Detektiranje laži!!!

Laž nema nekog smisla sve dok se istina ne osjeti kao opasnost.
Alfred Adlerr

Kakav je to sada odjednom nastao običaj, modni hit, da se u svijetu politike (gdje se najviše laže i mulja) sve češće poziva, ili čak podvrgava tzv. detektorima laži (poligrafima ili kako li se sve već ne zovu ti „aparati“)???

Evo što stoji na stranicama American Psychological Association pod naslovom The Truth About Lie Detectors (aka Polygraph Tests )

„Most psychologists agree that there is little evidence that polygraph tests can accurately detect lies.“
Ili da prevedem:
„Najveći dio psihologa se slažu da postoji malena mogućnost da poligrafski test može točno otkriti laganje!“

U gore spomenutoj definiciji stoji sva istina o dometima detektora laži, a više o svemu pročitajte u spomenutom članku, ili na sličnim stranicama polygraph (lie detector) i mnogim drugim. Tko nije dobar u engleskom može slične članke naći i na drugim jezicima, na hrvatskom sam na brzinu našao sljedeći članak na Webu Hrvoje Lorković: „Placebo, tvar i duh“ u poglavlju „Što otkriva detektor laži?“, ali za stvarno upoznavanje s tim fenomenom je najbolje pogledati u neki udžbenik psihologijske fiziologije.

Iako nisam kriminalac (mada sam jednom svoje ime našao na javno objavljenom spisku ilegalno prisluškivanih povodom poznate afere „Dubrovačka banka“) još kao student sam imao priliku uživo testirati sam sebe, i mi studenti međusobno (na vježbama kod profesora dr. Zorana Bujasa (1910. - 2004.) i Dr. Borisa Petza 1919.-2005)). Tako iz prve ruke znam to „svemoćno čudo tehnologije“, njegove znanstvene podloge, ali i nedostake u primjeni. Ova sjećanja bih podijelio s onima koji možda previše mistificiraju njegove mogućnosti. Ili nasjedaju na priče.

To je sklop uređaja koji mjere otkucaje srca, reagiranja zjenica, protok električnih impulsa kroz kožu na koje se postave fine elektrode, a cijela mudrost je zasnovana na atavističkom ponašanju čovjeka kao biološkog bića koje reagira na neugodnosti putem autonomnog živčanog sustava posebnim tjelesnim reakcijama.

Najzgodniji je ovaj “štos“ s elektrodama na koži dlanova: po prirodi čovjek se u strahu ili opasnosti znoji, i to najviše na dlanovima, koje su mu oduvijek bile obrambeno sredstvo: kad se koža na dlanovima ovlaži od straha, postaje bolji električni provodnik, što aparat registrira, (za razliku od onog kada čovjek nešto fizički radi pa treba pljuniti u dlanove da može nastaviti). Dakle, detektor laži ne registrira laž kao takovu, nego samo emocionalne i fiziološke reakcije na neugodne situacije, a njih može biti mnogo, i raznih uzroka.

Uzmimo hipotetičku situaciju dviju Jadranki:
Obje su s ovim skandalom dovedene u jako neugodnu situaciju.

Jedna Jadranka je sada ostala bez posla, s ozbiljnim egzistencijalnim prijetnjama, ali i da se još jednom u životu izloži javnom sramoćenju. Posebice ozbiljno treba uzeti u obzir njeno psihološko stanje žrtve (ponižavanja i silovanja u srpskim logorima, o čemu je čak i javno svjedočila sa svim posljedicama tog čina).

Druga Jadranka se našla u situaciji da svojim eventualnim pogrešnim postupcima sebe dovede u situaciju političkog „pokojnika“ (što je za njene ambicije ravno katastrofi), ili ne daj Bože gorega, da prouzroči pad Vlade (a u razvijenim demokracijama Vlade padaju i za manje gafove).

Osim gore navedenoga, obje su vrlo različite osobe, na iste podražaje zasigurno različito reagiraju, jedna mirnije druga burnije, ovisno o vlastitoj psihološkoj konstituciji, unutarnjoj otpornosti ili ranjivosti.

Dalje, uz pomoć „stručnjaka“ svatko se može obučiti da samokontrolom emocionalnih reakcija ili kemijskim agensima potpuno zbuni tu čudesnu aparaturu.

I konačno, sami stručnjaci koji rade na tim spravama (uglavnom kriminolozi) mogu značajno utjecati na rezultate i bez korumpiranja ili političkih utjecaja, a kamoli s njima.

Eh, sada zamislimo dvije Jadranke u testnoj situaciji: Pošto su obje manje-više inteligentne osobe, lako će prepoznati kritična pitanja; uostalom prepoznat će sva pitanja. Na ista pitanja, koja se odnose na njihov problem, mogu burno reagirati i jedna i druga: jedna zato što će se prestrašiti da će detektor možda pogriješiti i nju označiti lažljivicom. Druga će se prepasti da će ova nesretna sprava ipak otkriti njenu laž. Fiziološke reakcije će biti približno ili podjednako burne, a „glupa sprava“ će ih podjednako registrirati – i opet se ništa neće znati.

Da bismo potražili pravi odgovor opet se trebamo vratiti ukupnim psihološkim profilima i karakterima osoba (o kojima je riječ), i to kao jedinom pravom i uvijek sigurnom detektiranju ponašanja. Naime, tko je sklon laganju, lagat će opet i uvijek; tko je nesklon laganju neće ni sada.

Ovim nisam želio nikome presuđivati unaprijed, ali bih predložio, da se umjesto detektora laži angažira moja draga i cijenjena profesorica dr. prof. Mirjana Krizmanić, koja je od priznatog kliničkog psihologa evoluirala do visoko kvalitetnog političkog psihologa, jer je često pozivana da prosuđuje o tekućim političkom događajima. Ona će zasigurno biti najbolji detektor laži.

Izgovorena laž privatno ili u javnosti predstavlja manipulaciju „per se“! Upotreba detektora kao „prijetnje“ ili „izazova“u javnosti (koja teško da je upoznata u detalje s vrlinama ili manama te „magične sprave“) predstavlja dodatnu manipulaciju, multipliciranu laž.

To je dobro znati!