Kako zajebati Vladu (Kratki priručnik):

Isplati li se zajebati Vladu? Pa očito isplati!. Da li je nemoralno podvaliti Vladi? Pa nije dokle god se ona ponaša tako, da za javnost čini jedno, a u tajnosti drugo!.

Ta demokracija je! Vidite što se događa i tamo gdje vlast odlično funkcionira, gdje je čvrsto utemeljena. Vlast se u vladanju uvijek rukovodeći općim i zajedničkim, što se ne poklapa redovito s pojedinačnim. Za svoje, pojedinačno se uvijek treba znati i moći izboriti, pronaći elemente općeg u pojedinačnom. A u hrvatskoj neurotičnoj situaciji, u kojoj je vlada u vladanje udrobila više pojedinačnog nego općeg, izgubila se ta ravnoteža interesa, pa se vlast već duže vremena valja ulicama, dubeći na „lijevoj nozi“ opasno se ljulja.

Dva Vladina privatizacijska (Opatija i Hvar) projekta su propala i završila se rješenjima za vlast manje-više neprihvatljivima ( tj. da dijelove tvrtki koje se prodaju dijeli s lokalnim političkim zajednicama)a neki čekaju rješenje koje neče također biti lagano (hoteli Maestral ali i drugi hoteli). U svakom zlu ima klica korisnoga: u krajnjoj liniji bilo je krajnje vrijeme doživljavati da država nije samo onaj uski sloj povlaštene administrativne aristokracije u visoko centraliziranom državnom vrhu, nego da je država i ono na nižim razinama (tj. u lokalnim zajednicama- županijama, gradovima, općinama, sutra možda i gradskim kotarevima ili seoskim zajednicama). Decentralizaciji nema alternative, koliko god se državni vrh trudio sačuvati taj slatki monopol. Njima ovaj „ružni i nepoželjni“ kurs nije po volji, ali će se taj sudbinski predodređeni i burni proces (koji definitivno destabilizira povlašteni državni vrh), dovršiti tek kad se shvati i u politički život uvede spoznaja da smo država i mi pojedinci.

Trenutno se vodi vrlo živahan rat između centralne i periferne vlasti, a što znači da postojeći centralizirani koncept doživljava svoj krah. Ne samo zato što se negdje u „gornjim sferama“ griješilo i kompromitiralo (uglavnom radi materijalnih interesa koji su uvijek u raskoraku između općeg i osobnog) nego i zato što demokraciji nema ni alternativa ni limita; i zato što demokracija u prvom redu znači odgovornost. Monopol nad polugama centralne (ili centralizirane) države je do sada značio kontrolu „podzemnih“ novčanih tokova, i njihovo proizvoljno preusmjeravanje. Za nas obične građane i porezne obveznike (koji plaćaju svu tu kombinatoriku) boj između centra i periferija površno gledajući možda neće odmah značiti prevelike promjene. Ipak, proces razvlašćivanja centralne države je dragocjen hvalevrijedan smjer, koji širi spoznaju da više ništa nije vječno ni zadano, da se sve može mijenjati. I, na nižim razinama je uvid javnosti mnogo prisutniji; tamo se sve tajne znaju. U tim činjenicama leži zametak onog drugog politički i razvojno pravednijeg i transparentnijeg koncepta. Ovo do sada što se događalo je apsurdno: da se javni poslovi štite tajnim ugovorima i dogovorima.

U mome postu „Pobuna pučana“ sam 12/01/2007 zapisao:

Raspad sistema:

Sada imamo raspad sistema. Kad čujete da je netko tamo u HFP-u smijenjen, znači da je samo žrtvovan radi nekih viših interesa i plaćen da šuti (jer Hrvatski fond za privatizaciju nije samostalna ustanova nego je dio Vlade - u njemu odlučuje o svemu Upravni odbor a to je naravno - Vlada). Tako ukliješten HFP je postao potpuno nemoćan, tamo se već odavna ništa ne prodaje, a i kad stidljivo bilo što pokušaju rezultira skandalom i blokadom (putem telefonskih sjednica Vlade). Tako je bilo s opatijskim hotelima, s Hotelima Maestral, sada sa Sunčanim Hvarom. Sutra će isto biti s Hotelima Korčula, Hotelima Orebić, Hotelima Podgora isl.

