Berlusconi in Croazia!

Presvlačenje kože 2

Kako može biti važno za razumijevanje simbolične razine nazivlja, tj. odgonetavanje „kriptičnosti“ prvog naslova i drugog podnaslova potražite u „Terariju iz gušterove perspektive“.

Projedrio sam u ovih par dana, najprije slobodnim stilom kroz blogove nekih meni omiljenih kolega blogera (Pulicer, 45lines, Nemanja - pa se zahvaljujm na idejama koje sam jedreći pohvatao), a potom ciljano po nekim medijima. Tako su mi se neke meni od prije poznate stvari počele spajati u alarmantnu cjelinu (malo neobičnu ali meni znakovitu). Zato za razumijevanju ovog malo težeg i dužeg teksta treba "zanjoriti" u navedene linkove. Ako je nekome previše, neću zamjeriti što je odustao, ili mi poklonio negativan bod.

U mom prethodnom blogu „Presvlačenje kože!“ su mi se neka dnevna burna događanja spojila u izvjesne logične i u svijetu nimalo nepoznate procese, naročito prisutne u zemljama tranzicije, u kojima se nakon burne i većinom amoralne „prvobitne akumulacije kapitala“ sve počinje stabilizirati, pa amoralnost kapitala gubi u šumi kolanja kapitala kroz institucionalizirane oblike, i tako postaje legalan. Koliko god takav kapital u početku nastao na amoralne načine, kad se legalizira počne igrati svoju pozitivnu ulogu u razvoju društva. Pulicerov komentar (na smoj prethodni napis) sam shvatio afirmativno. No pošavši na njegove stranice počeo sam se osjećati neugodno videći njegove argumentirane komentare općih hrvatskih trendova, pogotovo više nego uznemiravajući link prema članku u Jutarnjem:
Bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 4,8 posto u zadnjem tromjesečju, kao i na razini cijele 2006. godine, čime je blago premašen rezultat iz dvije prethodne godine, kada je ekonomski rast iznosio 4,3 posto, objavio je danas Državni zavod za statistiku.
Premda Hrvatska bilježi nešto brži ekonomski rast, u usporedbi sa susjednim zemljama i dalje zaostaje.
U Slovačkoj je BDP u četvrtom tromjesečju porastao čak 9,6 posto, a godinu će ta zemlja završiti s ekonomskim rastom od 8,3 posto. U Rumunjskoj je u 2006. godini rast bio 7,7 posto, u Češkoj 6,1, a u Sloveniji 5,2 posto. Nešto slabiji rast bilježi jedino Mađarska koja je 2006. godinu završila s rastom od 3,9 posto.
Od optimističkog „Pokrenimo Hrvatsku“, što je valjda trebalo značiti „usmjeravanje prema razvoju“ postali smo„rakova djeca“ (koja trče unatrag). Neumoljive brojke govore grubim jezikom, tuđe brojke nas ocrtavaju u još grubljim komparacijama. Pritom tablica kretanja osobnih dohodaka (prema Jutarnjem), po mom mišljenju nisu realna jer nije uzeto u obzir valutarne specifičnosti pojedinih zemalja (jer Hrvatska objektivno ima precijenjenu kunu, što od malo kuna umjetno čini puno eura - i obrnuto). Kako mi ipak ne živimo od kalkulativnih "puno" eura nego od komparativnih malo kuna, cijela stvar neke naše mjere standarda čine vrlo sumnjivima. Hrvatsku iznutra osjećamo prilično velikim teretom, ali ni izvana ne izgleda nimalo lijepo.

