekao:
"Ja sam odgojen da služim drugome, ali sam od prvog časa znao da je đavo moj prirodni gospodar, kapetan i prijatelj. Vidio sam da on ima pravo i da svijet samo od straha puže pred onim, koji ga je osvojio... Obećao sam mu svoju dušu i zakleo sam se, da ću biti na njegovoj strani na ovom i na drugom svijetu. Ovo obećanje i ova zakletva učinili su od mene čovjeka."
Čudan je pojam čovjeka gledan iz đavolske perspektive, dok je tu dimenziju iz ljudske perspektive lijepo oslikao Albert Camus:
"Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun."
Upravo to „osvajanje vlastite slobode na tuđi račun“ je prirodno okruženje u kojem djeluje „Odaja tajni". Uz arogantan nastup ta tajnovitost je dominantna praktična filozofija ovih modernih „čarobnjaka“ dokle god u rukama drže "kamen mudraca" što se u suvremenoj simbolici naziva „društvena moć“. I nastaviti će dokle god s njime raspolažu, jer su faustovskim izborom svoju dušu vezali za „nečastive sile“. Od njih se nema što očekivati! Trebaju doći neki novi klinci da bi stvari krenule drugim tijekom.

Dajte zavirite u „Odaju tajni“ pa će postati jasno:

Uprava :
• Predsjednik: Grga Ivezić (rukovodi, predstavlja i zastupa HFP)
• Potpredsjednici HFP-a su: (Na prijedlog predsjednika HFP-a potpredsjednike imenuje i razrješava Upravni odbor HFP-a i za svoj rad su odgovorni Upravnom odboru i predsjedniku HFP-a).
- sektor financija : Velimir Kračun
- sektor nekretnina : Robert Peša
- sektor pravnih poslova : Josip Matanović
- sektor prodaje : Ivan Gotovac
Upravni odbor
(Upravlja HFP-om, donosi Statut, utvrđuje poslovnu politiku, donosi odluke o prodaji dionica, udjela stvari i prava, o restrukturiranju, osnivanju, kupnji i prodaji trgovačkih društava, donosi financijski plan i završni račun HFP-a, te druge odluke značajne za rad HFP-a. Ima 5 (pet) članova koje imenuje Vlada Republike Hrvatske.)
• Damir Polančec - predsjednik
• Ivan Šuker - ministar financija
• Božidar Kalmeta - ministar mora, turizma prometa i razvitka
• Petar Čobanković - ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva
• Branko Vukelić - ministar gospodarstva, rada i poduzetništva
Nadzorni odbor
Jalova pozicija začaranih sabornika:
(Nadzire zakonitost rada HFP-a, razmatra financijski plan i godišnje izvješće o poslovanju, te podnosi izvješće o radu Fonda Hrvatskom državnom saboru. Trenutno ima 8 (osam) članova koje imenuje Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora).

"Đavolov šegrt“, u funkciji nadležnika za najosjetljiviji sektor prodaje djeluje unutar zadanog okvira, osjeća se, neophodnim, potrebnim, sigurnim, čak si dozvoljava nabusitost. Iako je tek niže rangirani „čarobnjak“ on je nadležan za onaj najvažniji sektor, kojim se kontroliraju i usmjeravaju tajni kanali kojima se blago prelijeva. Zato se moglo dogoditi da, iako je već bio žrtvovan na „velikom savjetu čarobnjaka“, opstao u igri je bez suvišnih zašto - jer je to bio „čovjek koji je previše znao“.

A tajne su svugdje oko nas, i nema šanse da ih itko objelodani bez suglasnosti velikog vijeća čarobnjaka, ma koliko javnost i pojedinci drugačije tražili (jer u našoj učmaloj žabokrečini obično je dovoljno nekoliko tjedana "učiniti se Englez" i prešutjeti, pa će sve samo od sebe leći i zaboraviti se). I stvari mogu ići dalje!

Ali ima i upornih:
Sunčani Hvar:
Tadic od Hanfe traži sporazum o 'Sunčanom Hvaru' Saborski zastupnik HSP-a Tonći Tadić pozvao je danas Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga da zatraži objavu Sporazuma dioničara koji je Hrvatski fond za privatizaciju sklopio s grupom ORCO u "Sunčanom Hvaru", ustvrdivši kako obavijesti iz neovisnih izvora upućuju da su Vlada i HFP tim sporazumom zajamčili ORCO-u nedopustive ustupke u Hvaru.

Brodosplit i hotel Koločep
Linić u jutarnjem listu ….apostrofirao dvije HDZ-ove afere, Brodosplit i hotel Koločep, te prozvao troje ministara - Vukelića, Damira Polančeca i Ivana Šukera. - Brodosplit i Koločep pokazuju da organizirani kriminal skuplja četvrtinu društvene dobiti, a vlast ne poduzima ništa kako bi to spriječila. Kod nestanka šest milijuna dolara iz Brodosplita sve je kristalno jasno.

Hoteli Srebreno
Hoteli Srebreno 12 Listopad 2004- Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) prihvatio je na sjednici u ponedjeljak ponudu HUP-a za kupnju 319.453 dionica društva Hoteli Srebreno d.d., a što čini 66,28 posto temeljnog kapitala društva.
Kako je priopćeno iz HFP-a, između šest ponuditelja ponudu su zagrebačkog HUP-a ocijenili najpovoljnijom. HUP će platiti spomenuti dionički paket 33,150 milijuna kuna te će u Hotele Srebreno uložiti 140 milijuna kuna u sljedeće dvije godine.

Hoteli Mlini, Hotel Excelsior itd……...

