Temu „Otoka Znanja“, tog projekta komičnog imena i čisto tragičnih posljedica, već sam dotaknuo u polusarkastičnom napisu Đavolov šegrt u „Odaji tajni“ . Razvoj daljnjih događaja potvrđuju tamo iznesene „mogućnosti“, da zaista postoje namjere, koje se kreiraju kroz HFP kao „tvrđavu zlih namjera“. No, kako po svojoj organizaciji, HFP nema samostalnost ni u kreiranju ni donošenju odluka, nego je to njegov Upravni odbor, u kojem sjedi pet najmoćnijih vladinih ministara (samo i isključivo iz jedne vladajuće stranke), transparentnim postaje komplot koji beskrupulozno traje.
Traje stalno i već dugo, i neovisno o trenutnim snagama na vlasti, jer treba naglasiti, da iako je HDZ trenutno u igri, formalna organizacija te način funkcioniranja i donošenja odluka u Fondu su postavljeni od ranije (vjerojatno od njegovog formiranja, kad je HFP potpuno integriran u strukture vlasti). I bilo tko da se nađe na vlasti ništa ne mijenja jer im to odgovara - jer je raspolaganje tuđim (sporedno da li privatnim ili društvenim) postalo narkotična ovisnost.
Tehnologija je jasna i jednostavna: Općenito je sveprisutna nedodirljiva impregniranost politike (i političara na vlasti) s poslovima koji bi po prirodi posla i društveno opravdanim ciljevima trebali biti autonomni i transparentni (jer imaju pravila po kojima bi samostalno trebali i morali djelovati).
Razmotrimo realno što bi to pod normalnim okolnostima trebala biti uloga Fonda. Samo ime kaže:
• Poslije promjena političkog sustava ostalo je mnogo društvenih tvrtki koje je trebalo privatizirati, jer je poznato da država i u ime države se ne može organizirati normalno tržišno funkcioniranje trgovačkog društva. To je neosporno.
• Moderno shvaćanje države se inače zasniva na shvaćanju da tržišna privreda mora biti samostalna, a iz državnog proračuna se ne mogu niti smiju pokrivati nikakve dubioze, nego isključivo funkcioniranje države. I to je neosporno.
• Iz ovog proizlazi i treći cilj: Fond za privatizaciju je prilikom traženja vlasnika dužan paziti na buduće funkcioniranje takvih subjekata, koji su potencijalni subjekti za punjenje državnog proračuna, a ne isisavati iz njega na ove ili one načine. I ovo bi trebalo biti neosporno, ali nije baš tako.
Fond za privatizaciju je od samog svog formiranje do današnjeg dana bio i ostao transmisija „najveće pljačke u hrvatskoj povijesti“ (ni ovu formulaciju nažalost nitko ne osporava - ali na temeljima takvih spoznaja nitko nikada nije ništa napravio - iako su se i izbori na takvim obećanjima dobijali). Radi toga ozračja i takvog stanja uništeno je mnogo tvrtki koje su mogle, a nisu nastavile uspješno djelovati. Posljedice su bile katastrofalne.
Ovom prilikom spomenimo već pomalo „ad acta“ horor priču o Kutli i njegovom "carstvu" (no ima i mnogo drugih primjera). Nitko nikada nije vidio ugovore pod kojima su od Fonda ta poduzeća preuzimana, a novčane posudbe su najviše išle iz mirovinskih fondova, koji su takvim akcijama dovedeni na prosjački štap. U krajnjoj liniji za ono što se dogodilo nitko nije nikada odgovarao (jer je Kutle na kraju dobro plaćen da šuti i izigrava krivca koji će u konačnici biti oslobođen). Cijeli taj „Kutleraj“ je u osnovi bio zamišljen da stvori financijsku snagu novoj vladajućoj kasti na kojoj bi se osiguralo dugoročno financiranje vladajuće strukture, dakle i partije. Sve to je samo dodatno opteretio socijalne i mirovinske fondove prelijevanjem zaposlenih iz do tada manje više uspješnih tvrtki u državne potpore nezaposlenima i mirovine prerano umirovljenjima (danas umirovljenika imamo zavidnih 25 % ukupnog pučanstva).
Ista stvar se dogodila sa serijom bankarskih kolapsa, od kojih je Dubrovačka banka posebno eklatantan primjer, najviše radi njenih posljedica na vladajući establišment. Od te nekada moćne Banke nije ostalo ni D, prave gubitke je platila država iz proračuna, a vlasništvo je završilo u rukama stranaca, koji godišnje izvlače iz nje onoliko koliko su platili za njeno preuzimanje. I naravno - već dobar dio njenih radnika je napučio fondove nezaposlenih i umirovljeničke redove. No, to nije jedini slučaj.
