„Sfinga“ na vrhu piramide (Monade 2)

Treba li čitati Nacional? Dakako da treba, i Nacional i Globus i sve novine. Mada ne treba im sve vjerovati, uvijek ima se što naći, a iz mase detalja ponešto i zaključiti. Tako Berislav Jelinić u Nacionalu br. 580 od 22.12.2006. u komentaru „Najmoćnija žena Hrvatske - Kraljica banskih dvora“ , poslije tri godine HDZ-ovog vladanja objelodanjuje „tajnu“ da u vrhu strukture vlasti postoji „tajnovita“ žena koja cijelu državnu i stranačku strukturu održava u funkcionalnoj poslušnosti ili poslušnoj funkcionalnosti. Sama ta činjenica je kuriozna, da u vrhu Sanaderove piramide vlasti postoji osoba o kojoj se malo zna, ali koja izaziva poštovanja onih izvan, a strahopoštovanja onih unutar HDZ-ovih struktura moći, tim više kad se zna kakvi sve su to sve rogovi u vreći, dijelovi zamašne mašinerije skoro posve ovisne o grupnim i pojedinačnim interesima. Znajući sve to, kao i Sanaderovu impulzivnost i njegov prilično poprijek odnos prema prijateljima i neprijateljima, ovakva „tajna“ mnogo toga objašnjava. Kad sam prije skoro godinu i pol dana pokušavao riješiti jedan problem kojeg je sitna „seoska“ politika iz njene stranke, lansirala do samih vrhova državne i međunarodne politike, ukazalo mi se njeno ime. I pokušao sam mada još ništa nisam riješio, ali sudeći po bijesu „seoskih moćnika“ dobili su svoje. No bilo je neke koristi, jer mi je ovaj slučaj omogućio uvid u tajne tehnologije vlasti u Hrvata (opisano u prilogu „Monade“ ).

Postojanje „Sfinge“, zagonetne žene-lavice, brižne čuvarice piramide vlasti, oko koje se sve vrti, koja vedri i oblači, koja sije strah i trepet u redovima HDZ-a, koja bezličnu gomilu agregatnih jedinica (monada) pretvara u funkcionalan sustav, za mene je bila neobična spoznaja. Da bih sebi bolje osvijetlio enigmu, okrenuo sam se svemoćnom Interneta, ali Google nije pokazao ništa značajnije od nekoliko linkova, koji su govorili o protokoloranim svečanostima i raznim organizaciono-tehničkim detaljima. Kad sam naletio na pojam HIDRA već sam se bio poveselio (računajući na mitološko značenje te riječi), ali je i to bio ćorak. Zatim sam pronašao podatak da se ne zna da li je uopće diplomirala ili ne (kao da je to u politici presudna stvar). Potom sam našao nekoliko njenih, uvjetno nazvanih, humani(tarni)h intervencija, koje samo daju naslutiti da u njenoj osobnosti postoji i ta fina dimenzija. Naravno, i nešto o optužbi o umiješanosti u „narkoaferu“ u MVPEI-u (i demantiranja). Sve u svemu, moja pretraga pokazala je rezultat sokratovskih razmjera – tj. znam da ništa ne znam. Čista enigma.

Ipak, u siromašnom izboru podataka tri vrjednija detalja su tek posredno mogla biti od neke male koristi:
• U jednom se navodi njeno članstvo u Nadzornom odboru Croatia Airlinesa.
• U drugom se nalazi lista kandidata u II izbornoj jedinici, gdje je na nenametljivom devetom mjestu stoji „Bianca Matković, rođ. 24.04.1974., Zagreb, Studeni breg 34“,
• U trećemu se sugerira da je upravo ona zadužena za stranačku operativu i ogranke u HDZ-ovoj konstrukciji.

Da bih riješio enigmu morao sam pribjeći propitivanju prijatelja i znanaca (stvarnih i virtualnih). Opet sam svugdje dobivao manje-više slične odgovore. Tek me je s malo više detalja obradovala jedna „obavještenija“ prijateljica: Opisala ju je kao osobu s nevjerojatnom radnom energijom i efikasnošću, ženu koja se fotografira u javnosti samo kad to ne može izbjeći; koja ne mari za make-up jer joj ženska koketarija ne predstavlja vrlinu; sposobna i krajnje odana; osoba koju nitko ne voli, i koje se svi boje. Time sam dobio profil skoro nerealne, neuhvatljive osobe, profil kakvog u današnjoj Hrvatskoj ne možete pronaći na visoko pozicioniranim funkcijama unutar hedonističkih struktura vlasti, da postoji netko tko ne uživa u prednostima koje funkcije donose, nego strpljivo i samozatajno nosi svoj teret, kako to sfingama i priliči. I to netko, koji ne bi trebao imao što skrivati, jer, sudeći po fotografijama, ima ugodnu i pomalo egzotičnu vanjštinu (kakvu bi sfinge trebale imati).

