Hrvatski Smješko!

Da li obavještajci trebaju prije svega biti džentlmeni?

Jeste li čuli za književnika John Le Carré-a i njegovog junaka Smileya, lika iz špijunskih romana (Smješko - kad se prevede na naš jezik)

- Lacon ima samo taj crveni kaštel i osjećaj kršćanske etike, koja mu ne obećava nikakvu nagradu osim viteštva, poštovanje njegovih kolega, dobru mirovinu, i nekoliko dobrotvornih počasti u Gradu.(iz „Šeprtlja, krojač, vojnik, špijun“ 1974)
- Moramo živjeti bez simpatija, zar ne? To je naravno nemoguće. Mi djelujemo jedni protiv drugih sa svom okrutnošću, ali naravno nismo takvi, mislim…. nitko ne može biti stalno u sjeni; mora jednom izići …. razumijete li što hoću reći?“ (iz „Špijun koji je izišao iz sjene“ 1965) „

Ukratko: Le Carré-ovu likovi u ovoj, u osnovi okrutnoj profesiji, insistiraju na „viteštvu“ kao dominantnoj karakternoj osobini, a piščeva poruka kroz likove njegovih romana bi bila: „Nagrada za predani rad na tim poslovima je simbolična (u odnosu na napore, uloženi trud i raznorazne opasnosti), dok im ponašanje uvijek mora biti etično – jer se prije ili kasnije mora izići iz sjene, a to znači suočavanje s vlastitom savješću“.

Mada i sam Le Carré je bio dio tajnih struktura (iako poriče direktnu profesionalnu angažiranost), on dobro prikazuje britansku tradiciju „kadroviranja“ u tajnim poslovima, gdje se na najodgovornije funkcije obvezno postavljaju – plemići. Po britanskoj tradiciji i shvaćanju, samozatajnost i viteštvo predstavljaju primarnu crtu karaktera kao temeljni kriterij nečijeg angažiranja na više nego osjetljivim poslovima..

Naime, takvi ljudi se često moraju služiti okrutnim i nemoralnim postupcima za postizanja viših ciljeva, pa su, i bez unutarnje kontrole, stalno izloženi moralnim dilemama i propitivanjima vlastite savjesti. Zato se ugrađivanje etičkih kriterija čini najprikladnijom zaštitom, ne samo osobnog moralnog integriteta izvršitelja, nego i efikasnog izvršavanja konkretnih zadataka.

Da je ova nijansa izuzetno važna i stalno prisutna u praksi britanskih tajnih službi (kažu još uvijek najefikasnijih u svijetu), svjedoče i neki drugi podaci. U mom dnevničkom zapisu „Tjelesna straža laži“ (od 30/12/2006) taj se „kuriozum“ tek usputno spominje, ali zaslužuje da se malo bolje obradi:
No manje je poznato da u njihovim tajnim poslovima, osim činjenice da su se najodgovornije funkcije popunjavale obvezno plemićima (što je poseban dio priče), uvijek je postojala visoko postavljena zaštitna razina moralnog preispitivanja svakog pojedinog čina. Takvo nešto je usađeno u njihov sustav vrijednosti, u njihova institucionalna pravila, i nitko ih nije mogao kršiti bez sankcija….. (iz dnevničkog zapisa „Tjelesna straža laži“ od 30/12/

Taj je detalj na više je mjesta naglašen u knjizi „Bodyguard of Lies" ( autora Anthony Cave Brown-a, izdanje Harper and Row, Publishers Inc. New York 1975., kod nas prevedena i objavljena u četiri sveska pod nazivom "Velike obmane Drugog svjetskog rata"; CIP- Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.g. ). Kao presudne kriterije za poslove na državnim tajnim poslovima Britanci su uvijek primjenjivali taj njihov specificum, koji je iz njihove perspektive posve shvatljiv i razumljiv.

No, i s općeg stanovišta, ne samo britanskog, najznačajniji državni poslovi uvijek moraju biti rezervirani za pripadnike najelitnijeg sloja društvenog sustava – društvene elite, koja ima jake razloge da za svoju domovinu, i njen politički i gospodarski sustav učinu sve kako bi to sačuvali.

