P.P.P. (Ping Pong Pravosuđe)

• Za početak: rješenje male kriptične igre iz naslova:
  P.P.P. na engleskom znači "Public Private Partnership", što na hrvatskom predstavlja onaj poznati i prokazani JPP (Javno privatno partnerstvo), koji je evidendno, kao gnjila svakodnevna praksa (vidljiva i iz ovdje niže navedenih primjera kompromiserskih privatizacija visokih javnih intitucija) metastazirao u širokim strukturama vlasti kroz voluntarističko shvaćanje pravnog poretka države - koje sam ovdje pod istom skraćenicom slikovito nazvao Ping-pong pravosuđe!!

  Gospodin S.B., moj kolega, prijatelj i ratni drug, vodi „dugotrajni rovovski rat“ s institucijama ove države još od prije 15.01.1995 godine (tj. od prije nego je dobio Spomenicu domovinskog rata potpisanu od predsjednika Tuđmana).

  Spomenicu je dobio zato što je u vrijeme Domovinskog rata dao svoj doprinos u obrani Hrvatske. Dok je trebalo stavljati glavu na rizik u okupiranom i bombardiranom Gradu sve je bilo u redu, bio je potreban i tražen. Kad su se stvari smirile počele su igre i podvale. Postao je suvišan. Prekobrojan.

  Obrana u napadnutom i opsjednutom Gradu bila je organizirana spontano i stihijski. Oni malobrojni ali svjesni i predani branitelji nisu pitali što im je neposredna dužnost, niti opis poslova (o svemu tome postoji opsežna dokumentacija, s njome raspolaću i MORH i Upravni sud - i u tom nema nekog problema). No kad je neposredna opasnost minula, kad su formirane lokalne formalne strukture Ministarstva obrane, naseljene su nekim „novim dečkima“ (kojih manje-više tamo nije ni bilo „dok je grmilo“), ali su koristeći svoje službene položaje počeli krojiti svoje "istine".

  Tako se rodila jedna druga anomalija, o kojoj se manje govori: dok s jedne strane imamo „hiperprodukciju“ braniteljskih kadrova, s druge strane imamo ne baš mali broj onih, koji su samozatajno davali svoj veliki doprinos, a još se nalaze u procesu formalnog dokazivanja, pa su pretvoreni u male plastične loptice, koje visoke državne institucije na zelenim stolovima šutiraju preko mrežice (zvane voluntarističko shvaćanje zakona), u prozirnoj „ping-pong“ igri hrvatske pravosudne „zbiljnosti“.

  Dakle, gospodin S.B. je već vrlo rano počeo istraživati, tko bi mogao biti nadležan da mu se njegov ratni doprinos i formalno registrira. Kako to tadašnji Zakoni nisu bili još riješili (na današnji način), insistirao je na priznavanju „ratnog staža“ (što je Zakon kasnije formulirao kao „braniteljski status). U doba kad je gospodin S.B. započeo svoj drugi „rat“ s institucijama, privilegije nisu postojale, radi njih to nije ni tražio nego radi vremena koje brzo prolazi, u kojem se starost brzo primiče (a za umirovljenje puno toga treba). No, detalje ostavimo Sudovima i involviranim državnim institucijama, jer će one to prije ili kasnije morati riješiti na primjeren, zakonit i civilizirani način.

  Naravno da treba biti optimist na duži rok (slijedeći Abrahama Lincolna koji jednom reče: „Istina je kći vremena!“) - a dotle, krepaj magarče (čitaj porezni obvezniče!)

  Budući da ovo nije priča o (samo) gospodinu S.B., to je još jedna neugodna priča o (ne)funkcioniranju hrvatskog pravnog sustava (gledanog iz jedne manje poznate perspektive), u kojoj kroz vlastitu praksu tzv. „treći stup“ demokratskog ustroja pravne države iskazuje izuzetni nedostatak vlastitog - samopoštovanja!!!.

  Kad pravni poredak (bilo koji Sud, i bilo koja druga državna institucija), jasno iskazuje nedostatak vlastitog samopoštovanja i nedosljednosti, nastaje ozbiljan problem normalnog funkcioniranja države (a time društva u cjelini). Zato je više nego znakovit ovaj pomalo neobični pogled na Hrvatsku, čija se maglovita veduta pretvara u skiciran i nesavršen, ali trajno prisutan doživljaj u živoj državnoj praksi. Koji frustrira!!!

  Evo kako se u ovom konkretnom slučaju kreirala „magla“ na najvišim razinama involviranih državnih institucija (one na nižim razinama nije vrijedno ni spominjati!).
  
