Veliki manipulatori

Na recentne događaje (slučaj Glavaš i sve okolo njega se mora shvatiti kao kompleksan sklop odnosa i posljedica) treba ipak pogledati optimistički. Naime, ovim naoko "glupim slučajem" navučena je velika pažnja javnosti (domaće i strane) na problematičnost društvene organiziranosti i funkcioniranja, a istovremeno je induciran bijes hrvatske javnosti, sve do promoviranja građanskog neposluha kao realno moguće metode i mjere. Kako se poslije svega pokazuje nužnom rekonstrukcija pravosudnog sustava kao ključnog stabilizatora i regulatora demokratskog funkcioniranja, ja bih to ipak proširio i na ukupni politički sustav Hrvatske. Nešto treba hitno napraviti.

Za „velike manipulatore“ hrvatske političke scene nije bilo samo kratkovidno nego čak kontraproduktivno kreirati ovako „glupe slučajeve“. Biti nedosljedan i nevjerodostojan a ipak kroz arogantnu samouvjerenost i političkim pritiscima trenirati strogoću bilo je pomalo naivno. Involvirani politički čimbenici su se tako našli u „trapuli“, tj. u neugodnom procjepu, jer su nesređeni pravni poredak selektivno i redukcionistički nastojali upotrijebiti za političko poentiranje. Treba se nadati da ćemo mi u Hrvatskoj iz svega ovoga ponešto naučiti, a najviše o sadržaju i granicama pojma države: nisu država samo oni koji sjede na foteljama i pozicijama vlasti i moći na koje su ih posjeli građani Hrvatske, nego su upravo najviše oni koji su ih tamo postavili.

„Veliki manipulatori“, ili bolje i preciznije rečeno neki tamo „mulci“, brzopleto a možda čak i nervozno, zanemarujući mnoštvo neriješenih ekscesa, nepravdi, neefikasnosti, političkim utjecajima su požurili kreirati neke nove „slučajeve“ da bi na pokazivali „mišiće“. Javno su demonstrirali svoju silovitost i društvenu moć, da bi javnosti skrenuli pozornost s nekih neugodnih događanja. Šireći strahove od svoje svemoći pokušavali su zbuniti i demoralizirati tu istu javnosti. I naročito i izvan svega, željeli su pacificirati kruga vlastitih sljedbenika koji su se radi općih kompromitacija počeli otimati kontroli. Treba priznati da su, nadam se privremeno, zaista uspjeli skrenuti pozornost s izuzetno neugodnih raskrinkavanja političkog i ratnog profiterstva (Zagorec i njegovo ratno-profitersko društvo - ta hobotnica ima mnoštvo krakova rasprostranjenih do neočekivanih razina. No zato je otvoren još neugodniji procjep o unutarstranačkim izbornim manipulacijama što se nužno reflektira na ukupnu, političku i drugu vjerodostojnost arhitekture vlasti. Silom i strahom se ništa ne može postići, barem ne u društvu, koje je pokazivalo zavidni heroizam u presudnim trenutcima domovinskog rata.

Da bi se razumjela naša trenutna shizoidna situacija (i ono što ovdje pokušavam priopćiti), treba zaviriti u tehnologiju vlasti, tj. način na koji se ona realizira u praksi. Stranke izlaze na političko tržište (tj. na izbore) preko stranačkih lista, a liste se kreiraju u centralnim komitetima. Sve liste, od onih na državnim do općinskih i kotarskih razina. Tako se stvara čvrsta piramidalna struktura koja bi trebala djelovati kompaktno. Baza stvara legitimitet vrhu piramide, a vrh piramide garantira osjećaj sigurnosti najnižim elementima. Svi koji žele biti što bolje pozicionirani na listama, moraju biti vjerni i poslušni centru, a kako su na vrhu piramide „veliki vođe“ zameću se svojevrsni „kultovi ličnosti“. Budući da na listama nema previše mjesta da bi se zadovoljili svi apetiti, poslušni vojnici će dobiti mrvice „sinekuralnih“ kolačića. Tako se stranke pretvaraju u interesne zajednice, u kojima više ne boravi teorija i ideologija, osim kao vanjski dekorativni elemenati. Odustajanje od, ili zanemarivanje javno proklamiranih opredjeljenja, te neočekivana svrstavanja, postali su „pomodni hit“.

Zato je razumljivo i zašto se u praksi više ne vide velike razlike između stranaka, ne zna se što je desno, što lijevo, što je centar, ne prepoznaje se tko predstavlja i zastupa interese pojedinih društvenih slojeva u Hrvatskoj, a oni su objektivno raznorodni i često klasno suprotstavljeni.

Postaju razumljivim i razni naoko neshvatljivi kompromisi i „neprincipijelne“ koalicije (kao npr. one na relacijama Sanader- Šeks-Mesić ili one Glavaš- Džapić, ili sve one druge ispod površine koje se pripremaju u očekivanju redovitih ili prijevremenih izbora događaju među drugima).

Postaje razumljivijim ponašanje glasačkih mašinerija u Saboru, koje se mijenjaju od dana do dana, a sve u skladu s naredbama piramidalnih vrhova. "Dečki iz Sabora" bi poslije ove blamaže i katarze morali konačno shvatiti da demokracija nije (samo) stranačka disciplina, nego najviše osobna svijest i savjest. Očito postoje uglavljeni neki gnjili kompromisi, koji cijelu stvar kompromitira do kraja, pa tako i sve involvirane institucije i osobe.

No kako je interes i novac uvijek u pozadini, tu dakle treba potražiti i uzroke skoro svih tektonskih poremećaja hrvatske političke scene. Tako se opet vraćamo na početak: Dok su neki nosili glave u torbama i prolijevali krv, drugi su varali, otimali, krali. Te mimikrirane a kriminogene strukture sada pokušavaju manipulirati svim i svačim, kako bi očuvali i zaštitili svoje interese. Jedan kolega lijepo je prokomentirao nastalo stanje: „postoji afrička izreka da nema kajgane bez razbijenih jaja", da je pravosuđe u Hrvata figurativno rečeno „Šuma Striborova“, u kojoj nam treba drvosječa kako bi se konačno neke stvari i neki likovi ogolili do kraja.

Ja bih to samo proširio na ukupno državno ustrojstvo, tj. na sva tri stupa državne organizacije.