Svim ovim (i drugim) „slučajevima“ jedno je zajedničko: „Osvajanja“ tvrtki na javnim natječajima (a to su međunarodni tenderi sa širom svijeta objavljenim uvjetima), se uglavnom dobiva obećanjima (sumama novih ulaganja u razumnim rokovima), kojih se nitko ne pridržava. Eto zašto se ugovori čuvaju u „Odaji tajni“, jer sadrže odredbe, koje odstupaju od javno objavljenih natječajnih uvjeta, dok su im obvezujuće klauzule čak pobrisane . Pa se tih obveza nitko ne pridržava, niti ih itko sankcionira.

I tako veseli „vlasnici“, umjesto obveza ulaganja i razvoja sada traže kupce, da bi prodali „svoja“ poduzeća, zaradili na rastu cijena nekretninama, a na ulazu srušenog hotela stavljaju lanac i tablu sa sarkastičnim natpisom: „Rezervirano za goste hotela“. Dok u „Odaji tajni“ takvo arogantno ponašanje toleriraju ( ta istog si tkiva jer su ih sami kreirali), Crna Gora iskoračuje egzemplaran iskorak: Mulcima koji su kao „kupili“ hotel AS, i obnavljaju ga već skoro 7-8 godina Vlada je službeno dala ultimatum da hotel mora biti otvoren do sljedeće sezone ili će ugovor biti raskinut na štetu investitora. Sada radovi idu punom parom! Da li bi nam bilo ispod časti slijediti njihov primjer, te uvesti isto pravilo u Hrvatskoj? Dok "Odaja tajni" u rukama čvrsto drži kamen mudraca, ništa se neće dogoditi.

Nije samo prešućivanje dio magije iz „Odaje tajni“. Da se bolje razumije šteta koja je društvu proizvodena samo zamislite koliko se novaca na slobodnom tržištu i u poštenom nadmetanju moglo „nakrčiti“ prodajom Sunčanog Hvara komad po komad? Koliko bi se „diglo“ novaca od opatijske Liburnie na isti način? Koju cijenu bi postigli "Hoteli Maestral" prodavajući hotele pojedinačno, a zemlju posebno? Koliko će samo na zemljištu dignuti neodgovorni vlasnik "Hotela Srebreno" na slobodnom tržištu? I što je sve jedna poštena i odgovorna država s tim novcem mogla napraviti. U odgovorima leže više nego jasni odgovori.

Ili jedan drugačiji pogled: koliko bi društvene koristi se postiglo da je primjer „Hotela Osmine“ masovnije primijenjen u praksi, umjesto da je "Odaja tajni blokirala sve privatizacijske akcije (naime od slučaja LRH više nijedna privatizacija nije napravljena). Koliko je nepovratno izgubljeno novaca od poreza, doprinosa, zaposlenosti isl.

Kilo mozga po minuti!

Radi se o „Emisiji opće prakse“ na HTV-u. Za razliku od saborskog zastupnika HSP-a Rožića meni se emisija sviđa, potpuno je drugačija, atipična, a po različitim i često suprotstavljenim stavovima izbalansirana ali politički neutralna. No možda uvaženi zastupnik Rožić nema drugačije mišljenje, nego je radi politikantskih razloga zaplovio u Milasovske vode gdje se intelekt mjeri u markama po kilogramu – ali on uvodi novu mjeru mozga po minuti.

Tako je Rožić opet u napadu na HTV rekao:
"Svaki tjedan Igor Zidić, Igor Mandić, Zvonko Maković i Branimir Pofuk kao sudionici u 'Emisiji opće prakse’ zarade po 8000 kuna po emisiji. To se sve plaća iz poreza koji svi mi plaćamo. Podatke javno iznosim jer smatram da je to previše novca za 15 minuta govora, koliko svaki od njih priča"

Iako je gosp. Miroslav Rožić također intelektualac, istovremeno je i uvaženi saborski zastupnik, dakle čovjek sa određenom državnom (možda i sutra državničkom) težinom, no i s pretpostavljenom savješću intelektualca, koji bi u svakom trenutku trebao polaziti od sebe. Ovaj njegov javni istup me asocirao na Konfucija, jednog od najvećih moralista u intelektualnoj povijesti svijeta (pogledajte Veliki nauk) koji kaže:

“U državi se novčani dobitak ne smatra napretkom, pravi napredak države se može naći samo u pravednosti.”

Doista, može li se intelekt mjeriti? I kako? Ovaj časni Kinez je još prije 2.500 godina istaknuo apsolutnu prednost uma pred materijalnim dobrima, jer njih uostalom jedino intelekt može stvarati. Ali nažalost mnogi to nikada nisu shvatili, kao npr. Ivan Milas, negdašnji „čuvar državnog pečata“ koji je saborsku pozornicu iskoristio za srozavanje najviše državne institucije na razinu kuhinje jednog restorana. Nije mi drago da mu se s ovakvim razmišljanjima sada pridružio i gosp. Mr. Sci. Miroslav Rožić, koji je u svojim nastupima, uz hvarskog mu kolegu Tadića, zaista odskakao iz HSP-ovskog prosjeka. O pravednosti saborskog rada, (koju Konfucije prioritetno spominje) nekom drugom prilikom, jer je to još jedna druga, možda daleko neugodnija dimenzija ove priče, koju će se morati otvoriti prije ili kasnije.

