Orke, kitovi ubojice??? S post scriptumom!!!

Jean-François Ott, 41 years old, is the founding partner of ORCO in 1991. Mr. Ott served 18 months in South Korea for the French group Framatome, before a successful career as a derivatives trader in Paris. Based in Paris, he is managing the Group’s strategy, new business development, group finance issues as well as banking and investors relations.
Mr. Ott has 15 years of experience both in real estate development and business in Central Europe. He was only 26 years old when he started Orco in 1991, purchasing its first office building in Prague.


To je ispis iz životopisa novopečenog i vjerojatnog vlasnika Sunčanog Hvara, gazde na otoku Hvaru - za više detalja pogledajte: Jean-François OTT,ili na hrvatskom u Globusu HVARSKI SKANDAL

Ovom prilikom postavljam dva neizbježna pitanja:

1. Kako je bilo moguće, da naša država jednom nadobudnom trgovcu nekretninama (prema javno objavljenoj biografiji upravo to mu je osnovna poslovna preokupacija i 15-godišnje iskustvo) pod maskom navodnog PPP (private public partnership) bez javnosti i kroz tajni ugovor preda cijeli Sunčani Hvar, i sve najljepše i najvažnije na otoku Hvaru.

2. Zašto se baš skoro svi najvažnije projekti u Hrvatskom gospodarstvu sklapaju baš s onima iz našeg susjedstva , koji su bilo osnovani u jeku domovinskog rata (ORCO iz Praga), ili onima koji su se baš u to vrijeme podigli iz bankrota da bi postali najvažniji čimbenici u Hrvatskom turističkom gospodarstvu (Hypobanka iz Celovca).

Da li je to samo slučajni rezultat vrlo niskih kotacija Hrvatske na listama (korupcije, ekononmskih sloboda, sloboda medija isl.) pa s nama nitko ozbiljan ne želi raditi, ili postoje neki drugi mnogo prozaičniji razlozi??????

Dok razmišljate o neoobjašnjivim zbivanjima s onu stranu (ekonomskih) znanosti zabavite se na http://en.wikipedia.org/wiki/Orca iz čega izdvajam samo mali insert:

Orcas are versatile predators, with some populations feeding mostly on fish and others on other marine mammals, including large whales (Orke su svestrani grabežljivci koji se hrane ribama i drugim morskim sisavcima uključujući i velike kitove).


Post scriptum:

Kao odgovor Puliceru dat ću poseban duži komentar kao „post scriptum“ jerpredstavlja kompletiranje ovog posta:

Mislio sam ne reagirati na njegov komentar, jer mu argumenti gledajući površno donekle drže vodu - da nije onog vječnog ali ........

Naime postoje (zlonamjerne) greške, mentalne zamke pri kreiranju hrvatskog privatizacijskog modela pa ih treba iznijeti:

Prva zamka: Sve što je stvoreno na Hvaru (a što je država uzela pod "svoje" i onda tajnovito prenijela Orki) stvorili su upravo Hvarani, oni negdašnji kojima još nije vraćena imovina, ili ovi sadašnji koji su s time desetljećima uspješno gospodarili. Naime, Orka samo ulaže u ono što tamo već postoji, kao materijalna i nematerijalna (tj. tržišna) vrijednost. Orka investiranjem samo poboljšava materijalnu osnovicu (ne gradeći ništa novo), ali neznanjem ruši onu suptilnu tržišnu vrijednost (sudeći po prošlogodišnjim poslovnim rezultatima i skandalima koji su se tamo događali).

Obje ove vrijednosti, koje su Hvarani stvarali, i na koje je Orka došao (ali ja nisam naivan - postoji jato Orki koji su u taj projekt uključeni) stvarali su oni isti "otočani, i njihovi seoski OUR-i ili SOUR-i" , i to u ono "crno komunističko vrijeme kad je Bog po zemlji hodio" (na što Pulicer aludira). Oni su izborili svoje vrijedno i kvalitetno mjesto na zahtjevnom zapadnom turističkom tržištu, izloženi konkurenciji najjačih turističkih zemalja. Mi svi znamo da je Hvar u turističkim okvirima odavna prestao biti selo, i bio zasluženo postao jedno od najznačajnijih, najljepših, najpoznatijih i najtraženijih turističkih destinacija Mediterana. Sam Pjerino je poslije nagodbe s Vladom slavodobitno izjavio za hrvatsku i hvarsku javnost da "Hvarani mogu biti mirni, jer se bar dio vrijednosti vraća tamo gdje je stvorena" (valjda mladog i uspješnog gradonačelnika neće nitko smještati u to "crno komunističko razdoblje") On je dokazao da je sposoban ali njemu (njima) nitko nije pružio šansu sve dok lukavo i spretno nije iskoristio ovaj skandal.