Ima jedna stvar koju sam više puta isticao (pred nekim „viđenim prijateljima“ pa čak i ovdje na Pollitika blogu - vidi Dugo putovanje u noć pollitika). Radi se o činjenici da je Dubrovnik, kao najljepši i najslavniji hrvatski grad, te najeuropskiji dio Hrvatske, sasvim logično postao istovremeno njenim izlogom u svijet. Te činjenice imaju višestruko značajne posljedice.
Prvo: kao najvrjedniji dio Hrvatske Dubrovnik na sebe navlači razne probisvijete, lopove i beskrupulozne tipove, koji se guraju kako bi u njemu uzeli svoj dio radi velike potencijalne vrijednosti (po mogućnosti za mala sredstva, a najbolje, ako može besplatno). To nam se stalno događa pred očima, jer Fond po običaju na natječajima daje prednost onima koji više obećaju (no od svojih "miljenika" nikada više ne pita što bi s obećanjima).
Drugo: Dubrovnik je uvijek bio dio Europe, samo življenje u njemu je školovanje, a naročito boravak po svijetu (pomorstvo i turizam). Zato su ovakvi prizemni „poduhvati“ lokalnom stanovništvu vrlo transparentni. Priča o „crnom komunističkom vremenu“ ovdje ne pale, jer je ovaj prostor ostvarivao dobar život svojim građanima i dobre poslovne rezultate u turizmu i pomorstvu, na najrazvijenijem svjetskom tržištu, pod najoštrijom svjetskom konkurencijom.
Zato se i jest upravo ovdje dogodilo (dok su npr. druge banke prolazile kroz svoje tranzicijske kalvarije i po nekoliko puta bez previše pitanja), da je krah Dubrovačke Banke potresao cijelu državu i promijenio političke silnice. Ista stvar se sada događa i s privatizacijskim podvalama. Dubrovnik radi svoje velike potencijalne vrijednosti se danas nalazi u razvojnoj blokadi (skoro 10.000 hotelskih soba još uvijek nije u funkciji jer se nikome od protežiranih novopečenih vlasnika ne žuri trošiti pare kad vrijeme čini svoje i donosi višak vrijednosti sam od sebe). Oni pak koji su nešto investirali čine to pod takvim abnormalnim uvjetima, da je i golubu na Stradunu jasno, kako se radi o pranju novca.
Zato tinjajuće skandalozne situacije u Dubrovniku treba shvatiti više nego ozbiljno. Bajka o „Otoku znanja“ ne samo da više ne drži vodu, nego više nego jasno ukazuje na visoku nemoralnost u kojoj pet najjačih državnih ministara (kao „vijeće mudraca“ u Upravnom odboru Fonda) donosi odluku da se neprofitnoj organizaciji, koji su „by the way“ bili među slabijim ponuđačima na natječaju (a svaki natječaj Fonda ima karakter međunarodnog tendera što obrušava ugled države), dade jedno profitno trgovačko društvo, da bi se potom neprofitna udruga ponašala potpuno neprofesionalno i neprofitno te financijski upropastila jedno dobro uhodano hotelsko poduzeće; k tome uništila dobar glas turistički fino profiliranoj destinaciji, i ugrozila razvoj otoka.
Kako to protumačiti?? Pa naravno na jedan jedini način, onaj isti radi kojeg se sada traže načini, kako da se promašaji i gubici na otoku pokriju iz proračunskih sredstava, jer inače propadoše lijepe prilike finom društvu, koje se bilo poslagalo iza famoznog „Otoka znanja“ (jer konačno i malom djetetu mora biti jasno da su i Fond i „Otok znanja“ samo transmisije nekih zakukuljenih privatnih ili privatiziranih interesa). Linićevo iniciranje skandala zvanog „Otok znanja“ nije bilo nimalo slučajno, jer bi se to ionako bilo prije ili kasnije probilo na udarna mjesta u medijima (ovaj skandal u Dubrovniku je već duže vremena prisutan, još od polovine sezone kad su se prvi puta pokazale neugodne tendencije, pa sve do zaključivanja poslovne godine (na sastanku Županijske gospodarske komore u Dubrovnik Presidentu 19.12.2006 vidi ( Slobodna Dalmacija , Dubrovački vjesnik , Dubrovački portal , Jutarnji list , Feral Tribune ). Oni koji budu ove probleme u Dubrovniku podcijenjivali možda će platiti gorku cijenu! Ovdje nema previše glupih, možda samo na vlast "guloznih", ali su manjina koju promjene mogu otpuhati.
