Remetilački faktori

Eto, danas je 16. prosinca 2006 godine. Nova Godina 2007 je pred samim vratima i kuca noseći „darove“. Gledajući u mome kompjuteru kartu Europe na kojoj sam već osjenčao najnovije članice Europske Unije (Rumunjske i Bugarske, kako bih pratio napredovanje te tvorevine), počela me progoniti „zabavna“ ideja – da onaj dio Europe, u kojem se mi nalazimo, i kojeg se popularno naziva „zapadnim Balkanom“ - obojim u crno, tj. da od „ostatka ostataka“ (reliquiae reliquiarum) označim sveeuropsku „crnu rupu“.

Od kratkotrajne posjete hrvatskoj metropoli, od prije nekoliko dana, pomalo zaboravljeni pojam „remetilački faktor“ kojeg sam čuo u jednoj maloj diskusiji, usjekao mi se u glavu i muči me. Ukucao sam ga u Google i našao prva dva, ali posve dovoljno ilustrativna odgovora (mada ih ima još mnogo):

• Beogradski Danas: Ponedeljak, 4. avgust 2003. Definicija je, vjerojatno, točna: nema više "remetilačkog faktora" u Hrvatskoj, kako je Srbe volio nazivati Tuđman, jer teško da će se mnogo od oko 200 hiljada još raseljenih vratiti u domovinu.

• Zagrebački Vjesnik utorak, 23. rujna 2003: Na sastanku mješovite hrvatsko-talijanske komisije u Rimu, talijanska je strana upozorila na to da Hrvatska mora paziti da u priči o zaštiti Jadranskog mora ne bude „remetilački faktor“ i da se odluke ne donose bez prethodnog dogovora / Ta poruka bila je sažeta u formuli po kojoj je Hrvatskoj rečeno da pazi na dvije stvari - timing i multilateralnost / U posljednjih se nekoliko dana pojavila informacija o mogućnosti da se proglasi gospodarski pojas, ali s odgodom, dok se pitanje ne riješi multilateralno u sklopu EU-a.

Pojam sam prvi put čuo poslije demokratskih promjena a uoči kataklizme, i to u vrijeme živih i žučnih rasprava sada već pokojnih doktora (Franje Tuđmana i Jovana Raškovića). Od svega nam je danas ostalo ozbiljno pitanje, pitanje samo po sebi vrlo interesantno a odgovor, ako bismo ga našli, još interesantniji: Kako to da smo od žrtava tog pojma i sami postali „remetilački“ faktori?

Ako nemate osjenčanu kartu EU pokušajte ju zamisliti: Oko Zapadnog Balkana je smišljeno zatvoren krug, a Europska unija je definitivno izašla svojim istočnim granicama na Crno more, sastavivši krug od Poljske i Mađarske do Grčke. S tim promjenama su se pomaknuli i strateški interesi, pa su balkanske vjetrometine, stoljećima predmet diplomatskih smutnji i ratnih sukobljavanja (uz dodatnu krvoločnu kreativnost pojedinačnih bizmarkovskih „otpadaka i ostataka naroda“), odjednom postale strategijski neinteresantne, ali radi nesređenih vlastitih internih i međusobnih odnosa postali veliki „remetilački“ faktor u daljnjem europskom razvoju.

Da li smo svjesni takvog stanja stvari, da smo postali nevažni kao strateški partneri, ali se nažalost pretvorili u „remetilačke“ faktore na putu k zaokruživanju europskih težnji. Da su se strategijska promišljanja unutar Europske unije promijenila, vidi se iz njihove svakodnevne prakse „mrkve i batine“, koja potpuno izokreće nekakve moralne vertikale koje smo naivno očekivali da bi morale biti ugrađene u njihovo ponašanje i njihov odnos prema nama. Ili smo mi negdje zalutali na vlastitom putu, pa pokušavamo zadržavati vlastita razmišljanja i zablude proizašle iz vlastite samozaljubljenosti i našminkanog odraza u vlastitom ogledalu.

Europljani su odjednom postali vrlo selektivni. Dok su nas ucjenjivali s Gotovinom kako bi nas pripustili u europsku čekaonicu, Srbiji su upravo širom otvorili vrata i bez uhićenja Karadžića i Mladića. Nametnuli su carinsko-gospodarsku uniju Zapadnog Balkana, koja je radi podsjećanja na neugodnu recentnu prošlost prezvana u CEFTU sa najvjerojatnijim sjedištem u Beogradu (iako se Hrvatskoj obećavala uloga regionalne lokomotive). CEFTA kao carinska unija u principu je trebala biti zona slobodne trgovine, ali u praksi će se srpski strateški proizvodi uspjeti zaštititi protekcionističkim taksama. I mnogo drugih suptilnih primjera.

