Whistler on the Roof!!

Dragi Bože, stvorio si mnogo, mnogo siromaha.
Naravno shvaćam da to nije sramota.
Ali nije ni neka prevelika čast!
Dakle, zašto bi tako strašno bilo kad bih i ja imao malo blaga?"
( Stihovi pjesme „If I Were a Rich Man“ iz poznatog mjuzikla „Fiddler on The Roof“ ).

Poriv da se bude bogat pod svaku cijenu je stari i prejak izazov, a posebice za moralno labilne duše To je izazov dug i dalek još od raslojavanje prvobitnih plemenskih zajednica u podjeli proizvodnih viškova (rekao bi Engels): pa ako treba ukrast, slagati, prevariti, podvaliti, ubiti, razapeti – sve je legitimno kad je u pitanju klanjanje „zlatnom teletu“.

Tu naivnu romantičnu priču o „Guslaču na krovu“ (u kojoj jedan pohlepni otac nije uspio uništiti dva mlada života) i horror-priče o hrvatskom „Zviždaču na krovu“ (u kojoj su pohlepni kvazi-general i njegovo društvo uspjeli uništiti mnogo ljudskih sudbina) ujedinjuje jedino tema o želji za bogaćenjem kojoj je bilo teško odoljeti. Sve drugo je različito, ustvari suprotno, pa ako želite sprati gorčinu „hrvatske priče“ poslušajte negdje taj veseli pjesmuljak.

I mnogo naivnih navijača okolo. Ako neki i ne znaju što je hobotnica, mnogi su je jeli. Tu pohlepnu morsku životinju bez i jedne koščice lako je uhvatiti tako da na rub obično tvrđeg konopca u čvoru dobro vežete komad bijele krpu, bacite ga blizu hobotničine kućice i lagano njišete – izletjet će kao luda, i ako ste dovoljno spretni da je u tom trenutku odlijepite od dna, vaša je jer neće ispustiti plijen ni pod cijenu da izgubi glavu. Tako i mnogi reagiraju kad se bilo što pikantno pojavi o predsjedniku Mesiću. Najnoviji obrati u slučaj Zagorec su jedva iskoristili da se orkestrirano odere po njemu (eto ne zna svoj posao, eto krši ustav, eto liže se s HDZ-om a onda da bi mu ga zabio s leđa itd). Ovaj put, uz mnoge druge, se u tu hajku uključuje čak i jedva preživjeli ordinarno nihilistički i tradicionalno oporbeni Feral Tribune.

Zaludu se "Ćipa" buni, njegov slabašni glas u općoj kakofoniji njemu nesklonih glasova (kao npr. u Jutarnjem: Ne pada mi na pamet kršiti Ustav isl.) se slabo čuje. Ma nije meni do njega, on je „opalio“ dva predsjednička mandata, pa će u recentnoj hrvatskoj povijesti uz pokojnog prvog (Tuđmana) ostati zapisan kao najdugovječniji hrvatski predsjednik. To bi mu trebalo biti dosta, uz činjenicu da na žalost i zgražanje svih „bukača“ još uvijek na svim ispitivanjima javnog mnijenja premoćno vodi na ljestvicama popularnosti.

Pa si valjda može priuštiti i koju „greškicu“ (kao što je ova u kojoj je kriminalac Zagorec snima njegovog povjerljivog izaslanika – ako je to zaista ako bilo- jer treba pričekati pa vidjeti – jer je mnogo je pitanja ostalo još neodgovoreno). Navodne ili stvarne njegove greške otkrivaju tragove drugih zvijeri, koje se šuljaju naokolo po dubokom snijegu još uvijek trajuće hrvatske zime, svih onih koji olakim zamjenama teza kroz opću halabuku, bi pažnju javnosti s najodvratnijeg kriminala (onakvog kakav se u Hrvatskoj nije zapamtio još od „stoljeća sedmog“) željeli preusmjeriti na sporedne kolosijeke „manevarskog kolodvora“.

