Jučer sam se malo zabavio čitajući dva članka na Večernjem listu od 29.01.2007 Hrvatska na 16. mjestu u svijetu prema kvaliteti života i Afere HDZ-u donijele još bolji rejting a naročito forumske diskusije koje su se „isprele“ oko njih. Ta dva spina su me neodoljivo navukle da se opet malo pošalim s ozbiljnim stvarima:
Počeo bi s jednom poznatom bajkom:
I dogodi se jednog dana, kad joj je bilo šesnaest godina, kad su Kralj i Kraljica bili na jahanju, a služavka negdje u dvorcu. Lutala je okolo i zabavljala se zavirujući u svaki kutak i zakutak, u sve sobe i salone, dok na kraju nije došla u staru kulu. Popela se uskim vjetroviti stepenicama koje su je dovele do malih vrata s hrđavim ključem u bravi; ona okrene ključ, vrata se otvore, i tamo u malenoj sobici sjedila je starica s kolovratom koja je marljivo prela laneni konac.
"Dobar dan, majko," reče Princeza, "što to činiš?" "Predem," odgovori starica klimajuću glavom. "Kakva je to stvar koja se vrti tako živahno?" upita djevojka, uzimajući vreteno u svoje ruke ona poče presti. Ali nedugo poslije nego što ga je zlo proročanstvo se ispunilo, i ona se ubode u prst. U tom istom trenutku padne u krevet koji je tamo stajao i zapadne u duboki san, a isti san zahvati cijeli dvorac. Kralj i Kraljica, kad su se vratili zaspaše u velikon salonu, a s njima i cijeli dvor: konji u štalama, psi u dvorištu, golubovi na krovu, muhe na stropu, plamen na ognjištu, i meso na ražnju, i kuhar u trenutku kad je čistio sudoper, i vjetar je zastao, nijedan list više nije pao s drveta okolo dvorca
(Moj prijevod iz Trnoružice Sleeping Beauty Braće Grimm - na Internetu na brzinu nisam uspio naći neki prijevod na hrvatski).
Kad ovako nabasam na neke nepoznate pojmove (kao što je to bilo sa spin-doktorima) sjetim se Profesora emeritusa dr. sci. Vladimira Mužića, vrsnog stručnjaka pedagogije, koji je meni brucošu još kao asistent tumačio da čovjek ne može sve naučiti radi previše podataka - nego čovjeka treba naučiti kako da pronađu izvore znanja koji su mu potrebni. Dakle, udobno sam se zavalio u naslonjač, i krenuo danas najpouzdanijim i najpristupačnijim putem u razjašnjavanje spomenutih pojmova, otkrivanje etimoloških i realnih poveznica u istraživanje a naročito veza između „spin-doctora“ i „uspavane ljepotice“:
U englesko-hrvatskom rječniku:
pod spin ćete naći objašnjenja: vrtnja , okretanje oko osi , kratka i brza vožnja , kratko jahanje , presti , sukati , okretati , vrtjeti , oplesti , ispredati.
U Klaićevom Rječnik stranih riječi iz 1974 gdje piše
Spin engl. Okretanje, vrtnja, rotacija
Nema pojma spin-doktora, ne zato što ih nije bilo, ali još nisu bili poznati pod tim imenom.
U poznatom Wordweb Internet rječniku ćete naći sljedeća značenja:
Noun: spin
1. A swift whirling motion (usually of a missile)
2. The act of rotating rapidly
3. A short drive in a car
4. Rapid descent of an aircraft in a steep spiral
5. A distinctive interpretation (especially as used by politicians to sway public opinion)
Verb: spin (span,spun,spinning)
1. Revolve quickly and repeatedly around one's own axis
2. Stream in jets, of liquids
3. Cause to spin
4. Make up a story
5. Form a web by making a thread
6. Work natural fibers into a thread
7. Twist and turn so as to give an intended interpretation
8. Prolong or extend
Sam pojam „predenja“ u svim mitologijama ima simboličko značenje tkanja niti života.
Npr. na jednom blogu sam našao izvrstan opis:
Preslica, vreteno i sva pomagala koja služe za predenje i tkanje simboli su sudbine.
Na drugom Anitinom blogu sam našao lijep članak o Hrvatskom mitskom svijetu, pa tako:
Hrvatska mitska bića Sudbenice, Suđenice, Sudnice, Sojenice, Sujenice, Rojenice Prema vjerovanju 3 ili 7 vila suđenica dolaze prilikom rođenja djeteta i dosuđuju mu sudbinu.
U hrvatskom jeziku na ovim istim etimološkim korijenima presti -predenje , ali i dugovjekom narodnom iskustvenom pamćenju, razvio se pojam prepredenost kao jedan specifičan sklop značenja.
Tako prema Aniću( Novi Liber 1991):
Prepreden /prid/. - 1. lukav, previjan, prefrigan, 2. koji izražava lukavost
Prepredenjak: onaj koji je prepreden.
Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (Novi Liber 2004) gdje imamo šira objašnjenja:
PRE (kao prefiks- prvi dio riječi) označava uz ostala natuknice - 1. b. pretvaranje, prevođenje iz jednog stanja u drugo; 2. c. iron. Lažno ili pretjerano izračen
Prepreden (pridj.) - 1. koji je lukav, prefrigan, - 2. koji izražava lukavost
Prepredenac (m.)- prepredenjak,
Prepredeno (pril.)–na prepreden način,
Prepredenost – osobina onog koji je prepreden.
Prepredenjački (pridj.)– koji se odnosi na prepredenjake,
Prepredenjački (pril.)– kao prepredenjak, na način prepredenjaka,
Prepredenjak (m) onaj koji je prepreden, prepredenac, prepredenjaković
Prepredenjakinja (ž) - ženski rod
Prepredenjaković (m) - Prepredenjak
Formirano od PRE + PRESTI!
Prema vlastitom sjećanju iz djetinjstva: Kad bi netko počeo previše mazati i lagati zapjevali bismo mu pjesmicu:
.Vrti se vrti, kolovrate moj,
Dok ti ne kažem kolovrate stoj!
Eto, kako sam, milom i silom povezao sav ovaj kupus u jedan impregnirani pojmovni sustav, s kojim sam došao do značenja pojmova: „Spinninga“ ili „spinarije" kao podvale; „spin-dokctora“ kao prepredenjaka itd.
Za zabavu ili ozbiljno razmišljanje – kako tko voli!
Mada pojmovi (spinning i spin-doctor) nisu tako davno uvedeni u političku terminologiju, PR ( Public Relations ) kao pojava i skup vještina su zasigurno jako dugo poznati u javnom ponašanju. Evo samo kratkih izvadaka iz Wikipedije (ostalo se može sami pročitati):
Public relation (PR) :
Umijeće rukovanja komunikacijama neke organizacije u cilju izgradnje, održavaja i podržavanja pozitivne slike kod njene publike.
Spin-doctor: vidite.
je PR osoba koja pokušava preduhitriti negativni image time, da objavljuje povoljne interpretacije riječi ili djela kompanije ili političke stranke, ili javne osobe.
A sad se vratimo se „uspavanoj ljepotici“.
Kad gore citirani dio poznate bajke o Trnoružici prevedemo na simbolički jezik, vjerovali ili ne, imamo priliku vidjeti jedan više nego uspješni spinning iz 1812. godine Baka kao spin-doktorica je predući (spinning) na kolovratu, uspjela uspavati cijelo jedno kraljevstvo za neke svoje mutne ciljeve.
Kad pak simboliku ove bajke spustimo na naše suvremene prilike, u kojima se razmahalo neviđeno mnoštvo spin-doktora i njihovih spinarija, „uspavana ljepotica“ je ustvari Lijepa naša domovina, koja je od raznih prepredenjaka duboko uspavana i zlostavljana, i sada nemoćno čeka svog „Princa na bijelom konju“, da ju poljupcem probudi iz letargije i pokrene u novi život. A dok se čeka „Princ na bijelom konju“ Princeza komatozno spava, a prepredeni „spindleraši“ koriste priliku, da bi ju tu i tamo silovali, jer su u svojoj svemoćnoj bahatosti začarani dvorac pretvorili u „spindleraj“.
Ali tko bi bio „Princ na bijelom konju“? .
Imam jednog dobrog prijatelja političara iz Belgije, koji je izvrsno definirao našu trenutnu političku situaciju:
Vi imate mnoštvo političara raznih profila i male vrijednosti, ali vi nemate državnika.
U ovoj praktičnoj definiciji je sve rečeno. Hrvatska treba jednog Adenauera ili barem Angelu, jednog de Gaulle ili barem Mitteranda, jednog Reagana ili barem Clintona, jednu Thachericu ili barem Blaira …. No Hrvatska je u nevolji jer nju danas ne voli njena jalova „elita“, koja ne može iznjedriti ikoga takvog formata koji bi Hrvatsku doista pokrenuo. Za takvo što je potrebno Hrvatsku voljeti više od svih tajnih računa, skupocjenih automobila i satova, vila, više od svega,. No u dušama naših prepredenih „spindleraša“ nema takvih plemenitih osjećaja jer su zabavljeni vrlo prizemnim stvarima, i svoje pomanjkanje ljubavi i efikasnosti skrivaju iza raznih „spinarija“ (kao što su i one dvije najnovije spinarije iz početka ovog napisa). Da se podsjetimo:
Hrvatska na 16. mjestu u svijetu prema kvaliteti života : Nekakav magazin za prodaju nekretnina svojim građanima je napravio ljestvicu najpoželjnijih zemalja, a „spindleraši“ su to iskoristili da na sva zvona razglase davno čekanu i konačno dočekaju pozitivnu vijest o Hrvatskoj. Koje li „špindlerske“ podvale: ta spinarija se već stalno ponavlja na svim našim medijima, iako su prikaz Hrvatska radili stranci mjeri stranaca koji pretendiraju doći štogod kupiti u Hrvatskoj, a ne koliko je Hrvatska dobra Hrvatima. Dakle naši prepredenjaci mijenjaju neki drugi smisao za domaću upotrebu, a ovdje se stranci marketinški tablicama navlače u Hrvatsku kao nove mušterija u „spindleraju“.
Ili ova druga još bolja:
Afere HDZ-u donijele još bolji rejting je vrhunac prepredenosti. Bože, Bože, ima li igdje na svijetu tako sretne zemlje gdje su afere poželjne pojave. No budimo razumni: ovdje se spinnerski šalju poruke: „Ma ne obraćajte pažnju na te afere; slušajte samo Sanadera i Mačeka, oni sve najbolje znaju!“
Malo sam se namučio ali i zabavio!!
Tuesday, January 30, 2007
Sunday, January 28, 2007
Ja sam Zagrepčanin!!
Parafrazirajući Kennedyjevu potporu Berlinu u kritično vrijeme hladnoratovske blokade, i ja ističem moje Pravo na Grad. U Dubrovniku postoji lijepi običaj pisati Grad velikim početnim slovom. To je simbolički čin, koji puno toga znači; odnos prepun ljubavi, poštovanja i strahopoštovanja prema voljenom Gradu, koji nikada nije samo aglomerat, skupina kuća i gomila ljudi. To je mnogo više od toga, nešto što prerasta u visokovrijedni kolektivitet, nešto iznad pojedinaca, a doživljava se posebnom vrstom bića, kojeg se krsti imenom, tepa mu se, voli ga se, mrzi ga se, pišu pjesme.
Grad ima svoje rođenje, svoj rast i razvoj, svoj život. Pa i pojam smrti ih ne razlikuje mnogo: Mada Grad može umirati (ponekad umrijeti), uglavnom nastavlja život kroz generacijski kontinuitet svojih žitelja. Uostalom kao što ni pojedinac ustvari nikada ne umire, jer nastavlja živjeti životima svojih nasljednika, no mnogo više u djelima pomoću kojih se premošćivanju dimenzije smrtnosti i besmrtnosti.
Grad je temelj civilizacije, kakvu mi poznajemo! Grad je i emocija, živa ljudska emocija. Pa gdje onda leži suština ovog strastvenog spora oko Cvjetnog trga? I Grad, kao kolektivitet i pojedinci njegovi stanovnici, imaju biografije iz kojih se mnogo toga može iščitati. Kad nastanu bolesna stanja, sukobi među „bićima“ (pojedinim ili kolektivnim) proučava se anamnezu . Anamneza Grada je njegova povijest, anamneza pojedinca je njegova biografija. Ako ste stanovnik Zagreba, ako se osjećate dijelom njegovog bića a da niste još pročitali knjigu "Stari Zagreb" Gjura Szaba , potrudite se kod prijatelja, poznanika, u knjižnicama. Možda budete imali toliko sreće da ju nađete u antikvarijatu! Kupite je i postavite u svome domu na počasno mjesto, kao što sam ja našao knjigu Josipa Berse pod nazivom „Slike i prilike dubrovačke“ . Spomenute knjige odišu uzajamnom i obostrano bogato uzvraćenom ljubavlju čovjeka i Grada.
Svoj Grad morate upoznati da biste ga voljeli, morate voljeti da biste u njemu uživali, morate čuvati da biste te osjećaje prenijeli na one koji dolaze iza vas. Ove knjige smatram posebno značajnim (svaka za svoj Grad -Zagreb i Dubrovnik)? I to baš u ovom trenutku!? Naime napisali su ih ljudi koji su voljeli svoj Grad, njegove ljude, njegovu povijest, sadašnjost i budućnost, njegov kontinuitet, a da nijedan od njih nije rođen u svom Gradu. Kako nije ni današnji gradonačelnik zagrebački, želim naglasiti da je samo dovoljno voljeti svoj Grad, da nitko ne prigovori kako ga se odbacuje samo zato što je dogon. Previše dugo je u Zagrebu da bi bio dogon, zabrinjavajuće premalo ima osjećaja, ljubavi i razumijevanja za svoj Grad.
Lijepo je biti rođen i biti voljen u svom Gradu, no to nije preduvjet ljubavi i međusobnog poštovanja. Tako se često događa da netko dođe u neki Grad, i zavoli ga, da se rodi uzajamna ljubav! Čovjek odabere Grad kojemu pripadne za cijeli život, a Grad ga zauzvrat posvoji; pa tako nastane trajna i neugasiva i produktivna spona dvaju „bića“ za duga vremena, i sreću pokoljenja. No, srcu se ne može naređivati pa se nažalost, može u nekom Gradu živjeti dugo vremena ali zadržati svu svoju prtljaga, sve svoje frustracije, koje s vremenom nužno prerastu u pritajenu, svjesnu ili nesvjesnu mržnju.
Svaki Grad ima svoju dušu! Svaki građanin mora poznavati dušu svoga Grada, treba je zavoljeti, i trajno voljeti. U suštini, svaka mjera stvari i odnosa u sebi sadržava ljubav, ljubav je ono što pomogne premostiti razlike i nesporazume. Zločin prema sebi, svojoj djeci i svome Gradu je propustiti ga upoznati, zavoljeti i tu ljubav prenijeti na sljedeće generacije. I sačuvati za sve njih ono lijepo, bilo materijalno i bilo duhovno što Grad ima.
Ronald Reagan je lijepo rekao: "Ako volimo domovinu, moramo također voljeti njene ljude."
Na isti način treba reći
"Ako volimo Zagreb, moramo voljeti Zagrebčane!"
Ovi burni sukobi oko Cvjetnog trga nisu samo Cvjetni trg; to je mnogo kompleksniji problem, kojeg je najbolje detektirala prof. dr. Mirjana Krizmanić: radi se o emocionalnoj dimenziji koja je uvijek komponenta ovakvih sukoba, dimenzija koju novac olako i barbarski relativizira. Ima Gradova koje doista volim, ali jedan od najdražih je Zagreb, koji mi je poklonio najljepše godine mog življenja. Kad god dođem u Zagreb pun sam sentimenta, obilazim ga, Obvezno svratim na Cvjetni trg, prošetam Varšavskom, Bogovićevom, kroz Oktogon, obiđem crkvu Svete Katarine, zavirim u izloge Plavog Vjesnika kojeg više nema, posjetim knjižaru koje više nema, zagledam kuću Vladimira Vidrića. Još vidim Cvjetni trg onakvim, kakav je bio prije onog prethodnog barbarskog nasilja), zamišljam trg kakvih i danas ima u Parizu, toj svjetskoj metropoli koja ljubomorno čuva svoju tradiciju. Umjesto da mu vratimo izgled kakav je imao, sada mu se pokušava posve uništiti izvorni identitet. Kad god se suočim s nasiljem prema njemu, reagiram burno i smatram to svojim punim pravom i dužnošću, jer hoću više, hoću bolje - i ja sam Zagrebčanin.
Da bi se razumjela suština pogledajmo anamneze/biografije aktera drame žestokih suprotstavljanja:
Milan Bandić :
„ Rođen sam 22. studenog 1955. u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka. Točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća. Pokoji orah, cer i hrast“ ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite )
Grad Zagreb :
Iako je na užem zagrebačkom području bilo i prije ljudskih naseobina, pismeni dokazi o postanku Zagreba povijesno su vezani za osnivanje biskupije na Kaptolu 1094. godine. Drugi važni događaj zbio se 1242., kada je kralj Bela IV. izdao povelju (Zlatnu bulu) kojom su građanskom Gradec ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite ) .
Razlike u rađanju i trajanja obaju „bića“ jake osobnosti bi trebale razumnom pojedincu ucijepiti u svijest bar malo opreza. Zagreb se stvarao i gradio stotinama godina, da bi postao jaka svjetlost koja je, kao svijeća leptira, privukla jedno seosko derište u svoje krilo. Ono je potom odraslo u tom Gradu, i odabralo ga kao svoje životno odredište. No, prejaka svjetlost mu je sagorjela dušu i pretvorile je u hladnu destrukciju, koja u graditeljskoj pomami zaboravlja sve, te rušeći jedno gradi nešto drugo, a ustvari nemilosrdno razgrađuje dušu svoga Grada. On je postao onaj Gerd iz Andersenove „Snježne kraljice“ kojem se srce pretvorila u led, a led se u tom kraljevstva zove moć, koja ne poznaje ljubav, poštovanje i suosjećanje. Kad si javna osoba pa uđeš u tramvaj da bi divljački bjesnio, znaš da te Grad stalno sluša. Zato je vožnja u podnom tramvaju bila planski poslana poruka! ( Večernji 27.01.2007: Bandić psovkama i uvredama protiv protivnika projekta ) i ( Business.hr 27.01.2007 Bandić psovkama na građane ). To je bila poruka svome Gradu, svojim sugrađanima. Poruka razumljiva onima koji je mogu shvatiti, a onima koji je možda ne razumiju, treba u tome pomoći. On tako reče:
Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi … (itd. pročitajte pažljivije ako želite )
Taj govor mržnje me je živo podsjetio na uvredu odaslanu Dubrovniku od trebinjskog ratnog gradonačelnika, koji je pritisnut intervencijama za Grada pod UNESCO-vom zaštitom, izjavio: „Izgradit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“.
U oba ova slučaja odnos prema Gradu i njegovim vrijednostima je isti. I još k tome reče:
Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga …. (itd. pročitajte pažljivije ako želite)
Koje li arogancije, pomanjkanja takta i poštovanja prema svome Gradu i sugrađanima. U takvom ponašanju se očituje mržnja. Kad voliš svoj Grad, kad voliš njegove ljude, moraš ih voljeti i uvažavati kad su dobri i poslušni i kad ti povlađuju, ali i kad ti se suprotstavljaju!? Starorimska maksima „Audiatur et altera pars“ je minimum civiliziranog ponašanja. U starom Rimu bi Cezar namjerno vodio na pobjedonosne mimohode roba da mu i u najvećim zanosima slave na uho šapće ono najgore što je u životu učinio. Zagrebački Cezar u svoje mimohode vodi prestrašene robove da bi slušali njegove hvalospjeve, kad mu već građani ne priređuju ovacije. On poručuje da ne poštuje procedure, a procedure znače Zakon. On sebe vidi iznad Zakona, iznad Grada, iznad sugrađana. On je umišljeni „pobjednik“, osvajač koji je „porobio“ svoj Grad, mentalno ga vrativši u barbarska vremena, kad se jednom žlicom jelo iz istog čanka.
Barbarstvo u ratu nije rijetka pojava na ovim balkanskim prostorima, to je dio skorojevićkog frustriranog mentaliteta, koji uzima oružje u ruke da bi osvajao, osvajao da bi razarao, osvajao da bi porobljavao, - i onda silovao. Posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni je bio rat protiv Grada. Sjetimo se Dubrovnika i Vukovara, Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Goražda, Srebrenice itd. „Hrabri“ barbar bi okružio Grad i onda ga do iznemoglosti bombardirao da bi uništavajući mu vrijednosti i ubijajući mu ljude, razarao mu dušu. Zločinački Karadžićev um je sve unaprijed u stihovima predvidio.
Naš barbar se izražava u divljačkoj prozi ili rušilačkim poduhvatima. Ako barbar zaista želi graditi sebi spomenik, ima dovoljno mjesta i prostora gdje neće destruirati plodove tuđeg rada, uma i osjećaja (a što je postala neotuđiva baština hrvatskog identiteta). Ako žele „humano“ potrošiti novac neka obnove ovu prelijepu i zaštićenu povijesnu gradsku jezgru. Kao što se svugdje u svijetu radi. No naši suvremeni barbari, na isti frustrirani skorojevićki način, pogođeni ledenim komadićem moći u srce, postupaju praktički na isti način. Ruše Grad (da bi navodno gradili boljeg i stariijeg), ponižavaju njegove građane (da bi s njima lakše gospodarili), a sve to da unište njegovu dušu (koju nikada nisu razumjeli, nisu se potrudili shvatiti i zavoljeti).
Previše često doživljavamo da je „povijest počela s njima“, da prije njih ništa vrijednoga nije bilo, da bi poslije njih ostali njihovi besmisleni spomenici i duhovna pustoš u kojoj bi se sami samozadovoljno valjali! Nije to samo u ZagrebuI U mom Gradu je izvjesni Dikan nedavno osuđen radi uništavanja kulturne baštine, ali je to mala utjeha, On je samo jedan od mnogih, a Gradska vlast upravo raspravlja o rušenju kavane "Dubravka" o kojoj je napisano:
Još davne 1836, u kavani „K nadvojvodi Maksimilijanu“, koju su Dubrovčani od milja zvali „U Birimiše“, dolazilo se pročitati novine, uz jutarnju kavu ili čaj“ .
Josip Bersa opisuje tu istu kavanu kao centar dubrovačkog društvenog života kroz niz desetljeća. Ta kavana, uz hotel Imperijal sedamdesetak godina poslije označavaju povijest dubrovačkog turizma, od kojeg danas cijeli Grad živi. Naglašavam, to je nastalo 1836 godina, tj. prije 170 godina. U zgradi na Cvjetnom trgu se rodio 1875. g Vladimir Vidrić, to je bilo prije 130.
Čovjek se mora upitati gdje je granica između povijesnog vrijednog nevrijednog. Je li ta prekretnica vrijednosti dan kad se momčić iz Mamića Donjih otisnuo u Zagreb, ili je to datum kad je novopečeni „barbar“ postao gradonačelnikom i izgubio kompas ).
I da naglasim, ovo nije priča samo o njemu! Negdje mora postojati razlog neobičnom i natražnom mentalitetu. Čovjek jest razumno biće ali su mu reakcije duboko emocionalne. Freud je opisao sfere svjesnog i podsvjesnog; ispod slojeva ljuske kojom čovjek zaštićuje svoju intimnu (čega najčešće nije svjestan) postoje potisnute frustracije, koje se svjesno ili nesvjesno pretvaraju u mržnja, mržnja se pretvara u želju za osvajanjem, osvajanje se pretvara u želju za neograničenim posjedovanjem, a to je tek mali, sićušan koračić do silovanja, kojim se rekonfirmira trijumf pobjedničke nadmoći! Zato se s pravom treba upitati nositelje tog destruktivnog mentaliteta surovo useljenog u strukture moći nove Hrvatske, da li oni uopće vole Grad Zagreb, da li vole ostale hrvatske vrijednosti, ovu zemlju i njene ljude. Mijenjajući emocionalne temelje na kojima je zasniva naš život, i naše vjekovima izgrađivane tekovine, mijenjajući našu prošlost, opterećujući našu sadašnjost i ugrožavajući našu budućnost oni nam potkradaju identitet. Svi oni koji bi olako rušili trebaju biti izgnani iz hrvatskog hrama, kao tuđinci koje smo nedavno usoješno otjerali a koji su nam vjekovima radili ono isto što i farizeji i trgovci iz Biblijskog hrama, jer ne poštuju sve ono sveto što su nam preci ostavili.