Postoje velike razlike između pozicija Miroslava Rožića kao dijela hrvatske političke superstrukture koju plaćamo mi porezni obveznici i pozicije gore spomenute četvorice intelektualaca kao nositelje jedne od HTV emisija, koje opet mi plaćamo, ali kroz TV pretplatu. Pritom obvezno treba naglasiti da pozivanje sabornika na svoja prava poreznih obveznika je floskula, u najmanju ruku sumnjivih rezona, jer se ovdje ustvari radi o recikliranom novcu nas stvarnih poreznih obveznika - što bi i manje intelektualiziranim dužnosnicima trebalo biti jasno, kao i to da bi trebali voditi računa i o onome što i sami rade i govore.

Zato je krajnje umjesno zapitati se otkuda gospodi saborskim zastupnicima, plaćenima našim novcem, da uopće razgovaraju o nekima drugima koje mi opet plaćamo, ali iz drugih doprinosa. Ili je arogancija u postavljanje sebe ispred svih nas postala svakodnevna moda i paradigma "državničkog" ponašanja.

Čak ako „Emisija opće prakse“ nema neku veliku gledanost (a vjerojatno ima jer se termin sve više pomiče na raniji dakle gledateljima pogodniji večernji termin), radi njene atipičnosti i intelektualnosti ju treba sačuvati, bez obzira na mišljenja bilo kojeg sabornika, koji samim ulaskom u tu najvišu državnu instituciju toliko snižavaju vlastite i zajedničke intelektualne kriterije.

Naime, bila je nedavno u medijima jedna druga alarmantna „mjera“ intelektualnih aktivnosti u Saboru, mjerena u minutama nastupa, koja je bila više nego porazna, a mi, porezni obveznici, i to plaćamo. Skupo!

U socijalnoj psihologiji postoji jedna neobična, ali efikasna metoda, nazvana „analiza sadržaja“, koja bi mogla pomoći u egzaktnijem mjerenju intelektualne vrijednosti ionako siromašnih saborničkih intelektualnih doprinosa. Kao porezni obveznik, koji ionako sufinancira preskupo koštanje nekvalitetne i manje-više neefikasne političke superstrukture u Hrvata, rado bih pristao sufinancirati jednu stručnu analizu stvarne intelektualne kvalitete rada sabornika. Možda bi nas potom barem prestali gađati ovakvim "biserjem".

Dugo putovanje u noć?

Dubravka Šuica, gradonačelnica Dubrovnika:
Sebe bih ocijenila vrlo dobrim!
"Kad govorimo o održavanju grada, a to je naš osnovni posao, mislim da smo izvanredni. Ja bih sebi dala ocjenu četiri za to. Ne mogu dati pet, nisam tako bahata...“

Dubrovnik nije samo lijepi grad, „dragulj u hrvatskoj kruni“. Dubrovnik je i hrvatski izlog u svijet, Dubrovnik je ikona hrvatskog turizma i motorni pogon turističkog razvoja, ne samo svoje destinacije nego i čitave hrvatske, a možda i šire regije (jer od dubrovačkih propusta danas profitira Crna Gora).

Sve je bilo dobro dok Dubrovnik je bio u turističkom usponu. Med i mlijeko, reklo bi se. Ali onda, nakon nekoliko debelih krava dođe jedna mršava; ako je po biblijskom trebalo bi ih biti sedam?!

Ako je suditi, ne biblijski nego razumski, čim se pojavila regresija trebalo je malo stati i razmisliti. No, mada Grad (zovimo to radije tako jer gradonačelnica nije sama nego dio mentaliteta) sebe ocjenjuje s peticom (jer je „vrlodobar“ samo mjera kojom se "izbjegava" bahatost), ipak se čini da bahatost postaje stil - jer očito ne znaju povući kočnicu kad kola klize nizbrdo, ne znaju „fermati“ kad se upali crvena lampica. Grad je gladan novca za osobne promocije, pokrivanje promašaja, utjerat će ga oni bez obzira na posljedice, pa makar na silu, makar magare krepalo.

Eto,prošla sezona nije završila dobro:
„Prošle godine turizam u Dubrovniku stagnirao nakon povećanja cijena - prevareni ne nasjedaju dva puta“ Dubrovački vjesnik - Broj: 2919 - 04.01.2007.

Što su bili razlozi ovom opasnom zaokretu još se prepiru turistički stručnjaci. Očito su se neki preračunali, a razloga ima više: Država je uvela poreze (kakvih prije nije bilo), bahati turistički moćnici (iz novih vlasničkih i mangerskih strukture koja su se formirale uglavnom prema političkim preferencijama) digli su cijene u nebo. A na razini političkih moćnika je stvorena zabavna floskula o Dubrovniku "gradu ekskluzivnog turizma", na što je tržište nemilosrdno odgovorilo, i mnogi ostadoše kratkih rukava. Ali je svijetu poslana neugodna poruka iz hrvatskog izloga u svijet.

Turistički trudbenici su zabrinuti, jer se propusti i promašaju u poslu ne nadoknađuju sami od sebe, i ne u kratkom roku: Puno toga se u jednoj sezoni može lako pokvariti, ali se „rekuperavati“ mora duge sljedeće godine. Pijanstvo kod moćnika (turističkih i političkih) traje, traje i ovisnost o lakim zaradama, iluzije o gostima koji kao pečene tuke padaju s neba; o „dolorima" koji, kao u priči o Juri koji je otiša u Jameriku, leže po cesti i samo ji triba skupjati!“).

Niko Bulić, direktor glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice izlaz vidi u drugačijem pristupu turistima i samom turizmu:
"Iduće godine ništa se neće promijeniti. Dubrovačkim hotelijerima treba novi pristup".

