Teza da postoji animozitet između domovinske i dijasporne Hrvatske je česta, ali nepotrebno anglašavana, jer kao što to obično biva, istina leži između ekstremno postavljenih točaka. Postoji razlika između stvarne Hrvatske i službene Hrvatske, a te razlike su daleko dublje, i vjerojatnu generiraju mnoge druge nespprazume, kao što su ovi nesporazumi s dijasporom.
Naime. oni bogatiji iz dijaspore su lakše "kupovali" (čast, sinekure, naklonost medija, naklonost lokalnih moćnika itd. ali i nekretnine). Z te bolje stojeće politika je novac, vrsta businessa, u kojem nikada nema previše srca. Nitko od takvih nije ostavio neki bitniji trag u domovini. Pa ni sam Mikšić, koji je bio postai kuriozum na svoj način, ali radi razloga u domovini, a ne svojoj vrijednosti, ili vrijednosti političkog programa kojeg je nudio!
Oni obični, prosječni ali brojniji, a samim time moćniji iz dijaspore su imali srce, i davali ga, a uz srce i novaca koliko su mogli. No, to je bilo mnogo, i to je presudilo u borbi za Hrvatsku.
Nažalost, postoje i oni treći, onaj tanki sloj "gologuzih" neuspješnika, koji su u dijasporu odlazili radi raznih razloga , najmanje patriotskih, a ostali su neuspješni je nisu u sebi nosili onu produktivnu žicu. Takvi su se vratili u Hrvatsku, u vrijeme sudbonosnih promjena, koje su "osjetili" kao svoj "sretni trenutak". Lansirani u vrhove hrvatske politike uglavnom su Hrvastima napravili medvjeđe usluge, i u Hrvatskoj i u dijaspori. Jer se "blago" dijelilo po njihovoj mjeri, po onoj istoj po kojoj je velika većina hrvatske dijaspore bila eliminirana iz života i izgradnje potencijala nove Hrvatske .
To je bila velika šteta, jer mali brojevi čine male brojke bez obzira na pojedinačne veće uloge, a time i malene pomake.
Veliki brojevi činu velike brojke pa time i velike pomake. To manje-više nepošteni i nevidoviti vrh državne politike sve do sada nije htio ni želio prepoznati, nego je politički odabirao samo najveće 'Rvatine (s kojima su lako mogli izvoditi nepodopštine).
Dvije su bitne posljedice, ako gledamo Mikšića kao representatna "uspješnih", u odnosu na onu najbrojniju većine "prosječnih" dakle normalnih Hrvata iz dijaspore. koji su iskazivali želju da se vrate i nastave živjeti u Hrvatskoj, ili barem da se bolje povezuju s njome:
Prvo što je "Slučaj Mikšič" pokazao jest da ipak moguće ponuditi nekakav suvisliji program, kojeg se može uspješno plasirati pored etabliranih stranaka i trenutnih podjela u slinicama moći.
Drugo, da pomalo zamorena i nezadovoljna većina domovinskih Hrvata voljna i može prihvatiti i honorirati drugačije, alternativne inicijative, koje odudaraju od pomalo zamorne i jednolične, a više inertne nego uspješne hrvatske kolotečine.
Zato mislim da ustvari ne postoji sukob između domovinske i iseljene Hrvatske. Jesu se dogodile (namjerno i nenamjerno) neke stvari (kreirane od besramnih manjina s jedne i druge strane) koji su zloupotrijebili povlaštene pozicije i posijale nepovjerenje i razočarnje.
Na razjašnjavanju ovih pojava treba djelovati i tražiti načine integriranja dubljeg, svestranijeg i masovnijeg povezivanja jedinstvenog hrvatskog bića. U vrijeme kad je globalizacija počela smanjivati svijet na globalno selo, to može biti korisno i svrsishodno za obje strane, domovonsku i iseljenu Hrvatsku.
No comments:
Post a Comment