Grad ima svoje rođenje, svoj rast i razvoj, svoj život. Pa i pojam smrti ih ne razlikuje mnogo: Mada Grad može umirati (ponekad umrijeti), uglavnom nastavlja život kroz generacijski kontinuitet svojih žitelja. Uostalom kao što ni pojedinac ustvari nikada ne umire, jer nastavlja živjeti životima svojih nasljednika, no mnogo više u djelima pomoću kojih se premošćivanju dimenzije smrtnosti i besmrtnosti.
Grad je temelj civilizacije, kakvu mi poznajemo! Grad je i emocija, živa ljudska emocija. Pa gdje onda leži suština ovog strastvenog spora oko Cvjetnog trga? I Grad, kao kolektivitet i pojedinci njegovi stanovnici, imaju biografije iz kojih se mnogo toga može iščitati. Kad nastanu bolesna stanja, sukobi među „bićima“ (pojedinim ili kolektivnim) proučava se anamnezu . Anamneza Grada je njegova povijest, anamneza pojedinca je njegova biografija. Ako ste stanovnik Zagreba, ako se osjećate dijelom njegovog bića a da niste još pročitali knjigu "Stari Zagreb" Gjura Szaba , potrudite se kod prijatelja, poznanika, u knjižnicama. Možda budete imali toliko sreće da ju nađete u antikvarijatu! Kupite je i postavite u svome domu na počasno mjesto, kao što sam ja našao knjigu Josipa Berse pod nazivom „Slike i prilike dubrovačke“ . Spomenute knjige odišu uzajamnom i obostrano bogato uzvraćenom ljubavlju čovjeka i Grada.
Svoj Grad morate upoznati da biste ga voljeli, morate voljeti da biste u njemu uživali, morate čuvati da biste te osjećaje prenijeli na one koji dolaze iza vas. Ove knjige smatram posebno značajnim (svaka za svoj Grad -Zagreb i Dubrovnik)? I to baš u ovom trenutku!? Naime napisali su ih ljudi koji su voljeli svoj Grad, njegove ljude, njegovu povijest, sadašnjost i budućnost, njegov kontinuitet, a da nijedan od njih nije rođen u svom Gradu. Kako nije ni današnji gradonačelnik zagrebački, želim naglasiti da je samo dovoljno voljeti svoj Grad, da nitko ne prigovori kako ga se odbacuje samo zato što je dogon. Previše dugo je u Zagrebu da bi bio dogon, zabrinjavajuće premalo ima osjećaja, ljubavi i razumijevanja za svoj Grad.
Lijepo je biti rođen i biti voljen u svom Gradu, no to nije preduvjet ljubavi i međusobnog poštovanja. Tako se često događa da netko dođe u neki Grad, i zavoli ga, da se rodi uzajamna ljubav! Čovjek odabere Grad kojemu pripadne za cijeli život, a Grad ga zauzvrat posvoji; pa tako nastane trajna i neugasiva i produktivna spona dvaju „bića“ za duga vremena, i sreću pokoljenja. No, srcu se ne može naređivati pa se nažalost, može u nekom Gradu živjeti dugo vremena ali zadržati svu svoju prtljaga, sve svoje frustracije, koje s vremenom nužno prerastu u pritajenu, svjesnu ili nesvjesnu mržnju.
Svaki Grad ima svoju dušu! Svaki građanin mora poznavati dušu svoga Grada, treba je zavoljeti, i trajno voljeti. U suštini, svaka mjera stvari i odnosa u sebi sadržava ljubav, ljubav je ono što pomogne premostiti razlike i nesporazume. Zločin prema sebi, svojoj djeci i svome Gradu je propustiti ga upoznati, zavoljeti i tu ljubav prenijeti na sljedeće generacije. I sačuvati za sve njih ono lijepo, bilo materijalno i bilo duhovno što Grad ima.
Ronald Reagan je lijepo rekao: "Ako volimo domovinu, moramo također voljeti njene ljude."
Na isti način treba reći
"Ako volimo Zagreb, moramo voljeti Zagrebčane!"
Ovi burni sukobi oko Cvjetnog trga nisu samo Cvjetni trg; to je mnogo kompleksniji problem, kojeg je najbolje detektirala prof. dr. Mirjana Krizmanić: radi se o emocionalnoj dimenziji koja je uvijek komponenta ovakvih sukoba, dimenzija koju novac olako i barbarski relativizira. Ima Gradova koje doista volim, ali jedan od najdražih je Zagreb, koji mi je poklonio najljepše godine mog življenja. Kad god dođem u Zagreb pun sam sentimenta, obilazim ga, Obvezno svratim na Cvjetni trg, prošetam Varšavskom, Bogovićevom, kroz Oktogon, obiđem crkvu Svete Katarine, zavirim u izloge Plavog Vjesnika kojeg više nema, posjetim knjižaru koje više nema, zagledam kuću Vladimira Vidrića. Još vidim Cvjetni trg onakvim, kakav je bio prije onog prethodnog barbarskog nasilja), zamišljam trg kakvih i danas ima u Parizu, toj svjetskoj metropoli koja ljubomorno čuva svoju tradiciju. Umjesto da mu vratimo izgled kakav je imao, sada mu se pokušava posve uništiti izvorni identitet. Kad god se suočim s nasiljem prema njemu, reagiram burno i smatram to svojim punim pravom i dužnošću, jer hoću više, hoću bolje - i ja sam Zagrebčanin.
Da bi se razumjela suština pogledajmo anamneze/biografije aktera drame žestokih suprotstavljanja:
Milan Bandić :
„ Rođen sam 22. studenog 1955. u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka. Točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća. Pokoji orah, cer i hrast“ ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite )
Grad Zagreb :
Iako je na užem zagrebačkom području bilo i prije ljudskih naseobina, pismeni dokazi o postanku Zagreba povijesno su vezani za osnivanje biskupije na Kaptolu 1094. godine. Drugi važni događaj zbio se 1242., kada je kralj Bela IV. izdao povelju (Zlatnu bulu) kojom su građanskom Gradec ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite ) .
Razlike u rađanju i trajanja obaju „bića“ jake osobnosti bi trebale razumnom pojedincu ucijepiti u svijest bar malo opreza. Zagreb se stvarao i gradio stotinama godina, da bi postao jaka svjetlost koja je, kao svijeća leptira, privukla jedno seosko derište u svoje krilo. Ono je potom odraslo u tom Gradu, i odabralo ga kao svoje životno odredište. No, prejaka svjetlost mu je sagorjela dušu i pretvorile je u hladnu destrukciju, koja u graditeljskoj pomami zaboravlja sve, te rušeći jedno gradi nešto drugo, a ustvari nemilosrdno razgrađuje dušu svoga Grada. On je postao onaj Gerd iz Andersenove „Snježne kraljice“ kojem se srce pretvorila u led, a led se u tom kraljevstva zove moć, koja ne poznaje ljubav, poštovanje i suosjećanje. Kad si javna osoba pa uđeš u tramvaj da bi divljački bjesnio, znaš da te Grad stalno sluša. Zato je vožnja u podnom tramvaju bila planski poslana poruka! ( Večernji 27.01.2007: Bandić psovkama i uvredama protiv protivnika projekta ) i ( Business.hr 27.01.2007 Bandić psovkama na građane ). To je bila poruka svome Gradu, svojim sugrađanima. Poruka razumljiva onima koji je mogu shvatiti, a onima koji je možda ne razumiju, treba u tome pomoći. On tako reče:
Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi … (itd. pročitajte pažljivije ako želite )
Taj govor mržnje me je živo podsjetio na uvredu odaslanu Dubrovniku od trebinjskog ratnog gradonačelnika, koji je pritisnut intervencijama za Grada pod UNESCO-vom zaštitom, izjavio: „Izgradit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“.
U oba ova slučaja odnos prema Gradu i njegovim vrijednostima je isti. I još k tome reče:
Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga …. (itd. pročitajte pažljivije ako želite)
Koje li arogancije, pomanjkanja takta i poštovanja prema svome Gradu i sugrađanima. U takvom ponašanju se očituje mržnja. Kad voliš svoj Grad, kad voliš njegove ljude, moraš ih voljeti i uvažavati kad su dobri i poslušni i kad ti povlađuju, ali i kad ti se suprotstavljaju!? Starorimska maksima „Audiatur et altera pars“ je minimum civiliziranog ponašanja. U starom Rimu bi Cezar namjerno vodio na pobjedonosne mimohode roba da mu i u najvećim zanosima slave na uho šapće ono najgore što je u životu učinio. Zagrebački Cezar u svoje mimohode vodi prestrašene robove da bi slušali njegove hvalospjeve, kad mu već građani ne priređuju ovacije. On poručuje da ne poštuje procedure, a procedure znače Zakon. On sebe vidi iznad Zakona, iznad Grada, iznad sugrađana. On je umišljeni „pobjednik“, osvajač koji je „porobio“ svoj Grad, mentalno ga vrativši u barbarska vremena, kad se jednom žlicom jelo iz istog čanka.
Barbarstvo u ratu nije rijetka pojava na ovim balkanskim prostorima, to je dio skorojevićkog frustriranog mentaliteta, koji uzima oružje u ruke da bi osvajao, osvajao da bi razarao, osvajao da bi porobljavao, - i onda silovao. Posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni je bio rat protiv Grada. Sjetimo se Dubrovnika i Vukovara, Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Goražda, Srebrenice itd. „Hrabri“ barbar bi okružio Grad i onda ga do iznemoglosti bombardirao da bi uništavajući mu vrijednosti i ubijajući mu ljude, razarao mu dušu. Zločinački Karadžićev um je sve unaprijed u stihovima predvidio.
Naš barbar se izražava u divljačkoj prozi ili rušilačkim poduhvatima. Ako barbar zaista želi graditi sebi spomenik, ima dovoljno mjesta i prostora gdje neće destruirati plodove tuđeg rada, uma i osjećaja (a što je postala neotuđiva baština hrvatskog identiteta). Ako žele „humano“ potrošiti novac neka obnove ovu prelijepu i zaštićenu povijesnu gradsku jezgru. Kao što se svugdje u svijetu radi. No naši suvremeni barbari, na isti frustrirani skorojevićki način, pogođeni ledenim komadićem moći u srce, postupaju praktički na isti način. Ruše Grad (da bi navodno gradili boljeg i stariijeg), ponižavaju njegove građane (da bi s njima lakše gospodarili), a sve to da unište njegovu dušu (koju nikada nisu razumjeli, nisu se potrudili shvatiti i zavoljeti).
Previše često doživljavamo da je „povijest počela s njima“, da prije njih ništa vrijednoga nije bilo, da bi poslije njih ostali njihovi besmisleni spomenici i duhovna pustoš u kojoj bi se sami samozadovoljno valjali! Nije to samo u ZagrebuI U mom Gradu je izvjesni Dikan nedavno osuđen radi uništavanja kulturne baštine, ali je to mala utjeha, On je samo jedan od mnogih, a Gradska vlast upravo raspravlja o rušenju kavane "Dubravka" o kojoj je napisano:
Još davne 1836, u kavani „K nadvojvodi Maksimilijanu“, koju su Dubrovčani od milja zvali „U Birimiše“, dolazilo se pročitati novine, uz jutarnju kavu ili čaj“ .
Josip Bersa opisuje tu istu kavanu kao centar dubrovačkog društvenog života kroz niz desetljeća. Ta kavana, uz hotel Imperijal sedamdesetak godina poslije označavaju povijest dubrovačkog turizma, od kojeg danas cijeli Grad živi. Naglašavam, to je nastalo 1836 godina, tj. prije 170 godina. U zgradi na Cvjetnom trgu se rodio 1875. g Vladimir Vidrić, to je bilo prije 130.
Čovjek se mora upitati gdje je granica između povijesnog vrijednog nevrijednog. Je li ta prekretnica vrijednosti dan kad se momčić iz Mamića Donjih otisnuo u Zagreb, ili je to datum kad je novopečeni „barbar“ postao gradonačelnikom i izgubio kompas ).
I da naglasim, ovo nije priča samo o njemu! Negdje mora postojati razlog neobičnom i natražnom mentalitetu. Čovjek jest razumno biće ali su mu reakcije duboko emocionalne. Freud je opisao sfere svjesnog i podsvjesnog; ispod slojeva ljuske kojom čovjek zaštićuje svoju intimnu (čega najčešće nije svjestan) postoje potisnute frustracije, koje se svjesno ili nesvjesno pretvaraju u mržnja, mržnja se pretvara u želju za osvajanjem, osvajanje se pretvara u želju za neograničenim posjedovanjem, a to je tek mali, sićušan koračić do silovanja, kojim se rekonfirmira trijumf pobjedničke nadmoći! Zato se s pravom treba upitati nositelje tog destruktivnog mentaliteta surovo useljenog u strukture moći nove Hrvatske, da li oni uopće vole Grad Zagreb, da li vole ostale hrvatske vrijednosti, ovu zemlju i njene ljude. Mijenjajući emocionalne temelje na kojima je zasniva naš život, i naše vjekovima izgrađivane tekovine, mijenjajući našu prošlost, opterećujući našu sadašnjost i ugrožavajući našu budućnost oni nam potkradaju identitet. Svi oni koji bi olako rušili trebaju biti izgnani iz hrvatskog hrama, kao tuđinci koje smo nedavno usoješno otjerali a koji su nam vjekovima radili ono isto što i farizeji i trgovci iz Biblijskog hrama, jer ne poštuju sve ono sveto što su nam preci ostavili.
Thursday, January 25, 2007
Crveno i crno !!!
Albert Einstein je jednom rekao da je „moralnost od najveće važnosti, no ne za Boga, nego za nas“. Georges Bataille je također izjavio: da „bit moralnosti je stalno propitivanje jer u ljudskom životu je odlučujuće neprestano istraživati razloge suprotstavljanja dobra i zla“. Moralno pitanje je bit egzistencije suvremenog čovjeka izgubljenog u globalizacijskim interesima (koji jedinku i njegove potrebe posve zapostavljaju). Moralnost je jedina njegova nada. To je uvijek bila dimenzija monopolizirana od crkve (kao izrazito etičke ustanove), zadatak koji se često i olako zapostavljao mada je uvijek trebao biti okosnicom njenog javnog djelovanja.
Mnogi toga nisu svjesni, čak (ili naročito) u strukturama Crkve kao institucije - osim možda kod dijela njenih intelektualaca odgovornih pred sobom i svojom savješću (jer, skrivanje iza automatizma Božjih intervencija u svjetovne stvari, ili propagiranje Božje svemoći su najčešće način izbjegavanje osobne odgovornosti). Zato me nije me iznenadio nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić (izjavama povodom otvorenja 47. teološko-pastoralnog tjedna), barem ne onoliko koliko one druge, koji držeći u rukama poluge društvene moći, su od crkve i njega očekivali da ih se šutke podržava po arhaičnom konceptu „Bogu Božje, a caru carevo“.
U nekoliko mojih posljednjih blogovskih komentara sam provokativno plasirao sintagmu da se u Hrvatskoj „vlast počela valjati ulicama“. Iako sam to zaista mislio (jer se u posljednje vrijeme intenzivirao osjećaj da je oficijelna hrvatska politika krenula šumom), intimno sam se zanosio mišlju da sam upotrijebio prejaku riječ u žaru pisanja, da će možda netko reagirati drugačijom „argumentacijom“. Kardinal Bozanić me sada uvjerio da ipak nisam usamljen. Što kardinal kaže (prema napisu Večernjeg lista od 23.01.2007 13:25 „Bozanić: Naziru se znakovi krize političko-institucionalnog sustava“ ):ili Jutarnjeg lista 23.01.2007 Bozanić: U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko-institucionalnog sustava
"Svjedoci smo rasta nepovjerenja i sumnjičavosti građana prema institucijama, dok se sve više udružuju zakasnjeli i loši učinci koji institucionalni aparat i državne službe čine nesigurnima i nedostatnima, upravo u trenutku kad bi strateški gospodarski i kulturni programi te razvoj europskog integracijskog procesa trebali brza i djelotvorna sredstva pripreme i unaprjeđenja“.
Ili dalje
"U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko-institucionalnog sustava i o tome svjedoče i sami političari, na primjer kad govore o pravosuđu, o korupciji, a tim redom i mi bismo mogli nastaviti s opisivanjem situacije koju doživljavamo ozbiljnom".
Sviđa mi se kardinalova orijentacija k modernom, građanskom shvaćanju svoje osobne uloge, i uloge Crkve u suvremenim odnosima. Vjera je osjećaj (kao što je uostalom nacionalnost, ljubav, mržnja….). Osjećajima je neobično teško racionalno postupati; dapače s osjećajima je najlakše manipulirati. Zato je uvijek dobrodošla kardinalova „šok terapija“, tj. kad se povremeno lansira racionalno- moralistička bomba iz samih vrhova institucionaliziranih sfera crkvene organizacije, pa se žestoko tresne u njenu uspavanu i ideološki previše „zbandanu“ bazu.
Treba biti svjestan činjenice da je profesionalni dio crkvenih struktura također i dio hrvatskog društva uopće, i da je posve shvatljivo da unutar njih postoje različita viđenja i doživljavanja stvarnosti. Ali svi oni unutar crkvene organizacije, kao i vjernici koji predstavljanju njenu stvarnu osnovicu, moraju shvaćati, prihvaćati i podržavati Crkvu kao moralnu vertikalu, naročito u vremenima društvenih mijena i moralnih dezorijentacija. Od tih teškoća danas nijedna suvremena država nije pošteđena. One najrazvijenije se pokazuju najkrhkijima - kao npr. Francuska, ili kad se Latinska Amerika, kolijevka „teologije oslobođenja“ ponovno okreće socijalizmu nečemu što su vrijednosti koje su na našim balkanskim vjetrometinama prokazane i neopravdano zaboravljene čak unutar institucija koje ih po inerciji baštine (npr. hrvatska socijaldemokracija - ja bih se umjesto Račana ozbiljno zabrino da jedan Kardinal se ponaša "lijevije" od njega).
Čini se da kardinal ozbiljno shvaća svoju ulogu pastira građanina s jedne, i moralnog predvodnika građana s druge strane (da se poslužim „mesićevskom“ parafrazom). Tako shvaćenu njegovu ulogu treba cijeniti i podržavati, ulogu u kojoj kardinal građanin jasno izražava namjeru, kao njegovu građansku dužnost, da se povremeno kritički uključuje u javni život Hrvatske, a to isto smatra i svojom pastirskom obvezom. Uza svu odgovornost javnog nastupa koji mora biti argumentiran i svrsishodan, on ne slijedi razne partikularne interese određenih moćnih društvenih grupa i pojedinaca, čak nasuprot konzervativnom sloj unutar organizacije kojoj je na čelu. Jer i Crkva danas treba slijediti građanske potrebe svojih vjernika (naivne priče o čudesima teško da mogu prolaziti kod sve obrazovanijeg pučanstva u vrijeme kad prosječni vinar od vode lako može napraviti vino, kad je bezgrešno začeće obična „in vitro“ medicinska tehnika, kad je pitanje dana kad će se genetskim manipulacijama moći „majmuna pretvoriti u čovjeka“).
Zbog njegove dvostruke uloge (intelektualca odgovornog pred vlastitom savješću i predvodnika najmoćnije vjersko-etične institucije u Hrvata) njegovi istupi uvijek imaju jak odjek, kao što naravno, izaziva i različite reakcije. U samo-shvaćanju Hrvatske postoji uvriježeno mada varavo mišljenje da je Hrvatska jedna od najkatoličanskijih zemalja u Europi ili svijetu. Crkva zaista jest vjerska organizacija, koja dominira u hrvatskom društvu, ali se katoličanstvo u današnjeg prosječnog Hrvata shvaća tek kao civilizacijska pripadnost (koju nije lako promijeniti, dapače nije ju ni uputno silom mijenjati - kad se vjera najviše potiskivala, ljudi kao prkosna bića su joj se najviše priklanjali).
No, kad su već proklamirane opće slobode (uz građanske i vjerske), ljudi zahtijevaju s pravom mnogo više od nedjeljne propovijedi, i naivnih ili prozirnih priča (u kojima se nažalost još previše često događa da župnik umjesto o vjeri i moralu priča o dnevnoj politici). Tih činjenica su svjesni dobrim dijelom najodgovorniji pojedinci među vodećim crkvenim ljudima (mada i među njima postoje različita čak suprotstavljena mišljenja, unutar crkvenih struktura, a naročito vodećih pojedinaca).
Kad se sjetimo nekoliko prethodnih kardinalovih kritičnih izjava, čovjek bi ga površno mogao označiti kontroverznom osobom. On je poglavar jedne velike, u osnovi visoko konzervativne ustanove (koju se kod nas najčešće doživljava desničarskom), ali se svojim povremenim istupima često svrstava izrazito u onaj prostor poznat kao „teologije oslobođenja“ (odnosno lijevim opcijama crkvenih ideologija).
Tako je općepoznata njegova sintagma o „grijehu struktura“ (iz božićne poruke uoči 1999 godine i izbora na kojima je HDZ izgubio svoju svemoć). Ta izjava je izazvalo muk i konsternaciju među tadašnjim vladajućim strukturama hrvatske države. Sljedeće godine je svima jasno stavio na znanje da ga se ne može niti smije svrstavati među nikakve svjetovne stranke ili ideologije. U božićno-novogodišnjoj poruci, uoči 2005 godine, čak je dijelom preuzeo tekst iz Komunističkog manifesta da bi označio zapostavljene socijalne komponente. Kardinal pored uočavanja institucionalnih kriza upozorava na komplikacije koje mogu uzeti neželjene tokove:
"Opravdana želja za promjenom često ide kraćim putem, putem protesta koji je sam sebi svrha, umjesto strmim i promišljenim putem argumentirane kritike i konstruktivnih prijedloga". Pritom još upozorava na jak nedostatak građanske hrabrosti u angažmanu radi društvenih promjena.
Ne bojte se! To je poruka Božanićeva, u kojoj treba prepoznati nasljeđe pokojnog pape Poljaka, koji se uzdigao do svevremenskog svjetskog autoriteta. Baš te građanske hrabrosti nedostaje u Hrvatskoj na svim razinama, a jedino se s njom može ići protiv totalitarizma, koji se mimikrirano ili sve jasnije nameće kroz loše shvaćanu i zlonamjerno upotrebljavanu državnu praksu. Naša šalosna stvarnost jest da su "hrabriji" oni koji lažu, manipuliraju i kradu, od onih koji bi trebali ustati protiv nemorala u društvu, a posebice u javnim institicijama. Evo što je Kardinal još rekao:
"Takvo stanje slabi osobnu i zajedničku savjest, stvara nepotrebne napetosti, potiče sebična stajališta, povećava siromaštvo, umanjuje solidarnost, narušava ispravan odnos između državnih služba i općeg dobra. Sve to ostavlja posljedice na ljude, ugrožavajući njihovo dostojanstvo, slobodu, odgovornost i mogućnost istinskog i konstruktivnog angažmana".
Ruku na srce, nisam čuo poraznije i razornije kritike naših trenutnih prilika, od ovih kardinalovih riječi, preko čega se olako preskače, mada nije dobro ih prepustiti da se rastoče u moru poplavi raznih i sporednih informacija, kojima smo svakodnevno zagušeni (kao što nije dobro imati premalo informacija, tako je još gore imati previše i ne znati iz njih izvući bit stvari). A to rastakanje je na djelu: osim nekoliko benigno skrojenih napisa u dnevnim novinama, ili usputnih komentara u benignim TV emisijama, stvarnih, a naročito službenih komentara na njegov istup nema. I ne treba ih očekivati, jer oni na koje je strelica ustvari odapeta, odlični su „spin doktori“, manipulatori javnim mnijenjem, koji jako dobro znaju svoj zanat: ono što se prešuti i ne komentira uskoro više ni ne postoji!!
Povirivši malo u „forumaške“ rasprave dnevnih novina (VL ili JL) moglo se vidjeti raznih reakcija, od onih koji su spremno prihvatili njegov istup kao visokovrijedan doprinos, do onih koji su ga spremno optužili da opet u izbornoj godini zastupa „crvenu“ opciju, od onih koji odobravaju njegovu kritiku aktualnog društvenog trenutka, do onih koji ga prešućuju ili mu osporavaju pravo istupanja u ime svjetovnih stvari….
