Jahači Apokalipse u Hrvata

 „Najgore mjesto u paklu je rezervirano za one koji zadržavaju neutralnost u vremenima moralnih kriza“,
Dante Alighieri (1265 – 1321)

Začuđujuće moderna misao poznatog srednjevjekovnog pjesnika naglašava pravo na javnu riječ i odgovornost koja iz tog proizlazi. S tim njegovim riječima bi trebao započinjati kodeks novinarskog ponašanja, ili barem Statut novinarske udruge. I svake druge javne institucije ili udruge. I moto svakog pojedinca koji želi biti javna osoba!

Biblija počinje: „U početku bijaše riječ…“. U grčkom jeziku Logos znači i riječ i Zakon. A Zakon to je Bog, kao što je Bog Zakon. Voltaire je također davno rekao svoju poznatu „Kad ne bi bilo Boga trebalo bi ga izmisliti“. Ovo samo znači da je Biblija bila napisana kako bi se u međuljudske odnose uveo red. I poredak.

Riječ, pogotovo javno izgovorena i(li) napisana riječ ima općenitiju vrijednost pa svoje riječi treba uzimati i plasirati u javnost s najvećim oprezom i odgovornošću. Postojanje Zakona pretpostavlja i nekakav poredak stvari. Zato manipulacije riječima najčešće znače manipuliranje Zakonima, a takva rabota dovodi u pitanje čitavi ljudski poredak i sustav vrijednosti, rušenje poretka stvara „anomična“ situacija u kojoj nikakvi zakoni više ne važe i sve se svodi na pravo jačega, što nije prirođeno humanoj dimenziji čovjeka i društva, nego najgorim elementarnim silama koje još čuče negdje u čovjekovoj podsvijesti od vremena kad je bio dio divljeg čopora. Ta druga, nehumana dimenzija je nažalost vrlo često prisutna, a s njom se čovjek pretvara u nešto gore od zvijeri, jer razum kojim je obdaren, koristi posve suprotno od humanosti kao najvišeg ideala i dosega civilizacije.

Ove zvučne definicije mi služe kao uvod u, naizgled, mnogo prozaičniju temu. Samo naizgled. Naime, sud je sudio Petraču; Pukanić je u Nacionalu dao jedan vrlo neugodan komentar Pukanić: Slučaj 'suca' Ivana Turudića 19.12.2006. hrvatski suci ustali protiv Pukanićevog napada na Turudića Hrvatski suci ustali protiv Pukanićevog napada na Turudića; Pukanić je odgovorio na Web portalu Nacionala Pukanićevo reagiranje na objavu Udruge hrvatskih sudaca.

Čitajući površno ovo iskrenje mogli bismo reći da se radi o površnim prepucavanjima, kad ovom sporenju ne bismo mogli dodati i malo ozbiljniju dimenziju – kad i ako želimo sve to staviti unutar gabarita koje nam ocrtavaju gore spomenute zvučne dimenzije smisla ljudskog postojanja, humanosti, prava, pravnog poretka. Ustvari, ovo iskrenje nameće ključna pitanja: Smijemo li radi uskih osobnih ili sektaških interesa zapostaviti pitanja na kojima se oduvijek temeljilo civilizirano društvo, na moralnom ponašanju i pravu na javnu riječ? Možemo li istjerati teorija i principe iz svakodnevnog postojanja i djelovanja?

Pukanić svakako velikim dijelom ima pravo. Postoji mogućnost da su se na Petračevom sudovanju doista ugrozili i bacili pod noge temeljni principi na kojima se zasniva moderno demokratsko društvo i suvremeni pravni poredak. Ali je šteta što nije otišao i korak dalje, o čemu sam ja htio malo dodati.

Po meni su se na tom suđenju dogodile dvije neugodne ali dalekosežne stvari:

• Prva je da su se razotkrile neugodne istine o novom hrvatskom poretku, i na kojima se zasnivala Petračeva obrana, a koje su ovakvim pravnom finalizaciom guraju pod tepih.

• Druga je da se tu zaista nije pružio nikakav konkretan dokaz nego se presuda utemeljila na „slobodnom sudačkom uvjerenju“ (kao da se radi o nogometnoj utakmici a ne gruboj svakodnevnoj stvarnosti).

