Sve moje sa mnom ide!!

Omnia mea mecum porto!

Nekidan naš premijer je bio u Belgiji, u srcu Europske unije. Belgija je mala država (30 528 km² i više od 10 milijuna stanovnika - s 342 stanovnika po km²), površinom manja a stanovništvom veća od Hrvatske (površina iznosi 56.542 km², a 4.437.460 stanovnika), ali po sređenosti, bogatstvu i značaju daleko ispred nas. To je danas centar EU, a samim time u svijetu jedan od najznačajnijih političkih centara, za nas od presudne važnosti. Narod u Belgiji je miješan, pretežito stanovništvo je Flamanskog, manjim dijelom francuskog (Valonci), i što se obično ne zna, najmanjim dijelom njemačkog porijekla. Radi pretežito Flamanskog življa, vrlo su naklonjeni Hrvatskoj, činjenica koju ne samo da ne koristimo dovoljno, nego često zloupotrebljavamo takvu naklonost.

Naš „operetni premijer“, prokušani čovjek od teatra i politike (koju uglavnom tako shvaća i provodi), možda samo misli da je odlično odglumio rolu ozbiljnog političara za vanjsku upotrebu (a da je unutarnja opterećenja i nevolje ostavio doma). Iza kulisa diplomatske uglađenosti stvari vjerojatno ne izgledaju tako lijepo kakvim mu se čine. Tu, iz protokolarne pristojnosti prikrivenu dimenziju donekle oslikava jedan mail koji mi je bio poslan iz Belgije (povodom posjete našeg premijera srcu Europske unije - ovjenčan „slavom“ skandala zbog Jacinog stana - ali i njegovog prekrivanja tog istog skandala, što je za europska shvaćanja još skandaloznije). Tako moj dobri stari belgijski prijatelj (blizak tamošnjim najvišim političkim krugovima), između ostalog piše:

“Did you read "National" about Sanader and Kosor ? Again scandal! It's really hard to say but the respectable leval of Croatia is falling down. There is everywhere corruption but in a lot of countries they are fighting against. In Croatia we see tolerance with the mafioso. So far my impressions“

Uvodno citirana stara latinska poslovica dobro opisuje ovo, ali i druga putovanja premijera (ali i drugih naših predvodnika). Ne samo da se tamo pomno prati sve što se kod nas zbiva, nego se čak direktno čitaju naši mediji (službeno i neslužbeno se prevode i šire), pa stvarna i virtualna prtljaga s kojom natovareni idu u pohode naši „mudraci“, ne prolazi kroz demokratske radarske kontrole, i postaju transparentnima, neproduktivnima i čak kontraproduktivnima. U vrijeme dominirajuće (često čak agresivne slobode medija - posebice elektronskih komunikacija), a naročito u svjetlu sazrelih demokratskih shvaćanja, i na takvim shvaćanjima zasnovanog ponašanja, nitko ne može pobjeći od svoje "prtljage!, pa takvo glumatanje postaje čista „arlekinada“.

Gledajući površno, možda nekome vani zaista sličimo „operetnoj“, neozbiljno nasađenoj državi. Ali, u osnovi, mi pripadamo istom zapadno-europskom civilizacijskom ozračju; tako se mi sami osjećamo, isto tako nas se tamo doživljava. I sudi nam se prema tim činjenicama, sve događaje nam prelamaju kroz prizme njihovih vlastitih iskustava, standarda, kriterija, koji su u osnovi i naši ideali.

Zato bi bilo dobro da i mi sami sve naše ekscesne slučajeve (od Jacinog stana do Zagorčevih dragulja) počmemo tretirati na isti način, primjenjujući iste (zapadno-europske) nazore i načine rješavanja. Koliko god neki naši predvodnici dobro ili loše glumili, neizbježna ih prtljaga razotkriva, čini prozirnima - najčešće smiješnima! Lijepe riječi na protokolarnim skupovima ništa ne znače; a Hrvatsku se, očito s razlogom, još uvijek praktično drži u čekaonici. No, kad nas i pripuste u svoj krug, bit će to možda zato što bi željeli pomoći u riješavanju naših prevelikih probleme, i kroz brže uključivanje u Uniju ugurati nam uvođenje svojih standarda u naš svakodnevni život.

Preduvjet: rješavanje balasta korupcije i kriminala!