Kardinalova „crveno crna“ boja, nije samo tradicionalna boja njegove odjeće, nego se kroz taj spoj boja oslikava i cijeli spektar političkih odnosa u Hrvatskom društvu. Posve je pogrešno ga proglašavati „crvenim“ kardinalom (radi njegove socijalno osjetljive orijentacije – koja ni u crkvenim strukturama nije baš radosno prihvaćena), niti ga olako svrstavati među „crne gavrane“ (radi pripadnosti izrazito konzervativnoj organizaciji kao što se crkvu najčešće doživljava). On je samo razapet između interesa crkve kao organizacije koja ima svoje razloge i interese, i građanina vjernika na prevažnoj funkciji koji ne želi stajati zatvorenih očiju pred problemima koji tište građane ove zemlje. I koji nam poručuje da skupimo hrabrost i suprotstavimo se tako jasno uočljivim negativnim tendencijama svijeta koji nas okružuje. Da bi postao uvjerljiviji mora i sam poraditi na promjenama u svome krugu.
I svi mi bismo trebali skupiti više hrabrosti i dodati svoj dio. Prozivajmo svakoga tko može a neće, tko može ali se boji, i onog tko bi mogao a ne zna kako će. Svi moramo ponijeti svoj dio odgovornosti.
Glede morala naročito, jer je to zakon iznad svih zakona.
Mnogi toga nisu svjesni, čak (ili naročito) u strukturama Crkve kao institucije - osim možda kod dijela njenih intelektualaca odgovornih pred sobom i svojom savješću (jer, skrivanje iza automatizma Božjih intervencija u svjetovne stvari, ili propagiranje Božje svemoći su najčešće način izbjegavanje osobne odgovornosti). Zato me nije me iznenadio nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić (izjavama povodom otvorenja 47. teološko-pastoralnog tjedna), barem ne onoliko koliko one druge, koji držeći u rukama poluge društvene moći, su od crkve i njega očekivali da ih se šutke podržava po arhaičnom konceptu „Bogu Božje, a caru carevo“.
U nekoliko mojih posljednjih blogovskih komentara sam provokativno plasirao sintagmu da se u Hrvatskoj „vlast počela valjati ulicama“. Iako sam to zaista mislio (jer se u posljednje vrijeme intenzivirao osjećaj da je oficijelna hrvatska politika krenula šumom), intimno sam se zanosio mišlju da sam upotrijebio prejaku riječ u žaru pisanja, da će možda netko reagirati drugačijom „argumentacijom“. Kardinal Bozanić me sada uvjerio da ipak nisam usamljen. Što kardinal kaže (prema napisu Večernjeg lista od 23.01.2007 13:25 „Bozanić: Naziru se znakovi krize političko-institucionalnog sustava“ ):ili Jutarnjeg lista 23.01.2007 Bozanić: U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko-institucionalnog sustava
"Svjedoci smo rasta nepovjerenja i sumnjičavosti građana prema institucijama, dok se sve više udružuju zakasnjeli i loši učinci koji institucionalni aparat i državne službe čine nesigurnima i nedostatnima, upravo u trenutku kad bi strateški gospodarski i kulturni programi te razvoj europskog integracijskog procesa trebali brza i djelotvorna sredstva pripreme i unaprjeđenja“.
Ili dalje
"U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko-institucionalnog sustava i o tome svjedoče i sami političari, na primjer kad govore o pravosuđu, o korupciji, a tim redom i mi bismo mogli nastaviti s opisivanjem situacije koju doživljavamo ozbiljnom".
Sviđa mi se kardinalova orijentacija k modernom, građanskom shvaćanju svoje osobne uloge, i uloge Crkve u suvremenim odnosima. Vjera je osjećaj (kao što je uostalom nacionalnost, ljubav, mržnja….). Osjećajima je neobično teško racionalno postupati; dapače s osjećajima je najlakše manipulirati. Zato je uvijek dobrodošla kardinalova „šok terapija“, tj. kad se povremeno lansira racionalno- moralistička bomba iz samih vrhova institucionaliziranih sfera crkvene organizacije, pa se žestoko tresne u njenu uspavanu i ideološki previše „zbandanu“ bazu.
Treba biti svjestan činjenice da je profesionalni dio crkvenih struktura također i dio hrvatskog društva uopće, i da je posve shvatljivo da unutar njih postoje različita viđenja i doživljavanja stvarnosti. Ali svi oni unutar crkvene organizacije, kao i vjernici koji predstavljanju njenu stvarnu osnovicu, moraju shvaćati, prihvaćati i podržavati Crkvu kao moralnu vertikalu, naročito u vremenima društvenih mijena i moralnih dezorijentacija. Od tih teškoća danas nijedna suvremena država nije pošteđena. One najrazvijenije se pokazuju najkrhkijima - kao npr. Francuska, ili kad se Latinska Amerika, kolijevka „teologije oslobođenja“ ponovno okreće socijalizmu nečemu što su vrijednosti koje su na našim balkanskim vjetrometinama prokazane i neopravdano zaboravljene čak unutar institucija koje ih po inerciji baštine (npr. hrvatska socijaldemokracija - ja bih se umjesto Račana ozbiljno zabrino da jedan Kardinal se ponaša "lijevije" od njega).
Čini se da kardinal ozbiljno shvaća svoju ulogu pastira građanina s jedne, i moralnog predvodnika građana s druge strane (da se poslužim „mesićevskom“ parafrazom). Tako shvaćenu njegovu ulogu treba cijeniti i podržavati, ulogu u kojoj kardinal građanin jasno izražava namjeru, kao njegovu građansku dužnost, da se povremeno kritički uključuje u javni život Hrvatske, a to isto smatra i svojom pastirskom obvezom. Uza svu odgovornost javnog nastupa koji mora biti argumentiran i svrsishodan, on ne slijedi razne partikularne interese određenih moćnih društvenih grupa i pojedinaca, čak nasuprot konzervativnom sloj unutar organizacije kojoj je na čelu. Jer i Crkva danas treba slijediti građanske potrebe svojih vjernika (naivne priče o čudesima teško da mogu prolaziti kod sve obrazovanijeg pučanstva u vrijeme kad prosječni vinar od vode lako može napraviti vino, kad je bezgrešno začeće obična „in vitro“ medicinska tehnika, kad je pitanje dana kad će se genetskim manipulacijama moći „majmuna pretvoriti u čovjeka“).
Zbog njegove dvostruke uloge (intelektualca odgovornog pred vlastitom savješću i predvodnika najmoćnije vjersko-etične institucije u Hrvata) njegovi istupi uvijek imaju jak odjek, kao što naravno, izaziva i različite reakcije. U samo-shvaćanju Hrvatske postoji uvriježeno mada varavo mišljenje da je Hrvatska jedna od najkatoličanskijih zemalja u Europi ili svijetu. Crkva zaista jest vjerska organizacija, koja dominira u hrvatskom društvu, ali se katoličanstvo u današnjeg prosječnog Hrvata shvaća tek kao civilizacijska pripadnost (koju nije lako promijeniti, dapače nije ju ni uputno silom mijenjati - kad se vjera najviše potiskivala, ljudi kao prkosna bića su joj se najviše priklanjali).
No, kad su već proklamirane opće slobode (uz građanske i vjerske), ljudi zahtijevaju s pravom mnogo više od nedjeljne propovijedi, i naivnih ili prozirnih priča (u kojima se nažalost još previše često događa da župnik umjesto o vjeri i moralu priča o dnevnoj politici). Tih činjenica su svjesni dobrim dijelom najodgovorniji pojedinci među vodećim crkvenim ljudima (mada i među njima postoje različita čak suprotstavljena mišljenja, unutar crkvenih struktura, a naročito vodećih pojedinaca).
Kad se sjetimo nekoliko prethodnih kardinalovih kritičnih izjava, čovjek bi ga površno mogao označiti kontroverznom osobom. On je poglavar jedne velike, u osnovi visoko konzervativne ustanove (koju se kod nas najčešće doživljava desničarskom), ali se svojim povremenim istupima često svrstava izrazito u onaj prostor poznat kao „teologije oslobođenja“ (odnosno lijevim opcijama crkvenih ideologija).
Tako je općepoznata njegova sintagma o „grijehu struktura“ (iz božićne poruke uoči 1999 godine i izbora na kojima je HDZ izgubio svoju svemoć). Ta izjava je izazvalo muk i konsternaciju među tadašnjim vladajućim strukturama hrvatske države. Sljedeće godine je svima jasno stavio na znanje da ga se ne može niti smije svrstavati među nikakve svjetovne stranke ili ideologije. U božićno-novogodišnjoj poruci, uoči 2005 godine, čak je dijelom preuzeo tekst iz Komunističkog manifesta da bi označio zapostavljene socijalne komponente. Kardinal pored uočavanja institucionalnih kriza upozorava na komplikacije koje mogu uzeti neželjene tokove:
"Opravdana želja za promjenom često ide kraćim putem, putem protesta koji je sam sebi svrha, umjesto strmim i promišljenim putem argumentirane kritike i konstruktivnih prijedloga". Pritom još upozorava na jak nedostatak građanske hrabrosti u angažmanu radi društvenih promjena.
Ne bojte se! To je poruka Božanićeva, u kojoj treba prepoznati nasljeđe pokojnog pape Poljaka, koji se uzdigao do svevremenskog svjetskog autoriteta. Baš te građanske hrabrosti nedostaje u Hrvatskoj na svim razinama, a jedino se s njom može ići protiv totalitarizma, koji se mimikrirano ili sve jasnije nameće kroz loše shvaćanu i zlonamjerno upotrebljavanu državnu praksu. Naša šalosna stvarnost jest da su "hrabriji" oni koji lažu, manipuliraju i kradu, od onih koji bi trebali ustati protiv nemorala u društvu, a posebice u javnim institicijama. Evo što je Kardinal još rekao:
"Takvo stanje slabi osobnu i zajedničku savjest, stvara nepotrebne napetosti, potiče sebična stajališta, povećava siromaštvo, umanjuje solidarnost, narušava ispravan odnos između državnih služba i općeg dobra. Sve to ostavlja posljedice na ljude, ugrožavajući njihovo dostojanstvo, slobodu, odgovornost i mogućnost istinskog i konstruktivnog angažmana".
Ruku na srce, nisam čuo poraznije i razornije kritike naših trenutnih prilika, od ovih kardinalovih riječi, preko čega se olako preskače, mada nije dobro ih prepustiti da se rastoče u moru poplavi raznih i sporednih informacija, kojima smo svakodnevno zagušeni (kao što nije dobro imati premalo informacija, tako je još gore imati previše i ne znati iz njih izvući bit stvari). A to rastakanje je na djelu: osim nekoliko benigno skrojenih napisa u dnevnim novinama, ili usputnih komentara u benignim TV emisijama, stvarnih, a naročito službenih komentara na njegov istup nema. I ne treba ih očekivati, jer oni na koje je strelica ustvari odapeta, odlični su „spin doktori“, manipulatori javnim mnijenjem, koji jako dobro znaju svoj zanat: ono što se prešuti i ne komentira uskoro više ni ne postoji!!
Povirivši malo u „forumaške“ rasprave dnevnih novina (VL ili JL) moglo se vidjeti raznih reakcija, od onih koji su spremno prihvatili njegov istup kao visokovrijedan doprinos, do onih koji su ga spremno optužili da opet u izbornoj godini zastupa „crvenu“ opciju, od onih koji odobravaju njegovu kritiku aktualnog društvenog trenutka, do onih koji ga prešućuju ili mu osporavaju pravo istupanja u ime svjetovnih stvari….
Kardinalova „crveno crna“ boja, nije samo tradicionalna boja njegove odjeće, nego se kroz taj spoj boja oslikava i cijeli spektar političkih odnosa u Hrvatskom društvu. Posve je pogrešno ga proglašavati „crvenim“ kardinalom (radi njegove socijalno osjetljive orijentacije – koja ni u crkvenim strukturama nije baš radosno prihvaćena), niti ga olako svrstavati među „crne gavrane“ (radi pripadnosti izrazito konzervativnoj organizaciji kao što se crkvu najčešće doživljava). On je samo razapet između interesa crkve kao organizacije koja ima svoje razloge i interese, i građanina vjernika na prevažnoj funkciji koji ne želi stajati zatvorenih očiju pred problemima koji tište građane ove zemlje. I koji nam poručuje da skupimo hrabrost i suprotstavimo se tako jasno uočljivim negativnim tendencijama svijeta koji nas okružuje. Da bi postao uvjerljiviji mora i sam poraditi na promjenama u svome krugu.
I svi mi bismo trebali skupiti više hrabrosti i dodati svoj dio. Prozivajmo svakoga tko može a neće, tko može ali se boji, i onog tko bi mogao a ne zna kako će. Svi moramo ponijeti svoj dio odgovornosti.
Glede morala naročito, jer je to zakon iznad svih zakona.
Wednesday, January 24, 2007
Antonio Di Pietro (2)
Javivši se kurtoazno nekidan na blog kolege Antuna Petrovića (Antonia di Pietra), zamolio sam ga za nekoliko riječi za blogere Pollitika Bloga; ne očekujući neku reakciju, više da testiram njegovu blogovsku otvorenost. Ugodno sam se iznenadio našavši sljedeću poruku na svome mailingu:
Sent: Wednesday, January 24, 2007 3:07 PM
Subject: R: http://pollitika.com/antonio-di-pietro-moj-idol
Dear Friends
Thank you for giving me trust and substain. What me and my party are trying to do in the Italian government is to put at the centre of the agenda, together with the normal political business, the moral question. Just like I tryied to demonstrate years ago with Mani Pulite, the question is: do we have to serve the citizens, their needs, or do we have to just gain power and rule? I think that the first is the right way. If we don't understand this, corruption and malevolence will always be the result of our actions.
To pursue this goal, trasparency is the element with which I wanted to show my electors the kind of work I do, how I do it and why and the internet and my blog are the means through which I communicate with them. Up to now I am really satisfied of how the things are going, even if my government, particularly on the side of Justice, must still do a lot of efforts to distinguish itself from the past, from Berlusconi's system, from the illegal practices that are still part of a certain Italian mentality. It will be a hard job but we won't give up, as we have always did.
Best regards
Antonio Di Pietro
Slobodnim prijevodom bi to značilo:
Dragi prijatelji,
Hvala za povjerenje i podršku. Ono što ja i moja stranka pokušavamo u Talijanskoj vladi jest, uz redovito političko djelovanje, stavljanje u centar vladinog programa rada pitanje morala. Upravo kao što sam to pokušavao demonstrirati prijašnjih godina s Mani Pulite, pitanje jest: da li mi trebamo služiti građanima, njihovim potrebama, ili tek trebamo zadobiti moć i vlast? Smatram da je ono prvo pravi put! Ako to ne shvaćamo, korupcija i zlonamjernost će uvijek biti rezultat našeg djelovanja.
Da bismo ostvarili taj cilj, transparentnost je onaj element pomoću kojeg želim pokazati mojim biračima narav moga rada, kako i zašto to činim, a Internet i moj blog su sredstva s kojima komuniciram s njima.
Do sada sam stvarno zadovoljan kako se stvari odvijaju, mada moja vlada , posebice kod pravosuđa, još mora mnogo toga učiniti kako bi se distancirala od prošlosti, od Berlusconijevog sustava, od nezakonite prakse koja je još uvijek izvjesnim dijelom prisutna u talijanskom mentalitetu. Bit će to težak posao, ali se nećemo predati, kao što nikada nismo.
Najbolji pozdravi
Antonio Di Pietro
Čisto kao kuriozum, a možda i sugestiju našem cijenjenom kolegi blogeru Lesaru da nagovori neke od onih iz izvršne vlasti da se "isele" iz svoje kule bjelokosne i izlože svojim biračima na isti način kao jedan talijanski Ministar.
Posebice mi je interesantna ova opaska o Berlusconiju kao pojavi. Neki su se zaista trudili ga kopirati u hrvatske uvjete, i ta pojava je i u Hrvatskoj uzela dubokog korjena, ne samo u strukturama vlasti nego dobrim dijelom se ukotvila i hrvatski mentalitet kao "normalna" pojava. Toliko "normalna" da je alarmirala i samog kardinala Bozanića.
I ne bismo trebali previše oklijevati i otezati jer su neki od nasih susjeda "gori" od nas, dobrano nas prestigli - kao što je rumunjski primjer.
Sent: Wednesday, January 24, 2007 3:07 PM
Subject: R: http://pollitika.com/antonio-di-pietro-moj-idol
Dear Friends
Thank you for giving me trust and substain. What me and my party are trying to do in the Italian government is to put at the centre of the agenda, together with the normal political business, the moral question. Just like I tryied to demonstrate years ago with Mani Pulite, the question is: do we have to serve the citizens, their needs, or do we have to just gain power and rule? I think that the first is the right way. If we don't understand this, corruption and malevolence will always be the result of our actions.
To pursue this goal, trasparency is the element with which I wanted to show my electors the kind of work I do, how I do it and why and the internet and my blog are the means through which I communicate with them. Up to now I am really satisfied of how the things are going, even if my government, particularly on the side of Justice, must still do a lot of efforts to distinguish itself from the past, from Berlusconi's system, from the illegal practices that are still part of a certain Italian mentality. It will be a hard job but we won't give up, as we have always did.
Best regards
Antonio Di Pietro
Slobodnim prijevodom bi to značilo:
Dragi prijatelji,
Hvala za povjerenje i podršku. Ono što ja i moja stranka pokušavamo u Talijanskoj vladi jest, uz redovito političko djelovanje, stavljanje u centar vladinog programa rada pitanje morala. Upravo kao što sam to pokušavao demonstrirati prijašnjih godina s Mani Pulite, pitanje jest: da li mi trebamo služiti građanima, njihovim potrebama, ili tek trebamo zadobiti moć i vlast? Smatram da je ono prvo pravi put! Ako to ne shvaćamo, korupcija i zlonamjernost će uvijek biti rezultat našeg djelovanja.
Da bismo ostvarili taj cilj, transparentnost je onaj element pomoću kojeg želim pokazati mojim biračima narav moga rada, kako i zašto to činim, a Internet i moj blog su sredstva s kojima komuniciram s njima.
Do sada sam stvarno zadovoljan kako se stvari odvijaju, mada moja vlada , posebice kod pravosuđa, još mora mnogo toga učiniti kako bi se distancirala od prošlosti, od Berlusconijevog sustava, od nezakonite prakse koja je još uvijek izvjesnim dijelom prisutna u talijanskom mentalitetu. Bit će to težak posao, ali se nećemo predati, kao što nikada nismo.
Najbolji pozdravi
Antonio Di Pietro
Čisto kao kuriozum, a možda i sugestiju našem cijenjenom kolegi blogeru Lesaru da nagovori neke od onih iz izvršne vlasti da se "isele" iz svoje kule bjelokosne i izlože svojim biračima na isti način kao jedan talijanski Ministar.
Posebice mi je interesantna ova opaska o Berlusconiju kao pojavi. Neki su se zaista trudili ga kopirati u hrvatske uvjete, i ta pojava je i u Hrvatskoj uzela dubokog korjena, ne samo u strukturama vlasti nego dobrim dijelom se ukotvila i hrvatski mentalitet kao "normalna" pojava. Toliko "normalna" da je alarmirala i samog kardinala Bozanića.
I ne bismo trebali previše oklijevati i otezati jer su neki od nasih susjeda "gori" od nas, dobrano nas prestigli - kao što je rumunjski primjer.
Monday, January 22, 2007
Detektiranje laži!!!
Laž nema nekog smisla sve dok se istina ne osjeti kao opasnost.
Alfred Adlerr
Kakav je to sada odjednom nastao običaj, modni hit, da se u svijetu politike (gdje se najviše laže i mulja) sve češće poziva, ili čak podvrgava tzv. detektorima laži (poligrafima ili kako li se sve već ne zovu ti „aparati“)???
Evo što stoji na stranicama American Psychological Association pod naslovom The Truth About Lie Detectors (aka Polygraph Tests )
„Most psychologists agree that there is little evidence that polygraph tests can accurately detect lies.“
Ili da prevedem:
„Najveći dio psihologa se slažu da postoji malena mogućnost da poligrafski test može točno otkriti laganje!“
U gore spomenutoj definiciji stoji sva istina o dometima detektora laži, a više o svemu pročitajte u spomenutom članku, ili na sličnim stranicama polygraph (lie detector) i mnogim drugim. Tko nije dobar u engleskom može slične članke naći i na drugim jezicima, na hrvatskom sam na brzinu našao sljedeći članak na Webu Hrvoje Lorković: „Placebo, tvar i duh“ u poglavlju „Što otkriva detektor laži?“, ali za stvarno upoznavanje s tim fenomenom je najbolje pogledati u neki udžbenik psihologijske fiziologije.
Iako nisam kriminalac (mada sam jednom svoje ime našao na javno objavljenom spisku ilegalno prisluškivanih povodom poznate afere „Dubrovačka banka“) još kao student sam imao priliku uživo testirati sam sebe, i mi studenti međusobno (na vježbama kod profesora dr. Zorana Bujasa (1910. - 2004.) i Dr. Borisa Petza 1919.-2005)). Tako iz prve ruke znam to „svemoćno čudo tehnologije“, njegove znanstvene podloge, ali i nedostake u primjeni. Ova sjećanja bih podijelio s onima koji možda previše mistificiraju njegove mogućnosti. Ili nasjedaju na priče.
To je sklop uređaja koji mjere otkucaje srca, reagiranja zjenica, protok električnih impulsa kroz kožu na koje se postave fine elektrode, a cijela mudrost je zasnovana na atavističkom ponašanju čovjeka kao biološkog bića koje reagira na neugodnosti putem autonomnog živčanog sustava posebnim tjelesnim reakcijama.
Najzgodniji je ovaj “štos“ s elektrodama na koži dlanova: po prirodi čovjek se u strahu ili opasnosti znoji, i to najviše na dlanovima, koje su mu oduvijek bile obrambeno sredstvo: kad se koža na dlanovima ovlaži od straha, postaje bolji električni provodnik, što aparat registrira, (za razliku od onog kada čovjek nešto fizički radi pa treba pljuniti u dlanove da može nastaviti). Dakle, detektor laži ne registrira laž kao takovu, nego samo emocionalne i fiziološke reakcije na neugodne situacije, a njih može biti mnogo, i raznih uzroka.
Uzmimo hipotetičku situaciju dviju Jadranki:
Obje su s ovim skandalom dovedene u jako neugodnu situaciju.
Jedna Jadranka je sada ostala bez posla, s ozbiljnim egzistencijalnim prijetnjama, ali i da se još jednom u životu izloži javnom sramoćenju. Posebice ozbiljno treba uzeti u obzir njeno psihološko stanje žrtve (ponižavanja i silovanja u srpskim logorima, o čemu je čak i javno svjedočila sa svim posljedicama tog čina).
Druga Jadranka se našla u situaciji da svojim eventualnim pogrešnim postupcima sebe dovede u situaciju političkog „pokojnika“ (što je za njene ambicije ravno katastrofi), ili ne daj Bože gorega, da prouzroči pad Vlade (a u razvijenim demokracijama Vlade padaju i za manje gafove).
Osim gore navedenoga, obje su vrlo različite osobe, na iste podražaje zasigurno različito reagiraju, jedna mirnije druga burnije, ovisno o vlastitoj psihološkoj konstituciji, unutarnjoj otpornosti ili ranjivosti.
Dalje, uz pomoć „stručnjaka“ svatko se može obučiti da samokontrolom emocionalnih reakcija ili kemijskim agensima potpuno zbuni tu čudesnu aparaturu.
I konačno, sami stručnjaci koji rade na tim spravama (uglavnom kriminolozi) mogu značajno utjecati na rezultate i bez korumpiranja ili političkih utjecaja, a kamoli s njima.
Eh, sada zamislimo dvije Jadranke u testnoj situaciji: Pošto su obje manje-više inteligentne osobe, lako će prepoznati kritična pitanja; uostalom prepoznat će sva pitanja. Na ista pitanja, koja se odnose na njihov problem, mogu burno reagirati i jedna i druga: jedna zato što će se prestrašiti da će detektor možda pogriješiti i nju označiti lažljivicom. Druga će se prepasti da će ova nesretna sprava ipak otkriti njenu laž. Fiziološke reakcije će biti približno ili podjednako burne, a „glupa sprava“ će ih podjednako registrirati – i opet se ništa neće znati.