Eto, u pravo to se događa u najnovijem razvoju događaja, jer se demokracija i javni poslovi ne mogu proizvoljno dozirati: Za to se i događa da je Vladi prisjela nagodba s Hvarom , i da zbog Hvara sada 7 gradova traži dionice .


„Potpredsjednik Vlade Damir Polančec isključuje primjenu hvarskog modela na ostale jedinice lokalne samouprave osim u slučajevima kad postoje neriješeni imovinsko-pravni sporovi“

To je samo jasna poruka da se Vlada neće predavati bez borbe, jer to znači da se oni neće odreći bogatih dijelova kolača (za državni proračun i osobne probitke). To opet dalje znači da se nastavlja rat za „svoj“ dio kolača onih koje je vlast bila marginalizirala. Pa i treba se boriti, zar ne?!

I znati izboriti! Zato dajem nekoliko uputa kako zajebati Vladu.

1. Upute za lokalne vlasti u rukama oporbenih snaga:
Kako je ponašanje vlasti općenito, a naročito u privatizaciji sporno i puno „maća“ (najviše zato što je cijela ovako zamišljena neprincipijelna i pljačkaška privatizacija sporna sama po sebi), otkrijte neki događaj, ugovor ili bilo koji sporni dokument, nađite načina da ga lansirate u javnost (ako ne u novinstvu, koje je dobrim dijelom kontrolirano ili samokontrolirano upotrijebite neobuzdane blogove). Dalje će se stvari odvijati same od sebe, samo pametno kanalizirajte razvoj situacije. U pregovorima s Vladom budite uporni i nemilosrdni. Za nositelja akcije izaberite ljude s najmanje kompromitirajućeg masla na glavi ( jer „oni gore“, s rukama na svim polugama vlasti, imaju u rukama sve tajne, i budite sigurni da se neće libiti da ih upotrijebe).

2. Upute za lokalne vlasti u rukama vladajućih snaga:
Vama je nažalost mnogo teže, i malo se može pomoći, jer ste izgubljeni u Scilama i Haribdama vladajućih odnosa. Ako se upustite u „hvarsko-opatijsku avanturu“ slijedi vam stranačka stega, prijetnje gubicima političkih funkcija, unosnih sinekura, a računajte i na ucjenjivanje (nečim što samo vi i oni znate - a vi jedni o drugima znate jako mnogo, zar ne!?). Ne očajavajte, ima izlaza! Dogovorite se s istomišljenicima iz „blizanačke oporbe“, pa ih kroz kontrolirane krize lokalne vlasti usisajte u sfere odlučivanja. Ako se stvari povoljno riješe, lako će „sveci podijeliti blago“. Interesi su vječni – kao i dijamanti!

3. Uputa za nas koji nismo ni jedno ni drugo:
Nama, koji ovaj „teatar apsurda“ gledamo sa strane, ostaje vesela spoznaja da Vlast koja umjesto da vlada ucjenjuje, ili koja se svojim apsurdnim ponašanjem dovela u situaciju da ju se ucjenjuje -nije više dugog vijeka, pa se udobno možemo početi pripremati za promjene. Ali, ne takve promjene u kojima bismo birali neke druge „blizance“, nego iskoristimo tu jedinstvenu priliku, u kojoj se „vlast valja ulicama“, pa da pokušamo izboriti neko bolje političko ozračje, jedan drugi djelotvorniji, transparentniji i pravedniji model.

Jest da je sve ovo imalo komično-satirički prizvuk, ali se možda baš i nisam samo šalio. „Pamet u se, puče hrvatski!“ da parafraziram dobrog starog Marina Držića.