Eppur si muove!

Stvari nisu uvijek onakve kakvim izgledaju!

Na dan 8 siječnja 1642 godine umro je Galileo Galilei (1564 - 1642) veliki znanstvenik koji je ostao zapamćen po poznatim riječima „Eppur si muove“ tj. „ipak se kreće“ (koje je prkosno promrmljao pritisnut od inkvizicije da povuče svoju kopernikansku orijentaciju). Bio je pošteđen spaljivanja, ali mu je djelo stavljeno na „Index librorum prohibitorum“ gdje je ostalo sve do 1741 godine, kad ga je uistinu „pomilovao“ tek Papa Ivan Pavao II.

Prethodnik mu Nikola Kopernik (1473. – 1543) je u Nürnbergu 1543. godine obznanio djelo „De revolutionibus orbium coelestium“, lukavo, tek neposredno pred smrt, pa mu inkvizicija nije mogla nauditi, ali mu je djelo ostalo na „Indeks“-u sve do 1822 godine.

Uz njih su se na famoznom Indexu bile našle povijesno-kulturne veličine kao Desiderius Erasmus, Edward Gibbon, Giordano Bruno, Laurence Sterne, Voltaire, Daniel Defoe, Honoré de Balzac, Jean-Paul Sartre, Nikos Kazantzakis, zatim Descartes, Kant, Berkeley, Malebranche, Lamennais, Gioberti, dok ateisti kao Schopenhauer i Nietzsche nisu bili uključeni na listi samo zato što je Tridentski koncil (1545-63) donio pravilo po kojem su svi heretici zabranjeni „ipso facto“.

Kad se pogleda ovo društvo koje se našlo na Indexu , proizlazi da se bilo časnije naći na tom popisu nego ostati izvan njega; po onom starom bradatom vicu da je ljepše u paklu jer je tamo bolje društvo (možda ta floskula potiče još iz tih vremena).

Zadnjih nekoliko nedjelja pratio sam s velikim interesom znanstveno-dokumentarni serijal „Planeti“ u kojem se na vrlo pristupačan način prikazivala povijest Sunčevog sustava (i planeta), nama bliskog dijela svemira. Radi tog istog Sunca neki su znanstvenici bili zabranjivani, neki čak zaglavili na lomačama, i to u režiji onih istih koji su sebi prisvajali pravo da bez znanja znaju više od drugih, jer zastupaju „svemirske“ autoritete.

Ono što je u serijalu bilo zapanjujuće i zadivljujuće, je način na koji je ispričana priča o nastanku Sunčevog sustava; kako je sve to nastalo, te kako će nestati. Da bi neukim gledateljima, ograničenim ljudskim bićima, predočili u biti neshvatljivu priču, autori su upotrijebili prikaz u omjeru jedan prema milijardu. Tako je gledatelj morao ostati fasciniran jezivim krajem koji nam predstoji. Mada je jedan od znanstvenika u serijalu naglasio kako je to ipak daleka budućnost, zagrijavanje i širenje Sunca je neminovan proces, koji će se prenositi na sve planete i nužno završiti kolapsom. Pritom nam je uputio sljedeće utješne riječi: kad bismo se našli na Zemlji nakon milijardu godina, još uvijek bi se na njoj moglo preživljavati, mada ne tako ugodno kao danas. Eh, milijardu godina!

U nastavcima istog serijala su se iznosile nove fascinirajuće spoznaje: život, onakav kakvog mi poznajemo moguć je i bez fotosinteze, dakle neovisno od Sunca kao izvora života. Naime u velikim dubinama, gdje sunce ne dopire, ali blizu podzemnih geotermalnih izvora energije našao se život. I u nekakvim kamenjima svemirskog porijekla su pronađeni okamenjeni sastojci bitni za nekadašnje postojanje života, onakvog kakvog mi poznajemo. A što je s onim kojeg mi ne poznajemo?