Slijed neugodnih događaja oko nove hrvatske vlasničke elite, u koju definitivno spada i sam Petrača, započet je njegovim hapšenjem a potom neobičnim suđenjem, a nastavio se „slučajem“ Zagorec, koji se ukazuje tek kao vrh sante leda. Na cijelom tom prostoru novopečenih financijskih moćnika zavladalo je kataklizmično kretanje. Rajić je sve iznenadio prodajom svoga „zdanja“ francuskom Lactalisu, a to se reflektiralo na „Todorićevo carstvo“ koje se počelo panično ponašati (najprije je nasilno i jednostrano raskinuo suradnju s Dukatom, a onda bezglavo jurnuo u svojevrsni „drang nach Osten“ (BiH i Srbiju).

No je li to zaista stihijno i bezglavo?? Pitanje koje čeka budućnost da dade odgovor. Posljednji događaj tvrtka Auctor preuzela Hypobankinu tvrtku Hypo Alpe Adria Consultants (HAAC), je uzbibala javnost i probudila duhove. Hypobanka je duboko impregnirana s događanjima oko hrvatske ratno-poratne tranzicije, pa je bila nezaobilazno prisutna u skoro svim hrvatskim financijskim aferama (od Dubrovačke Banke, preko Štrokovih i Pašalićevih poduzetničkih kredita do Zagorčevih nevjerojatnih kreditnih zaduživanja). Hypo Alpe Adria Consultants je bio vlasnik svega i svačega, pa se primopredaja (koja je omeđena na par stotina milijuna eura), ali se vrijednost portfelja procjenjuje od onih „upućenijih“ na mnogo više! ( Poslovni dnevnik)

I, na kraju bajke iznenađenje, za nas neupućenije : Iza cijele te akcije ustvari stoje Ninoslav Pavić (suvlasnik moćnog EPH), Anto Nobilo (Petračev branitelj) i Mićo Carić (Petračev partner).

Netko bi rekao: krug se zatvorio ali nije. Dapače daleko od toga. Jer kako u sve ovo „kupusarenje“ sjediniti naizgled bliske prijatelje i krvne neprijatelje (kao Pašalić, Štrok, Zagorec, Pavić, Pukanić, Petrač, Todorić, Rajić, Gotovina, Čermak, Tuđman, Šušak, Zloić, Šarinić, Mesić, Žužul, Kosor, Sanader, Barać, Ostović, Penić, Nobilo, Kovač, Družak…..itd). Zaista raznorodno i raznoliko društvo, koje je ukupno svedeni na dva jedinstvena zajednička nazivnika – novac i austrijsko bankarstvo (preko kojeg je na ovaj ili onaj način sveukupno izvučeno i legalizirano preko 50 milijardi dolara kako neki s pravom tvrde).

Iznenađenje?! Ne, jer se treba vratiti unatrag i podsjetiti se na mnoštvo raznih afera, koje su pokrivane iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. Sav taj novac, upropašten u svim tim aferama, uredno je eksportiran slijedeći „zakon spojenih posuda“ vani, naravno utabanim stazama. Sve to daje jednu jedinstvenu ali neugodnu sliku, i nesnošljivu bilancu koja je prebačena na leđa osiromašenog i poniženog hrvatskog građanina. Kako taj sav novac vratiti natrag? Ma bilo kako, samo da se vrati, i ubaci u hrvatski razvoj koji ne da stagnira nego nazaduje. No trebamo biti svjesni činjenice, da provizija za pranje novca ide i do 50% glavnice, pa je tako, negdje u šumama zamućenih bankarskih tokova, ogroman novac zauvijek izgubljen radi manje-više sitno-račundžijskih interesa.

Jedan dio novca se ipak vraća, a trag novca nije lako sakriti (ma kako i koliko god ga naše previše „milosrdno“ pravosuđe toleriralo). Slijedeći te tragove novca nalazimo osobu Ninoslava Pavića lansiranu u neobične dimenzije. Taj hrvatski medijski „magnat“ je moćni suvlasnik EPH, kojemu je pak polovinski suvlasnik (da li!?) moćni njemački WAZ !!. Taj dio „putova novca“ već je zabilježio nervozne reakcije u Njemačkoj kroz refleksije njemačko-austrijskog medijskog rata, koji se prije par godine vodio preko Hrvatske (vjerojatno još nije završen – no o tome se kod nas šuti radi medijskih blokada i interesa onih istih vlasnika medija koji su duboko involvirani u bravurozne tokove novca).