U mom, po redu drugom postu pod nazivom „Veliki manipulatori“ od dne 05/12/2006. (brojeći od dana kada sam počeo se družiti s „pollitika.com“) svojevremeno sam napisao sljedeće:

„Veliki manipulatori“, ili bolje i preciznije rečeno neki tamo „mulci“, brzopleto a možda čak i nervozno, zanemarujući mnoštvo neriješenih ekscesa, nepravdi, neefikasnosti, političkim utjecajima su požurili kreirati neke nove „slučajeve“ da bi nam pokazivali „mišiće“. Javno su demonstrirali svoju silovitost i društvenu moć, da bi javnosti skrenuli pozornost s nekih neugodnih događanja. Šireći strahove od svoje svemoći pokušavali su zbuniti i demoralizirati tu istu javnosti. I naročito i izvan svega, željeli su pacificirati krugove vlastitih sljedbenika koji su se radi općih kompromitacija počeli otimati kontroli. Treba priznati da su, nadam se privremeno, zaista uspjeli skrenuti pozornost s izuzetno neugodnih raskrinkavanja političkog i ratnog profiterstva (Zagorec i njegovo ratno-profitersko društvo - ta hobotnica ima mnoštvo krakova rasprostranjenih do neočekivanih razina). No zato je otvoren još neugodniji procjep o unutarstranačkim izbornim manipulacijama što se nužno reflektira na ukupnu, političku i drugu vjerodostojnost arhitekture vlasti. Silom i strahom se ništa ne može postići, barem ne u društvu, koje je pokazivalo zavidni heroizam u presudnim trenutcima domovinskog rata.

Neka mi se ne zamjera što citiram sam sebe: samo sam želio naglasiti stalno istu tehnologiju manipulacija. I ponovno naglasiti da skretanje s glavne teme (kriminal u ratu i poraću – dakle u ono vrijeme kad su neki stradavali za Hrvatsku, a drugi se na njoj bezočno koristili) na sporedni kolosijek (obračun s Mesićem) ne bi smio tek tako lako prolaziti. Mi bi se sada kao trebali baviti navodnim glupostima ili nezakonitostima predsjednika Mesića, a kriminal koji se dogodio neka prolazi – kome je stalo do toga. Ali to ne smije proći - "They shall not pass!" - "On ne passe pas!" - „No passaran!“ (ako niste znali, poznatu parolu je prvi put 1916 godine u Prvom svjetskom ratu upotrijebio francuski general Robert Nivelle kod Verduna - tek potom mnogi drugi u raznim prilikama).

Ostavimo se a gluposti - "Ćipa" će uskoro u mirovinu, pa bi, kao i svaki „veliki“ čovjek u povijesti, želio prije odlaska ostati zapamćen po nečemu zaista velikom – što je njegovo legitimno pravo i njegov vlastiti rizik. Ali ne dozvolimo da bitka za pravo i pravdu pokradene Hrvatske bude zloupotrijebljena radi sitnih „hirova“ – naše društvo i institucije države moraju konačno dati adekvatne odgovore hrvatskoj javnosti. Radi sadašnjosti i budućnosti. Jer postoji velika i neugodna vjerojatnost da iza hrvatskih krugova moći (političke i gospodarske elite) postoje utjecaji koji opterećuju institucije sustava. I ne samo u Hrvatskoj, jer „prokazani“ Mesić (bez obzira na „glupost“ ili „neodgovornost“ kojom ga njegovi srčani „prijatelji“ časte) vrlo dobro akcentira bit problema kad u Večernjem govori „Austrija štiti bankare koji su nas opljačkali!“ .

