"Ne bojte se!"

Dvije friške vijesti na kompjuteru:
• Poljski ministar unutarnjih poslova Ludwik Dorn podnio je u srijedu ostavku, dva dana nakon sto je to učinio i ministar obrane. Ludwik Dorn , dugogodišnji saveznik premijera i njegovog brata, predsjednika Lecha Kaczynskog, našao se na udaru poljskih medija zbog načina rukovođenja policijom.
• Zastupnici SDP-a zbog Brodosplita traže smjenu ministra Vukelića
• I jedna parafraza: "Bauk kruži Hrvatskom - bauk“ paranoje !
• I jedna uvijek svježa i važna poruka: "Ne bojte se!"

U sjetno kišno poslijepodne sve to se "ingropalo" oko pojma i fenomena paranoje.

Definicija paranoje u Wikipediji sadržava i njenu primjenu u svakodnevnici ( Paranoia depicted in popular culture )

• Vjerovanje u vlastite posebne moći ili misije ("iluzija veličine")
• Teorije zavjera, kad se naizgled nepovezani detalji vide kao djelovi ćireg, zavjereničkog plana;
• Pretjerani strah od terorista, kriminalaca ili razbojnika;
• Nevidljivi helikopteri i druge vrste masovnih nadziranja;
• Proganjanje od moćnih protivnika kao UFO, teroristi, ljudi u crnom, tajnih društava ili demona;
• Paranoja ili vjerovanje u teorije zavjera koje političke ili društvene neprijatelje; (
• Kontrola misli nevidljivim zrakama (radi čega se nosi kapa od staniola);
• Strah od trovanja, modificirane hrane ili zatrovane vode kao dio zavjera;
• Itd…..

Ovdje u Hrvatskoj, one koji se popnu na bilo koju (malu ili veliku) razinu vlasti i moći, obuzima paranoidni strah od gubitka pozicija i dobrih šansi (da ih drugi ne bi „izbacili iz sedla“, ili da ih neki drugi ne bi ga preduhitrili). Budući da u hrvatskim unutarnjim ali i međunarodnim relacijama stvari ne idu dobro (uglavnom radi ogromnih količina neznanja i nepoštenja akumuliranih na višim razinama društvene organizacije), „Kairosovim“ miljenicima se njihova prilika prikazuje kao dašak sretnog trenutka, kao dodir kojeg treba iskoristiti na Midin način . Pritom im najčešće nije važno kakvu i koliko će štetu oko sebe posijati. Često se sjetim mog poznanika, tada na pozicijama dogradonačelnika, koji mi je opravdavao opći nemoral i grabež s riječima: „I Fordovi preci su nekada pljačkali kočije!“ Onda sam to naivno smatrao ogramičenom pojavom, već odavno više ne mislim tako!

Paranoidna vrtoglavica, strah od pada u ponor „nepodnošljive“ prosječnosti, postoji nažalost posvuda u „gornjim“ ali najutjecajnijim strukturama Hrvatske, predstavlja kontinuirano stanje svijesti koje se pretvorilo u „stil življenja“. Nekada se možda malo povuče, ali ostaje stalno tinjati da bi onda opet nahrupilo još većom žestinom. Kad se takav „stil življenja“ ukotvi na vrhu piramide vlasti, on se dalje širi u širinu i dubinu: oni na vrhu ili višim stepenicama se boje da im ne bi netko oteo njihovu „sretnu priliku“, oni na nižim razinama bore za kosti odbačene s gozbenog stola, a cijela nacija postaje taocem paranoidne groznice.