Da bismo potražili pravi odgovor opet se trebamo vratiti ukupnim psihološkim profilima i karakterima osoba (o kojima je riječ), i to kao jedinom pravom i uvijek sigurnom detektiranju ponašanja. Naime, tko je sklon laganju, lagat će opet i uvijek; tko je nesklon laganju neće ni sada.
Ovim nisam želio nikome presuđivati unaprijed, ali bih predložio, da se umjesto detektora laži angažira moja draga i cijenjena profesorica dr. prof. Mirjana Krizmanić, koja je od priznatog kliničkog psihologa evoluirala do visoko kvalitetnog političkog psihologa, jer je često pozivana da prosuđuje o tekućim političkom događajima. Ona će zasigurno biti najbolji detektor laži.
Izgovorena laž privatno ili u javnosti predstavlja manipulaciju „per se“! Upotreba detektora kao „prijetnje“ ili „izazova“u javnosti (koja teško da je upoznata u detalje s vrlinama ili manama te „magične sprave“) predstavlja dodatnu manipulaciju, multipliciranu laž.
To je dobro znati!
Alfred Adlerr
Kakav je to sada odjednom nastao običaj, modni hit, da se u svijetu politike (gdje se najviše laže i mulja) sve češće poziva, ili čak podvrgava tzv. detektorima laži (poligrafima ili kako li se sve već ne zovu ti „aparati“)???
Evo što stoji na stranicama American Psychological Association pod naslovom The Truth About Lie Detectors (aka Polygraph Tests )
„Most psychologists agree that there is little evidence that polygraph tests can accurately detect lies.“
Ili da prevedem:
„Najveći dio psihologa se slažu da postoji malena mogućnost da poligrafski test može točno otkriti laganje!“
U gore spomenutoj definiciji stoji sva istina o dometima detektora laži, a više o svemu pročitajte u spomenutom članku, ili na sličnim stranicama polygraph (lie detector) i mnogim drugim. Tko nije dobar u engleskom može slične članke naći i na drugim jezicima, na hrvatskom sam na brzinu našao sljedeći članak na Webu Hrvoje Lorković: „Placebo, tvar i duh“ u poglavlju „Što otkriva detektor laži?“, ali za stvarno upoznavanje s tim fenomenom je najbolje pogledati u neki udžbenik psihologijske fiziologije.
Iako nisam kriminalac (mada sam jednom svoje ime našao na javno objavljenom spisku ilegalno prisluškivanih povodom poznate afere „Dubrovačka banka“) još kao student sam imao priliku uživo testirati sam sebe, i mi studenti međusobno (na vježbama kod profesora dr. Zorana Bujasa (1910. - 2004.) i Dr. Borisa Petza 1919.-2005)). Tako iz prve ruke znam to „svemoćno čudo tehnologije“, njegove znanstvene podloge, ali i nedostake u primjeni. Ova sjećanja bih podijelio s onima koji možda previše mistificiraju njegove mogućnosti. Ili nasjedaju na priče.
To je sklop uređaja koji mjere otkucaje srca, reagiranja zjenica, protok električnih impulsa kroz kožu na koje se postave fine elektrode, a cijela mudrost je zasnovana na atavističkom ponašanju čovjeka kao biološkog bića koje reagira na neugodnosti putem autonomnog živčanog sustava posebnim tjelesnim reakcijama.
Najzgodniji je ovaj “štos“ s elektrodama na koži dlanova: po prirodi čovjek se u strahu ili opasnosti znoji, i to najviše na dlanovima, koje su mu oduvijek bile obrambeno sredstvo: kad se koža na dlanovima ovlaži od straha, postaje bolji električni provodnik, što aparat registrira, (za razliku od onog kada čovjek nešto fizički radi pa treba pljuniti u dlanove da može nastaviti). Dakle, detektor laži ne registrira laž kao takovu, nego samo emocionalne i fiziološke reakcije na neugodne situacije, a njih može biti mnogo, i raznih uzroka.
Uzmimo hipotetičku situaciju dviju Jadranki:
Obje su s ovim skandalom dovedene u jako neugodnu situaciju.
Jedna Jadranka je sada ostala bez posla, s ozbiljnim egzistencijalnim prijetnjama, ali i da se još jednom u životu izloži javnom sramoćenju. Posebice ozbiljno treba uzeti u obzir njeno psihološko stanje žrtve (ponižavanja i silovanja u srpskim logorima, o čemu je čak i javno svjedočila sa svim posljedicama tog čina).
Druga Jadranka se našla u situaciji da svojim eventualnim pogrešnim postupcima sebe dovede u situaciju političkog „pokojnika“ (što je za njene ambicije ravno katastrofi), ili ne daj Bože gorega, da prouzroči pad Vlade (a u razvijenim demokracijama Vlade padaju i za manje gafove).
Osim gore navedenoga, obje su vrlo različite osobe, na iste podražaje zasigurno različito reagiraju, jedna mirnije druga burnije, ovisno o vlastitoj psihološkoj konstituciji, unutarnjoj otpornosti ili ranjivosti.
Dalje, uz pomoć „stručnjaka“ svatko se može obučiti da samokontrolom emocionalnih reakcija ili kemijskim agensima potpuno zbuni tu čudesnu aparaturu.
I konačno, sami stručnjaci koji rade na tim spravama (uglavnom kriminolozi) mogu značajno utjecati na rezultate i bez korumpiranja ili političkih utjecaja, a kamoli s njima.
Eh, sada zamislimo dvije Jadranke u testnoj situaciji: Pošto su obje manje-više inteligentne osobe, lako će prepoznati kritična pitanja; uostalom prepoznat će sva pitanja. Na ista pitanja, koja se odnose na njihov problem, mogu burno reagirati i jedna i druga: jedna zato što će se prestrašiti da će detektor možda pogriješiti i nju označiti lažljivicom. Druga će se prepasti da će ova nesretna sprava ipak otkriti njenu laž. Fiziološke reakcije će biti približno ili podjednako burne, a „glupa sprava“ će ih podjednako registrirati – i opet se ništa neće znati.
Da bismo potražili pravi odgovor opet se trebamo vratiti ukupnim psihološkim profilima i karakterima osoba (o kojima je riječ), i to kao jedinom pravom i uvijek sigurnom detektiranju ponašanja. Naime, tko je sklon laganju, lagat će opet i uvijek; tko je nesklon laganju neće ni sada.
Ovim nisam želio nikome presuđivati unaprijed, ali bih predložio, da se umjesto detektora laži angažira moja draga i cijenjena profesorica dr. prof. Mirjana Krizmanić, koja je od priznatog kliničkog psihologa evoluirala do visoko kvalitetnog političkog psihologa, jer je često pozivana da prosuđuje o tekućim političkom događajima. Ona će zasigurno biti najbolji detektor laži.
Izgovorena laž privatno ili u javnosti predstavlja manipulaciju „per se“! Upotreba detektora kao „prijetnje“ ili „izazova“u javnosti (koja teško da je upoznata u detalje s vrlinama ili manama te „magične sprave“) predstavlja dodatnu manipulaciju, multipliciranu laž.
To je dobro znati!
Sunday, January 21, 2007
Antonio di Pietro - moj idol!
Uzeto s Bloga Antonia Di Pietra od 16 siječnja 2007
Politika i Internet
Repubblica je objavila interview sa mnom da bi označila svoju desetu godišnjicu.
Repubblica.it: Ministre Di Pietro, kako ste dobili ideju o vlastitom blogu?
Antonio Di Pietro: Ideja o blogu mi se javila zato što sam uvjeren da je to sredstvo za direktnu komunikaciju, bez posrednika, između mene i Talijanskih građana, koja mi daje priliku primati savjete, čak kritike, koje su korisne za unapređivanje mog djelovanja. To je transparentan oblik i način komuniciranja s izbornom bazom.
Repubblica.it: A video?
ADP: Youtube ide u istom pravcu; pomoću filmskih klipova mogu komunicirati s građanima na direktan način preko Interneta. To je vrlo važno za mene. Čak filmski isječci mogu biti javno komentirani od onih koji ih vide.
Repubblica.it: Je li Internet privilegirano mjesto za političare?
ADP: Točno. To je nešto kao što se svojevremeno događalo sa televizijom u prošlom stoljeću. Treba imati na umu da u SAD polovina ukupne populacije ima pristup Broadbandu. Kroz nekoliko godina Internet će doći u svaku kuću.
Repubblica.it: Kad ste započeli češće pristupati Webu?
ADP: Počeo sam koristiti Internet prije nekoliko godina da bih uzimao informacije, kao i svatko drugi. Glavni razlog mome interesu je bio: pokupiti informacije u realnom vremenu i s različitih izvora istovremeno.
Repubblica.it: Osim ovog Vašeg "institucionalnog" bloga, koristite li Internet za druge osobne potrebe?
ADP: Iznad svega za elektronsku poštu. Primam stvarno veliki broj e-maila, uglavnom od privatnih građana. I pokušavam odgovoriti na sve. Internet je također politički laboratorij. I to je vrlo važno. I to je put kojim slijedim s velikom pažnjom nove fenomene okupljanja i zastupanja. Da bude precizniji, to je ono što najčešće definiramo kao "direktna demokracija". To je novi put građanima da participiraju u političkom životu; s dodatnim mogućnostima kontroliranja i utjecanja na aktivnost onih, koje su izabrali.
Repubblica.it: U tom smislu, kako komentirate naslovnicu Time magazina koja je posvećena korisniku Interneta kao "osobi godine"?
ADP: Jako pozitivno. To znači da se ljudi opet postaju centar informacija i društvenih procesa. Oni postaju aktivni, a ne samo pasivni učesnici. To je korak naprijed ka osuvremenjivanju demokracije.
O Antoniu Di Pietru ne treba mnogo govoriti. To je tvorac sintagme „Mani pulite“(„Čiste ruke“) i voditelj pravosudne akcije protiv korupcije u Italiji: osnivač pokreta „Italia dei Valori“(„Italija zemlja vrijednosti“) , trenutno Ministar Infrastrukture u Prodijevoj vladi lijevog centra.
Koliko god mi je drago da je takav blogger naš kolega inače rijetka pojava među političarima na izvršnim funkcijama), toliko više mi je žao da Hrvatska zasada još uvijek nije iznjedrila čovjeka takvog profila, čovjeka velike osobne odgovornosti, hrabrosti i društvene osjetljivosti.
Politika i Internet
Repubblica je objavila interview sa mnom da bi označila svoju desetu godišnjicu.
Repubblica.it: Ministre Di Pietro, kako ste dobili ideju o vlastitom blogu?
Antonio Di Pietro: Ideja o blogu mi se javila zato što sam uvjeren da je to sredstvo za direktnu komunikaciju, bez posrednika, između mene i Talijanskih građana, koja mi daje priliku primati savjete, čak kritike, koje su korisne za unapređivanje mog djelovanja. To je transparentan oblik i način komuniciranja s izbornom bazom.
Repubblica.it: A video?
ADP: Youtube ide u istom pravcu; pomoću filmskih klipova mogu komunicirati s građanima na direktan način preko Interneta. To je vrlo važno za mene. Čak filmski isječci mogu biti javno komentirani od onih koji ih vide.
Repubblica.it: Je li Internet privilegirano mjesto za političare?
ADP: Točno. To je nešto kao što se svojevremeno događalo sa televizijom u prošlom stoljeću. Treba imati na umu da u SAD polovina ukupne populacije ima pristup Broadbandu. Kroz nekoliko godina Internet će doći u svaku kuću.
Repubblica.it: Kad ste započeli češće pristupati Webu?
ADP: Počeo sam koristiti Internet prije nekoliko godina da bih uzimao informacije, kao i svatko drugi. Glavni razlog mome interesu je bio: pokupiti informacije u realnom vremenu i s različitih izvora istovremeno.
Repubblica.it: Osim ovog Vašeg "institucionalnog" bloga, koristite li Internet za druge osobne potrebe?
ADP: Iznad svega za elektronsku poštu. Primam stvarno veliki broj e-maila, uglavnom od privatnih građana. I pokušavam odgovoriti na sve. Internet je također politički laboratorij. I to je vrlo važno. I to je put kojim slijedim s velikom pažnjom nove fenomene okupljanja i zastupanja. Da bude precizniji, to je ono što najčešće definiramo kao "direktna demokracija". To je novi put građanima da participiraju u političkom životu; s dodatnim mogućnostima kontroliranja i utjecanja na aktivnost onih, koje su izabrali.
Repubblica.it: U tom smislu, kako komentirate naslovnicu Time magazina koja je posvećena korisniku Interneta kao "osobi godine"?
ADP: Jako pozitivno. To znači da se ljudi opet postaju centar informacija i društvenih procesa. Oni postaju aktivni, a ne samo pasivni učesnici. To je korak naprijed ka osuvremenjivanju demokracije.
O Antoniu Di Pietru ne treba mnogo govoriti. To je tvorac sintagme „Mani pulite“(„Čiste ruke“) i voditelj pravosudne akcije protiv korupcije u Italiji: osnivač pokreta „Italia dei Valori“(„Italija zemlja vrijednosti“) , trenutno Ministar Infrastrukture u Prodijevoj vladi lijevog centra.
Koliko god mi je drago da je takav blogger naš kolega inače rijetka pojava među političarima na izvršnim funkcijama), toliko više mi je žao da Hrvatska zasada još uvijek nije iznjedrila čovjeka takvog profila, čovjeka velike osobne odgovornosti, hrabrosti i društvene osjetljivosti.
Kako zajebati Vladu (Kratki priručnik):
Isplati li se zajebati Vladu? Pa očito isplati!. Da li je nemoralno podvaliti Vladi? Pa nije dokle god se ona ponaša tako, da za javnost čini jedno, a u tajnosti drugo!.
Ta demokracija je! Vidite što se događa i tamo gdje vlast odlično funkcionira, gdje je čvrsto utemeljena. Vlast se u vladanju uvijek rukovodeći općim i zajedničkim, što se ne poklapa redovito s pojedinačnim. Za svoje, pojedinačno se uvijek treba znati i moći izboriti, pronaći elemente općeg u pojedinačnom. A u hrvatskoj neurotičnoj situaciji, u kojoj je vlada u vladanje udrobila više pojedinačnog nego općeg, izgubila se ta ravnoteža interesa, pa se vlast već duže vremena valja ulicama, dubeći na „lijevoj nozi“ opasno se ljulja.
Dva Vladina privatizacijska (Opatija i Hvar) projekta su propala i završila se rješenjima za vlast manje-više neprihvatljivima ( tj. da dijelove tvrtki koje se prodaju dijeli s lokalnim političkim zajednicama)a neki čekaju rješenje koje neče također biti lagano (hoteli Maestral ali i drugi hoteli). U svakom zlu ima klica korisnoga: u krajnjoj liniji bilo je krajnje vrijeme doživljavati da država nije samo onaj uski sloj povlaštene administrativne aristokracije u visoko centraliziranom državnom vrhu, nego da je država i ono na nižim razinama (tj. u lokalnim zajednicama- županijama, gradovima, općinama, sutra možda i gradskim kotarevima ili seoskim zajednicama). Decentralizaciji nema alternative, koliko god se državni vrh trudio sačuvati taj slatki monopol. Njima ovaj „ružni i nepoželjni“ kurs nije po volji, ali će se taj sudbinski predodređeni i burni proces (koji definitivno destabilizira povlašteni državni vrh), dovršiti tek kad se shvati i u politički život uvede spoznaja da smo država i mi pojedinci.
Trenutno se vodi vrlo živahan rat između centralne i periferne vlasti, a što znači da postojeći centralizirani koncept doživljava svoj krah. Ne samo zato što se negdje u „gornjim sferama“ griješilo i kompromitiralo (uglavnom radi materijalnih interesa koji su uvijek u raskoraku između općeg i osobnog) nego i zato što demokraciji nema ni alternativa ni limita; i zato što demokracija u prvom redu znači odgovornost. Monopol nad polugama centralne (ili centralizirane) države je do sada značio kontrolu „podzemnih“ novčanih tokova, i njihovo proizvoljno preusmjeravanje. Za nas obične građane i porezne obveznike (koji plaćaju svu tu kombinatoriku) boj između centra i periferija površno gledajući možda neće odmah značiti prevelike promjene. Ipak, proces razvlašćivanja centralne države je dragocjen hvalevrijedan smjer, koji širi spoznaju da više ništa nije vječno ni zadano, da se sve može mijenjati. I, na nižim razinama je uvid javnosti mnogo prisutniji; tamo se sve tajne znaju. U tim činjenicama leži zametak onog drugog politički i razvojno pravednijeg i transparentnijeg koncepta. Ovo do sada što se događalo je apsurdno: da se javni poslovi štite tajnim ugovorima i dogovorima.
U mome postu „Pobuna pučana“ sam 12/01/2007 zapisao:
Raspad sistema:
Sada imamo raspad sistema. Kad čujete da je netko tamo u HFP-u smijenjen, znači da je samo žrtvovan radi nekih viših interesa i plaćen da šuti (jer Hrvatski fond za privatizaciju nije samostalna ustanova nego je dio Vlade - u njemu odlučuje o svemu Upravni odbor a to je naravno - Vlada). Tako ukliješten HFP je postao potpuno nemoćan, tamo se već odavna ništa ne prodaje, a i kad stidljivo bilo što pokušaju rezultira skandalom i blokadom (putem telefonskih sjednica Vlade). Tako je bilo s opatijskim hotelima, s Hotelima Maestral, sada sa Sunčanim Hvarom. Sutra će isto biti s Hotelima Korčula, Hotelima Orebić, Hotelima Podgora isl.
Eto, u pravo to se događa u najnovijem razvoju događaja, jer se demokracija i javni poslovi ne mogu proizvoljno dozirati: Za to se i događa da je Vladi prisjela nagodba s Hvarom , i da zbog Hvara sada 7 gradova traži dionice .
„Potpredsjednik Vlade Damir Polančec isključuje primjenu hvarskog modela na ostale jedinice lokalne samouprave osim u slučajevima kad postoje neriješeni imovinsko-pravni sporovi“
To je samo jasna poruka da se Vlada neće predavati bez borbe, jer to znači da se oni neće odreći bogatih dijelova kolača (za državni proračun i osobne probitke). To opet dalje znači da se nastavlja rat za „svoj“ dio kolača onih koje je vlast bila marginalizirala. Pa i treba se boriti, zar ne?!
I znati izboriti! Zato dajem nekoliko uputa kako zajebati Vladu.
1. Upute za lokalne vlasti u rukama oporbenih snaga:
Kako je ponašanje vlasti općenito, a naročito u privatizaciji sporno i puno „maća“ (najviše zato što je cijela ovako zamišljena neprincipijelna i pljačkaška privatizacija sporna sama po sebi), otkrijte neki događaj, ugovor ili bilo koji sporni dokument, nađite načina da ga lansirate u javnost (ako ne u novinstvu, koje je dobrim dijelom kontrolirano ili samokontrolirano upotrijebite neobuzdane blogove). Dalje će se stvari odvijati same od sebe, samo pametno kanalizirajte razvoj situacije. U pregovorima s Vladom budite uporni i nemilosrdni. Za nositelja akcije izaberite ljude s najmanje kompromitirajućeg masla na glavi ( jer „oni gore“, s rukama na svim polugama vlasti, imaju u rukama sve tajne, i budite sigurni da se neće libiti da ih upotrijebe).
2. Upute za lokalne vlasti u rukama vladajućih snaga:
Vama je nažalost mnogo teže, i malo se može pomoći, jer ste izgubljeni u Scilama i Haribdama vladajućih odnosa. Ako se upustite u „hvarsko-opatijsku avanturu“ slijedi vam stranačka stega, prijetnje gubicima političkih funkcija, unosnih sinekura, a računajte i na ucjenjivanje (nečim što samo vi i oni znate - a vi jedni o drugima znate jako mnogo, zar ne!?). Ne očajavajte, ima izlaza! Dogovorite se s istomišljenicima iz „blizanačke oporbe“, pa ih kroz kontrolirane krize lokalne vlasti usisajte u sfere odlučivanja. Ako se stvari povoljno riješe, lako će „sveci podijeliti blago“. Interesi su vječni – kao i dijamanti!
3. Uputa za nas koji nismo ni jedno ni drugo:
Nama, koji ovaj „teatar apsurda“ gledamo sa strane, ostaje vesela spoznaja da Vlast koja umjesto da vlada ucjenjuje, ili koja se svojim apsurdnim ponašanjem dovela u situaciju da ju se ucjenjuje -nije više dugog vijeka, pa se udobno možemo početi pripremati za promjene. Ali, ne takve promjene u kojima bismo birali neke druge „blizance“, nego iskoristimo tu jedinstvenu priliku, u kojoj se „vlast valja ulicama“, pa da pokušamo izboriti neko bolje političko ozračje, jedan drugi djelotvorniji, transparentniji i pravedniji model.
Jest da je sve ovo imalo komično-satirički prizvuk, ali se možda baš i nisam samo šalio. „Pamet u se, puče hrvatski!“ da parafraziram dobrog starog Marina Držića.
Ta demokracija je! Vidite što se događa i tamo gdje vlast odlično funkcionira, gdje je čvrsto utemeljena. Vlast se u vladanju uvijek rukovodeći općim i zajedničkim, što se ne poklapa redovito s pojedinačnim. Za svoje, pojedinačno se uvijek treba znati i moći izboriti, pronaći elemente općeg u pojedinačnom. A u hrvatskoj neurotičnoj situaciji, u kojoj je vlada u vladanje udrobila više pojedinačnog nego općeg, izgubila se ta ravnoteža interesa, pa se vlast već duže vremena valja ulicama, dubeći na „lijevoj nozi“ opasno se ljulja.
Dva Vladina privatizacijska (Opatija i Hvar) projekta su propala i završila se rješenjima za vlast manje-više neprihvatljivima ( tj. da dijelove tvrtki koje se prodaju dijeli s lokalnim političkim zajednicama)a neki čekaju rješenje koje neče također biti lagano (hoteli Maestral ali i drugi hoteli). U svakom zlu ima klica korisnoga: u krajnjoj liniji bilo je krajnje vrijeme doživljavati da država nije samo onaj uski sloj povlaštene administrativne aristokracije u visoko centraliziranom državnom vrhu, nego da je država i ono na nižim razinama (tj. u lokalnim zajednicama- županijama, gradovima, općinama, sutra možda i gradskim kotarevima ili seoskim zajednicama). Decentralizaciji nema alternative, koliko god se državni vrh trudio sačuvati taj slatki monopol. Njima ovaj „ružni i nepoželjni“ kurs nije po volji, ali će se taj sudbinski predodređeni i burni proces (koji definitivno destabilizira povlašteni državni vrh), dovršiti tek kad se shvati i u politički život uvede spoznaja da smo država i mi pojedinci.
Trenutno se vodi vrlo živahan rat između centralne i periferne vlasti, a što znači da postojeći centralizirani koncept doživljava svoj krah. Ne samo zato što se negdje u „gornjim sferama“ griješilo i kompromitiralo (uglavnom radi materijalnih interesa koji su uvijek u raskoraku između općeg i osobnog) nego i zato što demokraciji nema ni alternativa ni limita; i zato što demokracija u prvom redu znači odgovornost. Monopol nad polugama centralne (ili centralizirane) države je do sada značio kontrolu „podzemnih“ novčanih tokova, i njihovo proizvoljno preusmjeravanje. Za nas obične građane i porezne obveznike (koji plaćaju svu tu kombinatoriku) boj između centra i periferija površno gledajući možda neće odmah značiti prevelike promjene. Ipak, proces razvlašćivanja centralne države je dragocjen hvalevrijedan smjer, koji širi spoznaju da više ništa nije vječno ni zadano, da se sve može mijenjati. I, na nižim razinama je uvid javnosti mnogo prisutniji; tamo se sve tajne znaju. U tim činjenicama leži zametak onog drugog politički i razvojno pravednijeg i transparentnijeg koncepta. Ovo do sada što se događalo je apsurdno: da se javni poslovi štite tajnim ugovorima i dogovorima.