No ipak i prije svega, a sasvim opravdano, moramo ispuniti preduvjet: rješavanje balasta korupcije i kriminala. Zato nam se događa „komično“ otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja na istim sastancima pristupnih pregovora, što se kod nas slavi kao neko navodno napredovanje, a radi se tek o poznatoj metodi mrkve i batine. Takvo „poigravanje“ ima svoj puni smisao iz perspektive EU, dok nama najčešće izgleda besmislena igra, koja u praksi proizvodi ksenofobični odnos Hrvata prema udruživanju u EU.

No, trebamo znati da je ta ksenofobičnost, ili hrvatska samodostatnost (što je politički poznatiji ekvivalent pojma izolacionizma), mada prividno rezultat navodne sporosti procesa pristupanja EU i naoko ponižavajućih odnosa prema Hrvatskoj), ustvari najviše inicirana razbacivanjem magle naših predvodnika u pokušajima opravdanja vlastitih propusta i nesposobnosti, zatim pomanjkanju hrabrosti temeljitog hvatanja u koštac s unutarnjim zlom (koje perzistira), te konačno kompromiserskim popuštanjem pred novovjekim hrvatskim štovateljima „zlatne teladi optočenih draguljima“ onih istih koji su se na razne necivilizirane načine popeli na ljestvicama društvenog, političkog, i gospodarskog značaja ( u općem pomanjkanju vjere i ljubavi prema vlastitoj domovini i narodu u povijesno najkritičnijim nacionalnim trenucima - što svemu dodaje posebno tragičnu notu). Budući da su proizvodi tih istih kriminalnih ili kriminogenih struktura, „moćnici“ se sasvim logično, boje prenaglog uvođenja zapadnoeuropskih standarda u društveni i politički život moderne Hrvatske, jer bi im to direktno ugrozilo očuvanje „stečevina“. Pa su, tako, lukavo trku ka Europi pretvorili u kamuflažno trčanje u mjestu (kao na pokretnoj traci).

Hrvatska je previše mala, da bismo ičim ugrožavali zapadni svijet. Geostrateški je previše beznačajna, da bi itko protiv Hrvatske vodio nekakav rat. Dapače, mislim da u Europi postoji sklonost da nam se što prije pomogne, jer u novonastalim geostrateškim uvjetima za ujedinjenu Europu bi ovaj prostor (i cijelog Zapadnog Balkana) mogao postati veći problem održavati izvan, nego nas makar i na silu usisati unutar ujedinjene Europe.

Ipak, neki minimumi moraju biti ispunjeni, jer nitko od njih ne želi dozvoliti da prebrzim i nekontroliranim ulaskom kontaminiramo ujedinjenu i funkcionalno manje-više dobro usklađenu Europu. Ni oni, a krajnjoj liniji niti mi ne želimo ni smijemo dozvoliti, da ovi prostori ostanu rasadnik zla, kriminala, korupcije, i svega onog, što s time dolazi, a što je za europska razmišljanja još opasnije - nedopustiva prohodnost „balkanskih ruta“ (droga, oružja i terorizma, koje obično idu skupa ili induciraju jedni druge).

Hrvatska u purgatoriju?!

Dakle, dok s jedne strane Europa nas drži u purgatoriju, s druge nas strane na razne načine želi pogurati. Najbolji primjer njihove benevolentnosti je opisao Kiro Gligorov (u TV emisij Otvoreno od 15. siječnja ove godine - o ponudi europske emisarske Trojke u ubrzanom ulasku u EU čitave regije u zamjenu za izbjegavanje rata - što je kod nas ostalo potpuno nepoznato). U tom smislu treba tretirati i usko povezani slijed događaja na "liniji Petrač – Gotovina – Zagorec". Previše bi naivno bilo vjerovati da su sve naše tajne zaisita ikada bile skrivene za Europu. Ma kakvi „tajni“ računi? Koliko je npr. CIA-i trebalo vremena, novca i truda da uđu u skrovite račune, čak da dobiju potpune ispise promjena, koje su se navodno „potajno“ izvodile?

Što povezuje ova tri slučaja:
• Petrača su cijelim putem pratile i konačno zaskočile zapadne tajne službe, držale ga pod kontrolom, da bi se onda on, po povratku u Hrvatsku, pretvorio u „zviždača“ i pričao o naoko sporednim stvarima (o kojima bi mu bolje bilo šutjeti), koje su kasnije generirale izbijanje drugih kriza.
• Gotovinu su, malo poslije uhićenja Petrača) zaskočile tajne službe u Španjolskoj, i držale pod nadzorom, potom prebacili u Hag, gdje su ga držali pod posebnim, odvojenim tretmanom, da bi se odjednom spoznalo da on uopće neće pjevati po notama programiranim od novopečene hrvatske elite (utemeljene na pljački i kriminalu - i koja mu je financirala bijeg), nego da će najvjerojatnije i sam početi „fućkati“.
• Zagorec je od Petrača na suđenju bio izložen javnosti u nezgodnom svjetlu: sada je ulovljen u Beču opet od sigurnosnih službi, držan pod kontrolom – i pušten, pri čemu je više nego znakovita njegova izjava novinarima: Nemate vi hrabrosti napisati ono što vam ja mogu reći a što sve vodi k istom „muzikalnom“ završetku.