Zatim su, radi boljeg shvaćanja neshvatljivog, ponovno upotrijebili milijarde kao mjerilo objašnjavanja: tako je Sunčev sustav opisan tek kao trunak u svemiru, slikovito rekoše kao zrnce pijeska na velikoj plaži, a kako sustava sličnih Sunčevom u "poznatom" nam svemiru postoji mnogo milijarda puta više nego zrnaca pijeska na svim plažama kugle zemaljske. I još rekoše da postoje planeti slični našima, da postoje vrste života koje jesu, ali i koje uopće ne moraju biti slične nama poznatim oblicima. Također su iznijeli mogućnost da život nije neka slučajna pojava nego svojstvo imanentno supstanci, dakle integralan dio svemira, njegov svojevrstan, sveprisutan i specifičan energetski oblik.

Time se zatvorio krug, koji je započet geocentrizmom Ptolomeja (gdje je naša zemlja bila centar Svemira), preko Kopernikovog heliocentrizam (gdje je Sunce postalo centar svemira, ali je Zemlja zadržala ekskluzivitet jedinog centra života), pa sve do najnovijih znanstvenih spoznaja prema kojima je heliocentrični sustav postao beznačajno zrnce prašine u svemirskim razmjerima, a centar svemira i izvor života su locirani negdje nedostižno daleko, u tami Svemira, izvan naših ograničenih mogućnosti spoznaje. Pa kako se sada molim vas u svemu tome snaći?

Već je otprije znanstveno utvrđeno da je Zemlja stara 7-8 milijardi godina (i da je možda tek na manje od pola vijeka njenog trajanja). A sad to promatrajte kroz činjenice da je Sunčev sustav samo jedan od milijardama sličnih, da čovjeku treba stotine tisuće svjetlosnih godina ako bi želio samo obići najbližu nam okolinu. I prelomite to kroz istinu, da prosječni čovjekov životni vijek traje mikroskopskih 80-tak godina, da se humana povijest proteže mizernih 5 milijuna godina (od australopiteka do homo sapiensa, pri čemu je naš krapinski neandertalac čak moderna pojava), da pisana povijest traje nekoliko tisuća godina, da prava povijest moderne znanosti traje posljednjih 300 godina (dosta manje od tzv. mračnog perioda srednjeg vijeka u kojem je znanost bila protjerana kao heretička, znanstvenici spaljivani, u ime duhovne spoznaje nametane iz pravovjernog neznanja posvećenih crkvenih krugova).

Zaboga, kako se sada u svemu ovome orijentirati? Kako sebi sačuvati osjećaj važnosti koja bi nas tješila u strahotama svemirske osamljenosti?? Naše trodimenzionalno shvaćanje svijeta i kratkotrajno pamćenje nije više zadovoljavajuće, a postojanje Jokera (Boga u pokeru spoznaje tajni) postaje pomalo upitno. Ne da bi se dokazalo kako Boga nema, jer ni ateizam ni teizam ne mogu dati precizne odgovore što se zaista nalazi iza svega ovoga; to je ona granična točka na kojoj se silom prilika susreću teisti, ateisti (i oni između njih), točka na kojoj se uobličava ona ista i sveprisutna (ne)mogućnost spoznavanja. Izgleda da je Svemir veći, nejasniji, prostraniji i trajniji nego što to naša mala duša može shvatiti. Time naš mali ograničeni svijet postaje trodimenzionalna tamna kutija iz koje se malo što može vidjeti i shvatiti, jer postaje upitrno da li zaista postoje samo tri dimenzije. Ili njih mnogo više!

No, čovjek je ipak neobična i rijetka pojava, jer su neki ljudski umovi i prije znali zaći duboko u bit tajni postojanja, što su vladajući „autoriteti“ uglavnom tretirali herezom - djelima paklene tmine. To su bili oni alterani (uzvišeni) umovi praktičari koji su govorili „eppur si muove“ (Galileo), koji „znaju da ništa ne znaju“ (Sokrat) ili „da Boga treba izmisliti ako ga slučajno nema“ (Voltaire), i završavali s otrovom u čaši, na lomači, ili famoznom Indexu.