Kako se moglo dogoditi da Srbija od „paneuropski“ i svjetski značajnog „remetilačkog“ faktora (protiv kojeg je bila upotrijebljena čak i masovna vojna sila i o kojoj se čak snimaju svjetski hitovi suvremene filmografije s najnegativnijim konotacijama), postaje centar i uzdanica pacifikacije cijelog prostora zapadno-balkanske „crne rupe“. A Hrvatska je naprotiv postala značajan i znakoviti „remetilački faktor“, s kojim se europski moćnici poigravaju kako i koliko žele, čak do nacionalnog poniženja (kao što je bila ova smiješna stvar sa ZERP-om). Da li je to samo hir europskih moćnika? Ili marljivi rad srpske diplomacije koja u jednoj visoko kriminaliziranoj i korumpiranoj državnoj strukturi uspijeva progurati javne interese iznad pojedinačnih, i pronalaziti prave ljude koji su spremni te interese zastupati?

Ako je netko promislio da sam zaplovio u „eurofobne“ ili „srbofobne“ vode, jako se vara. Priča o refokusiranjima europske javnosti, o premještanju njihovih strateških interesa, o sklizanju „remetilačkih“ akcenata na duge detalje, ne govore uopće o kroatofobiji u Europi, ili eurofobiji u Hrvata (mada će mnogi odmah upasti u takve zamke). To je u prvom redu priča o nesposobnosti hrvatskih gornjih struktura, koji se oslikavaju kao čisti promašaj. Preciznije, nije problem u nedostatku hrvatske kooperativnosti na europskom planu (nju smo pokazivali više nego što bi normalno bilo dozvoljeno a da se ne bi nazvalo popuzanstvom ili uvlačenjem u prkno). Ovdje se najviše radi o evidentnoj diplomatskoj nesposobnosti u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa. Razlozi takvoj situaciji su opet samo među nama, unutar nas, jer smo u svakodnevnoj praksi našeg društva i države permanentno suočeni s činjenicama da osobni interesi nadvladavaju nacionalne. S takvom praksom lako postajemo nevjerodostojni u diplomatskom svijetu, postajemo „remetilački“ faktor, postajemo lako ranjivi na svakom od takvih pregovora, jer suprotna pregovaračka strana se lako opskrbi kompromitirajućim faktima, s kojima olako manipuliraju ispod stola a još lakše na stolu postižu njihove strateške ciljeve. A u ovom trenutku, njihov najveći, ako ne i jedini cilj jest pacificirati ovaj prostor, očistiti ga od korupcije i kriminala i kao takvog integrirati u EU. Ja znam da će mnogi biti razočarani ovakvim pogledom na stanje stvari, jer ne odgovara prevažnoj ulozi Hrvatske u svijetu kavu smo sami o sebi stvorili.

Ovakav pristup može biti razočaravajuća i frustrirajuća spoznaja, no meni se čini vrlo realnom. Ne bismo trebali biti previše naivni. Ti europski „moćnici“ su probrani politički, diplomatski, vojnički, moralistički puritanci, ali i pragmatičari koji su spremni sjesti za svaki zeleni stol, pričati o ružičastim perspektivama i različitim ustupcima, no neće ništa provesti dokle god prema sebi, s druge strane stola imaju ljude radi kojih poslije rukovanja trče oprati ruke. Tako smo došli do ruba: Priča o puritanizmu na svim, a posebice najvišim razinama državne administracije kod nas nije neka sporedna priča nego treba postati najviši hrvatski nacionalni prioritet, element od izuzetne važnosti za daljini društveni, politički i gospodarski razvoj. Da ne bismo robovali zabludama – devijacija u svijetu ima svugdje, i u ovoj Europi dakako, ali kad se skandali objelodane subjekti događaja odlaze bez povratka. Kod nas se zasada događaju samo horizontalna rotiranja kojem svi mi postajemo taoci. I zašto o tome ne progovoriti otvoreno. O stvarnim "remetilačkim faktorima" unutar nas, a ne ksenofobično tražiti razloge neuspjesima u nekim drugima.

I ključno pitanje za kraj: Jesmo li mi kao nacija dovoljno zreli i sposobni prepoznati ljude među nama koji bi bili spremni staviti javne ispred osobnih ili čak stranačkih interesa - tj. otkriti državnika a ne gubiti vrijeme s "političarima".