Crveno i crno !!!

Albert Einstein je jednom rekao da je „moralnost od najveće važnosti, no ne za Boga, nego za nas“. Georges Bataille je također izjavio: da „bit moralnosti je stalno propitivanje jer u ljudskom životu je odlučujuće neprestano istraživati razloge suprotstavljanja dobra i zla“. Moralno pitanje je bit egzistencije suvremenog čovjeka izgubljenog u globalizacijskim interesima (koji jedinku i njegove potrebe posve zapostavljaju). Moralnost je jedina njegova nada. To je uvijek bila dimenzija monopolizirana od crkve (kao izrazito etičke ustanove), zadatak koji se često i olako zapostavljao mada je uvijek trebao biti okosnicom njenog javnog djelovanja.

Mnogi toga nisu svjesni, čak (ili naročito) u strukturama Crkve kao institucije - osim možda kod dijela njenih intelektualaca odgovornih pred sobom i svojom savješću (jer, skrivanje iza automatizma Božjih intervencija u svjetovne stvari, ili propagiranje Božje svemoći su najčešće način izbjegavanje osobne odgovornosti). Zato me nije me iznenadio nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić (izjavama povodom otvorenja 47. teološko-pastoralnog tjedna), barem ne onoliko koliko one druge, koji držeći u rukama poluge društvene moći, su od crkve i njega očekivali da ih se šutke podržava po arhaičnom konceptu „Bogu Božje, a caru carevo“.

U nekoliko mojih posljednjih blogovskih komentara sam provokativno plasirao sintagmu da se u Hrvatskoj „vlast počela valjati ulicama“. Iako sam to zaista mislio (jer se u posljednje vrijeme intenzivirao osjećaj da je oficijelna hrvatska politika krenula šumom), intimno sam se zanosio mišlju da sam upotrijebio prejaku riječ u žaru pisanja, da će možda netko reagirati drugačijom „argumentacijom“. Kardinal Bozanić me sada uvjerio da ipak nisam usamljen. Što kardinal kaže (prema napisu Večernjeg lista od 23.01.2007 13:25 „Bozanić: Naziru se znakovi krize političko-institucionalnog sustava“ ):ili Jutarnjeg lista 23.01.2007 Bozanić: U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko-institucionalnog sustava

"Svjedoci smo rasta nepovjerenja i sumnjičavosti građana prema institucijama, dok se sve više udružuju zakasnjeli i loši učinci koji institucionalni aparat i državne službe čine nesigurnima i nedostatnima, upravo u trenutku kad bi strateški gospodarski i kulturni programi te razvoj europskog integracijskog procesa trebali brza i djelotvorna sredstva pripreme i unaprjeđenja“.

Ili dalje

"U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko-institucionalnog sustava i o tome svjedoče i sami političari, na primjer kad govore o pravosuđu, o korupciji, a tim redom i mi bismo mogli nastaviti s opisivanjem situacije koju doživljavamo ozbiljnom".

Sviđa mi se kardinalova orijentacija k modernom, građanskom shvaćanju svoje osobne uloge, i uloge Crkve u suvremenim odnosima. Vjera je osjećaj (kao što je uostalom nacionalnost, ljubav, mržnja….). Osjećajima je neobično teško racionalno postupati; dapače s osjećajima je najlakše manipulirati. Zato je uvijek dobrodošla kardinalova „šok terapija“, tj. kad se povremeno lansira racionalno- moralistička bomba iz samih vrhova institucionaliziranih sfera crkvene organizacije, pa se žestoko tresne u njenu uspavanu i ideološki previše „zbandanu“ bazu.

Treba biti svjestan činjenice da je profesionalni dio crkvenih struktura također i dio hrvatskog društva uopće, i da je posve shvatljivo da unutar njih postoje različita viđenja i doživljavanja stvarnosti. Ali svi oni unutar crkvene organizacije, kao i vjernici koji predstavljanju njenu stvarnu osnovicu, moraju shvaćati, prihvaćati i podržavati Crkvu kao moralnu vertikalu, naročito u vremenima društvenih mijena i moralnih dezorijentacija. Od tih teškoća danas nijedna suvremena država nije pošteđena. One najrazvijenije se pokazuju najkrhkijima - kao npr. Francuska, ili kad se Latinska Amerika, kolijevka „teologije oslobođenja“ ponovno okreće socijalizmu nečemu što su vrijednosti koje su na našim balkanskim vjetrometinama prokazane i neopravdano zaboravljene čak unutar institucija koje ih po inerciji baštine (npr. hrvatska socijaldemokracija - ja bih se umjesto Račana ozbiljno zabrino da jedan Kardinal se ponaša "lijevije" od njega).

