Shizoidno lice nacije!!

„… složeni poremećaj funkcije mozga koja se sastoji od skupa karakterističnih simptoma, koji oboljeloj osobi otežavaju, iskrivljavaju ili sasvim onemogućavaju razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava. Zbog krivog prepoznavanja stvarnosti, logično razmišljanje gubi svoje uobičajene odrednice i kreće se nama nerazumljivim i nelogičnim kolosijecima. Pokušajmo si na trenutak zamisliti nemoguću situaciju, da smo se, ovakvi kakvi jesmo, našli na nekom drugom planetu u drugoj galaksiji, gdje je izgled bića sasvim drugačiji, gdje je govor nerazumljiv, gdje su osjećaji nepoznati, običaji čudni, okolina ugrožavajuća, a stigli smo tamo i ne znajući kako, a ne znamo ni koliko ćemo ostati i sve je oko nas nestvarno, strano, zastrašujuće. Eto, tako se nekako osjeća bolesnik koji iz svog normalnog života odjednom, ili postupno, upadne u svijet psihotičnosti. Jasno je stoga da bolesnici u fazi bolesti ne mogu gajiti i pokazivati normalne osjećajne doživljaje prema drugim osobama, što im znatno narušava društveno funkcioniranje. Bolesnici mogu imati poteškoća s pamćenjem i ponašanjem.“


(Vidi "Shizoidno" i Bilićeva TV emisija Lica nacije )

Bilo je veselo u nedjelju večer (14.01.2007) u TV show-u (baš tako!) Lica nacije. Troje ljudi su se istinski trudili u razmjenjivanju visoko-učenih fraza i izraza, da bi definirali bolesno razdoblje u demokratskom sazrijevanju hrvatskog društva. I ponešto diverzanata, dakako. Jer bez njih ne bi bilo veselo!!

Da li nacija može biti bolesna? Da li država može biti bolesna? Teška pitanja i nikada dosta napora, prizemnih ili visoko učenih, da se što bolje definira sva shizoidnost današnjice, u čemu mnogi sudjeluju, neki s poštenim namjerama, neki s „figama“ u džepu.

Lica nacije su zamišljena kao višeboj, zato što, osim aktivnih učesnika učestvuju i gledatelji, pod punim imenom i prezimenom, uz svu „odgovornost“ javnog nastupa pred licem nacije. Tako je u ovo nedjeljno večer prezentiran višeboj učenog nadmetanja:

• U sredini i voditelj. Branimir Bilić, i sam aktivni učesnik okršaja
• S lijevog krila prof. dr. Ante Čović, svjetovni etičar filozof (korisno pročitati biografiju ; te Ante Čović podnio ostavku i zatražio smjenu Mirka Galića )
• S desnog krila Ivica Šola, kršćanski etičar filozof, svećenik, redoviti kolumnist Glasa Slavonije (vidi Svećenici – Udbaši i kagebeovci: Skandal koji to zapravo nije te Biskupi su podijeljeni politički kao i društvo ; ali i Lupiga.com).


Osnovne teze učenih razmimoilaženja u seciranju shizoidne hrvatske svakodnevnice su bile sjedeće:

Čović: Hrvatski etički problemi su rezultat namjerno pogrešno i krivo nasađenog društvenog sustava koji stalno generira etički besmisao, i neće biti promjena prije nego se korjenito ne zahvati u promjene političkog sustava u kojeg se trebaju ugraditi odgovornost odabranih prema svojoj izbornoj bazi.

Šola misli da su Hrvatski etički problemi isključivo rezultat starog komunističkog mentaliteta, koji se mimikrirao u vremenima društvenih mijena te ukrcao kroz hrvatsku elitu na pozicije moći, odakle sada stalno generira etičku krizu.

Mada bi se ova dva stajališta odlično nadopunjavala, stvarajući možda povoljno tlo da se približimo pravom dijagnosticiranju bolesnih hrvatskih prilika, pa time i traženju lijeka, stručnjaci su dosta tvrdo inzistirali na različitim viđenjima. Razloge toj upornosti sam poslije pokušao razumjeti, jer, priznajem, ni o jednom od krilnih sugovornika nisam ništa znao. Tako sam upotrijebio Sveti Internet; kad nešto želiš doznati ugodno sjedneš i „klikaš“ po linkovima (uostalom kažu da i CIA tako saznaje većinu svog znanja).

Sve je teklo lijepo glatko i ugodno, na učenoj razini do trenutka, kad se javio jedan gledatelj-diverzant, nažalost sam zaboravio odakle ali svakako negdje iz dalmatinske zagore, negdje na potezu između Imotskog i Sinja, koji se uključio jednom dugačkom tiradom visoko učenih fraza, koje je redao do besmisla, a kad je došao čak do psiho-somatska razloga (koji zaista nemaju s temom nikakve veze), Branimir ga je morao isključiti. Još bih naivno pomislio da se netko samo namjeravao činiti pametan, da nije bio evidentno prisutan Ivkošićev duh, mada ne i njegov glas ( za razumjeti treba dobro proučiti „među-imoćansko“ pametovanje iz svibnja 1998 godine ), pa zato ovaj „telefonski“ eksces treba smatrati nimalo slučajnom, nego klasično-imoćanskom „podruganskom“ intervencijom.