Ono što bi vrli kreatori sirovih i surovih privatizacijskih manipulacija trebali znati jest da ovaj „slučaj“ nije jedini, da ih samo u Dubrovniku tinja još nekoliko, kao problem Hotela Srebreno i Mlini koje je vlasnik preuzeo uz natječajem precizirane velike obveze ulaganja a nije napravio ništa – i ne zna se kad će. Poznat je i problem Hotela Maestral, koji je predstavljao čistu pobunu protiv manipulacija, i čeka da se stvar opet aktualizira čim se pojavi na tenderu. Da ne spominjemo Sunčani Hvar, Opatijske Hotele, Crikvenički Jadran koji su s još upaljenim fitiljima!
Pravi problem je svojevremeno začet, i danas se temelji na shvaćanju društvenog vlasništva kao državnog, što samo po sebi ne bi bio neki problem. Problem je kad visoke državne ustanove (i visoki dužnosnici u njima) shvaćaju da su oni ta država, dakle da su oni ti koji mogu sve to krčmiti kako se njima sviđa, i da za to nikome ne polažu račune. No, je li baš to tako??. Transparentnost rada, a pogotovo ukidanje tajnosti ugovora treba inaugurirati u javnu praksu, i konačno više ne dopuštati tajnost rada Hrvatskog Fonda za privatizaciju. To mora postati javni posao od izuzetnog javnog interesa.
I na kraju - javnom političkom i društvenom akcijom treba postići da se nikada više ne dogodi, da Hrvatski fond za privatizaciju (niti slične ustanove) ima isključivo jednostranačke Upravne odbore.
Dodatni komentari:
Pročitao sam Brailov napis,
Pročitao sam Brailov napis u Feralu, koji lukavo poentira na glavnog "čarobnjaka" iza ovog projekta, samog premijera. Otok Koločep je prvi naseljeni otok pored Dubrovnika, 3-5 milja daleko, smješten preko puta naselja Babink Kuk. Tako lociran ima potencijal pretvaranja u Dubrovački Capri, rezidencijalni otok Dubrovnika, a on to po svojoj nekakvoj dosadašnjoj spontano-stihijskoj orjentaciji je i postao, ali je i prije bio. U sastavu društva koje je kupljeno postoje dvije prelijepe ville od prije Drugog svjetskog rata, napravljene od strane ondašnjih bogataša koji su se obogatili od u Južnoj Americi. Posebna je vrijednost Villa Ruža (pogledajte vrijednost Villa Ruža 1 , Villa Ruža 2, Villa Ruža 3 , pravi arhitektonski dragulj, cijelo imanje. Pripadala je obitelji Rusko, koji su je se morali odreći da bi zadržali kuću u Gradu Dubrovniku (jer po ondašnjim zakonima nisu smjeli imati više od jedne kuće).
Druga je Villa Lovor, obitelji od najstarije kalamotske loze Svilokos (vlasnik Pavo je bio proglašen neprijateljem države da bi ga se moglo razvlastiti).
Obje ville su nacionalizirane, i od njih (kao i starog sada devastiranog hotela na drugom dijelu otoka je poslije napravljeno hotelsko poduzeće). Ova Villa Ruža je posebno važna. Nema mnogo smještajnih kapaciteta, ali je veliko prostrano imanje, na koje su uvijek bacali oko razni moćnici. Iza Drugog svjetskog rata je bila ekskluzivno odmaralište Centralne planske komisije iz Beograda, ljetovali su razni ondašnji "velikaši", čak lokalni stariji ljudi su pamtili i Hebranga starijeg.
Obje ove Ville nitko nije dao natrag vlasnicima, što bi bilo normalno, nego je u tijeku pretvorbe HFP tretirao samo cjelovito poduzeće a kroz tzv. "rezervacije" davao bivšim vlasnicima dionice u kojem je npr. Villa Ruža u knjigama procijenjena na manje od pola milijuna eura, iako bi danas na slobodnom tržištu zasigurno donijela najmanje 5 milijuna eura. Villa Lovor isto tako. Nasljednici bivših vlasnika su uvrijeđeno odbili "rezervirane" dionice, jer su tražili cijela imanja natrag. I naravno nisu dobili ništa
Villa Ruža je idealna za tihi, siguran i zaštićen odmor posebno "odabranih". Veliki manipulator Neven Barać je kroz Dubrovačku Banku bio ušao u Hotele Koločep vjerojatno radi istih motiva (ali se poslije morao zadovoljiti vilom u Lozici), no tijekom njegove vlasti se u obnovu ubacivalo toliko previše novaca da je na kraju od svega ispao skandal (čiji repovi se još vuku). Kad je HFP na tenderu prodavao ovo poduzeće mnogi su dolazili u prvom redu da bi uzeli tu Villu za svoju rezidenciju (od Tedeskog do Dikana). Zato pretpostavljam da je Brailo u pravu kad je upravo tu mogućnost naznačio, ali je locirao na najvišem vrhu hrvatske države.