U nedostatku drugih načina okrenuo sam se analogijama prihvatljivoj metodi spoznavanja, kad druge zakažu. Čovjek (kao kreator) i njegovo djelo (kao kreacija) se međusobno uvjetuju. O djelu se može suditi prema njegovom kreatoru, i o kreatoru prema njegovom djelu. Simbolika u međuljudskim, tako i političkim odnosima, mnogo znači jer omogućuje međusobno lakše komuniciranje društvenih jedinica koje se povezuje u funkcionalan sustav. Proučavajući produkt (HDZ u njegovoj pojavnosti), i slijedeći spoznaje o visokoj interesnoj impregniranosti unutar njega, došao sam do Leibnitza i njegove teorija monada ujedinjenih u piramidalnu strukturu moći. O „sfingi“ govori njeno djelo više nego bilo kakvi biografski podaci – visoka djelotvornost agregatnih nakupina samostalnih fizičkih jedinica koje se funkcionalno i efikasno ujedinjuju, održavajući se isključivo na usko-interesnoj motivaciji, a sve se realizira kroz usmjerenu i strogo kontroliranu raspodjelu funkcija i sinekura - je fascinantna. Kao što je fascinantna djelotvornost rada Vlade, što upravo slušam na Dnevniku dok ovo pišem, gdje se efikasnost u donošenju odluka mjeri u sekundama, što ne može bez pravih, profesionalnih priprema sjednica.

Ali, ni „sfinga“ čarobnica nije svemoguća: Naoko monolitna „građevina“ prokišnjava budući da materijal od kojeg je sazdana, i vezivno tkivo kojim je impregnirana, nisu osobite kvalitete. Umjesto teorija, ideja i ideologija, samo osobni interesi su relativno male kohezivne snage- i tu nema pomoći. Zato se često događa ono što unutar HDZ-ovskog manje-više iskrivljenog univerzuma se može opisati mitološkim jezikom: što marljiva „sfinga“ izgradi, blebetave Erinije lako pokvare, a Hariti preostaje samo bespomoćno gledati.

Koliko su današnji HDZ i sam „veliki vođa“ ranjivi pokazao je diverzant Bago. Sanaderov (kažu ukradeni) HDZ je krhka konstrukcija; dok su u njegovoj izgradnji i održavanju učestvovali samozatajni tehnolozi (Bianca Matković i Gordan Jandroković) i ostajali u pozadini, oni s vidljive fasade su se gubili pod teretom korupcije ili osobnih kompromitacija. Da li će ovakva podjela uloga izdržati olujne nalete izbornih vremena, pokazat će skora budućnost, no rezultat svakako neće ovisiti samo o vrijednim tehnolozima u pozadini, nego i onima iz prve marketinške linije, gdje se veliki vođa usamljuje na vrhu piramide, a mnogi nestaju s javne scene. Nepremostivim će se pokazati problem javnosti u ovim turbulentnim vremenima, kojoj brzo dosade oni koji mnogo obećavaju a malo ili ništa ne daju. Tu ni „sfinga“, žena-lavica, čuvarica piramide, ne može pomoći. Mada optužbe o njenom sudjelovanju u „narko-aferi“ djeluju naivne i neodržive, jer se ne uklapaju u samozatajni profil osobe koja ima moć a da u njoj nimalo ne uživa, dio „krivnje“ doista postoji samo zato što postoji „greška“ u sustavu kojim ona suvereno gospodari, i kojeg vjerojatno teško može popraviti: Ovo što se sada dogodilo nije bilo rezultat njenog namjernog protežiranja nepodobnih osoba u državnom sustavu, nego grešaka u stranačkom sustavu koji je bio izgrađen i održava se na sustavu protežiranja interesa i „kumovskih“ intervencija. Zato je sustav kontrole previše imun na objektivni sud.

„Sfingi“će možda uskoro jedino preostati da „malomišćanski“ zaključi: „Ovce i koze si mi dao da ti čuvam, ovce i koze ti vraćam!“ Ukupno gledajući, za sve nas to i nije tako loše: Ako smo već praktički osuđeni na dvostranačje, neka se barem što češće mijenjaju. Niti jedni izbori nisu toliko skupi, koliko blokade koje se stvore uzurpacijama.