Zato pitanje ponašanja društvenih elita u svakom društvu, u svakoj državi postaje krucijalno pitanje. U Britaniji je to i danas aristokratski poredak, koji je uvijek imao vodeću ulogu utemeljenu na nekoj vrsti društvenog konsenzusa, što je lijepo objasnio sociolog Alvin W. Gouldner :
…Gouldner ističe da su engleski srednji slojevi od samog početka bili upravo traumatizirani svjetskim utjecajem francuske revolucije. Iz straha pred radničkim pokretom oni se priklanjaju aristokraciji i nikada odlučno ne dovode u pitanje njenu vodeću ulogu, što se vidljivo odrazilo na cjelokupnoj engleskoj kulturi. To posebno dolazi do izražaja u legitimiranju društvenog položaja vladajuće klase, koji se ne opravdava radom, marljivošću i specijalnim dostignućima, već porijeklom i plemenitim odgojem, to jest nasljednim svojstvima, koja su osnova samosvijesti da je ta klasa "po prirodi" superiorna. (Gouldner 1970 - citat iz knjige Ivana Kuvačića: Funkcionalizam u sociologiji, stranica 11., Naprijed -Zagreb 1990)

U svemu tome, uza sve anomalije (koje se trenutno događaju s Blairom i podjelom titula) britanska varijanta aristokratskog sustava, koji je kod njih jako prohodan, (naročito u dijelu obnavljanja ili osvježavanja aristokratske elitei koji plemenitost porjekla nikada ne izjednačavaju s pojmom gentleman), ima puno logike: Zaista, tko će bolje braniti jednu državu i njen politički i društveni integritet, od njene elite, koja mora biti bezuvjetno zainteresirana za očuvanje države, a time i svog statusa, kao neraskidivog dijela tog istog sustava. Mi bismo to nazvali „državotvornim osjećajima“ (termin koji je u Hrvatskoj bio profaniran i teško zloupotrebljavan).

Mi, Hrvati, nismo imali svoju državu skoro tisuću godina, pa posve normalno imamo naglašen problem s vlastitom elitom (kako je stvoriti i kako je održati na razini očuvanja nacionalnih interesa). Post-tranzicijska hrvatska elita se nije pokazala na visini nacionalnog zadatka, uglavnom je pretpostavljala osobne višim interesima, što se prenosilo u državnu praksu, u kojoj su se teško i sporo usvajali ideali, konkretna i praktična znanja upravljanja. Inercijom privatnih interesa, koji dominiraju nad javnim, te neadekvatno ponašanje se temeljilo na nespoznavanju i neshvaćanju - da imati svoju državu znači prije svega odgovornost i obavezu.

Kad bismo u hrvatskom slučaju kao mjeru odanosti prema domovini uzeli kriterij plaćanja poreza (tj. razliku između onog što posjeduje i onog što ima u poreznoj kartici) brzo bismo izdiferencirali tko je zaista "državotvoran", a tko ne (jer država ne postoji ako nema prihoda, a svi oni koji to zaboravljaju su u osnovi protiv te države). O hrvatskoj eliti iz tranzicijskog razdoblja, ne baš slavna povijest će vjerojatno jednom biti napisana. Zasada se neukom puku kroz aroganciju i halabuku još uvijek uspijevaju „prodavati“ boljim nego što jesu.