  1. Dne 25.08.2001. gospodin S.B. je dobio prvo negativno Rješenje MORH-a (nakon što se žalio na Rješenje prvostupanjske instance uz prilaženu kompletnu dokumentaciju, koju prilikom odlučivanja nisu ni razmatrali - vidi Prvo Rješenje MORH-a).
  2. Dne 26.04.2002. Upravni sud Hrvatske donio presudu u korist gospodina S.B.-a (nakon što je ovaj, shodno pravnom lijeku tužio MORH). Sud je uvažio zahtjev gospodina S.B. jer ne prihvaća donošenje paušalnih rješenja, nego insistira na utvrđivanju stvarnih činjenica (koje su se imali prilike uvjeriti u priloženoj dokumentaciji vidi Prva presuda Upravnog suda Hrvatske).
  3. Dne 16.09.2002. gospodin S.B. je dobio drugo negativno Rješenje MORH-a (nakon što su niže instance MORH-a provele ponovljeni postupak, ali opet paušalno, identično prvom Rješenju, jer nisu uzeli u obzir Presudu Upravnog suda Hrvatske - vidi Drugo Rješenje MORH-a).
  4. Dne 20.07.2005. je Upravni sud Hrvatske donio drugu presudu (identičnu onoj prvoj Presudi), naravno u korist gospodina S.B. (nakon što je ovaj, shodno pravnom lijeku opet tužio MORH, da ga netko ne bi eliminirao radi nepoštivanja rokova). Sud je naravno opet uvažio zahtjev gospodina S.B. jer je za Sud neprihvtljivo donošenje paušalnih rješenja, nego se insistira na utvrđivanju stvarnih činjenica (vidi: Druga presuda Upravnog suda Hrvatske).
  5. Dne 05.06.2006. gospodin S.B. je dobio treće negativno Rješenje MORH-a (identično onima prvim dvama, nakon što su niže instance MORH-a „provele“ ponovljeni postupak, ali je ono opet bilo paušalno, jer ponovno nisu uzeli u obzir Presudu Upravnog suda Hrvatske - vidi: Treće Rješenje MORH-a)
  6. U daljnjem postupku, krajnje frustrirani gospodin S.B. je morao ponovno tužiti MORH-ovo treće Rješenje, da ga ne bi slučajno eliminirali radi propuštanja rokova, tražeći od Upravnog suda Hrvatske, da u skladu sa Zakonom) donese Izvršno Rješenje, radi evidentnog izbjegavanja nadležnih službi MORH-a da dosljedno provedu Dvije presude Upravnog suda Hrvatske.
  7. Ne može se mimoići ni činjenica namjerne prljave rabote, prisutne u ovom naoko "smiješnom" slučaju, u kojem je frustrirani pojedinac s kojim se igra "ping-pong" stalno izložen situaciji da u desetogodišnjem "sporenju" slučajno propusti zakonski rok, ili izgubi poštansku potvrdu, i izgubi spor ni kriv ni dužan, što ovoj dimenziji pridodaje posebnu neugodnu dimenziju namjerne podvale.

  U kopijama ovdje spomenutih dokumenata (koji su znatiželjniku dostupni na divshare-u) pobrisano je ime S.B-a, a i dane su skraćene preslike dužih pravno sročenih dokumenata. No, i kroz ovako skraćene varijante bit stvari je dovoljno jasna i više nego ilustrativna.

  Pojedinac ovdje nije toliko ni važan (iako u demokratskoj državi nitko ne bi smio biti tretiran bezvrijednim i zanemarivim). Nije čak ni važno da se uopće ne radi o samo jednoj osobi (nego je pravnim smicalicama diskriminiran cijeli jedan sloj ljudi, koji su dali svoj puni doprinos u ratnim uvjetima – a ipak ostali prikraćeni radi arogancije i voluntarizma u strukturama MORH-a). Treba prihvatiti činjenicu da se radi o ograničeno broju ljudi, koji su očito zaslužili svoj status, nasuprot velikom mnoštvu onih koji su „osvojili“ zasluge, iako nikada nisu ni čuli fijuk granata uživo.

  Naprotiv, ovdje se radi se o više nego neozbiljnom i čak zlonamjernom funkcioniranju involviranih visokih i važnih institucija državnog i pravnog sustava Hrvatske, koji međusobno igraju „ping-pong“ s s poreznim obveznicima kao lopticama (onima istima koji im osiguravaju pozicije, čast i plaće). I pritom obezvrjeđuju vjerodostojnost istih tih institucija unutar kojih, i u čije ime djeluju.

  Zato, na kraju, treba preciznije formulirati problem u nekoliko točaka:
  • Kako se uopće moglo dogoditi da takav spor traje 10 godina, kad su državne institucije dužne donositi svoja rješenja unutar 30 dana?
  • Kako se smije dogoditi da u principu pravno niža institucija (pravna služba unutar MORH-a) nekažnjeno i proizvoljno ne provodi Presude viših instanci (Upravni sud Hrvatske).
  • I na kraju, kako se može dogoditi da Upravni sud Hrvatske donosi dva puta identičnu presudu, a da sam sebe ne priupita, tko to i zašto na nižim instancama izigrava njihov pravorijek.

  I završno pitanje:
  Tko treba štititi zakonitost postupanja i ugled pravosudnih institucija, ako to neće oni sami.