To je najvećim dijelom upravo tako: Hypobanka je od male lokalne koruške banke na izdisaju izrasla u financijskog diva uglavnom na hrvatskom krvavom ratnom novcu, i sada je i sama predmet istraga u samoj Austriji. Ako znamo da je njihovo pravosuđe uglavnom samostalno i nemilosrdno, i prema vlastitim političkim i drugim strukturama, zašto mi odavde ne bismo nešto napravili, da im pomognemo u zajedničkom interesu raščišćavanja „blata i močvare“ u koju je zarasla Hrvatska, a koja se prelijeva i u Austriju. Ovako, kako sada stoje stvari, ne smije ostati, i treba dobro promisliti što i kako učiniti, jer se može puno bolje i kvalitetnije.

Nekada su švicarske banke bile poznate kao one koje su primale i čuvale novac bez suvišnih zašto. Zato se treba upitati kako se uopće sav taj kriminalni (a sada već i kriminogeni) kapital slio baš u austrijske banke, a kroz njih natrag u Hrvatsku. O tome bi trebalo upitati Carlu Del Ponte: naime ona je uoči balkanskih promjena kod raskrinkavanja talijanske mafije nepovratno razorila sustav švicarskih bankarskih tajni . Tako je "bankarska tajna samo još izvjesno vrijeme postojala u austrijskim bankama, pa su se naši „veliki manipulatori“ morali k njima orijentirati. Tako su se tajni računi tamo bjesomučno otvarali, računi o kojima nema knjigovodstva, nema kontrole pa ni odgovornosti. Jednom sam o bankarskim „marifetlucima“ (u razgovoru s jednim našim visoko pozicioniranim dužnosnikom) postavio pitanje: „Ako znamo koliko su razne zemlje zabrinute kad je kriminal u pitanju (od droge do šverca oružjem – što je nekako uvijek povezano) koliko je vremena novca i truda bilo potrebno recimo jednoj CIA-i da dobije ispis svih promjena na svim tim tajnim i tajnovitim računima austrijskih banaka? Postavite isto pitanje sami sebe pa ćete znati i odgovor.

Novac je izazov i nema te banke koja će ga olako odbiti, kao što nema čovjeka koji će mu tako lako odoljeti kad bude izložen njegovom djelovanju. No, zato postoje pravosudni sustavi koji moraju činiti svoj posao na pravi način. Naš sustav, unatoč već pomalo mitski glorificiranome državnom odvjetniku Bajiću i dalje „šepa“: Umjesto da je slijedio prastari i prokušani recept (o progonu Al Caponea), pa Zagorcu izmjerio imovinu, odredio poreze (koje mora platiti), te odmjeriti kaznu za porezne utaje, i tako sročio potjernicu za Zagorcem (koju nitko ne bi mogao osporiti), nažalost se dao uvući u nedokazive ili čak lako suprotno dokazive priče o draguljima.

Naime, austrijski sud u postupku Zagorčeve ekstradicije sada već ima deponiranu izjavu Josefa Rothaichnera da nije dao nikakve dragulje Zagorcu, sud također nema nikakve čvrste dokaze da je takvo nešto uopće bilo u MORH-u (osim nepouzdanih svjedoka koji su u evidentnom sukobu interesa), a za sud se prevodi i izjave poznatog hrvatskog trgovca oružjem Ferdinanda Jukića (u Merlićevoj emisiji Kontraplan) o nekom posve drugačijem porijeklu dijamanata - koji eto zaista jesu postojali, ali iz neugodno drugih izvora (kamo su se po svoj prilici i vratili).

Zato austrijski sud vjerojatno neće biti u prevelikoj dilemi kad bude odlučivao hoće li se Zagorec pojaviti na hrvatskom sudištu. Ali je zato posve umjesno postaviti pitanje zašto Odvjetništvo nije primijenilo „Al-caponeovski“ koncept? Pa odgovor je više nego jednostavan: Preko 99% trenutne hrvatske gospodarske i političke elite nema čist odnos prema svojim poreznim karticama.

