„U očekivanju Godota“

„U vrijeme dinastije Ming (1368 - 1644) kineska prekooceanska pomorska tehnologija je bila superiornija onoj u Europi, osim navigacijskih vještina. U veličini brodova, Kinezi su daleko nadmašivali. Najveći brod Zheng He-ove ekspedicije bio je oko 152 metra. Dimenzije brodova u Kineskoj povijesti je uvijek bio predmet predbacivanja i pretjerivanja. Ipak, u 1962 godini na ostacima jednog od Mingovog brodogradilišta kraj Nankinga, pronađeno je brodsko kormilo jednog od Zheng He-ovih trgovačkih brodova – komad drveta je bio dugačak 11 metara, i kad se povratno rekonstruiraju proporcije broda kojem je pripadalo, odgovara brodu 146-163 metra dužine, ovisno različitim pretpostavkama brodskog gaza. Ako usporedimo prekooceanske europske brodove, bili su znatno manji, kod portugalskih istraživača najčešće 30 metara dužine i možda do 300 tona nosivosti (prema 1.500 tona Zheg He ovih brodova). U to vrijeme su kineski brodovi upotrebljavali više-jarbolni jedrilni sustav već nekoliko stoljeća, dok su Portugalci tu inovaciju uveli tek stoljeće prije (na njihovim tajno napravljenim karavelama). U unutarnjem pregrađivanju Kinezi su imali vrlo jasnu prednost, veliki brodovi su imali i do 23 vodonepropusnih odjela stoljećima prije ovog vremena, dok to zapadni brodovi nisu uvodili sve do polovine 19 stoljeća, poslije nego su uočili prednost kineskih brodova da prežive rupu u trupu broda. U jedrilju, Europljani su imali kvadratna jedra na svojim oceanski brodovima koji su dobro jedrili niz vjetar ali su bili nespretni uz vjetar, dok su kineski brodovi koristili krilna prednja i stražnja jedra i zbog toga bili sposobniji jedriti uz vjetar.“ Michael L. Bosworth The Rise and Fall of 15th Century Chinese Seapower
S velikim iznenađenjem sam gledao dvodijelnu seriju Michaela Yamashite (na History Channelu) o velikom Kineskom admiralu Zheng He-u (Cheng Ho-u) koji je prije legendarnih ekspedicija Christophera Columbusa, Vasca da Game, i Ferdinanda Magellana u 28 godina (1405-1433) ostvario sedam putovanja posjećujući 30 zemalja.
Treasure ship je bio naziv broda kojim je kineski admiral Zheng na devet njegovih putovanja. Treasure su bili mamutski brodovi s devet jarbola, četiri palube i bili sposobni smjestiti više od 500 putnika uz masivne količine tereta. U to vrijeme su ovi brodovi bili najveći pomorski proizvodi ikada viđeni na svijetu.
Zheng He-ova flota je uključivala više od 300 brodova, uključujući 62 treasure broda koji su dosezali do 146 metara dužine (600 stopa) and 55 m (180 ft) širine. Na brodovima je bilo preko 28.000 ljudi, uključujući navigatore, istraživače, mornare, liječnike, radnike, i vojnike. Poznato je da su plovili najmanje u istočnu Afriku, neki povjesničari ( kao Gavin_Menzies vjeruju da je flota bila dosegla čak do Novog svijeta iskrcavši se na otocima pored Floride nekoliko desetljeća prije Kolumba ili obišla svijet prije Magellana. Wikipedia
Dakle taj fantastični moreplovac Cheng Ho je s flotom od preko 300 brodova i 28.000 članova posade (37 tisuća prema nekim izvorima), proputovao je od Jugoistočne Azije do Afrike, od Indije Srednjeg istoka (prema nekima čak do Floride), skupljajući bogatstva, znanje, slavu i moć za svoga cara. Na pragu ostvarivanja svjetske dominacije moć dinastije Ming se urušila, a doprinos slavnog istraživača je neopravdano izbrisan iz povijesti. A sve to se dogodilo ne radi vlastite slabosti ili premoći drugih, nego radi političkih promjene u kojima su donesene dugoročno presudne odluke, logične iz ondašnje kineske perspektive, no štetne sa stanovišta općeg povijesnog interesa.
Poslije Zheng He-ovih putovanja, oni najveći brodovi su bili povučeni ostavljeni u lukama dok nisu istrulili, a mnogi spaljeni od kofucijanskih sljedbenika. Kineski brodograditelji su s vremenom zaboravili tehnologiju gradnje tako velikih brodova. Wikipedia

Autor serije Michael Yamashita na kraju se pita kako bi današnji svijet izgledao da su veliki admiral Cheng Ho i njegovi nasljednici nastavili slavnim putem, u kojem je su imali sve prednosti nad, za kineske pojmove, minijaturnim zemljama (Španjolska i Portugal) i njihovim pomorcima (Columbo, Vasco de Gama i Magellan), i da su prvi ostvarili ono što su poslije njih ostvarili europski pomorci (koji su tako uspjeli utemeljiti dugotrajnu dominaciju Europe nad skoro cijelim svijetom). Yamashita daje interesantan odgovor:
Admiral i njegova flota su samo služili širenju slave svoga cara Zhu Di-a bez imalo pohlepnosti, te snažne motivacije koja je resila zapadne pomorce. Sam admiral je pripadao visoko utjecajnom i moćnom sloju eunuha u državnoj službi (kastracija je bila obvezna za služenje caru), koji su poslije smrti megalomanskog cara izgubili bitku za političku prevlast, a pobjednička konfucijanska struja se izolacionistički okrenula rješavanju unutarnjih problema i odnosa kao svojim prioritetima.

