Super Andrija!

Ljeta Gospodnjega 1962 održao se Festival zabavne muzike, poslije kojeg se po svim kantunima lijepe naše i zajedničke pjevušila pjesmica „Andrija, super momak si ti!“ autora glazbe Alfonsa Vučera i teksta Blanke Chudobe. Toliko je bila popularna da je utjecala na mnoga imena u matičnim listovima, a dala je i ime onom grdnom stambenom mastodontu nazvanom „Superandrija“. Da li je junak naše priče dobio ime po tom Alfonsovom uratku ili tradicionalnim obiteljskim slijedom zaista ne znam, ali - da se pretvorio u Super Andriju (barem u svojim očima) - što jest jest!

Uostalom, i samo ime svojom etimologijom upravo to znači u svojim grčkim korijenima: Andrija bi značio (po Klaiću „hrabri“, „muževni“) dakle hrabar čovjek, junak, muškarčina. Pamtim ga još kao novinara Nedjeljne Dalmacije u onom sistemu, ali što je i kako pisao više se ne sjećam (a Internet toliko daleko ne može potegnuti). No to i nije toliko važno.

Pamtim ga iz vremena ratnog Dubrovnika, kao Bobetkovog miljenika ( o čemu piše Večernji list u članku ( Tko je zapravo kontroverzni Andrija Popović ). Nisam imao osobnih kontakata a niti želja za njima, no pitanje iz Večernjaka stoji.

Zaista tko je zapravo Andrija Popović!

Jednom će se i o ovom liku znati mnogo više, a njegov životni i ratni put je zasada još uvijek u dubokoj sjeni, kao što i priliči jednom pretežnom „obavještajcu“ (ma što to u hrvatskim primitivnim uvjetima značilo). No postoje neke postavke i pretpostavke koje je moguće pronaći na Internetu (npr. kolege Peratovića u Vjesniku od Vjesnik: 08. 10. 2001. pod naslovom Izvješća IPD-a 72. bojne Vojne policije otkrivaju kriminal i zločin ). Dok se njegov rad u IPD-u ili na obavještajnim poslovima u ratnim uvjetima mogao smatrati manje-više normalnim zadacima (iako je očito da se vrtio i tamo gdje su se dokazano vršili zločini – ali on navodno za njih nije znao), rad na čuvenom „dokumentarcu“ o Brunu Bušiću u suradnji s Vicom Vukojevićem i drugovima ga je definitivno gurnuo u obavještajno podzemlje – unutar onih posebnim interesima impregniranih „domoljuba“, koji su svugdje i posvuda širili svoje pipke uz rodijačke tzv. „janjičarske simpozije“ (symposion na grčkome znači gozba). I tu je očito ostao.

Kad je Sanader krao stranku od Pašalića (za naše opće dobro – mada to nije polučilo odgovarajuće efekte), izvjesnim izgleda da mu je i Super Andrija pomagao, pa je za to nagrađen državnom sinekurom (mjestom ravnatelja Fonda za razvoj i zapošljavanje), političkim počastima (mjesta predsjednika vrhunskih sportskih saveza kao što je HOS su uvijek takva), te značajnom ulogom u stranačkim aktivnostima (koordinator i izborni promotor desete izborne jedinice). Njegov uspon, kao mlađeg hadezeovskog lava (starog samo 42 godine) je bio više nego značajan i znakovit. Nacional ga je čak stavio na listu od 1000 najmoćnijih Hrvata, istina na tek na 953 mjesto (ali nas Hrvata ima oko pet milijuna, zar ne!?)..

Da je bio miljenik utjecajnih vrhova dokazuje i to da je ostajao netaknut i kad je trtljao gluposti, kao u intervjuu Nacionalu pod nezgodnim naslovom „Financijer rizičnih projekata“ ali još gorim podnaslovom „Kreditiramo tvrtke koje banke ne žele“. Zaista kakvi su to projekti koje banke ne žele financirati. Vjerojatno se radi o onom klasičnom konceptu lupanja tuđim spravama po gloginjama, o čemu ćemo možda uskoro više slušati, jer je svojim robusnim stilom postao zanimljiv i državnom odvjetniku ( Večernjak: Sanader i Bajić uključili se u krizu . A kako i ne bi, kad imamo posla s čovjekom koji je evidentno sklon krivotvorenjima (od „dokumentirane istine“ o Brunu Bušiću, do proizvoljnih intervencija u „ministarske zapisnike“), - a pritom gospodari proračunskim milijunima.