U mome postu „Pobuna pučana“ sam 12/01/2007 zapisao:
Raspad sistema:
Sada imamo raspad sistema. Kad čujete da je netko tamo u HFP-u smijenjen, znači da je samo žrtvovan radi nekih viših interesa i plaćen da šuti (jer Hrvatski fond za privatizaciju nije samostalna ustanova nego je dio Vlade - u njemu odlučuje o svemu Upravni odbor a to je naravno - Vlada). Tako ukliješten HFP je postao potpuno nemoćan, tamo se već odavna ništa ne prodaje, a i kad stidljivo bilo što pokušaju rezultira skandalom i blokadom (putem telefonskih sjednica Vlade). Tako je bilo s opatijskim hotelima, s Hotelima Maestral, sada sa Sunčanim Hvarom. Sutra će isto biti s Hotelima Korčula, Hotelima Orebić, Hotelima Podgora isl.
Eto, u pravo to se događa u najnovijem razvoju događaja, jer se demokracija i javni poslovi ne mogu proizvoljno dozirati: Za to se i događa da je Vladi prisjela nagodba s Hvarom , i da zbog Hvara sada 7 gradova traži dionice .
„Potpredsjednik Vlade Damir Polančec isključuje primjenu hvarskog modela na ostale jedinice lokalne samouprave osim u slučajevima kad postoje neriješeni imovinsko-pravni sporovi“
To je samo jasna poruka da se Vlada neće predavati bez borbe, jer to znači da se oni neće odreći bogatih dijelova kolača (za državni proračun i osobne probitke). To opet dalje znači da se nastavlja rat za „svoj“ dio kolača onih koje je vlast bila marginalizirala. Pa i treba se boriti, zar ne?!
I znati izboriti! Zato dajem nekoliko uputa kako zajebati Vladu.
1. Upute za lokalne vlasti u rukama oporbenih snaga:
Kako je ponašanje vlasti općenito, a naročito u privatizaciji sporno i puno „maća“ (najviše zato što je cijela ovako zamišljena neprincipijelna i pljačkaška privatizacija sporna sama po sebi), otkrijte neki događaj, ugovor ili bilo koji sporni dokument, nađite načina da ga lansirate u javnost (ako ne u novinstvu, koje je dobrim dijelom kontrolirano ili samokontrolirano upotrijebite neobuzdane blogove). Dalje će se stvari odvijati same od sebe, samo pametno kanalizirajte razvoj situacije. U pregovorima s Vladom budite uporni i nemilosrdni. Za nositelja akcije izaberite ljude s najmanje kompromitirajućeg masla na glavi ( jer „oni gore“, s rukama na svim polugama vlasti, imaju u rukama sve tajne, i budite sigurni da se neće libiti da ih upotrijebe).
2. Upute za lokalne vlasti u rukama vladajućih snaga:
Vama je nažalost mnogo teže, i malo se može pomoći, jer ste izgubljeni u Scilama i Haribdama vladajućih odnosa. Ako se upustite u „hvarsko-opatijsku avanturu“ slijedi vam stranačka stega, prijetnje gubicima političkih funkcija, unosnih sinekura, a računajte i na ucjenjivanje (nečim što samo vi i oni znate - a vi jedni o drugima znate jako mnogo, zar ne!?). Ne očajavajte, ima izlaza! Dogovorite se s istomišljenicima iz „blizanačke oporbe“, pa ih kroz kontrolirane krize lokalne vlasti usisajte u sfere odlučivanja. Ako se stvari povoljno riješe, lako će „sveci podijeliti blago“. Interesi su vječni – kao i dijamanti!
3. Uputa za nas koji nismo ni jedno ni drugo:
Nama, koji ovaj „teatar apsurda“ gledamo sa strane, ostaje vesela spoznaja da Vlast koja umjesto da vlada ucjenjuje, ili koja se svojim apsurdnim ponašanjem dovela u situaciju da ju se ucjenjuje -nije više dugog vijeka, pa se udobno možemo početi pripremati za promjene. Ali, ne takve promjene u kojima bismo birali neke druge „blizance“, nego iskoristimo tu jedinstvenu priliku, u kojoj se „vlast valja ulicama“, pa da pokušamo izboriti neko bolje političko ozračje, jedan drugi djelotvorniji, transparentniji i pravedniji model.
Jest da je sve ovo imalo komično-satirički prizvuk, ali se možda baš i nisam samo šalio. „Pamet u se, puče hrvatski!“ da parafraziram dobrog starog Marina Držića.
Orke, kitovi ubojice??? S post scriptumom!!!
Jean-François Ott, 41 years old, is the founding partner of ORCO in 1991. Mr. Ott served 18 months in South Korea for the French group Framatome, before a successful career as a derivatives trader in Paris. Based in Paris, he is managing the Group’s strategy, new business development, group finance issues as well as banking and investors relations.
Mr. Ott has 15 years of experience both in real estate development and business in Central Europe. He was only 26 years old when he started Orco in 1991, purchasing its first office building in Prague.
To je ispis iz životopisa novopečenog i vjerojatnog vlasnika Sunčanog Hvara, gazde na otoku Hvaru - za više detalja pogledajte: Jean-François OTT,ili na hrvatskom u Globusu HVARSKI SKANDAL
Ovom prilikom postavljam dva neizbježna pitanja:
1. Kako je bilo moguće, da naša država jednom nadobudnom trgovcu nekretninama (prema javno objavljenoj biografiji upravo to mu je osnovna poslovna preokupacija i 15-godišnje iskustvo) pod maskom navodnog PPP (private public partnership) bez javnosti i kroz tajni ugovor preda cijeli Sunčani Hvar, i sve najljepše i najvažnije na otoku Hvaru.
2. Zašto se baš skoro svi najvažnije projekti u Hrvatskom gospodarstvu sklapaju baš s onima iz našeg susjedstva , koji su bilo osnovani u jeku domovinskog rata (ORCO iz Praga), ili onima koji su se baš u to vrijeme podigli iz bankrota da bi postali najvažniji čimbenici u Hrvatskom turističkom gospodarstvu (Hypobanka iz Celovca).
Da li je to samo slučajni rezultat vrlo niskih kotacija Hrvatske na listama (korupcije, ekononmskih sloboda, sloboda medija isl.) pa s nama nitko ozbiljan ne želi raditi, ili postoje neki drugi mnogo prozaičniji razlozi??????
Dok razmišljate o neoobjašnjivim zbivanjima s onu stranu (ekonomskih) znanosti zabavite se na http://en.wikipedia.org/wiki/Orca iz čega izdvajam samo mali insert:
Orcas are versatile predators, with some populations feeding mostly on fish and others on other marine mammals, including large whales (Orke su svestrani grabežljivci koji se hrane ribama i drugim morskim sisavcima uključujući i velike kitove).
Post scriptum:
Kao odgovor Puliceru dat ću poseban duži komentar kao „post scriptum“ jerpredstavlja kompletiranje ovog posta:
Mislio sam ne reagirati na njegov komentar, jer mu argumenti gledajući površno donekle drže vodu - da nije onog vječnog ali ........
Naime postoje (zlonamjerne) greške, mentalne zamke pri kreiranju hrvatskog privatizacijskog modela pa ih treba iznijeti:
Prva zamka: Sve što je stvoreno na Hvaru (a što je država uzela pod "svoje" i onda tajnovito prenijela Orki) stvorili su upravo Hvarani, oni negdašnji kojima još nije vraćena imovina, ili ovi sadašnji koji su s time desetljećima uspješno gospodarili. Naime, Orka samo ulaže u ono što tamo već postoji, kao materijalna i nematerijalna (tj. tržišna) vrijednost. Orka investiranjem samo poboljšava materijalnu osnovicu (ne gradeći ništa novo), ali neznanjem ruši onu suptilnu tržišnu vrijednost (sudeći po prošlogodišnjim poslovnim rezultatima i skandalima koji su se tamo događali).
Obje ove vrijednosti, koje su Hvarani stvarali, i na koje je Orka došao (ali ja nisam naivan - postoji jato Orki koji su u taj projekt uključeni) stvarali su oni isti "otočani, i njihovi seoski OUR-i ili SOUR-i" , i to u ono "crno komunističko vrijeme kad je Bog po zemlji hodio" (na što Pulicer aludira). Oni su izborili svoje vrijedno i kvalitetno mjesto na zahtjevnom zapadnom turističkom tržištu, izloženi konkurenciji najjačih turističkih zemalja. Mi svi znamo da je Hvar u turističkim okvirima odavna prestao biti selo, i bio zasluženo postao jedno od najznačajnijih, najljepših, najpoznatijih i najtraženijih turističkih destinacija Mediterana. Sam Pjerino je poslije nagodbe s Vladom slavodobitno izjavio za hrvatsku i hvarsku javnost da "Hvarani mogu biti mirni, jer se bar dio vrijednosti vraća tamo gdje je stvorena" (valjda mladog i uspješnog gradonačelnika neće nitko smještati u to "crno komunističko razdoblje") On je dokazao da je sposoban ali njemu (njima) nitko nije pružio šansu sve dok lukavo i spretno nije iskoristio ovaj skandal.
Druga zamka: To što ovdje treba spomenuti jest upravo rast nekretnina kao "najekonomskiji" fenomen, jači i od investiranja i managementa. U Hrvatskoj se u nekih 3-4 zadnje godine događa ono što Pulicer spominje, i posve je logično da dolaze trgovci nekretninama. I ne dolaze sami, niti realiziraju sami. No ostaje moralno, politički i gospodarski upitno i neopravdivo zašto se na Hvaru (ali i drugdje u Hrvatskoj) moglo dogoditi da neki u državi sebi prisvajaju pravo da krčme nacionalne resurse, i to tajnim ugovorima. Polančec je povodom ovog slučaja izjavio kako državni ulog u tom poduzeću sada nominalno vrijedi tri puta više nego prije tri godine. Za naivce prihvatljivo, ali za ozbiljne Hrvate ostaje otvoreno pitanje da li je to bila posljedica rasta vrijednosti nekretnina (što bi prosječni stručnjak lako mogao precizno izračunati - kod nas je u Dubrovniku faktor rasta vrijednosti nekretnina bio veći od onih od Pulicera spomenutih u Pragu); a koliko je to bio rezultat ulaganja? I konačno da li i koliko je tržišna vrijednost Sunčanog Hvaru neopravdano umanjena neodgovornim prošlosezonskim vođenjem poslovanja (treba pogledati prošlogodišnje napise po novinama).
Treća i najvažnija zamka! koja se svodi na onu poznatu "Što bi bilo da je bilo?" (ili Tuđmanovu "kibi dabi"): Zašto nitko Hvaranima nije nikada ni ponudio da oni sami preuzmu ovu tvrtku pod uvjetima iz Orkinog ugovora (pa da oni sami onda potraže partnere i investitore)? Zašto su se umjesto turističkih znalaca morali pojaviti opskurni tipovi, mešetari i trgovci nekretninama? To što je tvrtka "Sunčani Hvar" životarila u prijelaznom razdoblju je bio problem vlasnika (države) koji nije htio osloboditi resurse za razvoj. Država, HBOR, DAB i HFP su ih godinama opterećivali nerealnim kamatama, a da nikada nikome nije palo na pamet da tim tvrtkama otpisuju obveze, ali zato, čim se pojavi strani vlasnik, otpisuje im se nogama i rukama. Po Dubrovniku se dovode stranci kao stručnjaci, ili iz drugih dijelova Hrvatske (koji su uvijek bili ispod dubrovačke kvalitete), ili neki drugi manageri. Hvaranima su čak doveli Bosanskog Srbina kao „spasitelja“ (koji je na Hvaru u kolovozu imao poluprazne objekte, a hotele počeo zatvarati već početkom rujna, što Hvar kao poznata i uvažena turistička destinacija nije zapamtio još od pedesetih godina prošlog stoljeća).
Dakle, koncept po kojem je Orka dobio poduzeće bez plaćanja, a samo na osnovu ulaganja, bio je posve prihvatljiv koncept i za same Hvarane, ali im to nitko nije ponudio. Slična situacija je i u nekim drugim mjestima (Dubrovnik, Korčula, Orebić, Opatija koji su desetlježima uspješno stvarali svoje turističko ime i ugled, u "ono crno komunističko vrijeme", ali na zahtjevnim zapadnim tržištima, pa je apsurdno govoriti da tamo ne postoji poduzetnički duh. Na svim primorskim destinacijama vrtoglavo raste vrijednost zemlje i nekretnina. S takvim potencijalom bi svaki poduzetniji Hrvat mogao biti Orka, ali nisu imali tu šansu, jer se u njihovo ime donose odluke negdje daleko. Proglasiti Hvarane nesposobnima, proglasiti hrvatske ljude nesposobnima, za mene je zločin, a sudeći po posljedicama, ravan veleizdaji, jer se neodgovorno otuđuju važni resursi hrvatske države. A država su hrvatski ljudi u prvom redu, a na Hvaru hvarski otočani najviše. Ja sam za to da se poništi ugovor s Orkom, jer se radi o podvali građanima Hrvatske, i samim Hvaranima, a da se isti takav Ugovor prenese na lokalnu hvarsku investicijsku grupu (koja se tamo treba formirati), i da im se osigura prijelazno razdoblje da Orki vrate pare u razumnom roku. Ja sam uvjeren da oni to vrlo brzo i kvalitetno mogu riješiti, jer slučaj Hotela Osmine dokazuje da je takav pristup više nego moguć i potreban. Nije prekasno da stvaramo svoje Otte, a ne da uvozimo bjelosvjetske probisvjete.
Shizoidno lice nacije!!
„… složeni poremećaj funkcije mozga koja se sastoji od skupa karakterističnih simptoma, koji oboljeloj osobi otežavaju, iskrivljavaju ili sasvim onemogućavaju razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava. Zbog krivog prepoznavanja stvarnosti, logično razmišljanje gubi svoje uobičajene odrednice i kreće se nama nerazumljivim i nelogičnim kolosijecima. Pokušajmo si na trenutak zamisliti nemoguću situaciju, da smo se, ovakvi kakvi jesmo, našli na nekom drugom planetu u drugoj galaksiji, gdje je izgled bića sasvim drugačiji, gdje je govor nerazumljiv, gdje su osjećaji nepoznati, običaji čudni, okolina ugrožavajuća, a stigli smo tamo i ne znajući kako, a ne znamo ni koliko ćemo ostati i sve je oko nas nestvarno, strano, zastrašujuće. Eto, tako se nekako osjeća bolesnik koji iz svog normalnog života odjednom, ili postupno, upadne u svijet psihotičnosti. Jasno je stoga da bolesnici u fazi bolesti ne mogu gajiti i pokazivati normalne osjećajne doživljaje prema drugim osobama, što im znatno narušava društveno funkcioniranje. Bolesnici mogu imati poteškoća s pamćenjem i ponašanjem.“
(Vidi "Shizoidno" i Bilićeva TV emisija Lica nacije )
Bilo je veselo u nedjelju večer (14.01.2007) u TV show-u (baš tako!) Lica nacije. Troje ljudi su se istinski trudili u razmjenjivanju visoko-učenih fraza i izraza, da bi definirali bolesno razdoblje u demokratskom sazrijevanju hrvatskog društva. I ponešto diverzanata, dakako. Jer bez njih ne bi bilo veselo!!
Da li nacija može biti bolesna? Da li država može biti bolesna? Teška pitanja i nikada dosta napora, prizemnih ili visoko učenih, da se što bolje definira sva shizoidnost današnjice, u čemu mnogi sudjeluju, neki s poštenim namjerama, neki s „figama“ u džepu.
Lica nacije su zamišljena kao višeboj, zato što, osim aktivnih učesnika učestvuju i gledatelji, pod punim imenom i prezimenom, uz svu „odgovornost“ javnog nastupa pred licem nacije. Tako je u ovo nedjeljno večer prezentiran višeboj učenog nadmetanja:
• U sredini i voditelj. Branimir Bilić, i sam aktivni učesnik okršaja
• S lijevog krila prof. dr. Ante Čović, svjetovni etičar filozof (korisno pročitati biografiju ; te Ante Čović podnio ostavku i zatražio smjenu Mirka Galića )
• S desnog krila Ivica Šola, kršćanski etičar filozof, svećenik, redoviti kolumnist Glasa Slavonije (vidi Svećenici – Udbaši i kagebeovci: Skandal koji to zapravo nije te Biskupi su podijeljeni politički kao i društvo ; ali i Lupiga.com).
Osnovne teze učenih razmimoilaženja u seciranju shizoidne hrvatske svakodnevnice su bile sjedeće:
Čović: Hrvatski etički problemi su rezultat namjerno pogrešno i krivo nasađenog društvenog sustava koji stalno generira etički besmisao, i neće biti promjena prije nego se korjenito ne zahvati u promjene političkog sustava u kojeg se trebaju ugraditi odgovornost odabranih prema svojoj izbornoj bazi.
Šola misli da su Hrvatski etički problemi isključivo rezultat starog komunističkog mentaliteta, koji se mimikrirao u vremenima društvenih mijena te ukrcao kroz hrvatsku elitu na pozicije moći, odakle sada stalno generira etičku krizu.
Mada bi se ova dva stajališta odlično nadopunjavala, stvarajući možda povoljno tlo da se približimo pravom dijagnosticiranju bolesnih hrvatskih prilika, pa time i traženju lijeka, stručnjaci su dosta tvrdo inzistirali na različitim viđenjima. Razloge toj upornosti sam poslije pokušao razumjeti, jer, priznajem, ni o jednom od krilnih sugovornika nisam ništa znao. Tako sam upotrijebio Sveti Internet; kad nešto želiš doznati ugodno sjedneš i „klikaš“ po linkovima (uostalom kažu da i CIA tako saznaje većinu svog znanja).
Sve je teklo lijepo glatko i ugodno, na učenoj razini do trenutka, kad se javio jedan gledatelj-diverzant, nažalost sam zaboravio odakle ali svakako negdje iz dalmatinske zagore, negdje na potezu između Imotskog i Sinja, koji se uključio jednom dugačkom tiradom visoko učenih fraza, koje je redao do besmisla, a kad je došao čak do psiho-somatska razloga (koji zaista nemaju s temom nikakve veze), Branimir ga je morao isključiti. Još bih naivno pomislio da se netko samo namjeravao činiti pametan, da nije bio evidentno prisutan Ivkošićev duh, mada ne i njegov glas ( za razumjeti treba dobro proučiti „među-imoćansko“ pametovanje iz svibnja 1998 godine ), pa zato ovaj „telefonski“ eksces treba smatrati nimalo slučajnom, nego klasično-imoćanskom „podruganskom“ intervencijom.
Potom se javila zagonetna žena pod maskom, predstavivši se kao Koržić ili Korfić (nije važno jer se ionako nije poslužila pravim imenom). U svom je nastupu „opalila“ po profesoru Čoviću i njegovim navodnih grijesima iz prošlog, politički ili vrijednosno prevladanog sustava. Valjda se javila da bi potkrijepila tezu kako sve zlo dolazi iz onog mrskog i mračnog „komunističkog“ sustava. Na njenu žalost, profesor ju je odmah prepoznao, i vratio joj „milo za drago“. Rekao je da bi ova gospođa najprije trebala se korektno predstaviti, jer da se radi o izvjesnom bračnom paru Kordić (prezime sam ovaj put dobro zapamtio - ako netko zna malo više o tim Kordićima zadovoljio bi moju preveliku znatiželju jer na svemoćnom Internetu nisam ništa našao). Ti Kordići su navodno izazvali velike nesporazume učestvujući u „munjivanju“ pomoći Hrvatskoj iz Njemačke, kad nisu davali potvrda niti išta namjenski prosljeđivali (kako je onda već bio dosta raširen običaj). Time se ovaj drugi eksces uspješno okrenuo u prilog profesorovoj teoriji o krivo nasađenoj novohrvatskoj eliti koja u hrvatsku stvarnost stalno emitira etičku dezorijentaciju.
Eh, sada se monsinjor Šola uključio u obranu nepoznate dame braneći ju od profesorovog „nepristojnog“ nasrtaja, valjda žaleći što mu tako jeftino propade njena argumentacija u prilog visoko učenoj raspravi na strani njegove teorije, kako je za sve kriv „komunistički“ mentalitet (koji je prodro najviše u HDZ, te ilustrirajući „sve ono što je Osijek doživio“ lagano je odškrinuo tajni prolaz u svoju političku naklonost slavonskoj autonomaškoj opciji).
Ali profesor se nijedao isbaziti iz sedla, itd. Ne bih išao u detalje, jer moje ležerni nedjeljno-večernji odnos prema „Licu nacija“ nije očekivao ovako eksplicitno iskazivanje shizofrenične rascijepljenosti hrvatske duše, koja luta tražeći svoje mjesto u suvremenom hrvatskom trenutku.
Zato ne mislim da su nedjeljna „Lica nacije“ bili promašaj, jer su dodali značajan i znakovit prilog općoj dijagnozi etičkog stanja u Hrvatskoj, koje počinje uvelike sličiti uvodno citiranoj dijagnozi shizofrenije. A dobro je kad imamo jasnu dijagnozu, jer se možda približimo primjeni terapije, a time i izlječenju.
Podjela na onu i ovu, ili ovu i onu Hrvatsku, nije korektna, ni pametna, ni dobrodošla. Samo je jedna Hrvatska u različitim vremenima i prilikama, i svaka redukcija njenih „dimenzija“ na samo svoje viđenje, shodno svojim prohtjevima i potrebama jest dodatno silovanje nacije, koje samo izaziva još veće shizme. Hrvatska nacija (i hrvatska država) je imala jednu od najgorih povijesti u europskim razmjerima, a hrvatska državotvorna misao je sve to uspjela preživjeti i nadživjeti stoljeća rascjepkanosti, tuđinskih napada, pokušaja odnarođivanja, međusobnih unutarnjih krvavih okršaja, te unatoč svemu je ostvarila svoju samostalnost i suverenost.
Za sve je dakle zaslužan u prvom redu njen samosvjesni narod, a tom uspjehu su dodavali kvalitetan doprinos oni pojedinci, koji su uspjeli razumijevati njegove težnje. Ovom narodu nitko nije ništa poklonio, sve je uzeo sam. Zato ovaj narod trebaju prestati smatrati budalama, stokom sitnog ili velikog zuba, prestati ga varati, podvaljivati mu. Pravi putokaz za budućnost jest etika zasnovana na spoznaji da narod nije blesav ni bolestan; krivi mogu biti samo ukrivo nasađeni pojedinci i dijelovi nacionalne elite, koji sebi umišljaju Božje poslanstvo i prisvajaju božanske zasluge, koje onda pokušavaju kapitalizirati na prizeman način; pritom su toliko bahati da si umišljaju kako smiju i mogu stvarati i rastezati moralna pravila po svojoj mjeri.
Posve je lako iz narodne perspektive prepoznati sve ove diverzante koji sebi prisvajaju pravo da govore u njegovo ime iz vlastitih interesa i osobnih prioriteta.
Dakle, narod nije nikada bolestan, ali jesu njegove elite, i na njih se može primjenjivati definicije iz gore citiranog dijela ovog napisa.
A nama, tom narodu, toj stoci sitnog i krupnog zuba bi konačno trebalo svanuti u glavi da etika nije stvar za ruganje (kao onaj Imoćanin u svom vrckavom telefonskom doprinosu), nego da odnos prema moralu u svakodnevnom životu treba konačno postati mjerilo našeg odnosa prema „njima“.
Iako je ova priča bila uglavnom svedena na usko „lokal-patriotski“ teren obračunavanja raznih Imoćana suprotnog pola: (Milan Ivkošić, Branimir Bilić, onaj vjerojatno anonimni „telefonista“, ona provjereno anonimna „telefonistica“ - a iskreno priznajem bez imalo kajanja moje osobno „slučajno“ imoćansko porijeklo što me potaklo da izrazim svoj stav), koristim priliku ovdje naglasiti da stvarnu vrijednost evidentno shizoidne i shizmatične lokal patriotske „elite“, s izraženim i samopridodanim općenarodnim "ulogama" kao ratničkom kamuflažom (jer umišljenost nema granica), treba obvezno revalorizirati baš kod naroda imotske krajine. Jer su i oni nedjeljivi dio zdravog duha hrvatskog naroda. Samim time predstavljaju nepogrešivu mjeru stvarne vrijednosti umišljenih i većinom osobno frustriranih veličina - koliko netko kod njih doma vrijedi, takav je i u bijelom svijetu. Po onoj staroj, da je najteže biti prorok u vlastitom selu!! To ima dubokog smisla.
