Vrana na provi!

 Jesu li Dugobabe daleko od mora?

Oduševio me večeras barba Ive iz „Otvorenog“ s pričom o njegovom didi. I izazvao gomilu reminiscencije s okusom djetinjstva. Dida je barba Ivi jednom davno reka: „Zapamti dobro šta ti kažem, a možda ja neću doživit: Na more će se spustiti opanak i vrana!“. I Ive je doda: „Opanak je već odavna doša, a nekidan su mu dvi vrane otirale galeba s prove!“

Pogađate, radilo se o raspravi o ribarstvu i briselskoj „krpici“, u kojem se Hrvatska odrekla provođenja gospodarsko-ekološkog pojasa na Jadranu, samo u odnosu na Italiju i Sloveniju (ali što znači da Grčka nije uključena kad ovamo ne dolaze, ni Maltežani, ni Španjolci ni Portugalci). Taj kvazi-komični papirić nije baš ta iz povijesti čuvena „riječka krpica“, ali jest neki zeznuti navodni zapisnik, za kojeg su naši naivčine vjerovali da je kupovanje vremena i naklonosti bez velikih obveza. Valjda zato što nije bio svečano ukoričen, nije bilo stola ispred televizijskih kamera, zlatnih nalivpera, svečane razmjene korica, rukovanja, domjenka poslije toga. Mentalitet državnog pečata, austroguarskog „muhuranja“ svega i svačega je odavno prošlo vrijeme, a potpis u modernom svijetu znači sve, dok kršenje potpisanog izaziva neugodne posljedice.

Ive me podsjetio na moju nonu s dubrovačkog otoka. Kad smo slavili Gospu Veliku, zaštitnicu otoka, ona bi gledala goste s kopna koji su po starim običajima dolazili hodočastiti, i komentirala: „Evo opeta Vlasi dohode!“. Meni je to izgledalo komično, jer smo kopno s kojeg u dolazili, lijepo vidjeli s otoka, čak smo ih „kanoćalom“ gledali kako se iz kuća spuštaju k moru, jer smo morali s barkom na vesla ih poći ukrcati. Treba razumjeti moju nonu: U njenom poimanju, Vlah je bio onaj isti simbolični opanak Ivinog dide , tj. čovjek koji ne zna što je more, koji ne razumije more ni pravi pomorski, ribarski život.

Kod moje none su k tome postojali zapretani tragovi davno prošlog kolektivnog pamćenja, što moram bolje objasniti: U staroj dubrovačkoj Republici, svi njeni žitelji su imali posebne odore koje su nosili da se ljudi iz daleka mogu prepoznati kojoj vrsti pripadaju. Tako su primorci imali folklornu odoru u kojoj je prevladavao žuti pojas, naravno i opanke (za primorce se i danas zna reći „žutopas“ mada nitko više ne nosi takvu odjeću jer se misli na karakter i mentalitet). Konavljani su imali svoju slikovitu odoru donekle sličnu , naravno s opancima, ali mislim crvenog pojasa. Plemstvo je imalo renesansne odore kao svugdje po Europi. Stanovnici Grada su imali svoje gradske odore, slične onima po gradovima Dalmacije i Mediterana. To je bio vrlo praktičan običaj jer si odmah znao s kime se susrećeš. Danas taj pragmatični običaj je posve iščeznuo. Čovjek se mora dobro pomučiti da bi spoznao s kime ima posla. Moja none je pripadala otočanima, koji su jedini od izvangradskih žitelja časne Republike imali privilegiju nositi građanske odore. To je u realnom i simboličnom značenju bilo jako važno i zato je u njenom govoru i razmišljanju ostalo zapretano ali stalno prisutno kao dio kolektivnog pamćenja, koji se odnosio uglavnom na karakterne osobine, na mentalitet. Život ni jednima ni drugima nije bio ugodan, pa su se međusobno poštivali, ali su se razlikovali uvjetima življenja, i mentalitetom koji je na tome se kalemio. I to su uvijek naglašavali.

Ni Ive, ni njegov dida nisu precizirali da li su pod opankom mislili samo na naše brđane, odnosno njihov mentalitet - moja none je razlikovala Vlahe od konotacije koja se tom pojmu danas pridodaje. Za nju nije postojao problem Srba, kao ni za većinu bodula na Jadranu. Njih su uvijek najviše mučili Talijani. I opanak koji donosi vrane na provu od ribarske barke. Zato im se često, i prije a i danas, spočitavala slaba nacionalna svijest. Riječ Vlah, slično kao u splitskom prostoru Vlaj, se u rječniku i shvaćanju ljudi od mora odnosio uglavnom na ljude koji nisu od mora, koji su dalje od mora, koji ne razumiju što je more.

Mislim da su Ivin dida i moja none imali osjećaja za bit problema mnogo više od današnjih visoko politiziranih i samouvjerenih, samodostatnih „vlaja“ koji su zajahali na pozicije moći i odlučivanja o tuđim sudbinama. U prošlom sustavu, i blagopočivšoj državi, nije se mogla nikako provući jadranska orijentacija, a nije bilo ni realno dok su prevladavali Pančevo, Smederevo, Zenica itd. Jadran je bio manjina. Ali i danas je to isto. Zašto danas, kad je Hrvatska duga i tanka a more najduža granica, zašto danas nema jadranske orijentacije?? Jer je opet odluka u rukama onih koji ne znaju što je more, i što je to, kako neko reče, „slani pomorski kruh sa sedam kora“. Valjda zato što je opet u rukama onih koji sebi pridaju preveliku važnost i pamet, pa potpisuju „krpice“ bez razmišljanja, ili da se ugode svjetskim moćnicima kako bi sebi osigurali mrvice moći, slave, i pritom u džep štogod. Zato što opanak kao dio folklorne odjeće, uglavnom je nestao iz upotrebe (mada je čak bio ugodan za nošenje- probajte ponekad uzeti ono što prodaju na folklornim tržnicama), ali je „opanak“ ostao kao karakterna osobina i odraz mentaliteta duboko ukorijenjen, i ne da se istisnuti ni u vrijeme tehnološke revolucije u visoko razvijenom svijetu informatike.

I teško se tome suprotstaviti, jer „opanak“ obožava vlast. To su oni isti „veliki stručnjaci i diplomati“ kojima se „opančarska“ Srbija ispred našeg nosa provukla, i zdipila CEFTU i Partnerstvo za mira bez velikih uvjetovanja, dok smo mi svi „krv rigali“ i ponos pod noge bacali, a naši šminkeri se šetali od Verone do Bruxellesa gledajući svoja posla.

I Dugobabe su također daleko od mora. Tek nedavno su dobili cestu, ali jesu li skinuli opanke? Ne znam, treba dobro promisliti!

A meni ništa ne preostaje nego ovaj slikoviti blog s puno sen timentalnog okusa djetinjstva posvetiti mojoj noni i Ivinom didi.