U cara Trajana kozje uši !

Pročitajte u cijelosti ovu staru bajku:

Bio jedan car koji se zvao Trajan. Imao je kozje uši. Svakoga dana dolazio je po jedan brijač da ga brije. Poslije brijanja, car bi svakog od njih upitao što je vidio. Svaki je odgovorio: „Kozje uši!“. Potom bi car naredio da ih sasijeku. Došao je red na jednog brijača koji se napravi bolestan i posla svojeg mlađeg učenika k caru. Nakon što je mladić cara obrijao, car i njega upita što je vidio, na što on odgovori da nije vidio ništa. Car mu dade 12 zlatnika i reče mu da ga od sada samo on dolazi brijati. Mladić je redovno dolazio brijati cara i od svih tajio da car ima kozje uši.
Čuvanje tajne ga je s vremenom sve više mučilo, te se zbog toga zamalo razbolio. To je njegov majstor primijetio i stalno ga je pitao što mu je. Mladić mu jednom odgovori: „Da mi je nekome reći odmah bi mi bilo lakše. Majstor mu predlože. „Reci meni, ja neću nikom reći, a ako nećeš meni, a ti izađi u polje pa iskopaj rupu, zavuci glavu u nju i tri puta reci što te muči, pa opet rupu zatrpaj“.
Momak tako i učini. Iskopa jamu, zavuče glavu u nju i tri puta reče. „U cara Trajana kozje uši“, zagrnu zemlju i ode kući. Nakon nekog vremena iz tog mjesta je niknula bazga. Pastiri od nje napraviše sviralu. Kad su počeli svirati iz svirale iziđe glas: „U cara Trajana kozje uši“. To se odmah razglasilo po cijelom carstvu i na kraju saznao za to i car. Car tada pozove mladića i upita ga zašto je cijelom puku oglasio da su u njega kozje uši. Mladić se počeo opravdavati i ispriča caru sve kako je bilo. Car odluči provjeriti njegovu priču, pa zajedno s njim ode na mjesto gdje je mladić jamu iskopao. Kad tamo, a ono neposječen još samo jedan prut bazge. Car naredi da se od njega napravi svirala. Odmah tako uradiše. Kad su počeli svirati, a ono iz svirale izlazi glas: „U cara Trajana kozje uši“.
Onda se car Trajan uvjeri da se na zemlji ništa ne može sakriti.
(Pučka narodna pripovijetka, ispričao ju je vjerojatno s nekim jakim razlogom na diskusijskim stranicama veterana domovinskog rata. Author: C Date: Jul 9, 2007 22:58 )

Stavio sam u citat cijelu bajku, jer je po mnogome znakovita, a možda nekima i nepoznata, jer dobro je razmotriti njenu simboliku. Kod nas se često idealiziraju stvari glede hrvatske države (kao to bi nam trebalo biti dovoljno) pa tako i o hrvatskom pravnom poretku (gdje se lansira polazna pretpostavka da on, samo što je hrvatski unutar hrvatske države, zasnovan normalno funkcionira. Nažalost to nije tako - jer skoro cijeli trenutni hrvatski gospodarski i politički vrhe, pa tako i pravosudni, temelji se na kriminalnim zasadama iz našeg posljednjeg, domovinskog, rata i poraća (a vuku se korijeni i iz onog Drugog svjetskog rata) gdje je bilo mnogo njih koji su navodno zastupali narodne interese, a držali fige u džepovima, a nacionalno bogatstvo krčmili po nahođenju! Treba razlikovati - ne Hrvatska država, nego odredjene strukture koje su se etablirale u vrhovima.

Istine iz ovog vremena dakako treba razriješiti - i prije ili kasnije će se sve to jednom saznati, kao i u priči o „Caru Trajanu i kozjim ušima“. Bajka, koja je gore citiran potječe iz daleke narodne predaje. Naime, prije je u povijesti u vrijeme vrlo ograničene pismenosti i njenog ekskluzivnog prisvajanja u uskom krugu oko moćnika, informacija je zloupotrebljava do one floskule da - „pobjednici pišu povijest“. Narodna predaja je ipak i u tima dalekim vremenima sačuvala mnoge zapretane istine, a današnje dubinske analize mogu ponirati i u ono što je naizgled bilo posve izgubljeno, čemu se pripomažući najnovijim znanstveno -tehnološkim metodama.

Danas je informacija puno razvijenija, šire dostupnija. Postala je čak roba kojom se trguje, oružje kojim se ratuje, sredstvo kojim se manipulira, ali način borbe za istinom. Istinita informacija, konkretno argumentirana postala je lijek protiv devijantnosti i zloupotreba. Zato je posve razumljiva panika u izvjesnim skrivenim krugovima otuđene društvene moći (političke, gospodarske itd.), koja zavlada kad god postane jasno da će neke kritične informacija možda osvijetliti neka sada neprozirna stanja.