Da se razumijemo: i ja imam pravo na uvjerenje, i ja imam jak osjećaj da Petrač nije čist ne samo u ovom, nego i u mnogim drugim slučajevima. Ali ja nisam sudac, ja ne odlučujem o tuđim sudbinama, niti o čvrstoći i principijelnosti pravnog poretka. Zato neka moje uvjerenje ostane takvo kakvoi jest, imam pravo na njega ali naglašavam - da to i nije najveći problem ovog slučaja. S pravnim rješenjem slučaja, kakvog nam je sudac Turudić nametnuo, svih nas je opteretio s dvije vrlo neugodne činjenice, koje nažalost opasno ljuljaju hrvatski državni i pravni poredak (koji su neodvojive stvari: nema prava bez pravne države, niti država koja ne bi bila zasnovana na pravu, svakako ne proizvoljnom tumačenju prava kao gume žvake koju bi svatko rastezao po vlastitom nahođenju):

1. Prva činjenica jest da se isforsiranom osudom Petrača stavlja točku na sva njegova svjedočenja o malverzacijama u stvaranju nove Hrvatske države. Time se zločin, kriminal i malverzacije, naročito one počinjene od Hrvata Hrvatu, ne samo ostavljaju nego cementiraju u temelje našeg sustava vrijednosti – a to je više nego opasno, i toga smo već se nauživali u našoj više nego neugodnoj povijesti.

2. Druga činjenica jest, da se ovako osjetljiva presuda donijela bez izvođenja konkretnih dokaza.

I ja vjerujem da je Petrač bio dovoljno lukav i organiziran da je znao smišljeno problemtizirati izvođenja dokaza, ali i da je to njegovo legitimno pravo, pa i to što se očito nudio za zaštićenog svjedoka (ali je kao takav bio potpuno neprihvatljiv sadašnjoj vlasti).

No moje vjerovanje, ili čak varijanta „slobodnog sudačkog uvjerenja“ kao novost u pravnom poretku, nisu dovoljni da bi sudac (i sud, i svi oni koji su stojali iza njega, ili se sada "post festum" svrstavaju iza njega) donosio pravno valjane sudske presude. U nogometu problem dokazivanja ili nedostatka valjanih dokaza pragmatično je riješen slobodnim uvjerenjem sudaca, koje je neprikosnoveno, ali nogomet je ipak samo igra, zar ne?! Mi govorimo o mnogo ozbiljnijim stvarima, s vrlo dalekosežnim posjedicama. U pravnom postupku, još od rimskih vremena postoji maksima da čovjek nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno. Zato se u sređenim pravnim sustavima nerijetko događa da i najveći grešnici znaju biti oslobođeni radi nedostatka dokaza, ili zlouporaba dokaza u policijskom ili sudskom postupku, a sve to radi obrane pravnog poretka od voluntarizma.

Zato sporenje Pukanića i sudaca nije nimalo naivno, nego to postaje ilustracija primitivnog shvaćanja pravne države i pravnog poretka u Hrvatskoj, s dalekosežnim posljedicama. Da je tome tako dokazuje nekoliko najnovijih „slučajeva“: Npr. narkodilersko ponašanje hrvatske diplomatske operative u svijetu uz zataškavanje i prešućivanje kriminala; ili taj smiješan slučaj direktnih upisa na fakultete, pomoću kojih je jedna ministrica i potpredsjednica vlada kupovala glasove braniteljskog dijela biračke populacije i kršila Ustav - a proračunu nastojala uštedjeti materijalna sredstva (jer je država zaista dužna osigurati braniteljima i njihovoj djeci pomoć ali na primjeren način) da bi krajnje nepristoijno i necivilizirano svoje ciljeve ostvarivala nematerijalnim potkradanjem tuđih prava. Ili da nabrajamo dalje..

Ovakvo krajnje necivilizirano i protupravno ponašanje političke kreme u Hrvata bi svugdje u svijetu rezultiralo ostavkama na najvišim razinama, ovdje to nikome ni ne pada na pamet. Zašto? Pa postoje tome konkretni i lako shvatljivi razlozi koji nas opet vraćaju u u srž sukoba između Pukanića i sudačkog kora, koji se nužno pretvara na sukob između nositelja javne riječi i kamuflirane nepravne države u Hrvatskoj. Ta hrvatska krema i to u svim sferama društva i države, bila je gologuza kad je ulazila u politiku, gdje se potkožila na tuđi račun, i na tuđim nevoljama, na račun hrvatskog čovjeka. Pritisak javnosti, propitivanje savjesti i moralna odgovornost njih nimalo ne dira jer su obraz ionako bacili pod noge; oni dakle nemaju što izgubiti ako slegnu ramenima i nastave raditi kako su i do sada radili. Ali oni gube sve ako se maknu iz vlasti (i vjerojatno ono što još očekuju da će još dograbiti, ili zadržati ono što su već ostvarili).

Time se pojačava vrijednost i odgovornost javne riječi na svim razinama. I mora se shvatiti ozbiljno Danteovu srednjevjekovnu misao, koja je tako lako, efikasno i upečatljivo premostila stoljeća - samo zato što predstavlja civilizacijsku maksimu, koja nažalost nikada nije i još uvijek ne stanuju na našim prostorima. Naprotiv, jahači Apokalipse su često jezdili ovim ukletim prostorima, i udomaćili se u domaćoj svijesti i savjesti kao nešto normalno i neizbježno. I nedavno su bili među nama, i još su tu mimikrirani među nama. Trebamo li se bojati njihovih učinaka?