Zato, da bi se istaknula izuzetna važnost primjene moralnih kriterija na najvišim razinama državne prakse, prikladnije je poslužiti se još jednim britanskim primjerom (budući da je to imperij koji postoji stoljećima, i još uvijek je moćan). Niže je naveden jedan ilustrativan događaj, koji lijepo oslikava što sve se događa, kad se u nekom kritičnom trenutku osjetljivi i za državu važni poslovi povjere osobama koje možda nisu moralno dorasle težini zadataka i odgovornosti. Istovremeno to je primjer, koji zorno oslikava fino britansko razlikovanje pojma gentleman od pojma fukare:
U sveopćoj zabuni i gužvi u toku svibnja i lipnja 1940. godine MI-6 i Menzies suočili su se s brojnim prešnim poslovima, a najprešniji o svih bio je sigurnost Ultre. Trebalo je hitno evakuirati Lewinskog i njegovu ženu iz Pariza kako ne bi pali u ruke Nijemcima, te povući svu opremu, dokumentaciju i osoblje što se nalazilo u Francuskoj a imalo ikakve veze s Ultrom. Obje su zadaće povjerene Winterbothamu kao šefu sigurnosti Ultre. Naredio je pilotu tajne službe, majoru Sidneyu Cottonu, inače pioniru u oblasti zračnog fotografiranja, da leti u Francusku. I doista, negdje oko 18. svibnja 1940. Cotton je u pratnji lovca Spitfire poletio plavkastim Lockheedom 12A (vlasništvo MI-6) prema Orlyju, sa zadatkom da otpremi Poljaka u Englesku. Supruzi Lewinski već su sa svom svojom imovinom i u pratnji kapetana Dunderdalea (kapetan u pariškom ogranku britanske tajne službe op.a.) čekali avion na aerodromu Orly, u gomili bogatih Francuza koji su pokušavali sami ili sa svojim obiteljima umaknuti iz Francuske. Dunderdaleu, koji je bio poznata ličnost u pariškim krugovima, pristupio je jedan od tih Francuza misleći da avion dolazi po Dunderdalea. Ponudio mu je malo bogatstvo ako ukrca i njega s obitelji u avion. Dunderdale je odbio ponudu. Ugledavši Cottona, Francuz je predložio nešto slično - a Cotton ga nije obeshrabrio. Nato je Dunderdale naredio Cottonu da bez odgađanja krene s Lewinskim. Ali, kako je pilot počeo otezati, Dunderdale je hitno nazvao London, i Winterbotham je priprijetio Cottonu da će ga izvesti pred ratni sud i zatočiti u Toweru ako smjesta ne uzleti. Napokon se bračni par Lewinski ukrcao u Lockheed dok su se pred avionom odvijali ružni prizori: Dunderdale i francuski policajci odbijali su Francuze, obuzete panikom, koji su pokušavali silom prodrijeti do aviona. (Svezak 1. , stranica 57/58., knjige A. C. Brown-a, "Bodyguard of Lies“.)

Možda će gornji primjer nekome izgledati tek benigno zastranjivanja ljudske prirode (ako se usporede s nekim našim „biserima“ iz ratnog razdoblja), ali je vrlo značajan kad se uzme u obzir presudno značenje Enigme u događajima Drugog svjetskog rata. Posve je bila shvatljiva izuzetna briga britanske države i njenih tajnih službi, ali poučna dalekovidnost vodećih ljudi na vrhu britanskog Imperija (koji se borio za preživljavanje, i kada ni manje sitnice nisu prepuštane slučaju).

Nasuprot mnogim događajima tijekom i poslije Domovinskog rata (kad je nastala jagma za društvenim bogatstvima), primjer dalekovidnog britanskog ponašanja kroz primjenjivanje visokih etičkih standarda je znakovit. Jednostavno se ne smije riskirati da itko s "maslom na glavi" odigra ikakvu važnu ulogu u državnim poslovima. Moralno labilnim osobama ni slučajno se ne smije dozvoliti izjednačavanje, a kamoli preferiranje osobnih u odnosu na javne interese. Osobama ogrezlim u kriminalu, spremnima na neetičko ponašanje i asocijalne radnje, se nigdje olako ne otvaraju vrata; to je ono od čega se država unaprijed mora nemilosrdno štititi.

Zato je izrada sustava kriterija, kojim bismo zadovoljili probir kadrova, izuzetno važan i više nego potreban; treba ga znati izgraditi i onda dosljedno primjenjivati u praksi.

Promoviranje političkih pozicija, „kadroviranje“ na javnim a posebice tajnim državnim poslovima mora biti principijelno i strogo kontrolirano, jer tako odabranim kadrovima se u ruke polažu poluge moći, koje se lako zloupotrebljavaju. To nisu sinekure ni mjesta za uhljebljivanje poznanika, prijatelja, „rodijaka“ ili rodbine… Tako odabrane osobe moraju biti širokog znanja i vještina, ali uz izuzetno visoki stupanj osobnog moralnog integriteta – popularno se izrazivši - plemeniti ljudi, kojih svako društvo ima, a to su oni koji su u svakom trenutku spremni žrtvovati osobne ili sektaške interese zajedničkim potrebama.

Ostaje jedino kako država unutar sebe može „otkriti“ svoje plemenite ljude! Kako kod nas izgleda do sada su kod nas bili rijetki Smiley-i ali vrlo česti Smješki.