Jutros sam o tome slične stvari slušao od otočana. Cijela stvar je definitivno predmet velike manipulacije koja je nevješto izvedena jer "mulci" kao formalni vlasnci su poslovanje poduzeća vodili tako da su napravili ogromne gubitke i upropastili turistički image otoka, koji je bio jako dobro etabliran na tržištu. Brailo ne spominje eksecsno poslovanje "vlasnika", ali mnogi otočani i drugi u tome vide namjeru pretvaranja otoka u rezervat. Svakako, kad dugovi pređu vrijednost temeljnog kapitala trebalo bi po sili zakona rapisati stečaj i sve dati na bubanj, što se ovom kombinacijom s FINA-om moglo efektno izbjeći- Neki su ovdje bijesni na Linića što je prerano istrčao, jer je za skandal većeg razmjera trebalo pustiti da FINA zaista uđe u vlasništvo "Otoka znanja". Radi te dimenzije sam i rekao u mom tekstu
Ovih dana u javnost se probila jedna već duže vremena latentno prisutna privatizacijska afera, po ozbiljnosti i dometima možda čak jedna od do sada najozbiljnijih, budući da njen koncept i smisao ukazuju na mnogo dublju praksu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Uz institucionalnu i vaninstitucionalnu umiješanost najviših vrhova vlasti proizvodi se i održava alkemija kojom se bez novca i odgovornosti društveni resursi pretvaraju u privatne, i, radi ponekad sitnih interesa, pretvaraju u ruševine.
Ispalo je malo duže ali ovakve akrobacije noje lako opsiati u par riječi.
Naravno, višestranačka
Naravno, višestranačka zastupljenost u upravi (ili upravama) ove (ili sličnih) institucija nije nikakva garancija ničega.
Ja nažalost u praksi ove "posvećene" institucije prepoznajem jedan primitivni komplot domaćih "siromaha" (više duhovnih nego materijalnih) i neuspješnih "povratnika" (koji u svijetu nisu uspjeli - oni koji su vani nešto imali nisu se vraćali - a i vlast je više nego "uspješno" obeshrabrila ono malo idealiste na razne načine). Svi ti su se ubacili u politiku u cilju drpanja vlastitog dijela kolača.
U našem neciviliziranome privatizacijskom konceptu nije poštivan onaj civilizacijski minimum da se tuđe vrati izvornim vlasnicima. Naprotiv, podmuklo su im se kroz tzv. "rezervacija" nudili udjeli, dionice u tvrtkama, koje bi potom bile ruinirane uz izvlačenje novaca ili drugih vrijednosti. Uveden je u praksu jedan mimikrirani nevlasnički koncept, koji je od komunističkog zajedničkog promijenjen u "tko prije zgrabi". To ima svoje ime i to se nazvalo pljačka, i tu definiciju nitko ne osporava, ali ni ne korigira.
Ja sam optimist i mislim da će se jednom stvari nazvati svojim pravim imenom. Zato mislim da već sada je dovoljno dozrela stvar za korjenite promjena u odnosu na tretman vlasništva. Definitivno - revizija onog što je učinjeno, bi bila pobjednički model osvajanja vlasti. Ali da se potom nešto i napravi.
Promjene vlasništva nisu katastrofalne, jer one u principu ne znače ništa za samo poslovanje, ako je organizirano kako treba. Moj prijatelj i hrvatski hotelijer Lovro Misir (ima tri hotela i agenciju u Njemačkoj) je jednom rekao Štroku koji je pun sebe nešto tumačio u društvu novopečenih bogataša: "Čuješ Štrok, malo smiri loptu, ovo sada je samo privremeno naše, ako je uopće naše (koliko plaćamo poreza doprinosa i trpimo kontrola). Brzo ti se stvari mogu promijeniti." Nije zazivao komunističku revluciju nego je mislio na ono što je nepravedno i što bi trebalo popraviti (ali je on sve sam stvarao za razliku od drugih mudraca).
No comments:
Post a Comment