Budimo realni i razumni!

Budimo realni i razumni pa si postavimo sljedeća pitanja:
• Da li je ponašanje zapadnih zemalja u "balkanskoj krizi" zaista bilo upereno protiv hrvatskih nacionalnih interesa, ili možda ipak, u krajnjoj liniji, ide u korist boljitka sutrašnjice građana ove zemlje?
• Da li je raskrinkavanja novohrvatske „elite“, tog soja beskrupuloznih ljudi koji su porobili nacionalne resurse i zarobili kreativne snage nacije (a već rasprodali najveći dio „obiteljskog srebra“, kako bi što duže opstali na vlasti - naivno kupujući naklonost nekih krugova na zapadu) zaista suprotno nacionalnim interesima ili u njihovu korist.

Čini mi se da se iz gore spomenutog konkretnog slijeda događaja mogu iščitati pozitivni impulsi, jer interesi ovako otuđene hrvatske „elite“ su evidentno u debelom raskoraku s očekivanjima i nadama većine hrvatskih građana. No, u raskoraku su i s interesima same Europske unije, čiji ćemo uskoro postati ravnopravni član, pa o nekim stvari misle unaprijed, dok smo mi ostali zarobljeni u recentnoj prošlosti.

Slučaj Beregovoy !

Moj dobri i dobronamjerni belgijski prijatelj, potaknut skandalom (oko Jacinog stana – ali još više skandaloznog Sanaderovog pokrivanja), u istom je kontekstu spomenuo je „slučaj Beregovoy“ . To me zaintrigiralo, pa sam na Internetu malo istražio dostupne izvore, da bih povukao paralele.

Oba ova „skandala“ imaju signifikantnu poveznicu - malverzacije oko stanova.

Beregovoy je bio premijer u vrijeme predsjednikovanja Miterranda (najstarijeg i najdugovječnijeg predsjednika u povijesti Pete Francuske Republike). Mitterand, Pelat i Beregovoy su bila tri nerazdvojna prijatelja još iz vremena njemačkog zarobljeništva, koje se kasnije nastavilo kroz djelovanja u pokretu otpora, i konačno poslijeratno političko djelovanje u vrijeme mira. Pelat je Beregovoyu dao beskamatni kredit od milijun francuskih franaka da kupi stan (od takvih prijatelja se to i očekuje). Mada je Beregovoy bglavnicu io vratio (poslije Pelatove nenadane smrti dokumenti su se bili jedno vrijeme zagubljeni), novinarima je to bio dovoljan razlog da ga dugo drže razapetoga. Vjerojatno je ta afera prouzročila gubitak glasova nasljedećim izborima, što je dovelo do gubitka vlasti (i Miterrandoce kohabitacije s desnim premijerom), samog Beregovoya je dovelo u situaciju da sam sebi presudi. Miterrand je za takav kraj svog prijatelja na pogrebu optužio medije riječima: „Čast čovjeka je bila bačena među pse!“

Poveznice i razlike:

Osim samog stana, kao razloga skandalu kojeg su mediji nemilosrdno eksploatirali, drugih sličnosti s ovim slučajem „Jacin“ stan nema, ali ima mnogo značajne i znakovite različitosti:

• Beregovoy je kupio stan (to što mu prijatelj nije naplatio kamate je u visokoj politici već samo po sebi veliki grijeh), a Jaca ga je dobila na poklon (od ljudi koji su to učinili na tuđi račun, nas poreznih obveznika) .
• Kad usporedimo vrijednosti o kojima se ovdje radi, Beregovoy-ev je stan koštao samo milijun francuskih franaka ( ili oko 175.000 Eura), a Jaca je uknjižila čitavih 270.000 (ako računamo 90 kvadrata po minimalnih 3.000 po kvadratu).
• Beregovoy-a su nemilosrdni francuski mediji rastrgali, dok naši s Jacom već sada postupaju milosrdno i u rukavicama; ona samo još malo treba izdržati, i stvar će sama od sebe leći (što po već uhodanoj praksi Sanader i vrh HDZ-a vjerojatno čekaju), a da ne spominjemo stalnu i sramotnu istinu naših demokratski nesazrelih, i profesionalno uglavnom samokontroliranih hrvatskih medija.
• Beregovoy nije izdržao moralni teret skandala, a Jaca ga jako lako i lijepo podnosi (nije joj to jedini moralni ispit), držeći taocima Vladu, cijeli vrh HDZ-a, ali i sve nas čini budalama u našim očima i u očima svijeta kojem pripadamo (gdje se takvi ekscesi nikada ne opraštaju niti zaboravljaju).
• Beregovoy je ostao zapisan u političkoj povijesti Francuske kao pozitivna osoba, dok če Jaca po svoj prilici u hrvatskoj političkoj povijesti biti tretirana beznačajnom figurom (možda ipak samo kao jedna od neugodnijih epizoda u beskrupuloznoj povijesti „novohrvatske elite“).
• Po Beregovoy-u je već do sada nazvano mnogo ulica, čak i jedan značajni bolnički centar, dok će Jacino ime najvjerojatnije ostati zapretano samo negdje u starim zapisnicima i novinskim arhivama (što se uvijek događa svima onima, koji misle više na sebe nego na druge).

Pravna država shvaćena kao floskula!

I na kraju, ova otužna priča (i opravdavanje) o navodnoj zakonitosti postupaka u kojima je Jaca ostvarila stanarsko pravo da bi potom otkuplaa stan po nevjerojatnim povlaštenim cijenama - sve "u skladu s tada važećim zakonima i propisima" kako to tvrdi vrh HDZ-, pa čak i Šeks (koji je, by the way, učinio sličnu stvar)!!.

Zakonito i moralno nije isto.

U jednoj normalnoj državi Zakoni se moraju zasnovati na civilizacijskim zasadama, etičkim principima i moralnim pravilima. To što se, po staroj dobroj komunističkoj metodi, jedno vrijeme proizvodilo Zakone za posebne namjene ili jednokratnu upotrebu (od Predsjednikove vile, preko „igri“ sa stanarskim pravima, pa sve do još danas važeće privatizacijske prakse), uopće ne znači, da su postupci provedeni po tim i takvim Zakonima zaista bili i moralni i pravedni, i da jednog dana o njima neće biti rasprave i naknadne valorizacije.

Naprotiv! Takvo što je neprihvatljivo i za domaću, a još više vanjsku upotrebu, gdje na najvišim razinama javnog djelovanja vlada žestoki puritanizam (kako moj belgijski prijatelj reče: "toga svugdje ima, ali se svugdje tome suprotstavljaju, samo se u Hrvatskoj javno tolerira, što srozava respektabilnost Hrvatske u svijetu").

Po onoj istoj logici po kojoj se ova malverzacija brani (ne samo Jacina, jer sama ništa ne bi napravila), trebalo bi komunističko razdoblje „pokojne“ Jugoslavije ustvari proglasiti „pravnom državom“, jer je bila zasnovanoj na Zakonima (uz "sitnicu" da su ti Zakoni sadržavali pomalo neobične odredbe, i imali još neobičniju primjenu). U ondašnjoj „pravnoj“ državi su sve presude i progoni se uglavnom zasnivali na Zakonima i zakonskim procedurama! Pa čak i u Staljinovo vrijeme famozni procesi su bili vođeni prema zakonima i zakonom predviđenim procedurama, no uz iznuđivanje priznanja primjenom mučenja i pritisaka. Ili u Trećem Reichu je sve bilo po Zakonima zar ne (samo kakvi su to rasistočki zakoni bili druga je priča).

Takav primitivan i zaostao odnos prema „pravnoj“ državi (i primjeni neobičnoh Zakona u praksi) je civilizacijski odavna prevladan u demokratskim zemaljama, pa opravdavanja Šeksa, Sanadera, Jarnjaka, itd. prikazuju se kao u glavama komunistički recidiv odnosa prema vlasništvu, jedan zaostali koncept onih koji su mogli i trebali postupati i drugačije, ali nisu odoljeli zamamnom zovu voluntarizma u borbi za privilegijima.

I na kraju:

Da se razumijemo, skandali vezani za Zagorčeve dragulje ili Jadrankin stan, koliko god sami za sebe bili ozbiljni, predstavljaju paradigmu općeg ponašanja prisutnog od vremena Hrvatskog osamostaljivanja. Valjda ćemo kao društvo ipak jednom smoći snage suočiti se sa cjelinom te problematike, ili ćemo čekati opet da nam to drugi serviraju.