Čini se da kardinal ozbiljno shvaća svoju ulogu pastira građanina s jedne, i moralnog predvodnika građana s druge strane (da se poslužim „mesićevskom“ parafrazom). Tako shvaćenu njegovu ulogu treba cijeniti i podržavati, ulogu u kojoj kardinal građanin jasno izražava namjeru, kao njegovu građansku dužnost, da se povremeno kritički uključuje u javni život Hrvatske, a to isto smatra i svojom pastirskom obvezom. Uza svu odgovornost javnog nastupa koji mora biti argumentiran i svrsishodan, on ne slijedi razne partikularne interese određenih moćnih društvenih grupa i pojedinaca, čak nasuprot konzervativnom sloj unutar organizacije kojoj je na čelu. Jer i Crkva danas treba slijediti građanske potrebe svojih vjernika (naivne priče o čudesima teško da mogu prolaziti kod sve obrazovanijeg pučanstva u vrijeme kad prosječni vinar od vode lako može napraviti vino, kad je bezgrešno začeće obična „in vitro“ medicinska tehnika, kad je pitanje dana kad će se genetskim manipulacijama moći „majmuna pretvoriti u čovjeka“).

Zbog njegove dvostruke uloge (intelektualca odgovornog pred vlastitom savješću i predvodnika najmoćnije vjersko-etične institucije u Hrvata) njegovi istupi uvijek imaju jak odjek, kao što naravno, izaziva i različite reakcije. U samo-shvaćanju Hrvatske postoji uvriježeno mada varavo mišljenje da je Hrvatska jedna od najkatoličanskijih zemalja u Europi ili svijetu. Crkva zaista jest vjerska organizacija, koja dominira u hrvatskom društvu, ali se katoličanstvo u današnjeg prosječnog Hrvata shvaća tek kao civilizacijska pripadnost (koju nije lako promijeniti, dapače nije ju ni uputno silom mijenjati - kad se vjera najviše potiskivala, ljudi kao prkosna bića su joj se najviše priklanjali).

No, kad su već proklamirane opće slobode (uz građanske i vjerske), ljudi zahtijevaju s pravom mnogo više od nedjeljne propovijedi, i naivnih ili prozirnih priča (u kojima se nažalost još previše često događa da župnik umjesto o vjeri i moralu priča o dnevnoj politici). Tih činjenica su svjesni dobrim dijelom najodgovorniji pojedinci među vodećim crkvenim ljudima (mada i među njima postoje različita čak suprotstavljena mišljenja, unutar crkvenih struktura, a naročito vodećih pojedinaca).

Kad se sjetimo nekoliko prethodnih kardinalovih kritičnih izjava, čovjek bi ga površno mogao označiti kontroverznom osobom. On je poglavar jedne velike, u osnovi visoko konzervativne ustanove (koju se kod nas najčešće doživljava desničarskom), ali se svojim povremenim istupima često svrstava izrazito u onaj prostor poznat kao „teologije oslobođenja“ (odnosno lijevim opcijama crkvenih ideologija).

Tako je općepoznata njegova sintagma o „grijehu struktura“ (iz božićne poruke uoči 1999 godine i izbora na kojima je HDZ izgubio svoju svemoć). Ta izjava je izazvalo muk i konsternaciju među tadašnjim vladajućim strukturama hrvatske države. Sljedeće godine je svima jasno stavio na znanje da ga se ne može niti smije svrstavati među nikakve svjetovne stranke ili ideologije. U božićno-novogodišnjoj poruci, uoči 2005 godine, čak je dijelom preuzeo tekst iz Komunističkog manifesta da bi označio zapostavljene socijalne komponente. Kardinal pored uočavanja institucionalnih kriza upozorava na komplikacije koje mogu uzeti neželjene tokove:

"Opravdana želja za promjenom često ide kraćim putem, putem protesta koji je sam sebi svrha, umjesto strmim i promišljenim putem argumentirane kritike i konstruktivnih prijedloga". Pritom još upozorava na jak nedostatak građanske hrabrosti u angažmanu radi društvenih promjena.