Postojali su, i još postoje i oni drugi, koji svemirsku izgubljenost očajnički pokušavaju rješavati raznim kreacionističkim teorijama. Tako neki starost zemlje (izvodeći iz svetih knjiga), svode na otprilike 10.000 godina, kad je Netko stvorio Zemlju radi Čovjeka: sve opet u nostalgičnoj želji da se vrate u utješni i bezbrižni zaklon homocentrizma, kojeg doživljavaju kao jedini lijek protiv vlastite svemirske beznačajnosti.

Svi prethodni napori spoznavanja svemira su se uvijek svodili na definiranje mjesta i uloge čovjeka u svemiru, odnosa svemira i čovjeka, odnosa prirode i čovjeka, pa tako i odnosima između čovjeka i čovjeka. Sve te teorije su u osnovi bile homocentrične, što je bilo normalno, jer je trebalo odrediti mjesto čovjeka u svijetu oko nas. Time se homocentričnost spušta na polje politike, jer je u svemu bilo najvažnije definirati kako se stvara društvena moć, i kako se primjenjuje unutar ljudskih skupina.

Što se dakle događa s homocentrizmom u svjetlu najnovijih spoznaja, koje pomiču horizonte spoznavanja u daleki svemir, u tamne sfere neshvatljivosti, sfere u kojima se čovjeka pretvara u fobično zrnce praha izgubljenog u beskrajnoj tami? Dovodi li se time u pitanje cjeloviti sustav društvenih vrijednosti? Ljuljaju li se time pozicije postojećih utjecajnih i moćnih društvenih institucija? Destabilizira li se time čitava društvena nadgradnja sazdana na „svemirskim istinama“ i vanzemaljskim autoritetima? Što se sada događa sa "svevremenim istinama" pomoću kojih se tako lako i jednostavno objašnjavalo sve što čovjek ne zna, ili ne treba znati?

Negdje zaista moraju vladati panika, jer s gubitkom vlasti i moći gubi se smisao, gube se materijalnu poziciju koja se stvorile i održavale na račun puka. Čovjek se, suočen s nespoznatljivim dimenzijama svemirske tajne, koji je opet postao zrnce prašine izgubljeno u vremenu i prostoru, vratio u osjećajnom smislu u pretpovijesna vremena, ali mu totemi i idoli više nisu dovoljni, pa ni današnje dominantne religije teško da mogu zadovoljiti suvremene spoznajne potrebe čovjeka. Zato nastaje nužnost vremena u kojoj treba revidirati postojeće vrijednosti, revalorizirati smisao mnogih institucija. Kako sve te institucije imaju svoje interese kontinuiteta, koji su poljuljani, izgledalo je najlakše opet dovesti u pitanje znanost. U želji da ljudima vrate ugodan osjećaj sigurnosti kroz religiozne rituale, a svojim institicijama osiguraju opstojnost, poslužili su se anatemom kao dobro poznatim i prokušanim receptom.

No, ne treba imati straha: ljudsko društvo se neće raspasti, etika će opstojati i bez religije kakvu danas poznajemo, ali se kao prioritet nameće zadatak vremena u kojm se stvari moraju presložiti, vrijednosti redefinirati.

I, znanost mora ići dalje: To je naš dug svima onima iz kulturne povijesti ljudskog roda, koji su se trudili da za sebe i nas spoznaju, koji su se za znanje žrtvovali, od Sokratovog otrova do lomača za knjige u Trećem Reichu, od lomača za Giordana Bruna do Indexa (koji nažalost još postoji kao moralna obveza vjernika, mada ne više kao formalna zabrana zakonske snage....)

U tom smislu treba sagledati i najnovije anatemiziranje znanosti "kao vladavine pakla", kako je to nespretno rekao papa Benedikt, (koji je i sam znanstvenik - prema akademiku prof. Vladimiru Paaru jedan od autoriteta na području kvantne fizike), vjerojatno podlegavši konzervativnom strahu unutar instutucije kojoj je na čelu, umjesto da ju nastoji reformirati i prilagoditi za eru novih spoznaja.