Ja sam Zagrepčanin!!

Parafrazirajući Kennedyjevu potporu Berlinu u kritično vrijeme hladnoratovske blokade, i ja ističem moje Pravo na Grad. U Dubrovniku postoji lijepi običaj pisati Grad velikim početnim slovom. To je simbolički čin, koji puno toga znači; odnos prepun ljubavi, poštovanja i strahopoštovanja prema voljenom Gradu, koji nikada nije samo aglomerat, skupina kuća i gomila ljudi. To je mnogo više od toga, nešto što prerasta u visokovrijedni kolektivitet, nešto iznad pojedinaca, a doživljava se posebnom vrstom bića, kojeg se krsti imenom, tepa mu se, voli ga se, mrzi ga se, pišu pjesme.

Grad ima svoje rođenje, svoj rast i razvoj, svoj život. Pa i pojam smrti ih ne razlikuje mnogo: Mada Grad može umirati (ponekad umrijeti), uglavnom nastavlja život kroz generacijski kontinuitet svojih žitelja. Uostalom kao što ni pojedinac ustvari nikada ne umire, jer nastavlja živjeti životima svojih nasljednika, no mnogo više u djelima pomoću kojih se premošćivanju dimenzije smrtnosti i besmrtnosti.

Grad je temelj civilizacije, kakvu mi poznajemo! Grad je i emocija, živa ljudska emocija. Pa gdje onda leži suština ovog strastvenog spora oko Cvjetnog trga? I Grad, kao kolektivitet i pojedinci njegovi stanovnici, imaju biografije iz kojih se mnogo toga može iščitati. Kad nastanu bolesna stanja, sukobi među „bićima“ (pojedinim ili kolektivnim) proučava se anamnezu . Anamneza Grada je njegova povijest, anamneza pojedinca je njegova biografija. Ako ste stanovnik Zagreba, ako se osjećate dijelom njegovog bića a da niste još pročitali knjigu "Stari Zagreb" Gjura Szaba , potrudite se kod prijatelja, poznanika, u knjižnicama. Možda budete imali toliko sreće da ju nađete u antikvarijatu! Kupite je i postavite u svome domu na počasno mjesto, kao što sam ja našao knjigu Josipa Berse pod nazivom „Slike i prilike dubrovačke“ . Spomenute knjige odišu uzajamnom i obostrano bogato uzvraćenom ljubavlju čovjeka i Grada.

Svoj Grad morate upoznati da biste ga voljeli, morate voljeti da biste u njemu uživali, morate čuvati da biste te osjećaje prenijeli na one koji dolaze iza vas. Ove knjige smatram posebno značajnim (svaka za svoj Grad -Zagreb i Dubrovnik)? I to baš u ovom trenutku!? Naime napisali su ih ljudi koji su voljeli svoj Grad, njegove ljude, njegovu povijest, sadašnjost i budućnost, njegov kontinuitet, a da nijedan od njih nije rođen u svom Gradu. Kako nije ni današnji gradonačelnik zagrebački, želim naglasiti da je samo dovoljno voljeti svoj Grad, da nitko ne prigovori kako ga se odbacuje samo zato što je dogon. Previše dugo je u Zagrebu da bi bio dogon, zabrinjavajuće premalo ima osjećaja, ljubavi i razumijevanja za svoj Grad.

Lijepo je biti rođen i biti voljen u svom Gradu, no to nije preduvjet ljubavi i međusobnog poštovanja. Tako se često događa da netko dođe u neki Grad, i zavoli ga, da se rodi uzajamna ljubav! Čovjek odabere Grad kojemu pripadne za cijeli život, a Grad ga zauzvrat posvoji; pa tako nastane trajna i neugasiva i produktivna spona dvaju „bića“ za duga vremena, i sreću pokoljenja. No, srcu se ne može naređivati pa se nažalost, može u nekom Gradu živjeti dugo vremena ali zadržati svu svoju prtljaga, sve svoje frustracije, koje s vremenom nužno prerastu u pritajenu, svjesnu ili nesvjesnu mržnju.

Svaki Grad ima svoju dušu! Svaki građanin mora poznavati dušu svoga Grada, treba je zavoljeti, i trajno voljeti. U suštini, svaka mjera stvari i odnosa u sebi sadržava ljubav, ljubav je ono što pomogne premostiti razlike i nesporazume. Zločin prema sebi, svojoj djeci i svome Gradu je propustiti ga upoznati, zavoljeti i tu ljubav prenijeti na sljedeće generacije. I sačuvati za sve njih ono lijepo, bilo materijalno i bilo duhovno što Grad ima.

Ronald Reagan je lijepo rekao: "Ako volimo domovinu, moramo također voljeti njene ljude."
Na isti način treba reći
"Ako volimo Zagreb, moramo voljeti Zagrebčane!"