Ne bojte se! To je poruka Božanićeva, u kojoj treba prepoznati nasljeđe pokojnog pape Poljaka, koji se uzdigao do svevremenskog svjetskog autoriteta. Baš te građanske hrabrosti nedostaje u Hrvatskoj na svim razinama, a jedino se s njom može ići protiv totalitarizma, koji se mimikrirano ili sve jasnije nameće kroz loše shvaćanu i zlonamjerno upotrebljavanu državnu praksu. Naša šalosna stvarnost jest da su "hrabriji" oni koji lažu, manipuliraju i kradu, od onih koji bi trebali ustati protiv nemorala u društvu, a posebice u javnim institicijama. Evo što je Kardinal još rekao:

"Takvo stanje slabi osobnu i zajedničku savjest, stvara nepotrebne napetosti, potiče sebična stajališta, povećava siromaštvo, umanjuje solidarnost, narušava ispravan odnos između državnih služba i općeg dobra. Sve to ostavlja posljedice na ljude, ugrožavajući njihovo dostojanstvo, slobodu, odgovornost i mogućnost istinskog i konstruktivnog angažmana".

Ruku na srce, nisam čuo poraznije i razornije kritike naših trenutnih prilika, od ovih kardinalovih riječi, preko čega se olako preskače, mada nije dobro ih prepustiti da se rastoče u moru poplavi raznih i sporednih informacija, kojima smo svakodnevno zagušeni (kao što nije dobro imati premalo informacija, tako je još gore imati previše i ne znati iz njih izvući bit stvari). A to rastakanje je na djelu: osim nekoliko benigno skrojenih napisa u dnevnim novinama, ili usputnih komentara u benignim TV emisijama, stvarnih, a naročito službenih komentara na njegov istup nema. I ne treba ih očekivati, jer oni na koje je strelica ustvari odapeta, odlični su „spin doktori“, manipulatori javnim mnijenjem, koji jako dobro znaju svoj zanat: ono što se prešuti i ne komentira uskoro više ni ne postoji!!

Povirivši malo u „forumaške“ rasprave dnevnih novina (VL ili JL) moglo se vidjeti raznih reakcija, od onih koji su spremno prihvatili njegov istup kao visokovrijedan doprinos, do onih koji su ga spremno optužili da opet u izbornoj godini zastupa „crvenu“ opciju, od onih koji odobravaju njegovu kritiku aktualnog društvenog trenutka, do onih koji ga prešućuju ili mu osporavaju pravo istupanja u ime svjetovnih stvari….

Kardinalova „crveno crna“ boja, nije samo tradicionalna boja njegove odjeće, nego se kroz taj spoj boja oslikava i cijeli spektar političkih odnosa u Hrvatskom društvu. Posve je pogrešno ga proglašavati „crvenim“ kardinalom (radi njegove socijalno osjetljive orijentacije – koja ni u crkvenim strukturama nije baš radosno prihvaćena), niti ga olako svrstavati među „crne gavrane“ (radi pripadnosti izrazito konzervativnoj organizaciji kao što se crkvu najčešće doživljava). On je samo razapet između interesa crkve kao organizacije koja ima svoje razloge i interese, i građanina vjernika na prevažnoj funkciji koji ne želi stajati zatvorenih očiju pred problemima koji tište građane ove zemlje. I koji nam poručuje da skupimo hrabrost i suprotstavimo se tako jasno uočljivim negativnim tendencijama svijeta koji nas okružuje. Da bi postao uvjerljiviji mora i sam poraditi na promjenama u svome krugu.

I svi mi bismo trebali skupiti više hrabrosti i dodati svoj dio. Prozivajmo svakoga tko može a neće, tko može ali se boji, i onog tko bi mogao a ne zna kako će. Svi moramo ponijeti svoj dio odgovornosti.

Glede morala naročito, jer je to zakon iznad svih zakona.