Ako apstrahiramo „ki bi da bi“ pejorativnost u tumačenju povijesti, ovakve slučajeve možemo preokrenuti u pitanje važnosti donošenja presudnih odluka unutar alternativa koje se nude u određenim presudnim trenucima, a koje ovise isključivo o pojedinačnim izborima, i koje imaju dugoročne posljedice. Traženje i davanje odgovora na ovakva pripitivanja mogu biti više nego korisni, oni su smisao povijesnog istraživanja, i praktične koristi od povijesnih spoznaja i iskustava radi rješavanje problema svakodnevnog života.

Posve je shvatljivo i lako prihvatljivo kad propustimo povijesne šanse, zato što nas je stjecaj vanjskih okolnosti onemogućio ili spriječio da ostvarimo svoje ciljeve. Posve je druga stvar, i manje oprostivo, kad radi raznih subjektivnih razloga i okolnosti propustimo ih realizirati.

I naša povijest je puna ovakvih događaja. Nekoliko primjera:

Kad god prolazim automobilom od Plitivica prema Zagrebu i ugledam prometni znak Rakovice sjetim se opisa jedne kuriozne povijesne situacije iz „Političke povijesti Hrvatske“ Josipa Horvata, u kojoj opisuje događaje oko poznate Rakovičke bune iz 1871 godine, koju je pokrenuo Eugen Kvaternik i u par dana izgubio glavu. Nasuprot „službenim“ povijesnim tumačenjima Josip Horvat cijeli slučaj stavlja u jedan drugačiji kontekst ukupnih događanja: Poslije pada policijsko-apsolutističkog režima kneza Metternicha i revolucionarnih događaja 1948. godine još mlađahni car Franjo Josip poučen problemima u funkcioniranju apsolutizma formirao je carsko vijeće koje je trebalo riješiti pitanje rekonstrukcije i federalizacije carstva. Najoptimalnija opcija na stolu carskog vijeća je bila stvaranje četiriju federalnih jedinica (sjevernih Slavena, Austrije, Ugarske i južnih Slavena). Takve rekonstrukcije je vrli domoljub Eugen Kvaternik protumačio slabošću carstva i mislio, da je sazrelo vrijeme za ustanak. To što je pošao u tipično krajinski srpski kraj je bila greška koja ga je koštala brže likvidacije (nakon nekoliko dana), ali je preuranjeni i nepripremljeni ustanak kod cara i carskog vijeća proizveo uvjerenje da Hrvati nisu zreli za samostalni politički život. Tako se rekonstrukcija carstva izvela kroz poznati Austro-Ugarski dualizam. Priznavajući danas Kvaterniku njegove najbolje namjere i duboko ukorijenjeno domoljublje, rezultat ustanka je nažalost bio gubitak vlastite federalne jedinice, koja bi poslije prvog svjetskog rata zasigurno lako prerasla u samostalnu državnu tvorevinu (umjesto da unezvereni i dezorijentirani hrvatski političari u pometnji svjetskog rata trče prema Beogradu „kao guske u maglu“).

Zrinsko-frankopanska urota je drugi zbunjujući slučaj, isto tako znakovit. Nikola pa potom Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan predstavljaju velikane hrvatske državotvorne misli, i u njihove dobre namjere nikada ne treba sumnjati. Ali svoju urotu su gradili na pomoći stranaca, pa čak i turskog sultana. Na našu sreću a njihovu nesreću to nije uspjelo, a Hrvatska je svoje postajanje nastavila u okvirima zapadnjačke, katolički orijentirane civilizacije. Zrinski i Frankopan su bili dekapitirani 30. travnja 1671 u Bečkom Novom mjestu, a mi samo možemo zamisliti što bi sa svima nama bilo da je urota uspjela uz pomoć turskog carstva, koji je nakon odustajanja zapadnih saveznika bio ostao kao jedina realna alternativa.

Što bi bilo s hrvatskim narodom i hrvatskom državom, da je Vladko Maček, nakon što je uoči Drugog Svjetskog rata odlučno riješio formiranje Banovine Hrvatske kroz uspješno suprotstavljanje velikosrpskim elementima, u sudbonosnim trenucima degolovski odabrao osnivanje alternativnog pokreta otpora fašizmu (umjesto politike čekanja odbijajući suradnju s partizanim, koje je cijeli demokratski svijet bio prihvatio). Ako znamo da su u Hebrangovo vrijeme HSS-ovci sačinjavali značajan, možda pretežiti broj pripadnika partizanskih jedinica, možemo zaključiti da je narod i HSS-ovo članstvo odabrao put aktivne borbe protiv fašizma, a on završio u izolaciji i emigraciji, gdje je i umro. A prostor koji je njemu logično pripadao prepustio komunistima (što je de Gaulle odlično spriječio), a zasigurno bi imao bi punu podršku saveznika, naročito Winstona Churchilla (koji je podržavao i crnog vraga Dražu Mihajlovića da zaustavi komuniste).