Tako je! Poruka je shvaćena pravilno, pa je uvedeno povećanje turističke takse, i to linearno, tj. istu u siječnju i kolovozu, mada je prošla sezona uspješno skraćena u danima pune zauzetosti. Ma kome treba zimski turizam?! To je još jedan prst u oko stranim partnerima jer su već svi ugovori potpisani, svi katalozi tiskani (pa se ta „sitnica“ mora prebaciti na domaće i strane organizatori putovanja, koji su već od prošle godine frustrirani). Sada se, na prelijepom srednjevjekovnom, renesansnom zapadnom ulazu u grad uvodi renesansna prolazna taksa, svi autobusi kad se zaustave ispred gradskih vrata moraju platiti (jednom kad dođu goste iskrcati, drugi put kad dođu goste pokupiti). Lokalni autobuseri i agencije „štrajkaju“ jer je taj ionako suvišni "gaf" došao prekasno pa se taj trošak više ne može prebacivati na krajnje korisnike, koji, by the way, ionako sve manje kupuju Dubrovnik koji već odavna ne pruža onoliko koliko ga gosti procjenjuju (value for money).
• Dubrovački autobuseri i turističke agencije najavili nastavak prosvjeda - Nećemo dva puta plaćati pristojbu!
• Autobusi ne žele ’povući ručnu ,
• Kune od izletnika za sređeniji Grad
• Grad bez milosti za autobusere

Sukob traje, moćnici (oni turistički i oni politički) ne haju. Oni "predobro" znaju vrijednost svoga Grada: Koliko god turista manje dolazilo, toliko će se cijene podizati i inventivno uvoditi novi načini, jer se zna što koliko vrijedi! A Niko Bulić i Hrvatska turistička zajednica nek troše pare za propagandu, dok predstavnik Gradske turističke zajednice u raspravama između Grada i agencija/autobusera sjedi na strani gradske vlasti (jer je član Gradskog poglavarstva istovremeno i predsjednik Gradske turističke zajednice)!?!?

Grad je sustigla gruba vijest: „Ragusu“ je konačno pogodio brodolom. Takve nesreće su uvijek tužni događaji, ali u ovom zbandanom Gradu, u ovoj ukrivo naherenoj državi ima njih koji trljaju ruke, dapače oblizuju se (ko šiša one koji će plakati!).
Otkaz za 58 radnika nikada nije mala stvar, ali je to sadržaj prijedlog koju je Uprava ’Raguse’ (ugostiteljske tvrtke u vlasništvu Grada koja je raspolagala najvrjednijim poslovnim prostorima u starom Gradu, u kojem konjunktura toliko cvjeta da kvadratni metri rastu do nevjerojatnih iznosa. ostavila sindikatima programa zbrinjavanja viška zaposlenika ( prema vijesti iz Slobodne Dalmacije od četvrtak, 1.2.2007 ).

Kako sad ove neugodnosti uklopiti u onu Peticu (koja je Četvrtica samo za javnost - jer treba izbjeći bahatost).


Iz intervjua:
Dubrovački vjesnik:
Velika afera u gradu je UTD Ragusa. Kako je moguće da Gradska kavana koja u privatnim rukama uz visoki najam dobro radi, dok jednoj Celi to ne polazi za rukom? Grad je očito imao neke planove za UTD Ragusu koje nije uspješno proveo. Bili ste loš gospodar. Tko će platiti dugove? Zbog čega ste je vodili u propast i zašto sada ne ide u stečaj?
Grad:
Prvo, to nije afera jer upravo provodimo uspješan plan. Spašavamo što se spasiti može, što je desetljećima netko nagomilavao. Zaboravili ste da je jedna bivša gradska uprava na čelu s Vidom Bogdanovićem prodala Hotel Dubravka u središtu Grada na najljepšem mjestu na svijetu kako bi spasila dugove tadašnje tvrtke. A ta je tvrtka jednostavno gomilala dugove. Mi smo shvatili da dugove koje je netko gomilao desetljećima ne možemo izravnati. Opet se vraćam na mentalitet. Kad je nešto privatno, drugačije se upravlja. Grad putem svojim Nadzornih odbora, putem direktora koji su im produžena ruka, nije mogao utjecati na rad tih djelatnika. Neću govoriti ni protiv koga pojedinačno, ali očito su svi ti objekti imali neke svoje šefove. Predlagala sam prije par godina da svaki od tih objekata, bilo ih je pet ili šest, vodi svoje poslovanje odvojeno. I onda ćemo vidjeti tko je od njih gubitaš, a koji dobitnik. Oni su prelijevali iz jednog u drugo. Mi nismo tada bili većinski vlasnici, sada jesmo.
……
Dubrovački vjesnik:
Ali Grad je ulagao u UTD Ragusu, a pogrešne odluke nisu stvar Uprave jer vi ste postavljali upravu?
Grad:
Otvoreno ću vam reći da je Grad ulagao u nadi da će se nešto promijeniti u mentalitetu. Budući da se nije promijenilo, interes Grada nije upravljati Ragusom nego imati kvalitetne sadržaje. Gradska kavana se pokazala kao najbolji primjer.
Dubrovački vjesnik:
Zašto ste onda kupili većinski dio ako znate da takvo upravljanje nije najbolji primjer?
Itd....


Pjanstvo raspolaganja tuđim (novcem, imovinom, sudbinama) pretvorilo se u ovisnost širokih razmjera. Hrvatska privatizacija se u svojoj nemoći od tzv. pljačke stoljeća pretvorila u teatar apsurda, i počela okretati u nemoćnom krugu iscrpljivanja glavnih aktera (po uzoru na sumornu dramu, čiji je naziv ovaj napis posudio, no najviše radi simbolike završnog cilja: dugog putovanja u noć.