Kako je sav taj otuđeni kapital, ustvari „samo moralno prljav“ s unutar-hrvatskog stanovišta, ali bio i ostao legalan s bankarskog stanovišta (jer se banke ne tiče tko ima pravo raspolaganja računima), naš samo "moralno prljavi" a bankarsko čisti novac je olako razbacan svugdje po svijetu (od hrvatskih banaka preko Hypobanke do drugih austrijskih i njemačkih banaka, od hrvatskih novina (EPH, VL itd) do stranih „investitora“ kao Styria ili WAZ (ili možda čak ORCO-a i raznih drugih „veleposjednika“ izraslih gle - da li baš slučajnou vrijeme balkanskih ratova). Kako su Austrija i Njemačka pravne države mnogo više nego što je to Hrvatska, njihovo zakonodavstvo je s iniciranjem afera po Hrvatskoj počelo i kod njih kopati, pa se „moralno pranje“ odjednom ubrzalo - i bilježimo povratak novca u Hrvatsku. Tako npr. marginalna Adriatica.net je "prodala" svoju polivunz osnivačkog kapitala EPH-u (kojemu je opet polovični vlasnik njemački WAZ), i onda krenula u "osvajačke" pohode, pa su „osvojili“ slovensku turističku ikonu Kompas, posrnuli ali još uvijek poslovno otporni Atlas, te još neke subjekte formirajući jaku turističku grupaciju - moćnu po vanjskom sjaju, šuplju iznutra (no tko to mari kad „pranje amoralnog novca“ ima dosta veliku stopu tolerancije). No tako se stvara potencijal koji jednom može mnogo značiti za daljnji razvoj hrvatskog turizma (što opravdava angažman turističkog znalca, Pave Župan-Rusković, jedinog respektabilnog hrvatskog turističkog ministra).

Kad se k tome pribroji gore spomenuto preuzimanje Hypo Alpe Adria Consultant-a, taj se potencijal se mnogostruko uvećava (budući da unutar preuzetih portfelja dominiraju turistički objekti a naročito turistički potencijali).

Sagledavajući realno sve ove pokrete i preokrete, slažem se s kolegom Pulicerom: neka se novac vraća, bilo kako, ali nek se vraća. Jer je to hrvatski novac, njemu mjesto ovdje, a vlasnik je čak manje važan ako se poslovanje vodi odgovorno, tržišno i profesionalno (jer je tada u funkciji razvoja društvenih potencijala, koji u Hrvatskoj nisu maleni). Treba konačno odbaciti fikcije i floskule o prisilnom vraćanju otuđenog novca, to je utopija (što je konačno i sam predsjednik Mesić uvidio, budući da je odjednom počeo šutjeti o Petraču, hvaliti Rajića isl.). Istina, treba ipak nekako riješiti ozbiljne moralne repove, koji stvaraju zlu krv unutar Hrvatske, te neka imena zauvijek izbrisati iz hrvatskog pamćenja. U suprotnom će se kao bumerang uvijek vraćati i iznova opterećivati perspektive budućeg hrvatskog razvoja. Kako? Nemam odgovor, ali neka se nekako pronađe neki civilizirani modus, jer neki zaista moraju nestati iz javnog života Hrvatske. Prema takvima i onako ne postoje nikakvi dugovi (jer su se grabili za nešto što nije bilo njihovo, a budući su to činili u vrijeme opće borbe za preživljavanje - dok su drugi lijevali krv, patili se po logorima, ili potucali od nemila do nedraga - ne postoje čak ni domoljubne zasluge, koje bi eventualno trebalo respektirati).