(Vidi "Shizoidno" i Bilićeva TV emisija Lica nacije )
Bilo je veselo u nedjelju večer (14.01.2007) u TV show-u (baš tako!) Lica nacije. Troje ljudi su se istinski trudili u razmjenjivanju visoko-učenih fraza i izraza, da bi definirali bolesno razdoblje u demokratskom sazrijevanju hrvatskog društva. I ponešto diverzanata, dakako. Jer bez njih ne bi bilo veselo!!
Da li nacija može biti bolesna? Da li država može biti bolesna? Teška pitanja i nikada dosta napora, prizemnih ili visoko učenih, da se što bolje definira sva shizoidnost današnjice, u čemu mnogi sudjeluju, neki s poštenim namjerama, neki s „figama“ u džepu.
Lica nacije su zamišljena kao višeboj, zato što, osim aktivnih učesnika učestvuju i gledatelji, pod punim imenom i prezimenom, uz svu „odgovornost“ javnog nastupa pred licem nacije. Tako je u ovo nedjeljno večer prezentiran višeboj učenog nadmetanja:
• U sredini i voditelj. Branimir Bilić, i sam aktivni učesnik okršaja
• S lijevog krila prof. dr. Ante Čović, svjetovni etičar filozof (korisno pročitati biografiju ; te Ante Čović podnio ostavku i zatražio smjenu Mirka Galića )
• S desnog krila Ivica Šola, kršćanski etičar filozof, svećenik, redoviti kolumnist Glasa Slavonije (vidi Svećenici – Udbaši i kagebeovci: Skandal koji to zapravo nije te Biskupi su podijeljeni politički kao i društvo ; ali i Lupiga.com).
Osnovne teze učenih razmimoilaženja u seciranju shizoidne hrvatske svakodnevnice su bile sjedeće:
Čović: Hrvatski etički problemi su rezultat namjerno pogrešno i krivo nasađenog društvenog sustava koji stalno generira etički besmisao, i neće biti promjena prije nego se korjenito ne zahvati u promjene političkog sustava u kojeg se trebaju ugraditi odgovornost odabranih prema svojoj izbornoj bazi.
Šola misli da su Hrvatski etički problemi isključivo rezultat starog komunističkog mentaliteta, koji se mimikrirao u vremenima društvenih mijena te ukrcao kroz hrvatsku elitu na pozicije moći, odakle sada stalno generira etičku krizu.
Mada bi se ova dva stajališta odlično nadopunjavala, stvarajući možda povoljno tlo da se približimo pravom dijagnosticiranju bolesnih hrvatskih prilika, pa time i traženju lijeka, stručnjaci su dosta tvrdo inzistirali na različitim viđenjima. Razloge toj upornosti sam poslije pokušao razumjeti, jer, priznajem, ni o jednom od krilnih sugovornika nisam ništa znao. Tako sam upotrijebio Sveti Internet; kad nešto želiš doznati ugodno sjedneš i „klikaš“ po linkovima (uostalom kažu da i CIA tako saznaje većinu svog znanja).
Sve je teklo lijepo glatko i ugodno, na učenoj razini do trenutka, kad se javio jedan gledatelj-diverzant, nažalost sam zaboravio odakle ali svakako negdje iz dalmatinske zagore, negdje na potezu između Imotskog i Sinja, koji se uključio jednom dugačkom tiradom visoko učenih fraza, koje je redao do besmisla, a kad je došao čak do psiho-somatska razloga (koji zaista nemaju s temom nikakve veze), Branimir ga je morao isključiti. Još bih naivno pomislio da se netko samo namjeravao činiti pametan, da nije bio evidentno prisutan Ivkošićev duh, mada ne i njegov glas ( za razumjeti treba dobro proučiti „među-imoćansko“ pametovanje iz svibnja 1998 godine ), pa zato ovaj „telefonski“ eksces treba smatrati nimalo slučajnom, nego klasično-imoćanskom „podruganskom“ intervencijom.
Potom se javila zagonetna žena pod maskom, predstavivši se kao Koržić ili Korfić (nije važno jer se ionako nije poslužila pravim imenom). U svom je nastupu „opalila“ po profesoru Čoviću i njegovim navodnih grijesima iz prošlog, politički ili vrijednosno prevladanog sustava. Valjda se javila da bi potkrijepila tezu kako sve zlo dolazi iz onog mrskog i mračnog „komunističkog“ sustava. Na njenu žalost, profesor ju je odmah prepoznao, i vratio joj „milo za drago“. Rekao je da bi ova gospođa najprije trebala se korektno predstaviti, jer da se radi o izvjesnom bračnom paru Kordić (prezime sam ovaj put dobro zapamtio - ako netko zna malo više o tim Kordićima zadovoljio bi moju preveliku znatiželju jer na svemoćnom Internetu nisam ništa našao). Ti Kordići su navodno izazvali velike nesporazume učestvujući u „munjivanju“ pomoći Hrvatskoj iz Njemačke, kad nisu davali potvrda niti išta namjenski prosljeđivali (kako je onda već bio dosta raširen običaj). Time se ovaj drugi eksces uspješno okrenuo u prilog profesorovoj teoriji o krivo nasađenoj novohrvatskoj eliti koja u hrvatsku stvarnost stalno emitira etičku dezorijentaciju.
Eh, sada se monsinjor Šola uključio u obranu nepoznate dame braneći ju od profesorovog „nepristojnog“ nasrtaja, valjda žaleći što mu tako jeftino propade njena argumentacija u prilog visoko učenoj raspravi na strani njegove teorije, kako je za sve kriv „komunistički“ mentalitet (koji je prodro najviše u HDZ, te ilustrirajući „sve ono što je Osijek doživio“ lagano je odškrinuo tajni prolaz u svoju političku naklonost slavonskoj autonomaškoj opciji).
Ali profesor se nijedao isbaziti iz sedla, itd. Ne bih išao u detalje, jer moje ležerni nedjeljno-večernji odnos prema „Licu nacija“ nije očekivao ovako eksplicitno iskazivanje shizofrenične rascijepljenosti hrvatske duše, koja luta tražeći svoje mjesto u suvremenom hrvatskom trenutku.
Zato ne mislim da su nedjeljna „Lica nacije“ bili promašaj, jer su dodali značajan i znakovit prilog općoj dijagnozi etičkog stanja u Hrvatskoj, koje počinje uvelike sličiti uvodno citiranoj dijagnozi shizofrenije. A dobro je kad imamo jasnu dijagnozu, jer se možda približimo primjeni terapije, a time i izlječenju.
Podjela na onu i ovu, ili ovu i onu Hrvatsku, nije korektna, ni pametna, ni dobrodošla. Samo je jedna Hrvatska u različitim vremenima i prilikama, i svaka redukcija njenih „dimenzija“ na samo svoje viđenje, shodno svojim prohtjevima i potrebama jest dodatno silovanje nacije, koje samo izaziva još veće shizme. Hrvatska nacija (i hrvatska država) je imala jednu od najgorih povijesti u europskim razmjerima, a hrvatska državotvorna misao je sve to uspjela preživjeti i nadživjeti stoljeća rascjepkanosti, tuđinskih napada, pokušaja odnarođivanja, međusobnih unutarnjih krvavih okršaja, te unatoč svemu je ostvarila svoju samostalnost i suverenost.
Za sve je dakle zaslužan u prvom redu njen samosvjesni narod, a tom uspjehu su dodavali kvalitetan doprinos oni pojedinci, koji su uspjeli razumijevati njegove težnje. Ovom narodu nitko nije ništa poklonio, sve je uzeo sam. Zato ovaj narod trebaju prestati smatrati budalama, stokom sitnog ili velikog zuba, prestati ga varati, podvaljivati mu. Pravi putokaz za budućnost jest etika zasnovana na spoznaji da narod nije blesav ni bolestan; krivi mogu biti samo ukrivo nasađeni pojedinci i dijelovi nacionalne elite, koji sebi umišljaju Božje poslanstvo i prisvajaju božanske zasluge, koje onda pokušavaju kapitalizirati na prizeman način; pritom su toliko bahati da si umišljaju kako smiju i mogu stvarati i rastezati moralna pravila po svojoj mjeri.
Posve je lako iz narodne perspektive prepoznati sve ove diverzante koji sebi prisvajaju pravo da govore u njegovo ime iz vlastitih interesa i osobnih prioriteta.
Dakle, narod nije nikada bolestan, ali jesu njegove elite, i na njih se može primjenjivati definicije iz gore citiranog dijela ovog napisa.
A nama, tom narodu, toj stoci sitnog i krupnog zuba bi konačno trebalo svanuti u glavi da etika nije stvar za ruganje (kao onaj Imoćanin u svom vrckavom telefonskom doprinosu), nego da odnos prema moralu u svakodnevnom životu treba konačno postati mjerilo našeg odnosa prema „njima“.
Iako je ova priča bila uglavnom svedena na usko „lokal-patriotski“ teren obračunavanja raznih Imoćana suprotnog pola: (Milan Ivkošić, Branimir Bilić, onaj vjerojatno anonimni „telefonista“, ona provjereno anonimna „telefonistica“ - a iskreno priznajem bez imalo kajanja moje osobno „slučajno“ imoćansko porijeklo što me potaklo da izrazim svoj stav), koristim priliku ovdje naglasiti da stvarnu vrijednost evidentno shizoidne i shizmatične lokal patriotske „elite“, s izraženim i samopridodanim općenarodnim "ulogama" kao ratničkom kamuflažom (jer umišljenost nema granica), treba obvezno revalorizirati baš kod naroda imotske krajine. Jer su i oni nedjeljivi dio zdravog duha hrvatskog naroda. Samim time predstavljaju nepogrešivu mjeru stvarne vrijednosti umišljenih i većinom osobno frustriranih veličina - koliko netko kod njih doma vrijedi, takav je i u bijelom svijetu. Po onoj staroj, da je najteže biti prorok u vlastitom selu!! To ima dubokog smisla.
Friday, January 12, 2007
Pobuna pučana!!
Pod naslovom DRUGA BUNA NA HVARU je izašao članak u Slobodnoj Dalmaciji od četvrtka 11.1.2007. Da li je Pjerino Bebić novovjeki Matija Ivanić? Ta asocijacija mi se nametnula kad sam pročitao jedan komentar starih hvarskih događaja s okusom svježine: "Pored ostalih uzroka, takva je pravna diskriminacija dovela do hvarske bune" Posve je svejedno koliko sličnosti ima, važno je da se kamen zakotrljao, i da se više teško može predvidjeti gdje će se lavina sručiti, gdje će gomila kamenja završiti. Neskromno ću citirat samog sebe od prije nekoliko dana:
Mistifikacija koja je prezentirana javnosti i na kojoj se inzistira je nužna za mistifikatore, jer sada u pretvorbenom procesu po hrvatskom modelu imamo udrobljenog svega i svačega, pa je onda i teško napraviti bilo kakvu reviziju
U mom prošlom napisu sam samo želio ukazati na drugu, prikrivenu dimenziju „slučaja Sunčani Hvar". To je mnogo kompleksnija priča, saga o najgorem izdanju hrvatske pretvorbe i privatizacije, u kojoj se našlo "udrobljeno" svega i svačega, samo ne društveno pravednog koncepta i ekonomske efikasnosti. Zato najtananija pomjeranja na tom planu izazivaju teške tektonske poremećaje.
Pogledajmo malo unatrag:
Tranzicija nije nešto od jučer, to je vrlo dobro poznati problem koji se pojavljivao uvijek kad su se rušile previše centralizirane države (boljševičke revolucije s tim nemaju veze jer su predstavljale još veće podržavljivanje). Unatoč toj činjenici tranzicija je u našim uvjetima postala opravdanje za sve nevolje, jer eto, bože moj, što možemo – to je tranzicija!! Pa su tako popratne pojave postale uzrok svega lošeg što se događa. Ali nije tako!
Jedan stariji primjer tranzicije:
Austrija - Poslije pada Austro-Ugarske iza Prvog svjetskog rata carsko-državna imovina je najvećim dijelom pripala općinama, koje su zadržavajući vlasništvo nad nekretninama poželjni poduzetnički ugođaj rješavali dugoročnim koncesijskim ugovorima. Kod njih takvo nešto i danas postoji, ali ono što je najvažnije, u tadašnjoj Austriji je imovina stavljena u razvojnu funkciju kojom je stvoren poduzetničko-kreativni val što je Austriju čvrsto pozicioniralo među najrazvijenije zemlje Europe. Na tragu tih povijesnih iskustava iz ostataka nekadašnje nam zajedničke države Pjerino Bebić i otok Hvar su na pravom putu. I svi oni koji će uskoro, slijedeći Pjerinov primjer, također tražiti da i njihove lokalne zajednice postanu ravnopravni dio Hrvatske države.
Noviji primjeri tranzicije:
Slovenija i Češka su primijenili tzv. šok (brze transformacije) i propulzivni model (s jakom razvojnom komponentom). Nekadašnjim vlasnicima je odmah vraćeno, a ostatak vrijednosti podijeljen na kupone je razdijeljen svim građanima po jasnom i pravednom ključu. Što je tko poslije toga sa svojim dionicama radio, bio je njegov osobni problem (bilo je devijacija pogotovo s tzv. investicijskim fondovima). Sve nepravilnosti su sada iza njih, države im odlično funkcioniraju, one su među najuspješnijim novo-integriranim zemljama EU.
Hrvatski "udrobljeni" tranzicijski model:
Rat u Hrvatskoj se često uzima kao razlog nekonzistentnosti, lutanja i devijacija, ali su to ustvari namjerne mistifikacije novostvorene hrvatske elite, koja se popunjavala rojevima "gologuzih" pravovjernih "državotvornih" Hrvata.
Priča o „državotvornosti“ je priča o usmjerenoj privatizaciju! O „državotvornosti“ se pričalo samo u "pozadini", o njoj se nije pričalo na ratnim položajima, a „državotvorne“ priče su utihnule kad su sveci blago podijelili. Da se podsjetimo kako je to išlo.
Najprije je napravljena međufaza – tzv. pretvorba.
To je bio vrlo skup, dugotrajan, zbrkan i nejasan proces pretvaranja društvenog vlasništva u državno. Jedno je vrijeme zaista bilo začuđujuće čemu je faza pretvaranja državnog u državno bila uopće potrebna. Sad je sve mnogo jasnije: U pretvorbi se izbjegavalo vraćanje imovine bivšim vlasnicima (kroz institut tzv. rezervacija“) od kojih ni do danas uglavnom ništa nije riješeno. Radnicima su dijeljene dionice po navodno povlaštenim uvjetima, ali se uskoro otkrilo, da i onih 50 % popusta po dioničkom paketu je bilo daleko skuplje od tržišnih vrijednosti (pa se događalo da neki povlašteni poduzetnik kupuje dionice u bescjenje dok radnici plaćaju ogromne iznose). Krajnji rezultat ovakvog nonsensa je bio masovno odustajanje novopečenih dioničara, čije dionice je država ne crveneći se i ne trepnuvši spremno primala natrag.
Usmjerena podjela podobnima:
To je bila sljedeća faza u kojoj se javila ona ideja o 200 obitelji (što je bila latino-američka floskula). Promišljeni tvorci hrvatskog „državotvornog“ čuda su počeli dijeliti „blago“ podobnima (bez novaca - da plate kad mogu ili kad budu baš morali). Poznajem slučaj jednog „podobnika“ koji je uzeo hotel u unutrašnjosti, a onda panično tražio kome ga prodati, jer se politička situacija zakuhala). Ako je baš trebalo platiti, posuđivalo se iz državnih fondova (npr. Kutle za niz „svojih“ tvrtki iz mirovinskih fondova), ili provlačenjem namjenskih sredstava preko privatnih računa (npr. Biondić za Hotel Valentićevu pomoć hotelijerima za Villu Dubrovnik).
Otuđeni državni kapital:
Upućenijima je uvijek bilo jasno, a poslije slučaja Zagorec još jasnije, da se na raznim računima gomilao otuđeni ratni novac koji je počeo tražiti način da se uključi. To ustvari i nije bio klasični prljavi novac jer se posve legalno ukrcavao na račune pod nečijim imenima, a onda se kroz banke uz politički utjecaj počeo ukrcavati u privatizaciju. HypoBanka je pravi primjer ali i razne druge banke - jer je taj novac mogao bankarski normalno cirkulirati. Dakako, bilo je i „šporkog“ kapitala, no tko ga može prepoznati u ovoj općepoznatoj europskoj kaljuži
Podjela kupona
Kad je bilo već mnogo toga podijeljeno izmišljeno je nekoliko parcijalnih „kuponskih“ privatizacija, zakašnjela i posve nepravedna akcija (kuponska privatizacija bi imala svoj smisao da se dijelila svim građanima Hrvatske, kao u Sloveniji ili Češkoj, a ne pojedinim slojevima društva npr. prognanicima kao navodna naknada za ratna stradanja?!). To je bilo politički motivirano ali imao i skrivene ciljeve:
- Najprije, Fond se riješio neaktivne i bezvrijedne imovine koja podijeljena prognanicima, priča koja se nastavila u tzv. investicijskim fondovima (kojima je HFP dijelio bezvrijedne tvrtke iz čega se izrodilo mnogo sporova). No generalno gledajući ostvareno je elegantno temeljito pranje portfelja.
- Zatim, su se počeli dijeliti kuponi braniteljskoj populaciji, po svemu i tamo će biti uskoro biti svega i svačega.
- Tzv. ESOP je bio samo pokušaj bacanja magle. Od toga niti može, niti smije biti išta: ta kako se išta može podijeliti po tom konceptu, kad je golemi dio već prodan, poklonjen, pokraden ili uništen – primjena ESOP bi izazvala golemu gužvu i ogromnu krizu u državi.
Raspad sistema:
Sada imamo raspad sistema. Kad čujete da je netko tamo u HFP-u smijenjen, znači da je samo žrtvovan radi nekih viših interesa i plaćen da šuti (jer Hrvatski fond za privatizaciju nije samostalna ustanova nego je dio Vlade _ u njemu odlučuje o svemu Upravni odbor a to je naravno - Vlada). Tako ukliješten HFP je postao potpuno nemoćan, tamo se već odavna ništa ne prodaje, a i kad stidljivo bilo što pokušaju rezultira skandalom i blokadom (putem telefonskih sjednica Vlade). Tako je bilo s opatijskim hotelima, s Hotelima Maestral, sada sa Sunčanim Hvarom. Sutra će isto biti s Hotelima Korčula, Hotelima Orebić, Hotelima Podgora isl.
Ovaj „udrobljeni“ model je bio nevrijedan, nepravedan, neefikasan i tako je završio. Ni Vlada ni HFP više ništa ne mogu konkretno napraviti osim popuštati pritiscima javnosti, u prvom redu onih koji su izvan HDZ-a (jer oni svoje ovce još drže pod črstom stegom, mada je pitanje koliko i kako dugo, jer vrijednosti cure iz ruku a vrijeme ističe i val velikih kompromitacija je na djelu).
Zašto je hvarska pobuna vrlo značajna i višeznačna:
Ona do kraja razotkriva koncept po kojem se (od Tuđmana preko Račana do Sanadera) uvriježilo u vrhovima vlasti da su - država oni. To su oni isti „mulci“ u središnjim strukturama visoko centralizirane države, koji su zajašili na vlast da bi krojili tuđe sudbine po vlastitom nahođenju (provodeći u djelo jednu arhaičnu srednjevjekovnu koncepciju „država to sam ja“ sjetite se Kralja Sunca - Luja Četrnaestoga). Oni si umišljaju i sebi pridavaju pravo da čine što ih volja, bez pravila i principa, u svoje ime i uglavnom za svoj račun. Javno dobro je za njih manje-više nepoznata vrijednost.
Pobuna građana Hvara, pa i najnovija pobuna bivših vlasnika na Hvaru otkriva dodatne dimenzije „grijeha struktura“. Oni pretvorbom uglavnom nisu obeštećeni, a ono malo što je Crkva, opet radi političkih ustupaka, uspjela ugrabiti samo ih dovodi do još većeg bijesa.
Pod „crveno-crnom“ bandijerom
Kad se sve ovo pogleda unatrag uočava se duboko smisleni plan u naoko kaotičnom modelu hrvatske tranzicije. U njemu se treba potražiti uzrok opće rasprodaje gospodarskih resursa, propadanje gospodarskog potencijala. A namnožene afere ukazuju na opću dezorijentaciju glede dalje privatizacije, na potpuni raspad privatizacijskih koncepcija. I ono najgore što se može raspoznati u svemu: Vlade su se mijenjale na vlasti, stranke su se mijenjale na vlasti, a koncept, „udrobljeni“ koncept se okorno održavao u funkciji.
Ljudi su se mijenjala u vlasti, osobe su se mijenjale u Fondu, ali koncept se uporno održavao u funkciji. Račan je dobio izbore na reviziji pretvorbe, ali ništa nije napravio. Pa naravno, HypoBanka (kao simbol i u konkretnoj misiji) je njegovala Pašaliće ali i Liniće, Kutle ali i Štrokove. Na tim razinama i u tim strukturama postoji pakt.
I ne samo na tim razinama.... „Crveno-crna“ koalicija je u pretvorbi do sada odlično funkcionirala. Zato ne treba iznenaditi ako "crveno-crna" koalicija se uskoro i formalno popne na političku vlast, kad se radi „pobune pučana“ na skorim izborima stvori nerješiva pat pozicija. Treba podržati "Pjerina Ivanića", i(li) "Matiju Bebića", koji su neplanirano i ucjenom otkinuli pozamašan komad za Hvar, ali i dobili krvave neprijatelje protiv sebe. „Lukavi Mlečići“ jesu danas pod „crveno-crnom bandijerom“, ma ostali su isti. Zlatna dionica znači samo dobivenu bitku, jer se rat još vodi.
Javni poslovi i tajni ugovori???
Ključna točka daljnjeg "rata" treba biti napad na "tajni ugovor" (što vrijedi zlatna dionica dokle god u tajnom ugovoru hvarski portfelj ima ograničena prava - jer je tajni ugovor vjerojatno vrlo jasno sve predvidio).
I, konačno, ovo je bitka za sve nas, za "lijepu našu" zemlju bez tajnih ugovora u javnim poslovima.
Mistifikacija koja je prezentirana javnosti i na kojoj se inzistira je nužna za mistifikatore, jer sada u pretvorbenom procesu po hrvatskom modelu imamo udrobljenog svega i svačega, pa je onda i teško napraviti bilo kakvu reviziju
U mom prošlom napisu sam samo želio ukazati na drugu, prikrivenu dimenziju „slučaja Sunčani Hvar". To je mnogo kompleksnija priča, saga o najgorem izdanju hrvatske pretvorbe i privatizacije, u kojoj se našlo "udrobljeno" svega i svačega, samo ne društveno pravednog koncepta i ekonomske efikasnosti. Zato najtananija pomjeranja na tom planu izazivaju teške tektonske poremećaje.
Pogledajmo malo unatrag:
Tranzicija nije nešto od jučer, to je vrlo dobro poznati problem koji se pojavljivao uvijek kad su se rušile previše centralizirane države (boljševičke revolucije s tim nemaju veze jer su predstavljale još veće podržavljivanje). Unatoč toj činjenici tranzicija je u našim uvjetima postala opravdanje za sve nevolje, jer eto, bože moj, što možemo – to je tranzicija!! Pa su tako popratne pojave postale uzrok svega lošeg što se događa. Ali nije tako!
Jedan stariji primjer tranzicije:
Austrija - Poslije pada Austro-Ugarske iza Prvog svjetskog rata carsko-državna imovina je najvećim dijelom pripala općinama, koje su zadržavajući vlasništvo nad nekretninama poželjni poduzetnički ugođaj rješavali dugoročnim koncesijskim ugovorima. Kod njih takvo nešto i danas postoji, ali ono što je najvažnije, u tadašnjoj Austriji je imovina stavljena u razvojnu funkciju kojom je stvoren poduzetničko-kreativni val što je Austriju čvrsto pozicioniralo među najrazvijenije zemlje Europe. Na tragu tih povijesnih iskustava iz ostataka nekadašnje nam zajedničke države Pjerino Bebić i otok Hvar su na pravom putu. I svi oni koji će uskoro, slijedeći Pjerinov primjer, također tražiti da i njihove lokalne zajednice postanu ravnopravni dio Hrvatske države.