Ovi burni sukobi oko Cvjetnog trga nisu samo Cvjetni trg; to je mnogo kompleksniji problem, kojeg je najbolje detektirala prof. dr. Mirjana Krizmanić: radi se o emocionalnoj dimenziji koja je uvijek komponenta ovakvih sukoba, dimenzija koju novac olako i barbarski relativizira. Ima Gradova koje doista volim, ali jedan od najdražih je Zagreb, koji mi je poklonio najljepše godine mog življenja. Kad god dođem u Zagreb pun sam sentimenta, obilazim ga, Obvezno svratim na Cvjetni trg, prošetam Varšavskom, Bogovićevom, kroz Oktogon, obiđem crkvu Svete Katarine, zavirim u izloge Plavog Vjesnika kojeg više nema, posjetim knjižaru koje više nema, zagledam kuću Vladimira Vidrića. Još vidim Cvjetni trg onakvim, kakav je bio prije onog prethodnog barbarskog nasilja), zamišljam trg kakvih i danas ima u Parizu, toj svjetskoj metropoli koja ljubomorno čuva svoju tradiciju. Umjesto da mu vratimo izgled kakav je imao, sada mu se pokušava posve uništiti izvorni identitet. Kad god se suočim s nasiljem prema njemu, reagiram burno i smatram to svojim punim pravom i dužnošću, jer hoću više, hoću bolje - i ja sam Zagrebčanin.

Da bi se razumjela suština pogledajmo anamneze/biografije aktera drame žestokih suprotstavljanja:

Milan Bandić :
„ Rođen sam 22. studenog 1955. u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka. Točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća. Pokoji orah, cer i hrast“ ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite )

Grad Zagreb :
Iako je na užem zagrebačkom području bilo i prije ljudskih naseobina, pismeni dokazi o postanku Zagreba povijesno su vezani za osnivanje biskupije na Kaptolu 1094. godine. Drugi važni događaj zbio se 1242., kada je kralj Bela IV. izdao povelju (Zlatnu bulu) kojom su građanskom Gradec ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite ) .

Razlike u rađanju i trajanja obaju „bića“ jake osobnosti bi trebale razumnom pojedincu ucijepiti u svijest bar malo opreza. Zagreb se stvarao i gradio stotinama godina, da bi postao jaka svjetlost koja je, kao svijeća leptira, privukla jedno seosko derište u svoje krilo. Ono je potom odraslo u tom Gradu, i odabralo ga kao svoje životno odredište. No, prejaka svjetlost mu je sagorjela dušu i pretvorile je u hladnu destrukciju, koja u graditeljskoj pomami zaboravlja sve, te rušeći jedno gradi nešto drugo, a ustvari nemilosrdno razgrađuje dušu svoga Grada. On je postao onaj Gerd iz Andersenove „Snježne kraljice“ kojem se srce pretvorila u led, a led se u tom kraljevstva zove moć, koja ne poznaje ljubav, poštovanje i suosjećanje. Kad si javna osoba pa uđeš u tramvaj da bi divljački bjesnio, znaš da te Grad stalno sluša. Zato je vožnja u podnom tramvaju bila planski poslana poruka! ( Večernji 27.01.2007: Bandić psovkama i uvredama protiv protivnika projekta ) i ( Business.hr 27.01.2007 Bandić psovkama na građane ). To je bila poruka svome Gradu, svojim sugrađanima. Poruka razumljiva onima koji je mogu shvatiti, a onima koji je možda ne razumiju, treba u tome pomoći. On tako reče:

Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi … (itd. pročitajte pažljivije ako želite )

Taj govor mržnje me je živo podsjetio na uvredu odaslanu Dubrovniku od trebinjskog ratnog gradonačelnika, koji je pritisnut intervencijama za Grada pod UNESCO-vom zaštitom, izjavio: „Izgradit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“.

U oba ova slučaja odnos prema Gradu i njegovim vrijednostima je isti. I još k tome reče:

Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga …. (itd. pročitajte pažljivije ako želite)

Koje li arogancije, pomanjkanja takta i poštovanja prema svome Gradu i sugrađanima. U takvom ponašanju se očituje mržnja. Kad voliš svoj Grad, kad voliš njegove ljude, moraš ih voljeti i uvažavati kad su dobri i poslušni i kad ti povlađuju, ali i kad ti se suprotstavljaju!? Starorimska maksima „Audiatur et altera pars“ je minimum civiliziranog ponašanja. U starom Rimu bi Cezar namjerno vodio na pobjedonosne mimohode roba da mu i u najvećim zanosima slave na uho šapće ono najgore što je u životu učinio. Zagrebački Cezar u svoje mimohode vodi prestrašene robove da bi slušali njegove hvalospjeve, kad mu već građani ne priređuju ovacije. On poručuje da ne poštuje procedure, a procedure znače Zakon. On sebe vidi iznad Zakona, iznad Grada, iznad sugrađana. On je umišljeni „pobjednik“, osvajač koji je „porobio“ svoj Grad, mentalno ga vrativši u barbarska vremena, kad se jednom žlicom jelo iz istog čanka.