No, moralni utezi nisu jedini problemi kojih se treba riješiti. S ovom najnovijom akvizicijom EPH (i onih koji su iza Pavića), uskrsnuo je jedan zloduh, koji je bio u međuvremenu ležao začepljen u čarobnoj lampi „hrvatskog sna o uspjehu“. To je onaj famozni Grupo, koji je uvijek izazivao jezu, a sada njegovo uskrsavanje se može pretvoriti u politički problem „par excelllance“.

Sablasni Grupo je još 2000 godine bio uzdrmao HRT-„hrvatsku katedralu duha“, jer je medijski prostor jedinstven, kojeg se može uspješno zagađivati i tamo gdje postoje vlasnici, ali i tamo gdje postoje politički gospodari. Radi se o stalnoj potrebu ljudi na vrhu piramide moći da putem medija ostvare i zadrže društvenu, političku i gospodarsku dominaciju. Ova će nas zloslutna zamka vrebati sutra i u Europskoj Uniji (kad joj se pridružimo), ali o toj dimenziji neka nam više kaže poznati talijanski političar (i još poznatiji sudac i moralna vertikala suvremene Italije):
Demokracija i sukob interesa !
Sukob interesa je prijetnja demokraciji. Naročito glede medija. Silvio Berlusconi je postao premijer upravo radi njegovih TV kanala i njegovih novina.
Svaki građanin koji se nalazi u sukobu interesa ne smije biti kandidat za javne funkcije, ne smije uopće doći u priliku da bude biran. Vlada mora energično predložiti Zakon o sukobu interesa koji će stvarno zadrijeti u problematiku a ne biti nejasan, dim u očima birača.
Izborni zakon donesen od desnog centra ne bi uopće bio prošao da je građanstvo bilo istinski informirano. To je Zakon koji ubija slobodu, koji je gurnuo u stranu birače onemogućujući ih da direktno biraju kandidate i tako slabeći pobjedničku koaliciju u Senatu da kreira stabilnu većinu u Senatu.
To je Mediaset-ov izborni zakon, učinjen po mjeri njihovih dioničara. Koliko je doneseno takvih radi medijske pokrivenosti prijašnjeg Premijera. Želimo li se podsjetiti na „ad personam“* zakone, kao ex Cirielli, Pecorella? Kome dugujemo slabosti pravosudnog sustava? Samo razmislite o tome. To možemo zahvaliti „ad personam“ u medijima, tom gigantskom sukobu interesa, možda jedino u Italije između svih demokratskih zemalja.
Eto zašto, u Vladinom programu, donošenje jednog takvog ozbiljnog pravilnika glede sukoba interesa mora imati prioritet nad svim prioritetima. „Italia dei Valori“ se mora izboriti za to, čak i putem javnih inicijativa, o kojima ću vas vrlo brzo obavijestiti. U Italiji informacija nije slobodna. Upravljana je privatnim interesima. Svatko to zna. Ali to zaista nije razlog da i dalje trpimo takvo stanje stvari.
-*„Ad personam“ – u značenju - po mjeri osobe, za osobnu upotrebu.
-Citat s bloga Antonio Di Pietra, 28 March 2007 - Conflict of interests and democracy)

U osobi Ninoslava Pavića (ili barem unutar sfere koncentracije moći koja se poslije svega stvara oko njega), mogu se prepoznati zametci sutrašnjeg „berluskonizma“ na hrvatski način (bilo osobno, bilo da se netko s takvim aspiracijama iznjedri iz njihovog kruga). To bi bio kraj demokracije kakva je prirođena hrvatskoj duši. Trenutni premijer Sanader i njegov krug nisu krili, da im je Berlusconi bio pojam i politički uzor. Trebamo li „ seljačku farsu“ oko izbora ravnatelja HRT-a povezati u zloslutni kontekst kojeg sam ovdje oslikao. Promislimo dobro da nas sutra ne bi štogod grdno iznenadilo. Izbori su blizu, i „pamet u se“ (kako bi rekao Držić).