Noviji primjeri tranzicije:
Slovenija i Češka su primijenili tzv. šok (brze transformacije) i propulzivni model (s jakom razvojnom komponentom). Nekadašnjim vlasnicima je odmah vraćeno, a ostatak vrijednosti podijeljen na kupone je razdijeljen svim građanima po jasnom i pravednom ključu. Što je tko poslije toga sa svojim dionicama radio, bio je njegov osobni problem (bilo je devijacija pogotovo s tzv. investicijskim fondovima). Sve nepravilnosti su sada iza njih, države im odlično funkcioniraju, one su među najuspješnijim novo-integriranim zemljama EU.
Hrvatski "udrobljeni" tranzicijski model:
Rat u Hrvatskoj se često uzima kao razlog nekonzistentnosti, lutanja i devijacija, ali su to ustvari namjerne mistifikacije novostvorene hrvatske elite, koja se popunjavala rojevima "gologuzih" pravovjernih "državotvornih" Hrvata.
Priča o „državotvornosti“ je priča o usmjerenoj privatizaciju! O „državotvornosti“ se pričalo samo u "pozadini", o njoj se nije pričalo na ratnim položajima, a „državotvorne“ priče su utihnule kad su sveci blago podijelili. Da se podsjetimo kako je to išlo.
Najprije je napravljena međufaza – tzv. pretvorba.
To je bio vrlo skup, dugotrajan, zbrkan i nejasan proces pretvaranja društvenog vlasništva u državno. Jedno je vrijeme zaista bilo začuđujuće čemu je faza pretvaranja državnog u državno bila uopće potrebna. Sad je sve mnogo jasnije: U pretvorbi se izbjegavalo vraćanje imovine bivšim vlasnicima (kroz institut tzv. rezervacija“) od kojih ni do danas uglavnom ništa nije riješeno. Radnicima su dijeljene dionice po navodno povlaštenim uvjetima, ali se uskoro otkrilo, da i onih 50 % popusta po dioničkom paketu je bilo daleko skuplje od tržišnih vrijednosti (pa se događalo da neki povlašteni poduzetnik kupuje dionice u bescjenje dok radnici plaćaju ogromne iznose). Krajnji rezultat ovakvog nonsensa je bio masovno odustajanje novopečenih dioničara, čije dionice je država ne crveneći se i ne trepnuvši spremno primala natrag.
Usmjerena podjela podobnima:
To je bila sljedeća faza u kojoj se javila ona ideja o 200 obitelji (što je bila latino-američka floskula). Promišljeni tvorci hrvatskog „državotvornog“ čuda su počeli dijeliti „blago“ podobnima (bez novaca - da plate kad mogu ili kad budu baš morali). Poznajem slučaj jednog „podobnika“ koji je uzeo hotel u unutrašnjosti, a onda panično tražio kome ga prodati, jer se politička situacija zakuhala). Ako je baš trebalo platiti, posuđivalo se iz državnih fondova (npr. Kutle za niz „svojih“ tvrtki iz mirovinskih fondova), ili provlačenjem namjenskih sredstava preko privatnih računa (npr. Biondić za Hotel Valentićevu pomoć hotelijerima za Villu Dubrovnik).
Otuđeni državni kapital:
Upućenijima je uvijek bilo jasno, a poslije slučaja Zagorec još jasnije, da se na raznim računima gomilao otuđeni ratni novac koji je počeo tražiti način da se uključi. To ustvari i nije bio klasični prljavi novac jer se posve legalno ukrcavao na račune pod nečijim imenima, a onda se kroz banke uz politički utjecaj počeo ukrcavati u privatizaciju. HypoBanka je pravi primjer ali i razne druge banke - jer je taj novac mogao bankarski normalno cirkulirati. Dakako, bilo je i „šporkog“ kapitala, no tko ga može prepoznati u ovoj općepoznatoj europskoj kaljuži
Podjela kupona
Kad je bilo već mnogo toga podijeljeno izmišljeno je nekoliko parcijalnih „kuponskih“ privatizacija, zakašnjela i posve nepravedna akcija (kuponska privatizacija bi imala svoj smisao da se dijelila svim građanima Hrvatske, kao u Sloveniji ili Češkoj, a ne pojedinim slojevima društva npr. prognanicima kao navodna naknada za ratna stradanja?!). To je bilo politički motivirano ali imao i skrivene ciljeve:
- Najprije, Fond se riješio neaktivne i bezvrijedne imovine koja podijeljena prognanicima, priča koja se nastavila u tzv. investicijskim fondovima (kojima je HFP dijelio bezvrijedne tvrtke iz čega se izrodilo mnogo sporova). No generalno gledajući ostvareno je elegantno temeljito pranje portfelja.
- Zatim, su se počeli dijeliti kuponi braniteljskoj populaciji, po svemu i tamo će biti uskoro biti svega i svačega.
- Tzv. ESOP je bio samo pokušaj bacanja magle. Od toga niti može, niti smije biti išta: ta kako se išta može podijeliti po tom konceptu, kad je golemi dio već prodan, poklonjen, pokraden ili uništen – primjena ESOP bi izazvala golemu gužvu i ogromnu krizu u državi.
Raspad sistema:
Sada imamo raspad sistema. Kad čujete da je netko tamo u HFP-u smijenjen, znači da je samo žrtvovan radi nekih viših interesa i plaćen da šuti (jer Hrvatski fond za privatizaciju nije samostalna ustanova nego je dio Vlade _ u njemu odlučuje o svemu Upravni odbor a to je naravno - Vlada). Tako ukliješten HFP je postao potpuno nemoćan, tamo se već odavna ništa ne prodaje, a i kad stidljivo bilo što pokušaju rezultira skandalom i blokadom (putem telefonskih sjednica Vlade). Tako je bilo s opatijskim hotelima, s Hotelima Maestral, sada sa Sunčanim Hvarom. Sutra će isto biti s Hotelima Korčula, Hotelima Orebić, Hotelima Podgora isl.
Ovaj „udrobljeni“ model je bio nevrijedan, nepravedan, neefikasan i tako je završio. Ni Vlada ni HFP više ništa ne mogu konkretno napraviti osim popuštati pritiscima javnosti, u prvom redu onih koji su izvan HDZ-a (jer oni svoje ovce još drže pod črstom stegom, mada je pitanje koliko i kako dugo, jer vrijednosti cure iz ruku a vrijeme ističe i val velikih kompromitacija je na djelu).
Zašto je hvarska pobuna vrlo značajna i višeznačna:
Ona do kraja razotkriva koncept po kojem se (od Tuđmana preko Račana do Sanadera) uvriježilo u vrhovima vlasti da su - država oni. To su oni isti „mulci“ u središnjim strukturama visoko centralizirane države, koji su zajašili na vlast da bi krojili tuđe sudbine po vlastitom nahođenju (provodeći u djelo jednu arhaičnu srednjevjekovnu koncepciju „država to sam ja“ sjetite se Kralja Sunca - Luja Četrnaestoga). Oni si umišljaju i sebi pridavaju pravo da čine što ih volja, bez pravila i principa, u svoje ime i uglavnom za svoj račun. Javno dobro je za njih manje-više nepoznata vrijednost.
Pobuna građana Hvara, pa i najnovija pobuna bivših vlasnika na Hvaru otkriva dodatne dimenzije „grijeha struktura“. Oni pretvorbom uglavnom nisu obeštećeni, a ono malo što je Crkva, opet radi političkih ustupaka, uspjela ugrabiti samo ih dovodi do još većeg bijesa.
Pod „crveno-crnom“ bandijerom
Kad se sve ovo pogleda unatrag uočava se duboko smisleni plan u naoko kaotičnom modelu hrvatske tranzicije. U njemu se treba potražiti uzrok opće rasprodaje gospodarskih resursa, propadanje gospodarskog potencijala. A namnožene afere ukazuju na opću dezorijentaciju glede dalje privatizacije, na potpuni raspad privatizacijskih koncepcija. I ono najgore što se može raspoznati u svemu: Vlade su se mijenjale na vlasti, stranke su se mijenjale na vlasti, a koncept, „udrobljeni“ koncept se okorno održavao u funkciji.
Ljudi su se mijenjala u vlasti, osobe su se mijenjale u Fondu, ali koncept se uporno održavao u funkciji. Račan je dobio izbore na reviziji pretvorbe, ali ništa nije napravio. Pa naravno, HypoBanka (kao simbol i u konkretnoj misiji) je njegovala Pašaliće ali i Liniće, Kutle ali i Štrokove. Na tim razinama i u tim strukturama postoji pakt.
I ne samo na tim razinama.... „Crveno-crna“ koalicija je u pretvorbi do sada odlično funkcionirala. Zato ne treba iznenaditi ako "crveno-crna" koalicija se uskoro i formalno popne na političku vlast, kad se radi „pobune pučana“ na skorim izborima stvori nerješiva pat pozicija. Treba podržati "Pjerina Ivanića", i(li) "Matiju Bebića", koji su neplanirano i ucjenom otkinuli pozamašan komad za Hvar, ali i dobili krvave neprijatelje protiv sebe. „Lukavi Mlečići“ jesu danas pod „crveno-crnom bandijerom“, ma ostali su isti. Zlatna dionica znači samo dobivenu bitku, jer se rat još vodi.
Javni poslovi i tajni ugovori???
Ključna točka daljnjeg "rata" treba biti napad na "tajni ugovor" (što vrijedi zlatna dionica dokle god u tajnom ugovoru hvarski portfelj ima ograničena prava - jer je tajni ugovor vjerojatno vrlo jasno sve predvidio).
I, konačno, ovo je bitka za sve nas, za "lijepu našu" zemlju bez tajnih ugovora u javnim poslovima.
Wednesday, January 10, 2007
Mistifikacije!!
Moram prokomentirati rješenje koje je doneseno glede Sunčanog Hvara, i sinoć prezentirano "sretnoj" javnosti:
Znajući Šukera kako teško vadi pare, plaćanje milijuna iz državnog proračuna gradu Hvaru uz daljnje skrivanje originala ugovora (vjerojatno je to ipak samo CNNova kopija), te ostavljanje mistifikacije oko JPP je ustvari kupovanje šutnje.
Ono što Vlada sada treba (oni na vlasti i u HFP-u) treba znati jest, da je sada ovaj koncept po kojem se daju udjeli lokalnim zajednicama, postao presedan i za druge lokalne zajednice (Korčula za Hoteli Korčula, Orebić za Hotelsko Orebić, Dubrovnik oko Hotela Maestrala, Župa Dubrovačka oko Hotela Plata, Podgora oko Hotela Podgora isl). Ja se čvrsto nadam da će to oni u lokalnim zajednicama znati pročitati i ostvariti, jer je i ovo bolje rješenje od onog da država sve rasprodaje po svome nahođenju.
No, ovaj presedan istovremeno znači i definitivno pokopavanje ESOP-a tj. radničkog dioničarstva, jer jednostavno za dva koncepta koji međusobno kolidiraju, nema mjesta.
Treba shvatiti Vladu i HFP, njima je ipak izgledalo bolje da ide dio u lokalne zajednice, jer je to također dio države, koje Vlada ionako drži za gušu. I smatraju da je lakše utjecati na "političare" u lokalnoj vlasti, nego na masu zaposlenika, kad i ako bude trebalo nešto opet zamutiti. Da je tome tako medeni ugođaj u glasu hvarskog gradonačelnika.
Ipak, hvarskom gradonačelniku se omakla jedna nijansa koja može imati dalekosežne posljedice: Izjavio je otptilike da sada Hvarani mogu biti mirni jer je njihov minuli rad zaštićen. Koliko je zaštićen to će se tek vidjeti, ali "minuli rad" se nikako ne uklapa u shvaćanje vlasti (i HFP-a), koji misle i rade tako kao da su oni stvarni vlasnici svega, i da mogu mirno i samozadovoljno krčmiti sve što je društveno (pa i tajnim ugovorima za javne potrebe - što je nonsens in adjecto). To je arhaično apsolutističko shvaćanje najbliže onom Luja Četrnaestoga : "Država to sam ja!".
Nazdravlje Hvaranima, koji su, nekako mi se čini, osvojili Pirovu pobjedu. Kako vjerojatno javnog partnerstva nema ni malo (formalno ostaje "tajna" što su to doista činili), ono što preostaje jest privatno dioničartsvo. Budući da ono ovisi samo o novcu(kojega orke imaju a Hvarani nemaju), to što su dobili je šaka suhe pržina koju boduli vrlo dobro znaju koliko je moguće zadržati u rukama.
Mistifikacija koja je prezentirana javnosti i na kojoj se inzistira je nužna za mistifikatore, jer sada u pretvorbenom procesu po hrvatskom modelu imamo udrobljenog svega i svačega, pa je onda i teško napravoto bilo kakvu reviziju.
Znajući Šukera kako teško vadi pare, plaćanje milijuna iz državnog proračuna gradu Hvaru uz daljnje skrivanje originala ugovora (vjerojatno je to ipak samo CNNova kopija), te ostavljanje mistifikacije oko JPP je ustvari kupovanje šutnje.
Ono što Vlada sada treba (oni na vlasti i u HFP-u) treba znati jest, da je sada ovaj koncept po kojem se daju udjeli lokalnim zajednicama, postao presedan i za druge lokalne zajednice (Korčula za Hoteli Korčula, Orebić za Hotelsko Orebić, Dubrovnik oko Hotela Maestrala, Župa Dubrovačka oko Hotela Plata, Podgora oko Hotela Podgora isl). Ja se čvrsto nadam da će to oni u lokalnim zajednicama znati pročitati i ostvariti, jer je i ovo bolje rješenje od onog da država sve rasprodaje po svome nahođenju.
No, ovaj presedan istovremeno znači i definitivno pokopavanje ESOP-a tj. radničkog dioničarstva, jer jednostavno za dva koncepta koji međusobno kolidiraju, nema mjesta.
Treba shvatiti Vladu i HFP, njima je ipak izgledalo bolje da ide dio u lokalne zajednice, jer je to također dio države, koje Vlada ionako drži za gušu. I smatraju da je lakše utjecati na "političare" u lokalnoj vlasti, nego na masu zaposlenika, kad i ako bude trebalo nešto opet zamutiti. Da je tome tako medeni ugođaj u glasu hvarskog gradonačelnika.
Ipak, hvarskom gradonačelniku se omakla jedna nijansa koja može imati dalekosežne posljedice: Izjavio je otptilike da sada Hvarani mogu biti mirni jer je njihov minuli rad zaštićen. Koliko je zaštićen to će se tek vidjeti, ali "minuli rad" se nikako ne uklapa u shvaćanje vlasti (i HFP-a), koji misle i rade tako kao da su oni stvarni vlasnici svega, i da mogu mirno i samozadovoljno krčmiti sve što je društveno (pa i tajnim ugovorima za javne potrebe - što je nonsens in adjecto). To je arhaično apsolutističko shvaćanje najbliže onom Luja Četrnaestoga : "Država to sam ja!".
Nazdravlje Hvaranima, koji su, nekako mi se čini, osvojili Pirovu pobjedu. Kako vjerojatno javnog partnerstva nema ni malo (formalno ostaje "tajna" što su to doista činili), ono što preostaje jest privatno dioničartsvo. Budući da ono ovisi samo o novcu(kojega orke imaju a Hvarani nemaju), to što su dobili je šaka suhe pržina koju boduli vrlo dobro znaju koliko je moguće zadržati u rukama.
Mistifikacija koja je prezentirana javnosti i na kojoj se inzistira je nužna za mistifikatore, jer sada u pretvorbenom procesu po hrvatskom modelu imamo udrobljenog svega i svačega, pa je onda i teško napravoto bilo kakvu reviziju.
Vlast je „gulozna“ stvar
Ovo s ispitivanjem javnog mnijenja je svakako znakovito ako se zanatski odradi, mada se može i vrlo lako naručivati rezultate. Recimo ta ispitivanja telefonima - ikako ostaju anonimna vrlo lako se može napraviti data baza svih registriranih dobrovoljnih ispitanika, i o svakom se elektronski može napraviti profil, a onda pozivati telefonski po profilu one odgovaraju rezultatima koje naručitelj ankete očekuje. Zato se ponegdje često događaju drastične razlike u pozicioniranjima, mada je posve nevjerojatno da se glasačko tijelo doista tako ambivalentno ponaša. Kunice su kunice, nitko nije imun na njih!
Ipak, postoji i profesionalno poštenje kod ispitivača javnog mnijenja, pa kad imamo ovako male pomake u redovitim ispitivanjima, a pod uvjetom da je uzorak odabran korektno, i ako su rezultati tretirani zanatski, možemo rezultate uzeti kao ozbiljne pokazatelje.
Mislim da se već duže vremena reciklira ista situacija, tj. HDZ dođe na ili izgubi vodeću poziciju, ovisno o tome koliko SDP dobije ili izgubi podrške, a to nije dobro ni za HDZ ni za SDP, a najmanje za Hrvatsku jer građani evidentno se moraju zbunjivati s blizancima na političkoj tržnici, jer se ne može jasno odrediti kome doista glas treba dati.
Vlast je „gulozna“ stvar, i ta činjenica je u realnosti stvorila vrlo neodređenu situaciju na političkom tržištu!
Tako je SDP (s kolegama iz prošle Vlade) bio odlepršao previše desno od političkog centra, po tome je nažalost ostao zapamćen, a k tome malo vodi računa kako da se vrati tamo gdje mu je prirodno mjesto (konačno gdje stvarno ima glasova jer hrvatska glasačka mašinerija nije orijentirana desno nego malo ulijevo radi mnogih neriješenih egzistencijalnih problema i moralnih opterećenja). A SDP se bavio s onim što mu se sada najviše prigovara – a to je privatizacija, koju ne samo da nije poništavao (mada mu je to bilo izborno obećavanje), nego je čak neke i sam kreirao po sličnom konceptu.
HDZ ne treba previše komentirati, jer ima svoju najstabilnu članski situaciju (koja se održava na dobro razgranatom sustavu osobnih interesa). Ipak, politički se i dalje raslojava (Glavaš), a ktome skače iz afere u aferu, što je prirodan tijek stvari svake stranke na vlasti (kao primjer je karakteristično ovo ponašanje sa Sunčanim Hvarom gdje se Gradu Hvaru plaćaju velike pare iz proračuna da bi prestalo "talasanje" oko stvarnog sadržaja "tajnog" ugovora o javnom plartnerstvu). Konačno, nije "pokrenuto" skoro ništa, a naročito veliki grijeh (svake strane na vlasti) je ne stvaranje novih radnih mjesta, što se ne može amortizirati tzv. smanjivanjem stope nezaposlenosti. I ubuduće će svatko na vlasti, tu istui vlast gubiti ukoliko ne pokaže konkretnog napretka na tom polju. Permanentno dosta neurotična atmosfera kod njih možda ipak pokazuje da Sanader vjerojatno može biti odvojeniji od vlastitog stranačkog življa i glasačke potpore nego što se to vidi izvana.
S HSP-om na desnoj strani je generalno jasnija situacija, jer su oni jedna relativno jača rezervna desna pozicija (takva na lijevom krilu ne postoji), pa je već vidljivo stalno cirkuliranje nezadovoljnih glasača iz jedne (HDZ) u drugu (HSP) opciju, ovisno o trenutnom stanju stvari i natezanjima između njih. I jedni (HDZ) i drugi (HSP) će trebati nastojati barem vlastito članstvo držati pod kontrolom, (s čime se vuče i veći dio glasačkog tijela), a to je relativno lako kad se pritiska vlastito članstvo koje zavisi o sinekurama ili neugodnim posljedicama ako se vlast eventualno izgubi. No ostaje opasno pitanje kako utjecati na najveći dio navijača, na koje se ipak ne može utjecati ni obećanjima ni sinekurama.
Najabnormalnija je situacija kod HNS-a, gdje jedna u osnovi građanska, liberalno centristička stranka stjecajem okolnosti zauzima upražnjenu lijevu poziciju, ali ne govori tim jezikom, što izaziva dodatnu zbrku. Čačićeva ofenziva je samo dobar marketing za stranku, jer bit premijerom treba osvojiti mandate u Saboru.
No Čačićev eksperiment osobnog eksponiranja možda može biti i poučan putokaz. On se u općem glasačkom tijelu doživljava kao "novi" kadar, manje unutar svoje stranke, ali uspješno ulazi na tuđi teren, jer glasači pokazuju zamor od očekivanja; vole vidjeti nove igrače. Zato bi svi, a naročito oni u SDP-u trebali što prije izići s novim imenima. Vlast će se ionako sastavljati kasnije. No, ne da opet prevare glasačku bazu koju zadobiju, ako žele išta naučiti iz ove svoje krize. I onog ogavnog javnog kupovanja mandata poslije izbora!
I općenito: ne treba podcjenjivati glasačko tijelo, ono rapidno sazrijeva, i kaznit će svakoga onog koji nastupi po Jambovskom receptu "moj narode, moja stoko":!
Ipak, postoji i profesionalno poštenje kod ispitivača javnog mnijenja, pa kad imamo ovako male pomake u redovitim ispitivanjima, a pod uvjetom da je uzorak odabran korektno, i ako su rezultati tretirani zanatski, možemo rezultate uzeti kao ozbiljne pokazatelje.
Mislim da se već duže vremena reciklira ista situacija, tj. HDZ dođe na ili izgubi vodeću poziciju, ovisno o tome koliko SDP dobije ili izgubi podrške, a to nije dobro ni za HDZ ni za SDP, a najmanje za Hrvatsku jer građani evidentno se moraju zbunjivati s blizancima na političkoj tržnici, jer se ne može jasno odrediti kome doista glas treba dati.
Vlast je „gulozna“ stvar, i ta činjenica je u realnosti stvorila vrlo neodređenu situaciju na političkom tržištu!
Tako je SDP (s kolegama iz prošle Vlade) bio odlepršao previše desno od političkog centra, po tome je nažalost ostao zapamćen, a k tome malo vodi računa kako da se vrati tamo gdje mu je prirodno mjesto (konačno gdje stvarno ima glasova jer hrvatska glasačka mašinerija nije orijentirana desno nego malo ulijevo radi mnogih neriješenih egzistencijalnih problema i moralnih opterećenja). A SDP se bavio s onim što mu se sada najviše prigovara – a to je privatizacija, koju ne samo da nije poništavao (mada mu je to bilo izborno obećavanje), nego je čak neke i sam kreirao po sličnom konceptu.
HDZ ne treba previše komentirati, jer ima svoju najstabilnu članski situaciju (koja se održava na dobro razgranatom sustavu osobnih interesa). Ipak, politički se i dalje raslojava (Glavaš), a ktome skače iz afere u aferu, što je prirodan tijek stvari svake stranke na vlasti (kao primjer je karakteristično ovo ponašanje sa Sunčanim Hvarom gdje se Gradu Hvaru plaćaju velike pare iz proračuna da bi prestalo "talasanje" oko stvarnog sadržaja "tajnog" ugovora o javnom plartnerstvu). Konačno, nije "pokrenuto" skoro ništa, a naročito veliki grijeh (svake strane na vlasti) je ne stvaranje novih radnih mjesta, što se ne može amortizirati tzv. smanjivanjem stope nezaposlenosti. I ubuduće će svatko na vlasti, tu istui vlast gubiti ukoliko ne pokaže konkretnog napretka na tom polju. Permanentno dosta neurotična atmosfera kod njih možda ipak pokazuje da Sanader vjerojatno može biti odvojeniji od vlastitog stranačkog življa i glasačke potpore nego što se to vidi izvana.
S HSP-om na desnoj strani je generalno jasnija situacija, jer su oni jedna relativno jača rezervna desna pozicija (takva na lijevom krilu ne postoji), pa je već vidljivo stalno cirkuliranje nezadovoljnih glasača iz jedne (HDZ) u drugu (HSP) opciju, ovisno o trenutnom stanju stvari i natezanjima između njih. I jedni (HDZ) i drugi (HSP) će trebati nastojati barem vlastito članstvo držati pod kontrolom, (s čime se vuče i veći dio glasačkog tijela), a to je relativno lako kad se pritiska vlastito članstvo koje zavisi o sinekurama ili neugodnim posljedicama ako se vlast eventualno izgubi. No ostaje opasno pitanje kako utjecati na najveći dio navijača, na koje se ipak ne može utjecati ni obećanjima ni sinekurama.