Tako je „lijepa naša“ postala zemlja paranoje! Jedna tako lijepa zemlja, jedan tako drag narod, tako hrabri i nesebični ljudi. Ta unutarnja atmosferam, kad se gleda izvan granica ove iracionalnim strahovima okovane zemlje, možda se ne vidi baš jasno, ali iznutra se može skoro fizički opipati; postala je sveprisutna, postaje sveprisutnija. Može ju se zamijetiti u medijima, na forumima; među „pozicionarima“ i opozicionarima, unutar državnih institucija i nedržavnih udruga, u slobodnim udruženjima i u partijskim organizacijama, za stolom u uličnom kafiću ili saborskom restoranu. Samo se treba pažljivije osvrnuti oko sebe, promisliti o onome što čujete, čitate, vidite….. Takvom iracionalnom, a sveprisutnom strahu, koji zagađuje opću atmosferu teško se itko može othrvati.

Taj nejasni i nerazumni paranoidni strah je ugrađen u sfere svijesti i podsvijesti, gdje se uporno se održava. Paranoja je nejneproduktivinije stanje svijesti, koje iznutra koči razum i uništava pozitivnu akciju. Mi ju trebamo shvatiti kao ustvari pomanjkanje hrabrosti, one obične osobne i građanske hrabrosti. Kad usvojimo takvu spoznaju lako je nazrijeti svjetlo na kraju tunela. Mada su rijetki oni hrabri, samostalni i slobodno misleći pojedinci, svojom pojavom na sceni uvijek zadivljuju. To su najčešće obični ljudi, koji u nemiru vlastite šutnje najprije pobjeđuju sami sebe, osvajaju vlastitu slobodu kao vrhunac hrabrosti. Kad se takvi suvremeni „junaci“ kroz građansku akciju usmjere ka osvajanje slobode bližnjemu, naš je zadatak i sveta dužnost se priključiti, pomoći, dati podršku, dodati vlastiti doprinos. Samo hrabri pojedinci mogu biti slobodni ljudi, a samo takvi ljudi čine slobodnu zemlju.

Svaka tajnovitost u društvu, koje ne ispunjava svoje funkcije, plodno je tlo za postojanje i opstojanje paranoje. Sami time tajne sfere ustroja vlasti (radi koncentracije osjetljivih informacija i moći) postaje najzahvalnije tlo na kojeg se paranoja nakalemljuje, i onda dalje egzistira unutar njih i okolo njih. Tajne službe oko sobe šire strah, unutar sebe i oko sebe, tako stvarajući neurotičnu atmosferu čijom žrtvom na kraju postanu svi. U tim službama i cijeloj toj strukturi bi trebalo nekako stvoriti novu slobodnu i profesionalnu atmosferu, a takve promjene ne može kreirati sadašnja paranoidna vlast (od Mesića preko Sanadera do Sabora i saborskih odbora).

Na razini javnog djelovanja paranoja se više izražava u samocenzuri nego utjecaju vanjskih faktora moći. Zato ostaje civilnoj akciji i slobodnoj blogerskoj zajednici da na to utječe. I utječe, vidjeli smo, blogeri postaju novinari, novinari postaju blogeri, a svi skupa grade svijet slobodan od bilo kakvog straha. U takvoj novoj atmosferi umjesto paranoje istina će rasti. A istine se trebaju i moraju boriti samo oni koji imaju što skrivati.

Zato treba dobro promisliti o svemu. Hrabri Papa Poljak je svojom razornom porukom „Ne bojte se!“ srušio carstvo zla u svojoj domovini, moćnom je porukom razorio paranoju unutar vlastitog naroda, koji je potom hrabro krenuo vlastitim putem. Danas je ta zemlja dio svjetski najutjecajnije zajednice, kojoj i mi težimo. I očito ne da slobodu iz svojih ruku.

A Hrvatska nije nikakvo carstvo zla, nije nikakva policijska država, samo je neopravdano strah raširen. Paranoja! Moć političara, vojske, policije, parlamenta, vlasti je minorna, tamo se više boje sami sebe, i naroda oko sebe. A sloboda je tu, nadohvat ruke, strahove treba potisnuti i hrabro preokrenuti stvari. Naš zadatak je lakši, samo treba prepoznati svoj put i hrabro njime krenuti.