Potom se javila zagonetna žena pod maskom, predstavivši se kao Koržić ili Korfić (nije važno jer se ionako nije poslužila pravim imenom). U svom je nastupu „opalila“ po profesoru Čoviću i njegovim navodnih grijesima iz prošlog, politički ili vrijednosno prevladanog sustava. Valjda se javila da bi potkrijepila tezu kako sve zlo dolazi iz onog mrskog i mračnog „komunističkog“ sustava. Na njenu žalost, profesor ju je odmah prepoznao, i vratio joj „milo za drago“. Rekao je da bi ova gospođa najprije trebala se korektno predstaviti, jer da se radi o izvjesnom bračnom paru Kordić (prezime sam ovaj put dobro zapamtio - ako netko zna malo više o tim Kordićima zadovoljio bi moju preveliku znatiželju jer na svemoćnom Internetu nisam ništa našao). Ti Kordići su navodno izazvali velike nesporazume učestvujući u „munjivanju“ pomoći Hrvatskoj iz Njemačke, kad nisu davali potvrda niti išta namjenski prosljeđivali (kako je onda već bio dosta raširen običaj). Time se ovaj drugi eksces uspješno okrenuo u prilog profesorovoj teoriji o krivo nasađenoj novohrvatskoj eliti koja u hrvatsku stvarnost stalno emitira etičku dezorijentaciju.

Eh, sada se monsinjor Šola uključio u obranu nepoznate dame braneći ju od profesorovog „nepristojnog“ nasrtaja, valjda žaleći što mu tako jeftino propade njena argumentacija u prilog visoko učenoj raspravi na strani njegove teorije, kako je za sve kriv „komunistički“ mentalitet (koji je prodro najviše u HDZ, te ilustrirajući „sve ono što je Osijek doživio“ lagano je odškrinuo tajni prolaz u svoju političku naklonost slavonskoj autonomaškoj opciji).

Ali profesor se nijedao isbaziti iz sedla, itd. Ne bih išao u detalje, jer moje ležerni nedjeljno-večernji odnos prema „Licu nacija“ nije očekivao ovako eksplicitno iskazivanje shizofrenične rascijepljenosti hrvatske duše, koja luta tražeći svoje mjesto u suvremenom hrvatskom trenutku.

Zato ne mislim da su nedjeljna „Lica nacije“ bili promašaj, jer su dodali značajan i znakovit prilog općoj dijagnozi etičkog stanja u Hrvatskoj, koje počinje uvelike sličiti uvodno citiranoj dijagnozi shizofrenije. A dobro je kad imamo jasnu dijagnozu, jer se možda približimo primjeni terapije, a time i izlječenju.

Podjela na onu i ovu, ili ovu i onu Hrvatsku, nije korektna, ni pametna, ni dobrodošla. Samo je jedna Hrvatska u različitim vremenima i prilikama, i svaka redukcija njenih „dimenzija“ na samo svoje viđenje, shodno svojim prohtjevima i potrebama jest dodatno silovanje nacije, koje samo izaziva još veće shizme. Hrvatska nacija (i hrvatska država) je imala jednu od najgorih povijesti u europskim razmjerima, a hrvatska državotvorna misao je sve to uspjela preživjeti i nadživjeti stoljeća rascjepkanosti, tuđinskih napada, pokušaja odnarođivanja, međusobnih unutarnjih krvavih okršaja, te unatoč svemu je ostvarila svoju samostalnost i suverenost.

Za sve je dakle zaslužan u prvom redu njen samosvjesni narod, a tom uspjehu su dodavali kvalitetan doprinos oni pojedinci, koji su uspjeli razumijevati njegove težnje. Ovom narodu nitko nije ništa poklonio, sve je uzeo sam. Zato ovaj narod trebaju prestati smatrati budalama, stokom sitnog ili velikog zuba, prestati ga varati, podvaljivati mu. Pravi putokaz za budućnost jest etika zasnovana na spoznaji da narod nije blesav ni bolestan; krivi mogu biti samo ukrivo nasađeni pojedinci i dijelovi nacionalne elite, koji sebi umišljaju Božje poslanstvo i prisvajaju božanske zasluge, koje onda pokušavaju kapitalizirati na prizeman način; pritom su toliko bahati da si umišljaju kako smiju i mogu stvarati i rastezati moralna pravila po svojoj mjeri.

Posve je lako iz narodne perspektive prepoznati sve ove diverzante koji sebi prisvajaju pravo da govore u njegovo ime iz vlastitih interesa i osobnih prioriteta.

Dakle, narod nije nikada bolestan, ali jesu njegove elite, i na njih se može primjenjivati definicije iz gore citiranog dijela ovog napisa.

A nama, tom narodu, toj stoci sitnog i krupnog zuba bi konačno trebalo svanuti u glavi da etika nije stvar za ruganje (kao onaj Imoćanin u svom vrckavom telefonskom doprinosu), nego da odnos prema moralu u svakodnevnom životu treba konačno postati mjerilo našeg odnosa prema „njima“.

Iako je ova priča bila uglavnom svedena na usko „lokal-patriotski“ teren obračunavanja raznih Imoćana suprotnog pola: (Milan Ivkošić, Branimir Bilić, onaj vjerojatno anonimni „telefonista“, ona provjereno anonimna „telefonistica“ - a iskreno priznajem bez imalo kajanja moje osobno „slučajno“ imoćansko porijeklo što me potaklo da izrazim svoj stav), koristim priliku ovdje naglasiti da stvarnu vrijednost evidentno shizoidne i shizmatične lokal patriotske „elite“, s izraženim i samopridodanim općenarodnim "ulogama" kao ratničkom kamuflažom (jer umišljenost nema granica), treba obvezno revalorizirati baš kod naroda imotske krajine. Jer su i oni nedjeljivi dio zdravog duha hrvatskog naroda. Samim time predstavljaju nepogrešivu mjeru stvarne vrijednosti umišljenih i većinom osobno frustriranih veličina - koliko netko kod njih doma vrijedi, takav je i u bijelom svijetu. Po onoj staroj, da je najteže biti prorok u vlastitom selu!! To ima dubokog smisla.