Što bi bilo s hrvatskom državom 1945 da je poglavnik Ante Pavelić prihvatio inicijativu Ante Vokića i Mladena Lorkovića da promjene savezničke strane kad su partizani već bili na prilazima Zagrebu. Njihova inicijativa nije bila ništa neobična: budućnost sila osovine je bila zapečaćena, i zadnjoj budali je bilo jasno da se s njima nema što tražiti, a promjene strana su već efektno izvedene najprije u Italiji, a potom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj. Veliki „domoljub“ Ante Pavelić nije sebe žrtvovao kao ova dvojica, nego ih je skratio za glavu, preferirajući svoju ideološku orijentaciju interesima Hrvatske države, i k tome još organizirao stampedo vojske i civila prema Bleiburgu, koji je završio križnim putovima i svim popratnim nemilim detaljima.

Što bi se bilo s Hrvatskom dogodilo (i Jugoslavijom kao zajednicom naroda - što me manje interesira ali je to bio neizbježni okvir) 1971 godine da je Josip Broz Tito zanemario svoje komunističke nazore (kojih se već onda ionako nije više previše držao), i kao Hrvat podržao hrvatsko proljeće (i srpske liberale), te rekonstruirao Jugoslaviju na konfederalnim principima (kad je već ionako stvari uskoro u ustavnim promjenama 1974. godine riješio polu-konfederalno). Prema mnogim indicijama, Tito je u osnovi podržavao Tripala i Savku, ali ih je nevidovito žrtvovao održanju Jugoslavije, ali time zabio posljednje čavle u njen samrtni kovčeg.

Što bi se bilo dogodilo s Hrvatskom (i Jugoslavijom – ide skupa), da su Tuđman i Milošević u praskozorje raspada Jugoslavije odabrali izvrsnu ponudu Europske trojke ( Jacque Delors, Hans Van Den Broek i Jacques Poos), pa da se umjesto u rat odmah ušlo u Europsku uniju po kratkom postupku (prema izjavi Kire Gligorova u „Otvorenom od dne 15. siječnja 2007 godine). Imali bismo danas sve što danas imamo (slobodu i samostalnost) ali i ono što još čekamo (članstvo u EZ), no ne bismo imali rat, razaranja, uništeno gospodarstvo, široko rasprostranjeno siromaštvo, krađe, korupcije i sl.

Kraj Drugog svjetskog rata jer Francuska dočekala sa Charles Degaulle-om na čelu, vanserijskom osobom i državnikom od formata, vizionarom koji je i u najtežim trenucima borbe za preživljavanje nosio ideju jedinstvene Europe uključujući i "smrtne" neprijatelje u njoj!!!.

Odmah po završetku rata je sjeo sa „poraženim“ višestoljetnim neprijateljima Nijemcima, a nasuprot sebi je imao Konrada Adenaura, drugog državnika od formata, pa su s Belgijom, Nizozemskom, Italijom i Luxembourogom Pariškom poveljom od 1951 godine trasirali put današnjoj ujedinjenoj Europi kojoj eto i mi težimo.

Dakle to su učinila dva naroda koja su stoljećima ratovala do istrebljenja, i njihova dva vizionara bez premca koji su napravili temelje novim odnosima. Za takav podvig bilo je potrebno nadrasti uske sektaške okvire - i biti državnik s vizijom budućnosti.

U ovom posljednjem navodu se sastoji poanta ovog traktata, kojeg sam ambiciozno započeo, i dosta se namučio da ga uobličim u nekakvu smislenu formu. Simbolički sam ga nazvao „U očekivanju Godota“, jer naša recentna politička arena po atmosferi i apsurdnosti sliči toj drami. Arena nam je prepuna političara, i još više politikanata, ali bez državnika s vizijom, koji bi osmislili izlaz iz hrvatskog teatra apsurda. Kad pogledamo ovako unatrag, u modernu hrvatsku političku povijest, jedini stvarni hrvatski političar državničkog formata je bio Stjepan Radić , koji je imao viziju, i smisao da viziju pretvori u konkretne akcije. Valjda je zato i ubijen. Njegovo vizionarstvo se najbolje zrcali u glasovitoj izreci „ne srljajte k'o guske u maglu“. Mnogi ga citiraju, tumače po svome, prilagođavaju svojim željama i ambicijama, mnogi se i danas na njega pozivaju, iako nisu svjesni da su im glave zavijene i izgubljene u gustim maglama uskih osobnih interesa, a bez vizionarskog sagledavanja potreba i očekivanja hrvatskog naroda.