Hrvatski Fond za Privatizaciju od slučaja Liburnija hotela ( Kvarner na nogama zbog nagodbe HFP-a s fondovima SN i DOM holding10.8.2005), dakle od kolovoza 2005. godine niti jedno poduzeće iz njegovog „portfelja“ nije privatizirao. Stidljivo su pokušali provući nekakav „martifetluk“ s dubrovačkim „Hotelima Maestral“, ali su ih dečki pročitali i sve i plan čuvene veš-mašine (HypoBanke) je pao u vodu.

U međuvremenu se dogodio skandal „Sunčani Hvar“, i stvari u otišle u neizvjesnost. Sada Gradovi i sela tražu zlatne dionice (25+1 dionica).

Poznati naš hotelijer Lovro Misir pita:
„A tko će vam to sada kupovati i ulagati?“.
A mi svi se trebamo upitati:
Ako je i dalje poznato da država nije dobar gospodar, da ne zna upravljati gospodarstvom, nameće se pitanje:
"Gdje onda prestaje državno, a gdje počinje privatno?".

I onda se kao odgovor nameće jedan novi i još veći apsurd:
Državno prestaje tamo gdje počinje državno!

U ovoj sumornoj drami izgubile su se koncepcije, nestali su orijentiri, obzor se spojio s horizontom, i sve se zamaglilo. Samo je ostala ona fanatična ovisnost grabljenja, da se gospodari tuđim vlasništvom, tuđom imovinom, tuđim sudbinama. Po svaku cijenu, i bez obzira na posljedica, za malo škuda u vlastitom džepu. Gradovi i sela žude da uzmu „svoj“ dio od budućih prodaja državnih, ustvari zajedničkih dobara: Nazdravlje vam dečki iz Hotela Maestral. I vama Korčulani! I vama Hvarani! I vama Podgorani! Sjetite se Raguse!

I nazdravlje Polančec vam, on je barem doma dokazao da je konstruktivan momak i prava osoba da bude vođa na dugom putovanju u noć! Eugen O'Neal je bio Irac, a to je super katolička zemlja, baš kao i Hvatska! U kojoj se više ne zna što je grijeh!

"Ne bojte se!"

Dvije friške vijesti na kompjuteru:
• Poljski ministar unutarnjih poslova Ludwik Dorn podnio je u srijedu ostavku, dva dana nakon sto je to učinio i ministar obrane. Ludwik Dorn , dugogodišnji saveznik premijera i njegovog brata, predsjednika Lecha Kaczynskog, našao se na udaru poljskih medija zbog načina rukovođenja policijom.
• Zastupnici SDP-a zbog Brodosplita traže smjenu ministra Vukelića
• I jedna parafraza: "Bauk kruži Hrvatskom - bauk“ paranoje !
• I jedna uvijek svježa i važna poruka: "Ne bojte se!"

U sjetno kišno poslijepodne sve to se "ingropalo" oko pojma i fenomena paranoje.

Definicija paranoje u Wikipediji sadržava i njenu primjenu u svakodnevnici ( Paranoia depicted in popular culture )

• Vjerovanje u vlastite posebne moći ili misije ("iluzija veličine")
• Teorije zavjera, kad se naizgled nepovezani detalji vide kao djelovi ćireg, zavjereničkog plana;
• Pretjerani strah od terorista, kriminalaca ili razbojnika;
• Nevidljivi helikopteri i druge vrste masovnih nadziranja;
• Proganjanje od moćnih protivnika kao UFO, teroristi, ljudi u crnom, tajnih društava ili demona;
• Paranoja ili vjerovanje u teorije zavjera koje političke ili društvene neprijatelje; (
• Kontrola misli nevidljivim zrakama (radi čega se nosi kapa od staniola);
• Strah od trovanja, modificirane hrane ili zatrovane vode kao dio zavjera;
• Itd…..

Ovdje u Hrvatskoj, one koji se popnu na bilo koju (malu ili veliku) razinu vlasti i moći, obuzima paranoidni strah od gubitka pozicija i dobrih šansi (da ih drugi ne bi „izbacili iz sedla“, ili da ih neki drugi ne bi ga preduhitrili). Budući da u hrvatskim unutarnjim ali i međunarodnim relacijama stvari ne idu dobro (uglavnom radi ogromnih količina neznanja i nepoštenja akumuliranih na višim razinama društvene organizacije), „Kairosovim“ miljenicima se njihova prilika prikazuje kao dašak sretnog trenutka, kao dodir kojeg treba iskoristiti na Midin način . Pritom im najčešće nije važno kakvu i koliko će štetu oko sebe posijati. Često se sjetim mog poznanika, tada na pozicijama dogradonačelnika, koji mi je opravdavao opći nemoral i grabež s riječima: „I Fordovi preci su nekada pljačkali kočije!“ Onda sam to naivno smatrao ogramičenom pojavom, već odavno više ne mislim tako!

Paranoidna vrtoglavica, strah od pada u ponor „nepodnošljive“ prosječnosti, postoji nažalost posvuda u „gornjim“ ali najutjecajnijim strukturama Hrvatske, predstavlja kontinuirano stanje svijesti koje se pretvorilo u „stil življenja“. Nekada se možda malo povuče, ali ostaje stalno tinjati da bi onda opet nahrupilo još većom žestinom. Kad se takav „stil življenja“ ukotvi na vrhu piramide vlasti, on se dalje širi u širinu i dubinu: oni na vrhu ili višim stepenicama se boje da im ne bi netko oteo njihovu „sretnu priliku“, oni na nižim razinama bore za kosti odbačene s gozbenog stola, a cijela nacija postaje taocem paranoidne groznice.