Druga zamka: To što ovdje treba spomenuti jest upravo rast nekretnina kao "najekonomskiji" fenomen, jači i od investiranja i managementa. U Hrvatskoj se u nekih 3-4 zadnje godine događa ono što Pulicer spominje, i posve je logično da dolaze trgovci nekretninama. I ne dolaze sami, niti realiziraju sami. No ostaje moralno, politički i gospodarski upitno i neopravdivo zašto se na Hvaru (ali i drugdje u Hrvatskoj) moglo dogoditi da neki u državi sebi prisvajaju pravo da krčme nacionalne resurse, i to tajnim ugovorima. Polančec je povodom ovog slučaja izjavio kako državni ulog u tom poduzeću sada nominalno vrijedi tri puta više nego prije tri godine. Za naivce prihvatljivo, ali za ozbiljne Hrvate ostaje otvoreno pitanje da li je to bila posljedica rasta vrijednosti nekretnina (što bi prosječni stručnjak lako mogao precizno izračunati - kod nas je u Dubrovniku faktor rasta vrijednosti nekretnina bio veći od onih od Pulicera spomenutih u Pragu); a koliko je to bio rezultat ulaganja? I konačno da li i koliko je tržišna vrijednost Sunčanog Hvaru neopravdano umanjena neodgovornim prošlosezonskim vođenjem poslovanja (treba pogledati prošlogodišnje napise po novinama).

Treća i najvažnija zamka! koja se svodi na onu poznatu "Što bi bilo da je bilo?" (ili Tuđmanovu "kibi dabi"): Zašto nitko Hvaranima nije nikada ni ponudio da oni sami preuzmu ovu tvrtku pod uvjetima iz Orkinog ugovora (pa da oni sami onda potraže partnere i investitore)? Zašto su se umjesto turističkih znalaca morali pojaviti opskurni tipovi, mešetari i trgovci nekretninama? To što je tvrtka "Sunčani Hvar" životarila u prijelaznom razdoblju je bio problem vlasnika (države) koji nije htio osloboditi resurse za razvoj. Država, HBOR, DAB i HFP su ih godinama opterećivali nerealnim kamatama, a da nikada nikome nije palo na pamet da tim tvrtkama otpisuju obveze, ali zato, čim se pojavi strani vlasnik, otpisuje im se nogama i rukama. Po Dubrovniku se dovode stranci kao stručnjaci, ili iz drugih dijelova Hrvatske (koji su uvijek bili ispod dubrovačke kvalitete), ili neki drugi manageri. Hvaranima su čak doveli Bosanskog Srbina kao „spasitelja“ (koji je na Hvaru u kolovozu imao poluprazne objekte, a hotele počeo zatvarati već početkom rujna, što Hvar kao poznata i uvažena turistička destinacija nije zapamtio još od pedesetih godina prošlog stoljeća).

Dakle, koncept po kojem je Orka dobio poduzeće bez plaćanja, a samo na osnovu ulaganja, bio je posve prihvatljiv koncept i za same Hvarane, ali im to nitko nije ponudio. Slična situacija je i u nekim drugim mjestima (Dubrovnik, Korčula, Orebić, Opatija koji su desetlježima uspješno stvarali svoje turističko ime i ugled, u "ono crno komunističko vrijeme", ali na zahtjevnim zapadnim tržištima, pa je apsurdno govoriti da tamo ne postoji poduzetnički duh. Na svim primorskim destinacijama vrtoglavo raste vrijednost zemlje i nekretnina. S takvim potencijalom bi svaki poduzetniji Hrvat mogao biti Orka, ali nisu imali tu šansu, jer se u njihovo ime donose odluke negdje daleko. Proglasiti Hvarane nesposobnima, proglasiti hrvatske ljude nesposobnima, za mene je zločin, a sudeći po posljedicama, ravan veleizdaji, jer se neodgovorno otuđuju važni resursi hrvatske države. A država su hrvatski ljudi u prvom redu, a na Hvaru hvarski otočani najviše. Ja sam za to da se poništi ugovor s Orkom, jer se radi o podvali građanima Hrvatske, i samim Hvaranima, a da se isti takav Ugovor prenese na lokalnu hvarsku investicijsku grupu (koja se tamo treba formirati), i da im se osigura prijelazno razdoblje da Orki vrate pare u razumnom roku. Ja sam uvjeren da oni to vrlo brzo i kvalitetno mogu riješiti, jer slučaj Hotela Osmine dokazuje da je takav pristup više nego moguć i potreban. Nije prekasno da stvaramo svoje Otte, a ne da uvozimo bjelosvjetske probisvjete.