Pođimo samo od Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ja sam npr. gotovo posve siguran, da je mnoštvo dokumentacije iz Fonda za privatizaciju trenutno razbacano po privatnim arhivama; i da je pitanje trenutka, kad će netko osjetiti patriotski poriv, osobnu ugroženost, ili biti privučen mirisom novca, pa takve dokumente lansirati u javnost. Ista stvar je i u drugim sferama javnog i tajnog života Hrvatske. Nema više šanse da tzv. „pobjednici pišu povijest“, da se npr. ponašanje u tijeku jednog razdoblja ili mandata može pokopati, prebrisati i zaboraviti, pa da onda neki drugi mogu doći i početi posve iznova, i tako redom. To su danas utopije, zaludne nade onih koji su manipulacijama mislili da mogu trajno prekrivati istine.

Sada se trenutno stvara zaglušna buka oko slučaja Zagorec i njegovog sastanka s Mesićevim izaslanikom. Za konkretni slučaj na relaciji Zagorec-Perković treba pričekati i vidjeti, što je stvarno u pozadini tog po mnogo čemu smiješnog slučaja, jer je više nego očito, da se preko njega prebijaju neki stari računi i obračuni. Tko kakvu ulogu igra i tko koje interese zastupa treba dobro provjeriti. Danas se trguje informacijama, za novac, za ucjenjivanje, no možda i s poštenim namjerama – jer ni to ne treba isključiti, a hrvatskom društvu samo istina može pomoći. Informacije se u jednom nekonzistentnom i pravno nestabilnom društvenom poretku može dokopati bilo tko, vidjeli smo - po sistemu samoposluge "tko voli nek' izvoli". Zato je posve logično i legitimno, da se pojedine strukture ili institucije unutar Hrvatske, žele dokopati vrućih stvari prije drugih - u prvom redu državne tajne službe, pa tako i sam predsjednički stručnjak za tajne poslove, koji je dio općeg sigurnosnog sustava.

U tome ničeg neobičnog nema - trči se za vrućim informacijama radi raznih motiva, od privatnih do javnih interesa. Neobičnim i naivnim bi jedino bilo tretirati „Slučaj Zagorec“ kao usko pravosudni i čisto kriminalni slučaj - jer on to po ničemu nije. To je politički slučaj „par excellance“, prvorazredna politika! Sam izuzetan interes austrijskih državnih, pravosudnih, pa i tajnih službi to dokazuje a može biti iniciran više njihovim unutarnjim potrebama, nego neko međudržavnim interesima, jer su se pipci hrvatske „ratne“ hobotnice uspješno infiltrirali duboko u austrijski društveni život, sa svim negativnim posljedicama, koje korupcija i kriminal proizvode u jednom stabilnom poretku kakav je austrijski. Zato ga se tamo od samog početka tretira kao stvar najviše politike, sviđalo se to nama ili ne!

Ja osobno sam skoro posve uvjeren da je ovim „ratnim igrama“ zaista bilo i dolara i maraka (možda čak s čudnim datumima izdanja jer su se čistile čarape i razni tajni bankovni račun i sefovi po švicarskim bankama, pa onda priče o draguljima i zlatnih poluga nisu više samo fikcije. Baš kao u onoj još jednoj romantičnoj bajci o Monte Cristu, s time da je u rezultatu koji je nama građanima Hrvatske bo nametnut, nije ostalo nimalo romantike. Svi oni koji su profitirali iz proteklog nejasnog stanja sada su nervozni, i imaju debelih razloga za to. Same naznake mogućih poplava vrućih dokumenata je moralo rezultirati panikama, i oko Sanadera i oko Mesića, i tko sve zna gdje ne!

Dakle, na jednoj strani postoji trka, da se do vrućih detalja dođe prije drugih, a na drugoj, da ih se što više uništi. Zato ni lustracije nije bilo, ni one prije ni ove danas (jer lustracija se ne može ograničiti na sami jedan dio povijesti, ma kako to neki žarko željeli). Nama preostaje da saznamo što više, ako ništa drugo barem da „neki“ više nikada ne budu u prilici da utječu na tuđe živote.

Prohodnost informacija je ustvari temelj suvremene demokracije. Mi svi u prvom planu u elektronskim medijima i blogerskim zajednicama (koji su objektivno najslobodniji - jer su klasični mediji pod kontrolom također "vlasništva" nejasnog porijekla) bi se trebali založiti, da se što više istina preda javnosti.