Tako je „lijepa naša“ postala zemlja paranoje! Jedna tako lijepa zemlja, jedan tako drag narod, tako hrabri i nesebični ljudi. Ta unutarnja atmosferam, kad se gleda izvan granica ove iracionalnim strahovima okovane zemlje, možda se ne vidi baš jasno, ali iznutra se može skoro fizički opipati; postala je sveprisutna, postaje sveprisutnija. Može ju se zamijetiti u medijima, na forumima; među „pozicionarima“ i opozicionarima, unutar državnih institucija i nedržavnih udruga, u slobodnim udruženjima i u partijskim organizacijama, za stolom u uličnom kafiću ili saborskom restoranu. Samo se treba pažljivije osvrnuti oko sebe, promisliti o onome što čujete, čitate, vidite….. Takvom iracionalnom, a sveprisutnom strahu, koji zagađuje opću atmosferu teško se itko može othrvati.

Taj nejasni i nerazumni paranoidni strah je ugrađen u sfere svijesti i podsvijesti, gdje se uporno se održava. Paranoja je nejneproduktivinije stanje svijesti, koje iznutra koči razum i uništava pozitivnu akciju. Mi ju trebamo shvatiti kao ustvari pomanjkanje hrabrosti, one obične osobne i građanske hrabrosti. Kad usvojimo takvu spoznaju lako je nazrijeti svjetlo na kraju tunela. Mada su rijetki oni hrabri, samostalni i slobodno misleći pojedinci, svojom pojavom na sceni uvijek zadivljuju. To su najčešće obični ljudi, koji u nemiru vlastite šutnje najprije pobjeđuju sami sebe, osvajaju vlastitu slobodu kao vrhunac hrabrosti. Kad se takvi suvremeni „junaci“ kroz građansku akciju usmjere ka osvajanje slobode bližnjemu, naš je zadatak i sveta dužnost se priključiti, pomoći, dati podršku, dodati vlastiti doprinos. Samo hrabri pojedinci mogu biti slobodni ljudi, a samo takvi ljudi čine slobodnu zemlju.

Svaka tajnovitost u društvu, koje ne ispunjava svoje funkcije, plodno je tlo za postojanje i opstojanje paranoje. Sami time tajne sfere ustroja vlasti (radi koncentracije osjetljivih informacija i moći) postaje najzahvalnije tlo na kojeg se paranoja nakalemljuje, i onda dalje egzistira unutar njih i okolo njih. Tajne službe oko sobe šire strah, unutar sebe i oko sebe, tako stvarajući neurotičnu atmosferu čijom žrtvom na kraju postanu svi. U tim službama i cijeloj toj strukturi bi trebalo nekako stvoriti novu slobodnu i profesionalnu atmosferu, a takve promjene ne može kreirati sadašnja paranoidna vlast (od Mesića preko Sanadera do Sabora i saborskih odbora).

Na razini javnog djelovanja paranoja se više izražava u samocenzuri nego utjecaju vanjskih faktora moći. Zato ostaje civilnoj akciji i slobodnoj blogerskoj zajednici da na to utječe. I utječe, vidjeli smo, blogeri postaju novinari, novinari postaju blogeri, a svi skupa grade svijet slobodan od bilo kakvog straha. U takvoj novoj atmosferi umjesto paranoje istina će rasti. A istine se trebaju i moraju boriti samo oni koji imaju što skrivati.

Zato treba dobro promisliti o svemu. Hrabri Papa Poljak je svojom razornom porukom „Ne bojte se!“ srušio carstvo zla u svojoj domovini, moćnom je porukom razorio paranoju unutar vlastitog naroda, koji je potom hrabro krenuo vlastitim putem. Danas je ta zemlja dio svjetski najutjecajnije zajednice, kojoj i mi težimo. I očito ne da slobodu iz svojih ruku.

A Hrvatska nije nikakvo carstvo zla, nije nikakva policijska država, samo je neopravdano strah raširen. Paranoja! Moć političara, vojske, policije, parlamenta, vlasti je minorna, tamo se više boje sami sebe, i naroda oko sebe. A sloboda je tu, nadohvat ruke, strahove treba potisnuti i hrabro preokrenuti stvari. Naš zadatak je lakši, samo treba prepoznati svoj put i hrabro njime krenuti.

Hrvatski Smješko!

Da li obavještajci trebaju prije svega biti džentlmeni?

Jeste li čuli za književnika John Le Carré-a i njegovog junaka Smileya, lika iz špijunskih romana (Smješko - kad se prevede na naš jezik)

- Lacon ima samo taj crveni kaštel i osjećaj kršćanske etike, koja mu ne obećava nikakvu nagradu osim viteštva, poštovanje njegovih kolega, dobru mirovinu, i nekoliko dobrotvornih počasti u Gradu.(iz „Šeprtlja, krojač, vojnik, špijun“ 1974)
- Moramo živjeti bez simpatija, zar ne? To je naravno nemoguće. Mi djelujemo jedni protiv drugih sa svom okrutnošću, ali naravno nismo takvi, mislim…. nitko ne može biti stalno u sjeni; mora jednom izići …. razumijete li što hoću reći?“ (iz „Špijun koji je izišao iz sjene“ 1965) „

Ukratko: Le Carré-ovu likovi u ovoj, u osnovi okrutnoj profesiji, insistiraju na „viteštvu“ kao dominantnoj karakternoj osobini, a piščeva poruka kroz likove njegovih romana bi bila: „Nagrada za predani rad na tim poslovima je simbolična (u odnosu na napore, uloženi trud i raznorazne opasnosti), dok im ponašanje uvijek mora biti etično – jer se prije ili kasnije mora izići iz sjene, a to znači suočavanje s vlastitom savješću“.