Ta sklonost ka voluntarizmu se najbolje ogledala u ovom smiješnom slučaju sukoba sa hrvatskim odbojkaškim reprezentativcima. Doista stoji u pravilima da se reprezentativcima ili trenerima mogu dijeliti otkazi bez suvišnih zašto, ali to samo zadnja budala ili pokvarenjak radi. Pa Hrvatski odbojkaški savez je nacionalna institucija od sveopćeg značaja, a najkvalitetniji sportski djelatnici su naša zajednička dragocjenost, da bi otkazivanje bez objašnjenja i odgovornosti za počinjeno prošlo bez sankcija. Očito su gosp. Malević i njegovi reprezentativci puno bolje upoznati s likom i djelom Super Andrije, jer je Malević još iz Sarajeva poručio javnosti da se radi o veleizdajničkom činu. Zaista, možda je i vrijeme da se unutar hrvatskog društva definiraju (ili redefiniraju) pojmovi nacionalnog izdajnika, a to je svakako svaki onaj koji radi protiv imovine i ugleda hrvatske države, te protiv državnih i nacionalnih interesa.

On sa odbojkom vjerojatno nema ništa zajedničko, pa ne ćudi zašto se đonom osvrnuo na prave sportske trudbenike, koji imaju rezultate iza sebe i svoj sportski potencijal. Njemu, iz njegove „janjičarske“ perspektive to ne znači ništa, jer mu je od drugih neoprezno poklonjena moć udarila u glavu. Sve što se događalo na odbojkaškoj sceni nije s odbojkom imalo nikakve veze, jer je to bilo samo demonstriranje političke sile. Neočekivani neposluh je to sve razotkrio i razorio Super Andrijinu svetačku aureolu, a ta demontaža se konačno završila u Sanaderovom „gogoljevskom“ finalu, kad ga je kao Taras Buljba razriješio nezaslužene državne sinekure ( po onoj: ja sam te stvorio, ja ću te i uništiti!). Ona sportska razrješnica neminovno slijedi.

Mada treba Sanaderu čestitati na ovakvom razrješenju jednog apsurdnog spora, on bi se trebao se upitati za razloge Super Andrijinog odmetništva, jer se možda ipak ne radi o samo benignom napuhavanju jednog očito nedozrelog mulca. Kako smo svjedoci sve agresivnijih zaleta obavještajnog podzemlja u visoku i nisku politiku, treba se upitati je li zaista taj naš Super Andrija ipak ostao vjeran svojim rodijačkim krugovima (do bijelih čarapa koje više nitko ni po Hercegovini ne nosi), i to toliko da igra po njihovim guslama.

Mi smo svjedoci da Sanaderova „pozitivna krađa“ stranke u HDZ-ovom djelovanju nije donijela Hrvatskoj željenog preokreta, što bi samo moglo značiti, da je ta suprotstavljena struja, potkožena pokradenim nacionalnim milijunima, još uvijek jaka i unutar samog ovog HDZ-u, a kamoli u tajnim, i sve kreativnijim sferama. I slijedi li Sanaderu, i njegovom krugu ljudi ponovno najprije borba za stranku, pa tek onda za izbore (jer su mnoge zmije izmilile iz svojih rupa i podigle glave).

Ili je za njega na djelu još gori scenarij: Da ti moćnici iz sjene su ga već otpisali kao mogućeg izbornog pobjednika (što sve ozbiljne ankete pokazuju), pa ga se spremaju baciti pod vodu i onda tražeći krivce za izgubljenu vlast njemu „podnijeti račun“ na isti način kako je to on, Sanader napravio svojim smrtnim neprijateljima od gubitka izbora 2000 do onih dobivenih 2003. Jer više je nego izvjesno, da unutar Sanaderovog kruga Super Andrija nije jedini koji je u međuvremenu sjedio na dvije stolice.