Barbarstvo u ratu nije rijetka pojava na ovim balkanskim prostorima, to je dio skorojevićkog frustriranog mentaliteta, koji uzima oružje u ruke da bi osvajao, osvajao da bi razarao, osvajao da bi porobljavao, - i onda silovao. Posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni je bio rat protiv Grada. Sjetimo se Dubrovnika i Vukovara, Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Goražda, Srebrenice itd. „Hrabri“ barbar bi okružio Grad i onda ga do iznemoglosti bombardirao da bi uništavajući mu vrijednosti i ubijajući mu ljude, razarao mu dušu. Zločinački Karadžićev um je sve unaprijed u stihovima predvidio.

Naš barbar se izražava u divljačkoj prozi ili rušilačkim poduhvatima. Ako barbar zaista želi graditi sebi spomenik, ima dovoljno mjesta i prostora gdje neće destruirati plodove tuđeg rada, uma i osjećaja (a što je postala neotuđiva baština hrvatskog identiteta). Ako žele „humano“ potrošiti novac neka obnove ovu prelijepu i zaštićenu povijesnu gradsku jezgru. Kao što se svugdje u svijetu radi. No naši suvremeni barbari, na isti frustrirani skorojevićki način, pogođeni ledenim komadićem moći u srce, postupaju praktički na isti način. Ruše Grad (da bi navodno gradili boljeg i stariijeg), ponižavaju njegove građane (da bi s njima lakše gospodarili), a sve to da unište njegovu dušu (koju nikada nisu razumjeli, nisu se potrudili shvatiti i zavoljeti).

Previše često doživljavamo da je „povijest počela s njima“, da prije njih ništa vrijednoga nije bilo, da bi poslije njih ostali njihovi besmisleni spomenici i duhovna pustoš u kojoj bi se sami samozadovoljno valjali! Nije to samo u ZagrebuI U mom Gradu je izvjesni Dikan nedavno osuđen radi uništavanja kulturne baštine, ali je to mala utjeha, On je samo jedan od mnogih, a Gradska vlast upravo raspravlja o rušenju kavane "Dubravka" o kojoj je napisano:
Još davne 1836, u kavani „K nadvojvodi Maksimilijanu“, koju su Dubrovčani od milja zvali „U Birimiše“, dolazilo se pročitati novine, uz jutarnju kavu ili čaj“ .

Josip Bersa opisuje tu istu kavanu kao centar dubrovačkog društvenog života kroz niz desetljeća. Ta kavana, uz hotel Imperijal sedamdesetak godina poslije označavaju povijest dubrovačkog turizma, od kojeg danas cijeli Grad živi. Naglašavam, to je nastalo 1836 godina, tj. prije 170 godina. U zgradi na Cvjetnom trgu se rodio 1875. g Vladimir Vidrić, to je bilo prije 130.

Čovjek se mora upitati gdje je granica između povijesnog vrijednog nevrijednog. Je li ta prekretnica vrijednosti dan kad se momčić iz Mamića Donjih otisnuo u Zagreb, ili je to datum kad je novopečeni „barbar“ postao gradonačelnikom i izgubio kompas ).

I da naglasim, ovo nije priča samo o njemu! Negdje mora postojati razlog neobičnom i natražnom mentalitetu. Čovjek jest razumno biće ali su mu reakcije duboko emocionalne. Freud je opisao sfere svjesnog i podsvjesnog; ispod slojeva ljuske kojom čovjek zaštićuje svoju intimnu (čega najčešće nije svjestan) postoje potisnute frustracije, koje se svjesno ili nesvjesno pretvaraju u mržnja, mržnja se pretvara u želju za osvajanjem, osvajanje se pretvara u želju za neograničenim posjedovanjem, a to je tek mali, sićušan koračić do silovanja, kojim se rekonfirmira trijumf pobjedničke nadmoći! Zato se s pravom treba upitati nositelje tog destruktivnog mentaliteta surovo useljenog u strukture moći nove Hrvatske, da li oni uopće vole Grad Zagreb, da li vole ostale hrvatske vrijednosti, ovu zemlju i njene ljude. Mijenjajući emocionalne temelje na kojima je zasniva naš život, i naše vjekovima izgrađivane tekovine, mijenjajući našu prošlost, opterećujući našu sadašnjost i ugrožavajući našu budućnost oni nam potkradaju identitet. Svi oni koji bi olako rušili trebaju biti izgnani iz hrvatskog hrama, kao tuđinci koje smo nedavno usoješno otjerali a koji su nam vjekovima radili ono isto što i farizeji i trgovci iz Biblijskog hrama, jer ne poštuju sve ono sveto što su nam preci ostavili.