Mada i sam Le Carré je bio dio tajnih struktura (iako poriče direktnu profesionalnu angažiranost), on dobro prikazuje britansku tradiciju „kadroviranja“ u tajnim poslovima, gdje se na najodgovornije funkcije obvezno postavljaju – plemići. Po britanskoj tradiciji i shvaćanju, samozatajnost i viteštvo predstavljaju primarnu crtu karaktera kao temeljni kriterij nečijeg angažiranja na više nego osjetljivim poslovima..

Naime, takvi ljudi se često moraju služiti okrutnim i nemoralnim postupcima za postizanja viših ciljeva, pa su, i bez unutarnje kontrole, stalno izloženi moralnim dilemama i propitivanjima vlastite savjesti. Zato se ugrađivanje etičkih kriterija čini najprikladnijom zaštitom, ne samo osobnog moralnog integriteta izvršitelja, nego i efikasnog izvršavanja konkretnih zadataka.

Da je ova nijansa izuzetno važna i stalno prisutna u praksi britanskih tajnih službi (kažu još uvijek najefikasnijih u svijetu), svjedoče i neki drugi podaci. U mom dnevničkom zapisu „Tjelesna straža laži“ (od 30/12/2006) taj se „kuriozum“ tek usputno spominje, ali zaslužuje da se malo bolje obradi:
No manje je poznato da u njihovim tajnim poslovima, osim činjenice da su se najodgovornije funkcije popunjavale obvezno plemićima (što je poseban dio priče), uvijek je postojala visoko postavljena zaštitna razina moralnog preispitivanja svakog pojedinog čina. Takvo nešto je usađeno u njihov sustav vrijednosti, u njihova institucionalna pravila, i nitko ih nije mogao kršiti bez sankcija….. (iz dnevničkog zapisa „Tjelesna straža laži“ od 30/12/

Taj je detalj na više je mjesta naglašen u knjizi „Bodyguard of Lies" ( autora Anthony Cave Brown-a, izdanje Harper and Row, Publishers Inc. New York 1975., kod nas prevedena i objavljena u četiri sveska pod nazivom "Velike obmane Drugog svjetskog rata"; CIP- Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.g. ). Kao presudne kriterije za poslove na državnim tajnim poslovima Britanci su uvijek primjenjivali taj njihov specificum, koji je iz njihove perspektive posve shvatljiv i razumljiv.

No, i s općeg stanovišta, ne samo britanskog, najznačajniji državni poslovi uvijek moraju biti rezervirani za pripadnike najelitnijeg sloja društvenog sustava – društvene elite, koja ima jake razloge da za svoju domovinu, i njen politički i gospodarski sustav učinu sve kako bi to sačuvali.

Zato pitanje ponašanja društvenih elita u svakom društvu, u svakoj državi postaje krucijalno pitanje. U Britaniji je to i danas aristokratski poredak, koji je uvijek imao vodeću ulogu utemeljenu na nekoj vrsti društvenog konsenzusa, što je lijepo objasnio sociolog Alvin W. Gouldner :
…Gouldner ističe da su engleski srednji slojevi od samog početka bili upravo traumatizirani svjetskim utjecajem francuske revolucije. Iz straha pred radničkim pokretom oni se priklanjaju aristokraciji i nikada odlučno ne dovode u pitanje njenu vodeću ulogu, što se vidljivo odrazilo na cjelokupnoj engleskoj kulturi. To posebno dolazi do izražaja u legitimiranju društvenog položaja vladajuće klase, koji se ne opravdava radom, marljivošću i specijalnim dostignućima, već porijeklom i plemenitim odgojem, to jest nasljednim svojstvima, koja su osnova samosvijesti da je ta klasa "po prirodi" superiorna. (Gouldner 1970 - citat iz knjige Ivana Kuvačića: Funkcionalizam u sociologiji, stranica 11., Naprijed -Zagreb 1990)

U svemu tome, uza sve anomalije (koje se trenutno događaju s Blairom i podjelom titula) britanska varijanta aristokratskog sustava, koji je kod njih jako prohodan, (naročito u dijelu obnavljanja ili osvježavanja aristokratske elitei koji plemenitost porjekla nikada ne izjednačavaju s pojmom gentleman), ima puno logike: Zaista, tko će bolje braniti jednu državu i njen politički i društveni integritet, od njene elite, koja mora biti bezuvjetno zainteresirana za očuvanje države, a time i svog statusa, kao neraskidivog dijela tog istog sustava. Mi bismo to nazvali „državotvornim osjećajima“ (termin koji je u Hrvatskoj bio profaniran i teško zloupotrebljavan).

Mi, Hrvati, nismo imali svoju državu skoro tisuću godina, pa posve normalno imamo naglašen problem s vlastitom elitom (kako je stvoriti i kako je održati na razini očuvanja nacionalnih interesa). Post-tranzicijska hrvatska elita se nije pokazala na visini nacionalnog zadatka, uglavnom je pretpostavljala osobne višim interesima, što se prenosilo u državnu praksu, u kojoj su se teško i sporo usvajali ideali, konkretna i praktična znanja upravljanja. Inercijom privatnih interesa, koji dominiraju nad javnim, te neadekvatno ponašanje se temeljilo na nespoznavanju i neshvaćanju - da imati svoju državu znači prije svega odgovornost i obavezu.

Kad bismo u hrvatskom slučaju kao mjeru odanosti prema domovini uzeli kriterij plaćanja poreza (tj. razliku između onog što posjeduje i onog što ima u poreznoj kartici) brzo bismo izdiferencirali tko je zaista "državotvoran", a tko ne (jer država ne postoji ako nema prihoda, a svi oni koji to zaboravljaju su u osnovi protiv te države). O hrvatskoj eliti iz tranzicijskog razdoblja, ne baš slavna povijest će vjerojatno jednom biti napisana. Zasada se neukom puku kroz aroganciju i halabuku još uvijek uspijevaju „prodavati“ boljim nego što jesu.