Najabnormalnija je situacija kod HNS-a, gdje jedna u osnovi građanska, liberalno centristička stranka stjecajem okolnosti zauzima upražnjenu lijevu poziciju, ali ne govori tim jezikom, što izaziva dodatnu zbrku. Čačićeva ofenziva je samo dobar marketing za stranku, jer bit premijerom treba osvojiti mandate u Saboru.
No Čačićev eksperiment osobnog eksponiranja možda može biti i poučan putokaz. On se u općem glasačkom tijelu doživljava kao "novi" kadar, manje unutar svoje stranke, ali uspješno ulazi na tuđi teren, jer glasači pokazuju zamor od očekivanja; vole vidjeti nove igrače. Zato bi svi, a naročito oni u SDP-u trebali što prije izići s novim imenima. Vlast će se ionako sastavljati kasnije. No, ne da opet prevare glasačku bazu koju zadobiju, ako žele išta naučiti iz ove svoje krize. I onog ogavnog javnog kupovanja mandata poslije izbora!
I općenito: ne treba podcjenjivati glasačko tijelo, ono rapidno sazrijeva, i kaznit će svakoga onog koji nastupi po Jambovskom receptu "moj narode, moja stoko":!
Tuesday, January 9, 2007
Eppur si muove!
Stvari nisu uvijek onakve kakvim izgledaju!
Na dan 8 siječnja 1642 godine umro je Galileo Galilei (1564 - 1642) veliki znanstvenik koji je ostao zapamćen po poznatim riječima „Eppur si muove“ tj. „ipak se kreće“ (koje je prkosno promrmljao pritisnut od inkvizicije da povuče svoju kopernikansku orijentaciju). Bio je pošteđen spaljivanja, ali mu je djelo stavljeno na „Index librorum prohibitorum“ gdje je ostalo sve do 1741 godine, kad ga je uistinu „pomilovao“ tek Papa Ivan Pavao II.
Prethodnik mu Nikola Kopernik (1473. – 1543) je u Nürnbergu 1543. godine obznanio djelo „De revolutionibus orbium coelestium“, lukavo, tek neposredno pred smrt, pa mu inkvizicija nije mogla nauditi, ali mu je djelo ostalo na „Indeks“-u sve do 1822 godine.
Uz njih su se na famoznom Indexu bile našle povijesno-kulturne veličine kao Desiderius Erasmus, Edward Gibbon, Giordano Bruno, Laurence Sterne, Voltaire, Daniel Defoe, Honoré de Balzac, Jean-Paul Sartre, Nikos Kazantzakis, zatim Descartes, Kant, Berkeley, Malebranche, Lamennais, Gioberti, dok ateisti kao Schopenhauer i Nietzsche nisu bili uključeni na listi samo zato što je Tridentski koncil (1545-63) donio pravilo po kojem su svi heretici zabranjeni „ipso facto“.
Kad se pogleda ovo društvo koje se našlo na Indexu , proizlazi da se bilo časnije naći na tom popisu nego ostati izvan njega; po onom starom bradatom vicu da je ljepše u paklu jer je tamo bolje društvo (možda ta floskula potiče još iz tih vremena).
Zadnjih nekoliko nedjelja pratio sam s velikim interesom znanstveno-dokumentarni serijal „Planeti“ u kojem se na vrlo pristupačan način prikazivala povijest Sunčevog sustava (i planeta), nama bliskog dijela svemira. Radi tog istog Sunca neki su znanstvenici bili zabranjivani, neki čak zaglavili na lomačama, i to u režiji onih istih koji su sebi prisvajali pravo da bez znanja znaju više od drugih, jer zastupaju „svemirske“ autoritete.
Ono što je u serijalu bilo zapanjujuće i zadivljujuće, je način na koji je ispričana priča o nastanku Sunčevog sustava; kako je sve to nastalo, te kako će nestati. Da bi neukim gledateljima, ograničenim ljudskim bićima, predočili u biti neshvatljivu priču, autori su upotrijebili prikaz u omjeru jedan prema milijardu. Tako je gledatelj morao ostati fasciniran jezivim krajem koji nam predstoji. Mada je jedan od znanstvenika u serijalu naglasio kako je to ipak daleka budućnost, zagrijavanje i širenje Sunca je neminovan proces, koji će se prenositi na sve planete i nužno završiti kolapsom. Pritom nam je uputio sljedeće utješne riječi: kad bismo se našli na Zemlji nakon milijardu godina, još uvijek bi se na njoj moglo preživljavati, mada ne tako ugodno kao danas. Eh, milijardu godina!
U nastavcima istog serijala su se iznosile nove fascinirajuće spoznaje: život, onakav kakvog mi poznajemo moguć je i bez fotosinteze, dakle neovisno od Sunca kao izvora života. Naime u velikim dubinama, gdje sunce ne dopire, ali blizu podzemnih geotermalnih izvora energije našao se život. I u nekakvim kamenjima svemirskog porijekla su pronađeni okamenjeni sastojci bitni za nekadašnje postojanje života, onakvog kakvog mi poznajemo. A što je s onim kojeg mi ne poznajemo?
Zatim su, radi boljeg shvaćanja neshvatljivog, ponovno upotrijebili milijarde kao mjerilo objašnjavanja: tako je Sunčev sustav opisan tek kao trunak u svemiru, slikovito rekoše kao zrnce pijeska na velikoj plaži, a kako sustava sličnih Sunčevom u "poznatom" nam svemiru postoji mnogo milijarda puta više nego zrnaca pijeska na svim plažama kugle zemaljske. I još rekoše da postoje planeti slični našima, da postoje vrste života koje jesu, ali i koje uopće ne moraju biti slične nama poznatim oblicima. Također su iznijeli mogućnost da život nije neka slučajna pojava nego svojstvo imanentno supstanci, dakle integralan dio svemira, njegov svojevrstan, sveprisutan i specifičan energetski oblik.
Time se zatvorio krug, koji je započet geocentrizmom Ptolomeja (gdje je naša zemlja bila centar Svemira), preko Kopernikovog heliocentrizam (gdje je Sunce postalo centar svemira, ali je Zemlja zadržala ekskluzivitet jedinog centra života), pa sve do najnovijih znanstvenih spoznaja prema kojima je heliocentrični sustav postao beznačajno zrnce prašine u svemirskim razmjerima, a centar svemira i izvor života su locirani negdje nedostižno daleko, u tami Svemira, izvan naših ograničenih mogućnosti spoznaje. Pa kako se sada molim vas u svemu tome snaći?
Već je otprije znanstveno utvrđeno da je Zemlja stara 7-8 milijardi godina (i da je možda tek na manje od pola vijeka njenog trajanja). A sad to promatrajte kroz činjenice da je Sunčev sustav samo jedan od milijardama sličnih, da čovjeku treba stotine tisuće svjetlosnih godina ako bi želio samo obići najbližu nam okolinu. I prelomite to kroz istinu, da prosječni čovjekov životni vijek traje mikroskopskih 80-tak godina, da se humana povijest proteže mizernih 5 milijuna godina (od australopiteka do homo sapiensa, pri čemu je naš krapinski neandertalac čak moderna pojava), da pisana povijest traje nekoliko tisuća godina, da prava povijest moderne znanosti traje posljednjih 300 godina (dosta manje od tzv. mračnog perioda srednjeg vijeka u kojem je znanost bila protjerana kao heretička, znanstvenici spaljivani, u ime duhovne spoznaje nametane iz pravovjernog neznanja posvećenih crkvenih krugova).
Zaboga, kako se sada u svemu ovome orijentirati? Kako sebi sačuvati osjećaj važnosti koja bi nas tješila u strahotama svemirske osamljenosti?? Naše trodimenzionalno shvaćanje svijeta i kratkotrajno pamćenje nije više zadovoljavajuće, a postojanje Jokera (Boga u pokeru spoznaje tajni) postaje pomalo upitno. Ne da bi se dokazalo kako Boga nema, jer ni ateizam ni teizam ne mogu dati precizne odgovore što se zaista nalazi iza svega ovoga; to je ona granična točka na kojoj se silom prilika susreću teisti, ateisti (i oni između njih), točka na kojoj se uobličava ona ista i sveprisutna (ne)mogućnost spoznavanja. Izgleda da je Svemir veći, nejasniji, prostraniji i trajniji nego što to naša mala duša može shvatiti. Time naš mali ograničeni svijet postaje trodimenzionalna tamna kutija iz koje se malo što može vidjeti i shvatiti, jer postaje upitrno da li zaista postoje samo tri dimenzije. Ili njih mnogo više!
No, čovjek je ipak neobična i rijetka pojava, jer su neki ljudski umovi i prije znali zaći duboko u bit tajni postojanja, što su vladajući „autoriteti“ uglavnom tretirali herezom - djelima paklene tmine. To su bili oni alterani (uzvišeni) umovi praktičari koji su govorili „eppur si muove“ (Galileo), koji „znaju da ništa ne znaju“ (Sokrat) ili „da Boga treba izmisliti ako ga slučajno nema“ (Voltaire), i završavali s otrovom u čaši, na lomači, ili famoznom Indexu.
Postojali su, i još postoje i oni drugi, koji svemirsku izgubljenost očajnički pokušavaju rješavati raznim kreacionističkim teorijama. Tako neki starost zemlje (izvodeći iz svetih knjiga), svode na otprilike 10.000 godina, kad je Netko stvorio Zemlju radi Čovjeka: sve opet u nostalgičnoj želji da se vrate u utješni i bezbrižni zaklon homocentrizma, kojeg doživljavaju kao jedini lijek protiv vlastite svemirske beznačajnosti.
Svi prethodni napori spoznavanja svemira su se uvijek svodili na definiranje mjesta i uloge čovjeka u svemiru, odnosa svemira i čovjeka, odnosa prirode i čovjeka, pa tako i odnosima između čovjeka i čovjeka. Sve te teorije su u osnovi bile homocentrične, što je bilo normalno, jer je trebalo odrediti mjesto čovjeka u svijetu oko nas. Time se homocentričnost spušta na polje politike, jer je u svemu bilo najvažnije definirati kako se stvara društvena moć, i kako se primjenjuje unutar ljudskih skupina.
Što se dakle događa s homocentrizmom u svjetlu najnovijih spoznaja, koje pomiču horizonte spoznavanja u daleki svemir, u tamne sfere neshvatljivosti, sfere u kojima se čovjeka pretvara u fobično zrnce praha izgubljenog u beskrajnoj tami? Dovodi li se time u pitanje cjeloviti sustav društvenih vrijednosti? Ljuljaju li se time pozicije postojećih utjecajnih i moćnih društvenih institucija? Destabilizira li se time čitava društvena nadgradnja sazdana na „svemirskim istinama“ i vanzemaljskim autoritetima? Što se sada događa sa "svevremenim istinama" pomoću kojih se tako lako i jednostavno objašnjavalo sve što čovjek ne zna, ili ne treba znati?
Negdje zaista moraju vladati panika, jer s gubitkom vlasti i moći gubi se smisao, gube se materijalnu poziciju koja se stvorile i održavale na račun puka. Čovjek se, suočen s nespoznatljivim dimenzijama svemirske tajne, koji je opet postao zrnce prašine izgubljeno u vremenu i prostoru, vratio u osjećajnom smislu u pretpovijesna vremena, ali mu totemi i idoli više nisu dovoljni, pa ni današnje dominantne religije teško da mogu zadovoljiti suvremene spoznajne potrebe čovjeka. Zato nastaje nužnost vremena u kojoj treba revidirati postojeće vrijednosti, revalorizirati smisao mnogih institucija. Kako sve te institucije imaju svoje interese kontinuiteta, koji su poljuljani, izgledalo je najlakše opet dovesti u pitanje znanost. U želji da ljudima vrate ugodan osjećaj sigurnosti kroz religiozne rituale, a svojim institicijama osiguraju opstojnost, poslužili su se anatemom kao dobro poznatim i prokušanim receptom.
No, ne treba imati straha: ljudsko društvo se neće raspasti, etika će opstojati i bez religije kakvu danas poznajemo, ali se kao prioritet nameće zadatak vremena u kojm se stvari moraju presložiti, vrijednosti redefinirati.
I, znanost mora ići dalje: To je naš dug svima onima iz kulturne povijesti ljudskog roda, koji su se trudili da za sebe i nas spoznaju, koji su se za znanje žrtvovali, od Sokratovog otrova do lomača za knjige u Trećem Reichu, od lomača za Giordana Bruna do Indexa (koji nažalost još postoji kao moralna obveza vjernika, mada ne više kao formalna zabrana zakonske snage....)
U tom smislu treba sagledati i najnovije anatemiziranje znanosti "kao vladavine pakla", kako je to nespretno rekao papa Benedikt, (koji je i sam znanstvenik - prema akademiku prof. Vladimiru Paaru jedan od autoriteta na području kvantne fizike), vjerojatno podlegavši konzervativnom strahu unutar instutucije kojoj je na čelu, umjesto da ju nastoji reformirati i prilagoditi za eru novih spoznaja.
Na dan 8 siječnja 1642 godine umro je Galileo Galilei (1564 - 1642) veliki znanstvenik koji je ostao zapamćen po poznatim riječima „Eppur si muove“ tj. „ipak se kreće“ (koje je prkosno promrmljao pritisnut od inkvizicije da povuče svoju kopernikansku orijentaciju). Bio je pošteđen spaljivanja, ali mu je djelo stavljeno na „Index librorum prohibitorum“ gdje je ostalo sve do 1741 godine, kad ga je uistinu „pomilovao“ tek Papa Ivan Pavao II.
Prethodnik mu Nikola Kopernik (1473. – 1543) je u Nürnbergu 1543. godine obznanio djelo „De revolutionibus orbium coelestium“, lukavo, tek neposredno pred smrt, pa mu inkvizicija nije mogla nauditi, ali mu je djelo ostalo na „Indeks“-u sve do 1822 godine.
Uz njih su se na famoznom Indexu bile našle povijesno-kulturne veličine kao Desiderius Erasmus, Edward Gibbon, Giordano Bruno, Laurence Sterne, Voltaire, Daniel Defoe, Honoré de Balzac, Jean-Paul Sartre, Nikos Kazantzakis, zatim Descartes, Kant, Berkeley, Malebranche, Lamennais, Gioberti, dok ateisti kao Schopenhauer i Nietzsche nisu bili uključeni na listi samo zato što je Tridentski koncil (1545-63) donio pravilo po kojem su svi heretici zabranjeni „ipso facto“.
Kad se pogleda ovo društvo koje se našlo na Indexu , proizlazi da se bilo časnije naći na tom popisu nego ostati izvan njega; po onom starom bradatom vicu da je ljepše u paklu jer je tamo bolje društvo (možda ta floskula potiče još iz tih vremena).
Zadnjih nekoliko nedjelja pratio sam s velikim interesom znanstveno-dokumentarni serijal „Planeti“ u kojem se na vrlo pristupačan način prikazivala povijest Sunčevog sustava (i planeta), nama bliskog dijela svemira. Radi tog istog Sunca neki su znanstvenici bili zabranjivani, neki čak zaglavili na lomačama, i to u režiji onih istih koji su sebi prisvajali pravo da bez znanja znaju više od drugih, jer zastupaju „svemirske“ autoritete.
Ono što je u serijalu bilo zapanjujuće i zadivljujuće, je način na koji je ispričana priča o nastanku Sunčevog sustava; kako je sve to nastalo, te kako će nestati. Da bi neukim gledateljima, ograničenim ljudskim bićima, predočili u biti neshvatljivu priču, autori su upotrijebili prikaz u omjeru jedan prema milijardu. Tako je gledatelj morao ostati fasciniran jezivim krajem koji nam predstoji. Mada je jedan od znanstvenika u serijalu naglasio kako je to ipak daleka budućnost, zagrijavanje i širenje Sunca je neminovan proces, koji će se prenositi na sve planete i nužno završiti kolapsom. Pritom nam je uputio sljedeće utješne riječi: kad bismo se našli na Zemlji nakon milijardu godina, još uvijek bi se na njoj moglo preživljavati, mada ne tako ugodno kao danas. Eh, milijardu godina!
U nastavcima istog serijala su se iznosile nove fascinirajuće spoznaje: život, onakav kakvog mi poznajemo moguć je i bez fotosinteze, dakle neovisno od Sunca kao izvora života. Naime u velikim dubinama, gdje sunce ne dopire, ali blizu podzemnih geotermalnih izvora energije našao se život. I u nekakvim kamenjima svemirskog porijekla su pronađeni okamenjeni sastojci bitni za nekadašnje postojanje života, onakvog kakvog mi poznajemo. A što je s onim kojeg mi ne poznajemo?
Zatim su, radi boljeg shvaćanja neshvatljivog, ponovno upotrijebili milijarde kao mjerilo objašnjavanja: tako je Sunčev sustav opisan tek kao trunak u svemiru, slikovito rekoše kao zrnce pijeska na velikoj plaži, a kako sustava sličnih Sunčevom u "poznatom" nam svemiru postoji mnogo milijarda puta više nego zrnaca pijeska na svim plažama kugle zemaljske. I još rekoše da postoje planeti slični našima, da postoje vrste života koje jesu, ali i koje uopće ne moraju biti slične nama poznatim oblicima. Također su iznijeli mogućnost da život nije neka slučajna pojava nego svojstvo imanentno supstanci, dakle integralan dio svemira, njegov svojevrstan, sveprisutan i specifičan energetski oblik.
Time se zatvorio krug, koji je započet geocentrizmom Ptolomeja (gdje je naša zemlja bila centar Svemira), preko Kopernikovog heliocentrizam (gdje je Sunce postalo centar svemira, ali je Zemlja zadržala ekskluzivitet jedinog centra života), pa sve do najnovijih znanstvenih spoznaja prema kojima je heliocentrični sustav postao beznačajno zrnce prašine u svemirskim razmjerima, a centar svemira i izvor života su locirani negdje nedostižno daleko, u tami Svemira, izvan naših ograničenih mogućnosti spoznaje. Pa kako se sada molim vas u svemu tome snaći?
Već je otprije znanstveno utvrđeno da je Zemlja stara 7-8 milijardi godina (i da je možda tek na manje od pola vijeka njenog trajanja). A sad to promatrajte kroz činjenice da je Sunčev sustav samo jedan od milijardama sličnih, da čovjeku treba stotine tisuće svjetlosnih godina ako bi želio samo obići najbližu nam okolinu. I prelomite to kroz istinu, da prosječni čovjekov životni vijek traje mikroskopskih 80-tak godina, da se humana povijest proteže mizernih 5 milijuna godina (od australopiteka do homo sapiensa, pri čemu je naš krapinski neandertalac čak moderna pojava), da pisana povijest traje nekoliko tisuća godina, da prava povijest moderne znanosti traje posljednjih 300 godina (dosta manje od tzv. mračnog perioda srednjeg vijeka u kojem je znanost bila protjerana kao heretička, znanstvenici spaljivani, u ime duhovne spoznaje nametane iz pravovjernog neznanja posvećenih crkvenih krugova).
Zaboga, kako se sada u svemu ovome orijentirati? Kako sebi sačuvati osjećaj važnosti koja bi nas tješila u strahotama svemirske osamljenosti?? Naše trodimenzionalno shvaćanje svijeta i kratkotrajno pamćenje nije više zadovoljavajuće, a postojanje Jokera (Boga u pokeru spoznaje tajni) postaje pomalo upitno. Ne da bi se dokazalo kako Boga nema, jer ni ateizam ni teizam ne mogu dati precizne odgovore što se zaista nalazi iza svega ovoga; to je ona granična točka na kojoj se silom prilika susreću teisti, ateisti (i oni između njih), točka na kojoj se uobličava ona ista i sveprisutna (ne)mogućnost spoznavanja. Izgleda da je Svemir veći, nejasniji, prostraniji i trajniji nego što to naša mala duša može shvatiti. Time naš mali ograničeni svijet postaje trodimenzionalna tamna kutija iz koje se malo što može vidjeti i shvatiti, jer postaje upitrno da li zaista postoje samo tri dimenzije. Ili njih mnogo više!
No, čovjek je ipak neobična i rijetka pojava, jer su neki ljudski umovi i prije znali zaći duboko u bit tajni postojanja, što su vladajući „autoriteti“ uglavnom tretirali herezom - djelima paklene tmine. To su bili oni alterani (uzvišeni) umovi praktičari koji su govorili „eppur si muove“ (Galileo), koji „znaju da ništa ne znaju“ (Sokrat) ili „da Boga treba izmisliti ako ga slučajno nema“ (Voltaire), i završavali s otrovom u čaši, na lomači, ili famoznom Indexu.
Postojali su, i još postoje i oni drugi, koji svemirsku izgubljenost očajnički pokušavaju rješavati raznim kreacionističkim teorijama. Tako neki starost zemlje (izvodeći iz svetih knjiga), svode na otprilike 10.000 godina, kad je Netko stvorio Zemlju radi Čovjeka: sve opet u nostalgičnoj želji da se vrate u utješni i bezbrižni zaklon homocentrizma, kojeg doživljavaju kao jedini lijek protiv vlastite svemirske beznačajnosti.
Svi prethodni napori spoznavanja svemira su se uvijek svodili na definiranje mjesta i uloge čovjeka u svemiru, odnosa svemira i čovjeka, odnosa prirode i čovjeka, pa tako i odnosima između čovjeka i čovjeka. Sve te teorije su u osnovi bile homocentrične, što je bilo normalno, jer je trebalo odrediti mjesto čovjeka u svijetu oko nas. Time se homocentričnost spušta na polje politike, jer je u svemu bilo najvažnije definirati kako se stvara društvena moć, i kako se primjenjuje unutar ljudskih skupina.
Što se dakle događa s homocentrizmom u svjetlu najnovijih spoznaja, koje pomiču horizonte spoznavanja u daleki svemir, u tamne sfere neshvatljivosti, sfere u kojima se čovjeka pretvara u fobično zrnce praha izgubljenog u beskrajnoj tami? Dovodi li se time u pitanje cjeloviti sustav društvenih vrijednosti? Ljuljaju li se time pozicije postojećih utjecajnih i moćnih društvenih institucija? Destabilizira li se time čitava društvena nadgradnja sazdana na „svemirskim istinama“ i vanzemaljskim autoritetima? Što se sada događa sa "svevremenim istinama" pomoću kojih se tako lako i jednostavno objašnjavalo sve što čovjek ne zna, ili ne treba znati?
Negdje zaista moraju vladati panika, jer s gubitkom vlasti i moći gubi se smisao, gube se materijalnu poziciju koja se stvorile i održavale na račun puka. Čovjek se, suočen s nespoznatljivim dimenzijama svemirske tajne, koji je opet postao zrnce prašine izgubljeno u vremenu i prostoru, vratio u osjećajnom smislu u pretpovijesna vremena, ali mu totemi i idoli više nisu dovoljni, pa ni današnje dominantne religije teško da mogu zadovoljiti suvremene spoznajne potrebe čovjeka. Zato nastaje nužnost vremena u kojoj treba revidirati postojeće vrijednosti, revalorizirati smisao mnogih institucija. Kako sve te institucije imaju svoje interese kontinuiteta, koji su poljuljani, izgledalo je najlakše opet dovesti u pitanje znanost. U želji da ljudima vrate ugodan osjećaj sigurnosti kroz religiozne rituale, a svojim institicijama osiguraju opstojnost, poslužili su se anatemom kao dobro poznatim i prokušanim receptom.
No, ne treba imati straha: ljudsko društvo se neće raspasti, etika će opstojati i bez religije kakvu danas poznajemo, ali se kao prioritet nameće zadatak vremena u kojm se stvari moraju presložiti, vrijednosti redefinirati.
I, znanost mora ići dalje: To je naš dug svima onima iz kulturne povijesti ljudskog roda, koji su se trudili da za sebe i nas spoznaju, koji su se za znanje žrtvovali, od Sokratovog otrova do lomača za knjige u Trećem Reichu, od lomača za Giordana Bruna do Indexa (koji nažalost još postoji kao moralna obveza vjernika, mada ne više kao formalna zabrana zakonske snage....)
U tom smislu treba sagledati i najnovije anatemiziranje znanosti "kao vladavine pakla", kako je to nespretno rekao papa Benedikt, (koji je i sam znanstvenik - prema akademiku prof. Vladimiru Paaru jedan od autoriteta na području kvantne fizike), vjerojatno podlegavši konzervativnom strahu unutar instutucije kojoj je na čelu, umjesto da ju nastoji reformirati i prilagoditi za eru novih spoznaja.
Subscribe to:
Posts (Atom)