Zato pri odlučivanju austrijskog suda ni famozne DVD snimke neće biti od nekakvog velikog značaja. Ali je opet opravdano postaviti pitanje zašto su Zagorec i njegov tim ipak ušli u politiziranje cijelog kompleksa. Austrijski odvjetnik generala Zagorca dr. Michael Dohr (koji su tradicionalno najvještiji upravo u poreznim pitanjima), zna da će se prije ili kasnije stvari pokrenuti upravo tim pravcem, pa je dobro se na vrijeme odlučili ponuditi „razmjene informacija“. No, takva „nemoralna“ ponuda je u Hrvatskoj izazvala neviđenu nervozu i opstruiranje, jer to uvijek nosi rizik jednog nepredvidivog procesa.

Zapitajmo se, onako usput, što bi sve zaista jedan Zagorec mogao ispričati, kad je svjedočenje jednog Petrača izazvalo ovakvu kataklizmu?? I upitajmo se istovremeno, što je sve Petrač prešutio da bi postigao finiji tretman, kratkoročniji zatvor i zadržavanje dijela otuđenih sredstava spremljenih za „crne dane“ (kao Kutle npr.).

Dakle, iskustvo pokazuje, da bi neki ovakve „zviždače“ pod svaku cijenu željeli zaustaviti. Jer istina o hrvatskoj novoj vlasničkoj i političkoj klasi, kao i svako zviždanje o njenim skrovitim tajnama - jest političko pitanje „par excellance“! To su oni isti ljudi koji bi se trebali, kao najvažniji u političkim i državnim strukturama Hrvatske, uskoro mogli naći i u prevažnim strukturama ujedninjene Europe. Otuda dolazi i prilično veliki interes raznih tajnih službe za „montecristovski“ stvorene hrvatske bogataše (jer je njima općenito vrlo dobro poznat fenomen rata i ratnih posljedica, uključujući i ratno profiterstvo, sa svim njegovim razornim posljedicama).

Nama su one nedavne Petračeve priče o draguljima izgledale kao bajke - a gle u što su se pretvorile - sada već u zlatne poluge, kojih nigdje nema u normalnim trgobačkim cirkulacijama. Nema ih ni hrvatska Narodna banka (jer su ostale u trezorima Jugoslavenske banke i čekaju sukcesiju - ako se uopće ima što dijeliti).

Koliko je realan demanti Švicarske banke Clariden Bank Leu o lažnosti dokumenta o zlatu, trebalo bi pitati Carlu del Ponte. Osim što nijedna banka neće priznati da je išta napravila ma koliko bilo ilegalno, njihove banke još uvijek čuvaju nacističko blago pokradeno od zatočenika koncentracijskih logora iz vremena Drugog svjetskog rata. Možda tamo nisu „štokovali“ samo njemački, nego i neki drugi nacisti (pa nam eto opet prilike da se "insinuira" o porijeklu dragulja i zlatnih poluga.)

Dok se Petrač nevoljko odlučivao o „zviždanju“, tek kad su ga pokupile grčke tajne službe i čuvale neobično dugo u internaciji, Zagorec se u kratkotrajnoj ugroženosti sam popeo na krov i počeo „fućkati“, da bi prevenirao porezne udare. Zašto ga ne pustiti da zviždi i tako olakša dušu, (jer sve to sam nije radio, zar ne!?).

Istovremeno je dao signal Državnom odvjetništvu (što se skriva iza halabuke) da bi se procesuiranjem poreznih prijava mogao okupiti cijeli roj „zviždača“ na hrvatskim krovovima, koji bi posve razgolitili hrvatsku elitu, a imala bi blagotvorno djelovanje na mentalno zdravlje i razvojni potencijal hrvatskog društva.

I bilo bi krajnje vrijeme da se to konačno dogodi, jer smo to zaista zaslužili, poslije rata i pohara koje smo preživjeli, od vanjskih neprijatelja (koje je bilo lako prepoznati) i ovih unutarnjih „so called“ najvećih Hrvatina. Zato pustite "Ćipu" da na miru pođe u zasluženu mirovinu! Mi svi imamo još tako puno posla pred nama, da bi organizirali masovni koncert „zviždača“ po krovovima jedine nam hrvatske domovine!