Zato, da bi se istaknula izuzetna važnost primjene moralnih kriterija na najvišim razinama državne prakse, prikladnije je poslužiti se još jednim britanskim primjerom (budući da je to imperij koji postoji stoljećima, i još uvijek je moćan). Niže je naveden jedan ilustrativan događaj, koji lijepo oslikava što sve se događa, kad se u nekom kritičnom trenutku osjetljivi i za državu važni poslovi povjere osobama koje možda nisu moralno dorasle težini zadataka i odgovornosti. Istovremeno to je primjer, koji zorno oslikava fino britansko razlikovanje pojma gentleman od pojma fukare:
U sveopćoj zabuni i gužvi u toku svibnja i lipnja 1940. godine MI-6 i Menzies suočili su se s brojnim prešnim poslovima, a najprešniji o svih bio je sigurnost Ultre. Trebalo je hitno evakuirati Lewinskog i njegovu ženu iz Pariza kako ne bi pali u ruke Nijemcima, te povući svu opremu, dokumentaciju i osoblje što se nalazilo u Francuskoj a imalo ikakve veze s Ultrom. Obje su zadaće povjerene Winterbothamu kao šefu sigurnosti Ultre. Naredio je pilotu tajne službe, majoru Sidneyu Cottonu, inače pioniru u oblasti zračnog fotografiranja, da leti u Francusku. I doista, negdje oko 18. svibnja 1940. Cotton je u pratnji lovca Spitfire poletio plavkastim Lockheedom 12A (vlasništvo MI-6) prema Orlyju, sa zadatkom da otpremi Poljaka u Englesku. Supruzi Lewinski već su sa svom svojom imovinom i u pratnji kapetana Dunderdalea (kapetan u pariškom ogranku britanske tajne službe op.a.) čekali avion na aerodromu Orly, u gomili bogatih Francuza koji su pokušavali sami ili sa svojim obiteljima umaknuti iz Francuske. Dunderdaleu, koji je bio poznata ličnost u pariškim krugovima, pristupio je jedan od tih Francuza misleći da avion dolazi po Dunderdalea. Ponudio mu je malo bogatstvo ako ukrca i njega s obitelji u avion. Dunderdale je odbio ponudu. Ugledavši Cottona, Francuz je predložio nešto slično - a Cotton ga nije obeshrabrio. Nato je Dunderdale naredio Cottonu da bez odgađanja krene s Lewinskim. Ali, kako je pilot počeo otezati, Dunderdale je hitno nazvao London, i Winterbotham je priprijetio Cottonu da će ga izvesti pred ratni sud i zatočiti u Toweru ako smjesta ne uzleti. Napokon se bračni par Lewinski ukrcao u Lockheed dok su se pred avionom odvijali ružni prizori: Dunderdale i francuski policajci odbijali su Francuze, obuzete panikom, koji su pokušavali silom prodrijeti do aviona. (Svezak 1. , stranica 57/58., knjige A. C. Brown-a, "Bodyguard of Lies“.)

Možda će gornji primjer nekome izgledati tek benigno zastranjivanja ljudske prirode (ako se usporede s nekim našim „biserima“ iz ratnog razdoblja), ali je vrlo značajan kad se uzme u obzir presudno značenje Enigme u događajima Drugog svjetskog rata. Posve je bila shvatljiva izuzetna briga britanske države i njenih tajnih službi, ali poučna dalekovidnost vodećih ljudi na vrhu britanskog Imperija (koji se borio za preživljavanje, i kada ni manje sitnice nisu prepuštane slučaju).

Nasuprot mnogim događajima tijekom i poslije Domovinskog rata (kad je nastala jagma za društvenim bogatstvima), primjer dalekovidnog britanskog ponašanja kroz primjenjivanje visokih etičkih standarda je znakovit. Jednostavno se ne smije riskirati da itko s "maslom na glavi" odigra ikakvu važnu ulogu u državnim poslovima. Moralno labilnim osobama ni slučajno se ne smije dozvoliti izjednačavanje, a kamoli preferiranje osobnih u odnosu na javne interese. Osobama ogrezlim u kriminalu, spremnima na neetičko ponašanje i asocijalne radnje, se nigdje olako ne otvaraju vrata; to je ono od čega se država unaprijed mora nemilosrdno štititi.

Zato je izrada sustava kriterija, kojim bismo zadovoljili probir kadrova, izuzetno važan i više nego potreban; treba ga znati izgraditi i onda dosljedno primjenjivati u praksi.

Promoviranje političkih pozicija, „kadroviranje“ na javnim a posebice tajnim državnim poslovima mora biti principijelno i strogo kontrolirano, jer tako odabranim kadrovima se u ruke polažu poluge moći, koje se lako zloupotrebljavaju. To nisu sinekure ni mjesta za uhljebljivanje poznanika, prijatelja, „rodijaka“ ili rodbine… Tako odabrane osobe moraju biti širokog znanja i vještina, ali uz izuzetno visoki stupanj osobnog moralnog integriteta – popularno se izrazivši - plemeniti ljudi, kojih svako društvo ima, a to su oni koji su u svakom trenutku spremni žrtvovati osobne ili sektaške interese zajedničkim potrebama.

Ostaje jedino kako država unutar sebe može „otkriti“ svoje plemenite ljude! Kako kod nas izgleda do sada su kod nas bili rijetki Smiley-i ali vrlo česti Smješki.